TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

SA 3. KRAJIŠKOM KROZ SANDŽAK (odlomci iz dnevnika) I hodali smo tako cio dan. Sunce je peklo, a mi smo u neprekidnoj koloni prelazili preko polja, kroz šume, preko snijega u sjenovitim klancima, preko blata, prašine, urvina, oštrog kamenja, preko potoka, kraj izvora, pokraj ljubica, jaglaca, tratinčica, šafrana, šumarica, kraj drijena i gloga... neprestano, neumorno. Valoviti teren postaje sve oštriji. Sve strmiji slazovi i sve mučnija uspinjanja. Veremo se strminom kao koze. Sunce je na zalazu. Kratko čarkanje — 40 četnika zarobljeno, 6 mrtvih, 4 ranjena. Promatramo okolicu. Seljaci oru. Svježe oranije su neobično rumene. Među crnim, još golim granjem drveća opažam krošnju tako nježne, sveže, pahuljasto zelenkaste boje, čini mi se: dignuće je vetrić i ponijeti zrakom kao pahuljice maslačka. Naši bataljoni šire se pred Pljevljima na sve strane. Pune su nas šume i šumarci, kose i planinske čuke ... Selo, miris dima, lavež pasa i klepke ovaca; partizani u zalazu sunca; štabovi i komore po tratinama, pod drvećem, pred kućama... šinjeli, puške, torbe, opasači, razastrte zemljopisne karte ... Stiže nam izveštaj 3. NOU brigade od 21. aprila, koji nas je silno obradovao. " ... Prema iskazima seljaka, koji su prešli iz Šavničkog sreza, narod je sam zauzeo Žabljak, i prije dolaska partizana. Također se govori da je zauzet i Šavnik, samo ne znamo da li je od naših brigada ili je i njega narod zauzeo. Prema ovome ustanak već počinje. Prilikom današnjeg marša preko Kakmuža, Glibaća, Kosanice i drugih sela, naišli smo na odličan prijem od strane stanovništva. Žene, djeca i ljudi izlazili su na put da nas susretnu i dočekaju. U opštini Prenčanskoj naši pozadinski radnici i gerilci već su pristupili uspostavljanju vlasti — Naši sreski N.O.O. sjutra će otpočeti rad ... Od sjutra već pristupamo osnivanju svih NO Odbora ..." — Biće borbe, borićemo se na sve strane! — radosno uzvikuje Đuro Lončarević, naš zamjenik politkoma brigade. Već smo tri dana na istom mjestu i ljudi postaju nemirni. "Kad će biti pokret" "Hoćemo li uskoro naprijed?" "Uh, kako je dosadno!" Samo tri dana prođe od napornih marševa, a već se želi dalje. Postali smo čergari. Putovati... kroz bitke, kroz napore, ali naprijed! Prolazi žena s ovcama. Opet stara, dobro nam poznata priča: kad nas je vidio gdje dolazimo, muž joj je pobjegao. "Pričaju da ubijate, palite, odvodite... Popele smo se na ovaj vrh i gledale prema Meljaku, gdje ste vi bili, ali nismo vidjeli ni dima, ni vatre ...ostale smo. Zaista, ne možemo se požaliti, niko nije dirnuo ni ovoliko ... Eh, koliko bih dala, pola ljetine, da mi se muž vrati..." — Eto vidiš — govorimo joj — vjerujete četnicima, a šta rade oni... — U kuće su ulazili, odnosili sve... — upada nam u riječ žena. — A ipak ste im vjerovali, premda smo prošle godine bili ovdje, znali ste za nas... i mnogi su iz vašeg sela u partizanima. — Ali drugi to sada dolaze, govorili su nam... ovi ubijaju... — I odmah povjerovaste i baš onima, što su vam odnosili, četnicima... Nego, neka ti se muž vrati, neće mu biti ništa. Danima vodimo tako razgovore. Razgovaram sa starom muslimankom i pitam za djecu. Tedan se, devetogodišnji sinčić, zgurio u kut i sluša otuda, a drugog su ubili. — Tko ga je ubio, majko? — Četnici ga ubiše. — Je li bio ustaša? — Cio svoj život tjerao je balvane niz Ćeotinu, to je bio... — ogorčeno i bolno reagira žena. — A ko ga je ubio, poimenice, znaš li? — Ubili ga, eto... — skanjuje se žena da kaže ime, a vidim da zna. Pretrpio je taj narod već mnogo, plaši se i sjene svoje, i riječi, boji se daljnjih nevolja i osvjete. — Ne boj se ti, majko, reci samo. Uto se iz kuta zaleti sinčić i brzo i odlučno stade nizati: — Eto, da ti kažem, ubio ga Petar Simić, komšija naš, on ga ubio, pa da znaš ... Sav je bio u pokretu, ispružene ruke, sjajnih očiju, preplanula lica... a majka jadna gleda, skrutila se, i drago joj je, i zaustavila bi riječi njegove ... I to sam još doznao: najprije su tražili kravu, da ga ne diraju, a kada su je dobili, odveli i kravu i ubili sina. Prolazimo kraj sela. Čobani i čobanice, starci, djevojke, djeca žure nam u susret. Sandžaklija nam priča kako narod hvali Krajišnike i kako nas voli. Usmene novine održane su već u mraku. Skupili smo se u maloj dolinici, zapalili veliku vatru i posjedali oko nje. Plamen je sukljao uvis i obasjavao predavače svojim crvenim svjetlom. Na širokoj, hrapavoj dasci, crta drug Šepo kredom i ugarom karikaturu, posljednju tačku programa. A zatim: "Oj djevojko draga dušo moja!" — vije se prkosno kolo kraj vatri što se polako gase. Sunce je na zalazu, obasjan je goli zeleni humak, a na njemu, u sjaju, raširila se rascvjetala trešnja, drhti sva i igra, misliš oblačak je bijeli pao na livadu. Brijeg je već u hladu, taman, a na tu mrku pozadinu naslonjena trešnja, koso su je zahvatili zadnji zraci sunca, prolaze kroz nju, prozračna je sva, laka i svijetla u zanosu svog djevičanskog sna ... Proljetni je suton tako mek, tako blag. Boje su se stišale, umirile, još se samo bijele kućice, razasute kao nestašna djeca zaostala u igri. Nebo je sivkasto modro, a kroz smireno zelenilo vijuga rječica boje neba. Kao u baršunu nestaju, guše se poslednji pokliči, krik ptice, klepka ovce, osamljeni zov pastira. Noć i hod. Uski puteljci uz grmlje. Na vrhu crnog oblaka zvijezda kao krijes. Ivo FROL Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument