Dosadašnja historiografija i knjiga Joze Tomasevicha o četnicima Nijedan rat modernog doba nije bio toliko dinamičan u razvoju ni raznovrstan u sadržaju kao što je drugi svjetski rat. Iz njegovih globalnih dimenzija teško je izdvojiti relativno mali prostor kao što je Jugoslavija, na kome su događaji razmjerom bili opsežniji i pojavama složeniji. Tu su činjenicu uočili još mnogi dok je rat bio u toku. Otada interesiranje stranih historičara i drugih za Jugoslaviju tog vremena nije prestalo. Od prvih ratnih izdanja o nama, koja su napisali L. Adamic, B. Newman, A. Russo, W. Bernstein i drugi, do danas napisane su stotine knjiga na svim vodećim jezicima svijeta a i drugim, bilo da u cjelini govore o Jugoslaviji ili u kontekstu širih tema. Naši autori objavili su veliki broj djela o narodnooslobodilačkom ratu. Ali, reklo bi se da su strani raznovrsniji. Kod njih su zastupljena jugoslavenska međusaveznička politička pitanja, unutrašnja politika, savezničke vojne misije, pružanje materijalne pomoći narodnooslobodilačkom ratu, okupacione sile i njihova djelatnost, pravni problemi rata i okupacije u Jugoslaviji, kvislinzi i drugi suradnici okupatora, ratni zločini, vojna suradnja s Narodnooslobodilačkom vojskom i mnoga druga pitanja. Interesiranje stranih autora za ono što se u ratu zbivalo u Jugoslaviji i poticaj da o tome pišu nije prestao ni nakon tri i po decenije od kraja drugog svjetskog rata, niti su iscrpli teme o kojima treba pisati. Kao da se želi reći nešto što još nije kazano, nešto drugačije objasniti nego što je do sada tumačeno ili da se uđe u novu nedirnutu problematiku, u jedno od mnogobrojnih aspekata koji karakteriziraju jugoslavenski narodnooslobodilački rat i revoluciju. O Jugoslaviji u ratu pisali su iz različitih pobuda autori iz zemalja ratnih saveznika i ratnih protivnika, kao i politička emigracija. Već u njihovim prvim radovima odražavala se nova jugoslavenska stvarnost koja je dovela do polarizacije opredjeljenja stranih autora prema tokovima u Jugoslaviji u ratu. Braneći društveni sistem doratne Kraljevine Jugoslavije, preživjele nacionalne, socijalne i druge odnose tog vremena, branile su se ranije stečene pozicije nekih zemalja na zapadu. Otuda su se njihovi sljedbenici stavili na stranu jugoslavenske političke emigracije s kraljem na čelu, a s njima i u obranu četnika i vođe četničkog pokreta Draže Mihailovića. Pisci zemalja koje su bile u ratu protiv savezničke koalicije ne zaboravljalu iscrpljujući rat i poraz u Jugoslaviji. Svojim djelima oni uglavnom ostaju odani ratnim suradnicima koje su tu našli, ohrabrivani pruženom podrškom tim elementima od strane onih prvih. Tako se stvarno splet radova svih nivoa koji su pisani u apriornoj viziji jedne jučerašnjice. Ranijih godina, u klimi političke aktualnosti koja se vještački gradila, pisali su o njima i branili četnike ljudi koji su za vrijeme rata dolazili u kontakt sa četnicima, kao što su D. Martin, J. Rootham, A. Seitz, C. Lawrence i drugi. Oni su svjetskoj javnosti pružili svoja viđenja i svoja uvjerenja. Njima i njihovim gledanjima dali su podršku ili dijelili njihova mišljenja neka poznata imena kulturnog i političkog života, kao što su John Dos Passos, William Green, Robert Taft, Sumner Welles i drugi. Trebalo je dosta vremena dok su jednostrane interpretacije postepeno zamjenjivali naučni radovi iz ove problematike, koji su se počeli javljati u inostranstvu. Od prvih knjiga, koje su pisane s naklonošću prema našoj borbi ili prema drugoj strani, do naučnih studija bio je dug put. S vremenom su se na strani sve češće javljali autori s ozbiljnim djelima o Jugoslaviji u ratu. Za razliku od nekih drugih manjih zemalja, nismo ponudili nijedno značajno sveobuhvatno djelo o našem ratu i revoluciji na nekom od vodećih svjetskih jezika. Tako smo strane istraživače koji ne poznaju hrvatsko-srpski jezik lišili potrebne pomoći u traganju za istinom. Njima su u najvećem broju ostali nepristupačni radovi naših historičara koji su pisali posebno o četničkom problemu, kao što su J. Marjanović, F. Saje, D. Stanisavljević, R. Pajović i drugi, ne računajući publiciste i autore manjih rasprava. Tu prazninu izdašno su koristili emigranti koji su na jezicima zemalja u kojima žive pisali i pišu kako žele, pa su i ozbiljni autori više-manje bili upućeni na takvu literaturu. Podvojenost stranih autora iz zemalja ratnih saveznika u pristupu problematici Jugoslavije u ratu kreće se uglavnom oko pitanja partizana i četnika. Godinama su traženi argumenti da se obrani i rehabilitira Draža Mihailović, iz poznatih razloga. Ta nastojanja traju do danas i prisutna su u novim publikacijama i povremenim izjavama. U argumentaciji za njegovu obranu, neke političke ličnosti na zapadu govore o »preko 500 američkih avijatičara koje su spasile Mihailovićeve snage«, a prešućuju koliko su ih četnici predali Nijemcima. Nitko medu njima ne spominje da je samo u prvoj polovici 1944. godine Randolph Churchill, sin britanskog predsjednika vlade, sa slobodne teritorije organizirao evakuaciju oko hiljadu spašenih savezničkih pilota, za koje su ponekad partizanske jedinice vodile borbu da ih ne bi zarobio okupator ili kvislinzi. To se u ratu znalo, a u miru se zaboravlja. Američki general Ira Eaker, komandant savezničke avijacije na Sredozemlju, pisao je Titu još 28. marta 1944: »Svi članovi savezničkih zračnih snaga na Sredozemlju duboko cijene i dive se mnogim slučajevima kada je Vaša vojska pomagala u spašavanju našeg osoblja oborenog nad Jugoslavijom. U njihovo ime želim da se zahvalim Vama i Vašim hrabrim partizanima za ovu smjelu i plemenitu pomoć učinjenu nama.« U težnji da se istine podrede interesu jedne strane, nema ograničavanja u pronalaženju proizvoljnih tvrdnji. Kada se već ne može partizanima predbaciti da su bili u službi okupatora, onda se negiraju činjenice da su to radili četnici i uvjerava u njihovu borbu protiv okupatora. Na suprotan argument branioci ove fame kažu da su tako ponekad postupali samo pojedinci, neki nedisciplinirani vođe, mimo i protiv općeg stava. Ličnost Mihailovića se uvijek ograđuje od toga, usprkos njegovim pregovorima s Nijemcima u Divcima. Prelazi se preko njegove izjave u Lipovu, kada je kazao da »sve dok Talijani ostaju njihov (četnički - primj. V. K.) jedini pravi izvor pomoći i opće podrške, saveznici neće uopće moći utjecati da izmijenimo svoj stav prema njima. . .« -kako je zabilježio tadašnji šef britanske misije kod Mihailovića, pukovnik Bailey. Kada je prvi put šef britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske, brigadir Maclean izjavio da Titov štab raspolaže nepobitnim dokazima o suradnji četnika s okupatorom, odgovarajući saveznički organi ignorirali su tu istinu. Bezbrojni i rječiti pokazatelji o tome što su četnici bili i što su radili za rata u Jugoslaviji, na geografskoj distanci od Jugoslavije do Amerike i pri jezičnoj barijeri, nisu istinu mogli izvesti do kraja. Ali, u posljednjih nekoliko godina pojava ozbiljnih djela na tu temu u zemljama na zapadu, posebno u Americi, suzila je dotadašnje mogućnosti četničke emigracije i njihovih prijatelja da uvjeravaju svijet u svoju priču. Gotovo istovremeno 1975. godine objavljene su dvije značajne knjige: Jozo Tomasevich The Chetniks i Matteo Milazzo The Chetnik Movement and Yugoslav Resistance. Pojava ovih knjiga pokazuje trajno interesiranje stranih pisaca i čitalaca cijelog svijeta da saznaju što se uistinu događalo u Jugoslaviji za vrijeme rata. Dok je Milazzova knjiga skromnijih pretenzija, Tomasevicheva knjiga najdublje zahvaća ovo pitanje od svih koji su do sada o tome pisali na bilo kojem jeziku i predstavlja prvi dio njegove trilogije »Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941 -1945«. Ono što je napisao plod je njegovih dugogodišnjih istraživanja po svim dostupnim arhivama u Evropi i Americi. Impresivan je njegov naučni aparat i korištena bibliografija koji pokazuju koliko je autor duboko pronikao u ovu problematiku. Najavljujući njen izlazak iz štampe, američki izdavač kaže da ona predstavlja »konačnu historiju jedne od najdramatičnijih epizoda drugog svjetskog rata, uspon i pad - kako ga naziva -jugoslavenskog pokreta otpora poznatog pod imenom četnici koji je vodio general Draža Mihailović.« Zaista, teško da bi neki strani autor mogao dati nešto više. Tomasevich nije izostavio nijednu bitnu komponentu četničkog fenomena. Stoga će pisci koji se budu vraćali ovom pitanju i dalje imati otvorene mogućnosti za interpretacije i dopune, moći će razrađivati postojeći sadržaj, ali neće pronalaziti nove osnovne činioce šireg značaja. Reagiranje javnosti na Tomasevichevu knjigu, do čega je ubrzo došlo u Americi, Velikoj Britaniji, Kanadi, Njemačkoj, Francuskoj i drugim zemljama i kod jugoslavenske emigracije, pokazuje koliko su njen sadržaj i dokumentiranost uzdrmali stara uvjeravanja i legende. U kratko vrijeme o knjizi je napisano preko četrdeset prikaza i osvrta u raznim časopisima i novinama. Svi se slažu da je Tomasevicheva knjiga do sada najtemeljitija studija o četnicima. Tek što je izašla iz štampe dovela je do preispitivanja mišljenja američkog javnog mnijenja o tim problemima. Njen sadržaj izazvao je revidiranja izvjesnih poluslužbenih držanja nekih krugova u Americi o četnicima i Draži Mihailoviću. Nemoćna bez argumenata, razgolićena dokazima i činjenicama koje ruše jedan mit a s njim i sliku godinama proturanog nestvarnog svijeta, četnička emigracija i njoj bliski krugovi čine nov napor da neutraliziraju ovaj efekt. Nakon Tomasevicheve knjige, stari prijatelj četnika David Martin, autor Ally Betrayed, pod uredništvom Milorada Drachkovitcha, objavio je knjigu Patriot or Traitor. The Case of General Mihailovich«, u pokušaju da spasi što može od nekadašnje reputacije Draže Mihailovića i njegovih pozicija, toliko dugo i brižno građenih u poslijeratnom svijetu na zapadu. S druge strane, uz Drachkovitchevu pomoć, Milije Lašić-Vasojević knjigom Enemies On All Sides: The hall of Yugoslavia čini neuspjeli pokušaj da se zasjeni oružana borba naroda Jugoslavije. Ta uočljiva veza ovih ličnosti i njihovih političkih pogleda pokazuje svrhu objavljivanja ovih radova. Ali, Tomasevich je dao odviše zrelu i iscrpnu studiju da bi se njen sadržaj mogao opovrgnuti ovakvim pokušajima. S. M. Horak je bio u pravu kad je napisao: »Niti period a niti predmet knjige stručnjaku nisu nepoznati, jer ima već dosta knjiga koje se time bave, ali nijedna od njih čak se i ne približava analitičkoj savjesnosti ove studije, koja nadmašuje sve dosadašnje.« Tomasevich je knjigu Četnici napisao u prvom redu za američkog čitaoca, kao i za druge na zapadu, godinama opterećivane kontraverznim informacijama o ovom pitanju. Otuda autor zadire i u neka druga srodna pitanja koja su posredno s tim u vezi. To je razlog zašto je pokrenuo neke teme i neke proširio mimo potreba našeg čitaoca. Autor je savjesno koristio obilje arhivske grade i veoma brojnu literaturu na više jezika. Ali kako se u vrijeme rata nalazio u Sjedinjenim Američkim Državama, ta se udaljenost od poprišta zbivanja o kojima piše morala odraziti u izvjesnoj mjeri na njegova saznanja, sud i prezentiranje događaja u zemlji. Zato autor neke stvari objašnjava uprošćenije dok ponekad njihova delikatnost i složenost zahtijevaju više finese pa ne treba očekivati da će svaki navod i objašnjenje dati pravi odgovor i biti u skladu s viđenjem svjedoka događaja i ljudi koje je zahvatila struja rata kakav se vodio u Jugoslaviji. Jugoslavenski čitalac, upravo zbog bliskosti prošlosti traži da se još neki faktori navedu, a izneseni naglase. Prirodno je što naši ljudi, stariji i mlađi, koji su doživjeli ili naslijedili duboku impresiju jednog teškog vremena, očekuju u sadržaju ona psihološka doimanja koja su rijetka pojava u ratovima druge vrste. Dati historijsku panoramu četništva i njegovog rukovodstva s Dražom Mihailovićem na čelu nije ni za koga lak zadatak. Tomasevich je realistički prišao ovome i nije u Mihailoviću vidio »heroja klasičnih grčkih tragedija«, niti je tražio upoređenja kod Euripida i Eshila, kao što su neki napredni ali slabo verzirani pisci vidjeli. Dao je potpun portret njegovog dometa, koji je razočarao još za rata njegove prijatelje i njegove saveznike s obje strane barikade. Ocjena Mihailovićevih slabih vojnih sposobnosti koju je dao njemački komandant Balkana, general Löhr, nakon bitke na Neretvi, trajna je Mihailovićeva karakteristika: »Dosadašnje borbe pokazuju da je Mihailović kao vojni komandant zatajio. Mihailović snosi osnovnu krivicu za dosadašnje neuspjehe...«. (iz Predgovora Vojmira Kljakovića). To je varijanta ocjene generala Badera, tadašnjeg njemačkog komandanta Srbije, da Mihailovićeve snage u odlučujućem času »nisu položile ispit zrelosti.« Mihailović ni u jednoj značajnoj prilici nije pokazao potrebni uzrast niti opravdao svoj položaj. Njegova vojna i politička nedoraslost potvrđivala se kroz cijelo vrijeme rata. Stara Schlieffenova postavka i ovdje se potvrđuje da pobjedu jednog grade oba protivnika, svaki na svoj način. Konačni poraz četnika s jedne strane je potvrda njegove vojne i političke inferiornosti a s druge strane vitalne dinamičnosti i superiornosti narodnooslobodilačkog pokreta i njegovog rukovodstva. Bio je tučen u svakoj rješavajućoj bitki - na Neretvi 1943., u Srbiji 1944., u Bosni 1945. godine. Mihailovićeva organizacija niti je stvorena s pretpostavkom da se bori protiv okupatora, niti je mogla opstati bez oslona na okupacione sile. Rastuća snaga narodnooslobodilačkog pokreta, koju četnici nisu mogli slijediti ni dostići, sve više je četnike činila zavisnim od okupatora. Pod njihovim okriljem imali su izglede da se održe, s nadom da će u otvorenoj i bespoštednoj borbi Narodnooslobodilačka vojska napokon klonuti, a oni sačuvati snagu za konačni obračun. S vremenom kada su četnici bili na izmaku snaga, s izgubljenom nadom da će pobijediti, Draža Mihailović nudio je tješnju suradnju svima i svakome tko je bio spreman da je prihvati, od već postojeće suradnje s okupatorom i kvislinzima do ideoloških protivnika i nesklonih mu vjerskih zajednica. To je trebalo da pojača borbu protiv narodnooslobodilačkog pokreta, s parolom da im je »zajednički cilj uništenje komunista«. Oslon četnika na snage koje su se borile na strani Osovine bio je vrlo dobro poznat saveznicima. Ali, politički razlozi tolerirali su takvo stanje: Britanci su u njima vidjeli jedinog političkog saveznika u upornoj težnji da poslijeratnoj Jugoslaviji vrate dinastiju, a preko nje i svoj raniji utjecaj. Svaki drugi pokret koji nije bio te orijentacije ignoriran je. Rukovodstvo narodnooslobodilačkog pokreta dobro je osjetilo tu politiku. Na četnike su računale i vodeće okupacione sile, s njima su surađivale i snabdijevale ih. General Zanussi iz štaba talijanske okupacione 2. armije u svojim sjećanjima navodi šta su sve četnici dobili od njih. Razlozi su bili jasni: »Zašto bismo mi morali oklijevati - piše Zanussi - da se koristimo četnicima i time uštedimo talijansku krv u obrani od ustanika?« Pa i onda kada su nastali lokalni krizni, ali prolazni trenuci u takvim odnosima, okupator je bio obziran prema četnicima. Na Sutjesci, kada je njemački general naredio da se svaki zarobljeni partizan odmah strijelja, dao je uput i za postupak prema četnicima na tom području: »Četnike, suprotno od komunista i drugih hapšenika tretirati kao ratne zarobljenike i odvojeno smjestiti«. Tomasevich je objasnio ove privremene i rijetke pojave u odnosima okupatora prema četnicima i istakao onu drugu trajnu i sveobuhvatnu stranu, o sistemu suradnje na kome su počivali principi okupacione politike, razradenije i perfidnije od običnog klasičnog cilja osvajača - divide et impera. Jedno pitanje, toliko prisutno u stranoj literaturi, mahom proizvoljno pokretano i tumačeno s određenom tendencijom, pokreće i Tomasevich. Riječ je o kontaktu, uspostavljenom za vrijeme bitke na Neretvi između predstavnika Narodnooslobodilačke vojske i njemačkih komandi. Autor nije slijedio druge pisce koji su stvarali svoje verzije o toj epizodi iako ne raspolažu iscrpnijom i pouzdanom građom. Zato on samo registrira što se zbilo po njegovu mišljenju i logično ukazuje da se o tome ne može ništa reći sa sigurnošću sve dok Jugoslaveni ne daju svoje tumačenje. Nedavno smo čuli s visokog mjesta što je u stvari bilo, pa je to sada prvi put u ovoj knjizi u nas objašnjeno. Ako bismo tražili što je u knjizi trebalo još reći, to bi bilo pitanje politike Sovjetskog Saveza prema četnicima do 1944. godine. Jugoslavenski će čitalac uočiti da je o tome relativno malo rečeno. Vjerojatno nedostatak odgovarajućih radova i, svakako, zatvorenost sovjetskih arhivskih fondova bili su razlog da ova komponenta četničkog problema ne dobije odgovarajući prostor u knjizi. Ono što je poznato ukazuje da je ovo pitanje naročito zanimljivo, kako u unutrašnjim okvirima Jugoslavije, tako i na međusavezničkom planu; reklo bi se u obratnoj relaciji nego što je bila britanska politika u istom problemu. Ne tako otvorena kao britanska, ali zato više složena, sovjetska politika prema četnicima velikim dijelom ilustrira njenu politiku prema Jugoslaviji uopće i nije ništa manje zanimljiva, jer se odnosi na iste činioce prema kojima se na svoj način postavljala kao i druge vodeće savezničke zemlje - prema jugoslavenskoj vladi u izbjeglištvu, četnicima i narodnooslobodilačkom pokretu. Taj trio još više je komplicirao sovjetsku politiku jer ju je Sovjetski Savez vodio formalno na dva kolosijeka: s jugoslavenskom vladom održavala je odnose sovjetska vlada, a s rukovodstvom narodnooslobodilačkog pokreta Kominterna, dok je postojala. Međuveza sovjetske vlade i Kominterne po jugoslavenskim pitanjima sama po sebi je svojevrstan fenomen. Gotovo da nema djela objavljenog u inostranstvu koje narodnooslobodilačku borbu u Jugoslaviji ne kvalificira kao pokret otpora. To isto čini i Tomasevich, mada postoje suštinske razlike između tog pojma i pojma narodnooslobodilački rat. Dok pokret otpora bilo kojeg stupnja i razmjera ima zadatak da nanese štetu okupatoru, narodnooslobodilačka borba ima za cilj da kroz rat za oslobođenje zemlje razvije oružane snage i novu vlast, da nakon pobjede nad okupatorom ne dozvoli obnovu starog režima, nego da izgradi novi napredniji poredak. U izvjesnoj mjeri ovakva definicija može štošta objasniti u već poznatim pojavama. Knjiga Joze Tomasevicha će u našem prijevodu sigurno izazvati pažnju stručne i šire javnosti. Možda se čitaoci neće složiti sa svakim autorovim objašnjenjem i o pojedinostima moći će se diskutirati, ali mu se neće osporiti vrijednost cjeline. Ovo djelo je veliki doprinos produbljavanju našeg saznanja o četnicima Draže Mihailovića i njihovoj historiji kakvu napisanu nismo imali. Njegova je vrijednost trajna i takva će biti čak i kada se budu pisali novi radovi o istom pitanju. Osim memoarskih radova, u nas nije bilo primjera da se sa stranog jezika prevodi bilo koja knjiga ovakve ili druge tematike iz našeg rata. Ovo je presedan na koji se izdavač odlučio i dao dobar primjer kako se iz bogatog opusa stranih pisaca dobrim izborom mogu ponuditi našim čitaocima vrijedna djela koja osvjetljavaju još nedovoljno istražene pojave iz našeg narodnooslobodičkog rata. VOJMIR KLJAKOVIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument