TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument


U CAZINSKOJ KRAJINI

Posle nekoliko dana marša od svog formiranja u Kamenici, 22. avgusta 1942. godine, 3. krajiška brigada je stigla i razmestila se na severozapadne padine Grmeč-planine, u sela Mali i Veliki Radić. U brigadu je došao zamenik komandanta , Operativnog štaba za Bosansku krajinu drug Slavko Rodić, i upoznao starešine sa predstojećom akcijom naše brigade.

31. avgusta drug Slavko je odveo na teren starešine iz štaba brigade, štabova njenih bataljona i jedan deo starešina 1. krajiškog partizanskog odreda u pravcu reke Une, kod sela Grmuša, gde nas je upoznao sa rasporedom, jačinom, utvrđenjima, moralom i ostalim podacima kod neprijatelja na teritoriji Cazinske krajine Bihaća, Bosanske Krupe i sela Spahića.

Jačina neprijatelja na pojedinim mestima bila je sledeća: U Cazinu oko 100 žandarma i ustaša; u Ostrošcu oko 200 ustaša, žandarma i seoske milicije; u selu Spahići oko 100 ustaša i seoske milicije. U uporištu na levoj obali Une, u jugoistočnom delu sela Miostra, bila je satnija domobrana. U okolnim selima nalazila se seoska milicija razne jačine. U Bihaću i Bosanskoj Krupi bili su jači neprijateljski garnizoni, a raspolagali su i artiljerijom i tenkovima. Neprijatelj je mogao računati i na podršku avijacije iz Banjaluke i Zagreba.

Posle izviđanja terena, prikupljenih i proučenih podataka o neprijatelju, došli smo u crkvu napuštenog sela Grmuša. Ovaj objekt nudio nam je dobar pogled na Cazinsku krajinu i sigurnu zaštitu od neprijateljske vatre sa onostrane obale reke Une. Kameni stolovi u crkvi dobro su nam poslužili za širenje sekcija — karata i beleženje zadataka. Ovde, za ovim stolovima, drug Slavko nam je saopštio svoju odluku i dao zadatke jedinicama.

Najpre je dobio zadatak 3. bataljon 1. krajiškog odreda, da u toku noći pređe Unu, u rejonu sela Miostra, gde će mu biti obezbeđen improvizovani most, a po prelasku reke, da najbržim i najkraćim pravcem, izbegavajući borbu, dođe do Cazina. Zatim, da iz pokreta napadne neprijatelja u Cazinu i razbije ga. Cilj napada je — oteti od neprijatelja što više lekova, šećera, soli, municije i oružje. Zadržavanje u Cazinu dozvoljeno je 3—5 časova, a zatim se izvući u pravcu Ostrošca, gde će bataljon biti prihvaćen od snaga 3. krajiške brigade.

Mi smo već do tada oteli dosta oružja od neprijatelja i bili dobro naoružani, pa tome i nismo dali prioritet radi ove akcije. Nedostajali su nam lekovi i šećer za negu ranjenika, pa je ova akcija bila organizovana i pripremljena prioritetno sa tim ciljem, i da se pojavimo tamo, kao vojna snaga.

2. bataljon 3. krajiške brigade dobio je zadatak da u toku iste noći i preko istog improvizovanog prelaza, pozadi 3. bataljona 1. krajiškog odreda, pređe reku Unu, a po prelasku da uništi neprijatelja u selima: Miostra, Ostrošac i Stijena. U slučaju nemogućnosti izvršenja ovog zadatka, trebalo je izvršiti opkoljavanje i blokadu neprijatelja u ovim selima i ne dozvoliti njegovo izvlačenje u pravcu Cazina, gde bi ugrozio jedinice 3. bataljona s leđa. Sa delom snaga, 2 bataljon je trebao još i da posedne najpogodnije položaje kod sela Stijene i ne dozvoli prodor neprijatelja iz Bosanske Krupe u pravcu Cazina i Ostrošca. U ovom rejonu bataljon je trebalo da ostane sve do povratka 3. bataljona iz Cazina.

Sa 2. bataljonom kretao se zamenik komandanta brigade Vlado Bajić, koji je izveštavao štab brigade o razvoju situacije na teritoriji cazinske krajine. A kao 2. i 1. bataljon naše brigade dobio je zadatak da napadne i uništi neprijatelja u selu Spahići, s tim da prethodno ubaci svoju 1. četu, najpogodnijim pravcem, u neprijateljsku pozadinu, na most preko reke Une kod Ostrošca. Po likvidaciji neprijatelja u selu Spahići treba se prebaciti preko reke Une, kod Ostrošca, radi prihvata 3. bataljona iz Cazina.

Prateća četa brigade, i neke jedinice 1. krajiškog odreda zaposele su položaje u selu Grmuša, sa zadatkom eventualnog prihvata naših jedinica kada se budu vraćale, odnosno povlačile sa onostrane obale.

Komandno mesto 3. krajiške brigade na kome je bio i Slavko Rodić, ostalo je na desnoj obali Une, u selu Grmuša.

Početak napada određen je za 2. septembar, u 03.00 časova.

Posle saopštene odluke i datih zadataka, drug Slavko je podvukao važnost ove prve borbene akcije naše brigade, koja će se izvoditi na teritoriji cazinske krajine, gde do sada nijedna naša jedinica nije dejstvovala otkako je podignut ustanak. Slavko nam je skrenuo pažnju da dobro pripremimo jedinice za ovu akciju u vojničkom, političkom i materijalnom pogledu. Jedinice koje će dejstvovati, ne smeju biti opterećene konjima, komorom i svim drugim što bi usporavalo marš i borbu. Naglasio je da starešine veštim komandovanjem, ličnom i kolektivnom hrabrošću, učvrste svoj ugled i položaj u očima svojih boraca, u ovoj — prvoj borbenoj akciji brigade. Ovi saveti Slavka Rodića dobro su poslužili starešinama u  borbi na teritoriji cazinske krajine.                         '

Sa izviđanja smo se vratili kasno u noć, gladni i umorni od dugog i napornog puta. Po povratku sa terena nije bilo odmora, moralo se žuriti, pripremati jedinice i starešine za izvršenje teškog i složenog zadatka.

Posle svestrane pripreme marša i napada, jedinice su u prvi sumrak, 1. septembra, krenule u pravcu reke Une. Ispred našeg bataljona kretao se 3. bataljon 1. krajiškog odreda. Počelo je spuštanje niz besputnu i strmu dolinu Une, zbog čega se kolona kretala vrlo sporo.

Noć je bila vedra i tiha. Tišinu su remetili samo neprijateljski mitraljeski rafali, koji su se svakih 5 do 10 minuta javljali sa onostrane obale. Duboko dole, ispred nas, čuo se huk Une, koja je svojom snagom udarala u ogromno kamenje, pa je donekle služila kao neko prirodno maskiranje kretanja naše kolone. Na maršu je vladala besprekorna disciplina.

Povremeno otvaranje vatre od strane plašljivih domobrana, bilo je izvesna opomena naših boraca da izdrže i strogo poštuju marševsku disciplinu.

Oko pola noći stigli smo na cestu, a nešto oko 1 čas po ponoći prešli smo Unu, preko improvizovanog mosta koga su iste noći podigli borci 1. krajiškog odreda, i to od dasaka koje su oni nosili i uz pomoć seljaka iz obližnjih sela. Prvi zastanak po prelazu Une imali smo na njenoj levoj obali, a drugi ispod samog sela Miostra, u neposrednoj blizini neprijatelja kojeg je trebalo prvi da napadnemo. Na ovom drugom zastanku ostao mi je u sećanju jedan slučaj prekršaja marševske discipline. Neki su borci sedeli, dok su drugi ležali. One koji su ležali opominjao sam da ustanu ili da sede, jer su znojavi i umorni, pa će se prehladiti. Idući dalje uz kolonu, primetio sam upaljenu cigaretu pod šatorskim krilom. Brzo sam prišao, jednim štapićem udario po šatorskom krilu i nešto sočno opsovao. Kada sam skinuo šatorsko krilo prepoznao sam prekršitelje: zamenik komandanta brigade Vlado Bajić, moj zamenik Nikola Vojvodić, komandir 2. čete Dragija Đumić, ekonom štaba brigade Đuro Zeljković. Oni su počeli brzo gasiti cigarete i izvinjavati se. Još više me ljutilo što su to uradile starešine. Drug Bajić je u šali dobacio: "Nidžo, ono najteže prošlo je, sad ćeš se i sam morati otkriti i pokazati. Vidiš da sviće, vreme je za napad".

Na ovom, drugom zastanku sastao sam se sa komandantom 3. bataljona 1. krajiškog odreda Hamdijom Omanovićem. Razgovarali smo o predstojećoj borbi naših bataljona i o našem sadejstvu. Predložio sam mu da mi pošalje kurira iz Cazina u Ostrožac, na što mi je odgovorio da je to daleko 10 do 15 km, a teren nesiguran i da bi kurir mogao stradati. A da za to odvajamo odeljenje ili vod boraca, bili bismo odsutni iz bataljona za duže vreme, što se ne isplati. Rekao sam mu da ukoliko mi ne pošalje kurira-vojnika, da mi pošalje kurira-civila, s čime se on složio. Na rastanku smo poželeli jedan drugom uspeh.

Vreme je nagoveštavalo lep i vedar dan, čemu se u ratu nismo mnogo radovali. Uvek smo voleli da je oblačno, kišovito ili maglovito za vreme ovakvih akcija. Ako je vedro i lepo, treba očekivati avijaciju i uspešnije dejstvo neprijateljske artiljerije. Mi smo, ipak, bili zadovoljni, jer smo prvi deo zadatka uspešno izvršili. Nezapaženo smo savladali stenovitu dolinu Une, kao i samu reku, čega smo se najviše plašili. Neprijatelj će biti iznenađen, a to znači — i pobjeđen.

Posle kraćeg zadržavanja na ovom drugom zastanku i davanja poslednjih uputstava komandirima četa, čete su krenule svaka u svom pravcu.

1. četa, sa kojom smo se kretali ja i zamenik komesara bataljona Vojo Kuzmanović, u samu zoru, iz pokreta, je napala i za kratko vreme razbila seosku miliciju u severoistočnom delu sela Mijostra. Požurivali smo je da bi se što pre pojavila u Ostrošcu radi sadejstva i pomoći pri izvršenju zadatka 1. čete 1. bataljona.

Po razbijanju neprijatelja borci su prešli u gonjenje što je vršeno streljačkim strojem, ali se pokazalo sporo, pa smo u gonjenje prešli vodnim kolonama. Za nepun čas borbe i gonjenja neprijatelja bili smo na domaku Ostrošca. Nekoliko boraca je bilo zaduženo da pali vatre na dostignutoj liniji, ali su imali muke da nas stižu. Streljački stroj, a kasnije vodne kolone čete, gonile su neprijatelja takvom brzinom da su drugovi iz štaba brigade, sa komandnog mesta koje se nalazilo na desnoj obali Une, izjavili da je tempo nastupanja našeg bataljona bio ravan nastupanju motorizovane pešadije. Starešine i borci ove jedinice znali su šta znači naša pojava kod Ostrošca, kako za levog suseda (1. četu 1. bataljona), tako i za desnog u Cazinu.

Požurujući gonjenje neprijatelja u pravcu Ostrošca, razmišljao sam o 1. četi 1. bataljona i pomalo strahovao, s obzirom na mesto i ulogu koju je dobila u ovoj akciji. Ova četa je ubačena u neprijateljsku pliću pozadinu i među neprijateljska utvrđenja na sve četiri strane. Ona se nalazila u dubokoj dolini, na raskrsnici puteva, železničkoj stanici, mostu i na samoj reci. Što smo se brže približavali Ostrošcu moje strahovanje kao da se gubilo. Međutim, kada smo osmotrili samo mesto gde treba da se nalazi ova četa, opet me je počela hvatati neka jeza. Kada smo se približili Ostrošcu i uhvatili vezu sa njima, mašući i dovikujući jedni drugima, bili smo više nego srećni.

Neprijatelj koji je odstupao ispred naše 1. čete u pravcu Ostrošca, ušao je u sastav posade u ostrožačkoj tvrđavi. Kad smo se približili samoj tvrđavi, neprijatelj je prestao davati otpor. Mislili smo da je pobegao u pravcu Bihaća, ali kada smo videli neka kretanja i čuli razgovor, pretpostavljali smo da se dogovaraju za predaju. Oprezno smo se približavali tvrđavi i došli do samih zidina. Međutim, niti je bilo otpora ni predaje od strane neprijatelja. Čudio nas je ovakav postupak zloglasnih ustaša iz cazinske krajine. Provirujući kroz prozorče na vratima tvrđave, veličine 10 cm, borci su primetili u tvrđavi jednog žandarma, koga su pozvali na razgovor. Ovaj žandarm je došao do kapije i dobio nalog da pozove na razgovor komandanta posade. Žandarm je otišao i pozvao ovog, o čemu su naši borci odmah obavestili komandira čete Maćuku i mene. Videli smo da bi svaka dalja borba s njima s obzirom na oružje koje imamo, bila suvišna i pričinila nam velike žrtve, pa smo se i odlučili na pregovore. Komandant neprijateljske posade bio je žandarmerijski narednik, musliman, osrednjih godina, jak, pun. Rekao nam je da se on kao komandant posade Ostrošca ne sme predati pre nego što zauzmemo Bihać. Na kraju nam je obećao da neće pucati na nas, ali je tražio da i mi ne pucamo na njih.

Međutim, mi smo i dalje neprijateljsku posadu u tvrđavi držali čvrsto u blokadi, sve dok nije došao naš 1. bataljon preko reke Une, iz pravca sela Spahića.

Nešto između 9 i 10 časova 2. 9. sa 1. bataljonom došao je i komandant brigade Nikola Karanović, koga sam upoznao sa situacijom i o razgovoru sa komandantom neprijateljske posade u tvrđavi. Predložio sam mu da i on pokuša razgovarati s njima o predaji našto je on pristao. Ali i ovi pregovori, koji su trajali nešto duže, nisu doveli do predaje. Dugo smo diskutovali šta da radimo sa neprijateljem u tvrđavi i na kraju smo odustali od direktnog napada. Blokadu tvrđave preuzeo je 1. bataljon.

Oko 11 časova istog dana došao nam je jedan civil, musliman, sa biciklom iz Cazina i saopštio da ga je poslao Hamdija Omanović, komandant partizanske vojske koja je jutros napala i razbila ustaše i ušla u grad, gde se i sada nalazi. Ovaj kurir stariji i otresit čovek, čijeg se imena ne mogu setiti iako nam se tada predstavio, rekao je i neke pojedinosti o Hamdijinom ulasku u Cazin. Ova vest o ulasku Hamdijinog bataljona u Cazin posebno nas je obradovala, pa smo po ovom istom kuriru poručili Hamdiji da smo i mi razbili neprijatelja na svim mestima, sem tvrđave, koju čvrsto držimo n blokadi, a čija posada ne pruža otpor, ali se i ne predaje.

Istog dana oko 12 časova, posle kraćeg odmora i skromnog ručka, krenuli smo sa 1. četom u pravcu sela Stjena, gde se nalazila naša 3. četa.

Moj zamenik Nikola Vojvodić je sa 2. četom, istovremeno kad i 1. četa, otišao u napad na Miostru i posle dvočasovne borbe uništili su neprijateljsko uporište u jugoistočnom delu ovog sela. Četa je u ovoj borbi zarobila oko 80 domobrana, sve naoružanje i celu opremu domobranske satnije. Po likvilaciji uporišta Miostra, nešto oko 10 časova 2. četa se prebacila i pojačala odbranu naše 3. čete kod sela Stijena.

3. četa sa kojom se kretao komesar bataljona Savo Trikić, iz pokreta, ujutro rano, napala je i razbila seosku miliciju u selu Stijena, zaposela i ceo dan držala položaj prema Bosanskoj Krupi, odakle su ustaše i domobrani vršili jak pritisak radi prodora u Cazin i Ostrožac.

Štab našeg bataljona u ovoj akciji nije imao svoje određeno komandno mesto. Četiri člana štaba otišla su u tri čete. Razloga za ovo bilo je više. Prvo, tri čete koje su dejstvovale u tri pravca, udaljene jedna od druge 5 do 10 km, imale su isključivo kurirsku vezu. Drugo, kuriri od četa do bataljona i obratno trošili bi mnogo vremena, zakašnjavali ili stradali na putu. Treće, članovi štaba bataljona najbolje su došli do izražaja i učvrstili svoj ugled — položaj u očima boraca, nalazeći se sa četama. Četvrto, sa nama se nalazio Vlado Bajić, koji je imao svoje kurire, preko kojih je održavao vezu sa štabom brigade. Ovakvim rasporedom četa i članova štaba bataljona, prirodno da bataljon nije imao svoje rezerve, za kojom se nije ni osećala naročita potreba.

Ceo naš bataljon našao se 2. septembra naveče u selu Stijena, gde je uz dobro obezbeđenje prenoćio, odmarajući se od napornog marša i borbe prethodnog dana. Nameravali smo da ujutro rano krenemo u čišćenje terena u pravcu Bosanske Krupe, ne znajući da su se naše jedinice kod Ostrošca pod pritiskom jakih neprijateljskih snaga iz Bihaća, kojima se pridružila i posada iz ostrožačke tvrđave, povukle istog dana naveče, uz izvesne gubitke, na desnu obalu Une, u polazni rejon.

U samu zoru 3. septembra jake pešadijske snage neprijatelja, podržane tenkovima, artiljerijom i avijacijom, iz pravca Bosanske Krupe izvršile su jak napad na položaj našeg bataljona. Posle kraće, ali vrlo žestoke borbe povukli smo se u pravcu Gromile, na našem prelazu preko Une. Oko 8 časova sreli smo zamenika komandanta brigade Vladu Bajića, koji se prošlog dana vratio u štab brigade. On nam je doneo i naređenje da se odmah povučemo preko Une u polazni rejon, upoznavši nas sa tim da su 3. bataljon 1. krajiškog odreda i sve naše jedinice koje su dejstvovale na teritoriji cazinske krajine, sem našeg bataljona, još sinoć bili na desnoj obali Une. Kurir koji nam je sinoć poslat sa naredbom da se i mi povučemo vratio se jer nas nije pronašao, zbog čega je Vlado lično došao da nas pronađe i povuče. Tek tada smo shvatili da smo ostali sami na ovom području.

Brzim pokretom u rastresitom stroju, sa većim brojem zaplenjenih konja i noseći zaplenjeni ratni materijal zarobljenih domobrana, uputili smo se prethodnog dana u štab brigade, nešto oko 12 časova 3. septembra prešli smo na desnu obalu Une. Otišao sam u štab brigade, gde se nalazio Slavko Rodić i predao mu raport. Raportirao sam da je bataljon u dvodnevnoj borbi ubio oko 100 neprijateljskih vojnika, zarobio 70 domobrana, dosta oružja, municije i druge ratne opreme, da s naše strane nije bilo gubitaka, sem lakše ranjenog borca Đivana Đumića. Od radosti je skočio, čestitao mi i zagrlio me. Ovo su isto učinili i komandant brigade Nikola Karanović i komandant 1. krajiškog odreda Milorad Mijatović.

Istog dana, u prvi sumrak, bile su postrojene sve jedinice koje su učestvovale u ovoj akciji. Drug Slavko je u svom govoru izrazio divljenje organizaciji, disciplini i hrabrosti naših jedinica u ovoj prvoj borbenoj akciji naše brigade. Na kraju svog govora je rekao da će predložiti Operativnom štabu za Bosansku krajinu da se pohvale sve jedinice koje su učestvovale u ovoj borbi. Drugi govornik bio je komandant brigade Nikola Karanović, a za njim komandant 1. krajiškog odreda, Milorad Mijatović, čije su mi reči na kraju govora ostale duboko u sećanju: "Drugovi, kada naša borba bude završena ne sme se dogoditi ono što se dogodilo posle prvog svetskog rata u bivšoj jugoslovenskoj vojsci, da se komanduje nalevokrug, pa trgovci, prevaranti i špekulanti da izbiju na čelo, zauzmu državne fotelje i dele milostinju borcima čije su grudi krasila odlikovanja i medalje. Ratnici - invalidi bez ruku i nogu, potucali su se i prosili za parče hleba. Njihove ratne zasluge, njihove rane i krv prolivena za otadžbinu, brzo su zaboravljene ... Kada bude završena naša borba, neće biti komandovano na levokrug, nego: zalomi desno ili levo krilo. To znači da ćemo mi, ratnici, zajedno sa radničkom klasom i našim radnim narodom izgrađivati novu državu. U toj novoj državi zasluge ratnika neće i ne smiju biti zaboravljene!"

Borci su govornika toplo i od srca pozdravili, vičući: "Tako je, tako je!"

Posle nekoliko dana, postrojenoj brigadi, u selu Jelašinovac, pročitana je naredba Operativnog štaba za Bosansku krajinu, u kojoj se pohvaljuje naša brigada, za prvu, uspešno izvedenu borbenu akciju. Ova pohvala još više je učvrstila i moralno pripremila brigadu za sledeće akcije.

Nikola PEĆANAC


Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument