TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
SA
3.
VODOM 2.
ČETE 1. BATALJONA NA ZAČELJU KOLONE 3. decembra 1942. godine marševala je 2. četa našeg 1. bataljona u pravcu Kotor-Varoši. Marševala je šibana susnežicom, po blatu do kolena, po mrkloj noći i nepoznatim putevima. Sa čela se uvijek čulo: "Veza! Začelje brže", a mi iz 3. voda smo odvraćali: "Veza! Čelo lakše". Kako je teško marševati na začelju? Tamo se, u stvari, i ne maršuje. Na začelju se ili trči da bi se sustiglo čelo, ili se čeka da ono odmakne. Ne znaš prosto šta je gore. Prvo zahteva snagu, a drugo nerve. Pogotovo kad je tempo brz, kao što je bio one decembarske noći i kad se ne zna čemu tolika žurba, što mi sa začelja često nismo znali. U prvim večernjim časovima marša, nas je ono "Veza, začelje brže" zabavljalo, pa smo uzvraćali: "Začelje deli dodatak! Začelje presvlači suvi veš! Začelje prazni crijeva! Začelje..." Ali kad je snage ponestalo, kad je nakvašena odjeća otežala, kad su se noge u mokroj obući uparile, požurivanja sa čela su nas ljutila. Sa svakim kilometrom, sa svakim satom umor i san su nas sve više savlađivali, a tempo se nije smanjivao. Ponoć je već davno prevalila. Svitanju smo se radovali, koliko zbog toga što je danju lakše marševati, toliko i tome da vidimo gdje smo stigli, kuda smo toliko žurili. Ali onda je došlo do nekog zastajkivanja i činilo nam se nesigurnog "mutljanja". Pošto
smo prošli kroz selo utonulo u maglu i lapavicu i uznemirili nekoliko promrzlih
pasa, kolona je opet stala. A stajanje u mestu i gackanje u blatu posle
vrtoglave jurnjave je užasno. Umoran si i ništa ne radiš, a nemaš se gdje
spustiti, ne možeš ni noge olabaviti, ni očne kapke sklopiti. Onima
što pripale cigaretu i puše, čini mi se, da je lakše. Oni na zastanku brišu
i suše ruke, vade kese i motaju cigarete, a onda navlače na glavu šatorska
krila, pa pripaljuju. Njima to san razgoni i odvraća im pažnju od umora, dok
se mi nepušači nijesmo imali čime zabaviti. I
onda je došlo naređenje da se vratimo u selo Bilica iz kojeg smo tek izašli,
i da u njemu sačekamo dan. Mi iz 3. voda smo zaključili da je odluka mudra.
Razlozi koji su je tako neočekivano uslovili nas nisu zabrinjavali. Tek pošto
smo ušli u kuću komandir nam objasni da nas je vodič zaveo u pogrešnom
pravcu i zatim pobjegao, što znači da moramo biti oprezni. Naša četa se cijela strpala u jednu izdvojenu kuću (ne sjećam se imena
domaćina) prilijepljenu za padinu nekog brežuljka obraslog hrastovima. Brzo
smo na ognjištu naložili vatru i razvukli je tako da nas se što više moglo
grijati i sušiti odjeću, ostavljajući mjesto i kuvarima da spreme obećanu
hranu. Iznad vatre, na pantama visili su komadi mesa i cijela slanina razapeta
štapovima, sa koje je neodsječeni rep dopirao do veriga. U jednom uglu, pod
vrećama, Pero Radošević, Luka Radanović Lujin i Đuran Rakić, su otkrili
bure sa rakijom, kuckali po njemu i prepirali se dokle ona dopire i koliko li
litara može još biti u njemu. Njih je za sve to vrijeme naš delegat Simo Morača
držao na oku i kad su se zanijeli diskusijama i proračunima, iznenadno im
podviknuo da ne diraju privatnu imovinu. Na ovo neočekivano i strogo upozorenje
sva trojica su se trgla kao da su zaista na nekom nedozvoljenom djelu uhvaćena
i tek kad se glasan smijeh razlegao vidjeli su da je šala na njihov račun
uspjela. Naši kuvari su se odmah dali na posao. Namještali su verige, palili kazane, nosili vodu, pripremali brašno za puru i mast za začin. Pedesetak kila kukuruznog brašna i 2 — 3 kila masti su obećavali pune porcije. A mi smo se razmjestili i sušili oko vatre. No, tek što se naša mokra odjeća počela isparavati, iz sobe je izišao Dane Ivančević, naš komandir voda i pozvao Radu Petrovića, desetara naše desetine, da sa desetinom pođe na obezbeđenje. Dok smo se pripremali i u ćebad i šatorska krila umotavali, šale su pljuštale na naš račun, a kad smo obavijeni parom i obzirući se na kazane izlazili, Mijailo nam dobaci: — Momci srećno i dobro nas čuvajte, pa će vas vruć skrob dočekati. A ako Pero i Lujina realizuju svoje planove, možda će te i čuture omirisati. Naša kolona je brzo stigla na brdašce iznad kuće, gdje je trebalo da provedemo dva sata. Dane nam je dao zadatke i skrenuo pažnju na budnost, a mi smo njemu prikričali da i smjenu na vrijeme uputi i da naš dio pure sačuva. Pošto je postao gospodar uzvišenja, Rade nas je brzo uveo u situaciju. On je plan skovao uz put, a nama ga je jednostavno, kroz šalu, ali ubedljivo, saopštio: — Onaj
"naš rodoljub" (misli na vodiča) je odmaglio da javi svojima o našem
dolasku. A oni će ili bježati, ili će pokušati da nas napadnu. Ako se desi
ono prvo, neka Atlagić trlja glavu, a ovo drugo je naša briga. Rasporedićemo
se dva dva, zavući u grmove i čekati. Ako
neko naiđe ne ustavljajte pustite da priđe tako da vidite da li mu je na kapi
kokarda ili "u". A kad se javite, turevi im moraju biti u blatu. Ne
smete ni šuškati, ni pušiti ni kašljati, a pošto pura nije pojedena druge
zabrane otpadaju. Signali su ... Okončao je sa signalima i poveo nas na mjesta koja je odabrao. Uvukli smo se u određene žbunove i polijegali na povijeno granje. Mokra
odjeća, mirovanje i povećana hladnoća koja uvijek dolazi sa svitanjem,
izazivali su drhtavicu od koje su nam zubi cvokotali. Kiša i snijeg nošeni oštrim
vjetrom i talasima su udarali po nama. Od buljenja u tamnu noć nije bilo mnogo
fajde, jer se prst pred okom nije video. Morali smo se osloniti na prisluškivanje,
u čemu smo bili dobro izvježbani. Sekunde su sporo prolazile, kiša je
dobovala po šatorskom krilu, a drhtavica nas je sve više obuzimala. Nigdje
unaokolo se nisu mogli naslutiti znaci života, a mi smo čekali neprijatelja
koji možda nikad neće ni naići. Bezbroj puta smo uzaludno ležali na obezbjeđenju ili u zasjedi, kisnuli,
zebli i čekali, a neprijatelj nije nailazio. A ovo uzaludno čekanje tupi
budnost i navodi na razmišljanje da li je potrebno takvo
"maltretiranje" i "mučenje". I taman kad sam se upinjao da
odgonim takve misli, kad sam pokušavao da razmišljam o dolasku smjene, o vatri
koja se već morala uveliko razgorjeti i toploj puri koja nas čeka, sa lijevog
krila javiše: "Nailaze". Vekić Rade Baćkan i ja smo primljenu vijest prenijeli dalje na desno, a ni
sami nismo bili svjesni ko "nailazi" — naša smjena ili neprijatelj?
Ipak nas je ta novost malo raskravila, ali smo i dalje ostali na svojim
mjestima, čekajući ugovoreni signal bilo za povlačenje ili za borbu, s tim što
smo opreznost povećali. Dan se već bio primakao, a s njim se i vidljivost počela
povećavati, tako da smo na nekih pedesetak metara naslutili grupicu ljudi kako
nam se oprezno približava. Pojavom neprijatelja nestalo je hladnoće i
drhtavice, koje su ustupile mesto uzbuđenju i napetosti. Baćkan
i ja smo uzeli na nišan one koji su išli prema nama. Bilo nam je jasno da ne
naslućuju naše prisustvo, da nisu svjesni cijevi uprtih u njihove grudi, ali
smo se plašili da nas svakog časa, sa svakim daljim korakom ne otkriju i čudili
smo se što Rade ne daje ugovoreni signal, što se puškomitraljez ne oglašava.
I tek kad su došli na petnaestak koraka, kad su se primakli na takoreći dohvat
ruke, kad smo u njima prepoznali legionare NDH, osuo se rafal, zapraštale su puške
i čuo Rade kako svira imitirajući lokomotivu, u čemu je bio majstor i po čemu
ga je cela brigada znala. Nekoliko
legionara nije stiglo ni da shvati šta se s njima zbilo. Ostali su se, praćeni
našim pucnjima i povicima, dali u bjekstvo prema pošumljenom visu koji se
nalazio na pravcu sa kojeg smo se obezbjeđivali. Naše čete su brzo pristigle
i odmah krenule ka uzvišenju na koje su legionari umakli. Naš prvi nalet nije
uspio. Naime, on je samo otkrio da je neprijatelj to uzvišenje ranije utvrdio i
na njemu odbranu organizovao, a da je sa neuspjelim izletom želio da nas
preduhitri. Naš zastanak je okuražio protivnika, ali zato je i naš slijedeći
napad bio organizovaniji. I dok je neprijatelj skoncentrisao pažnju na nas, iza
leđa mu se našao naš 2. bataljon. Zajednički juriš ta dva bataljona je bio
neodoljiv: bombe su potmulo odjekivale, mitraljezi su štektali, puške praštale,
a sve je to nadjačavalo gromko kraiško: "Nagari". Legionari
se nisu predavali, a mi nismo imali vremena da ih ubjeđujemo. U rovovima, među
mrtvima, nađen je i naš vodič koji nas je htio "zavesti". Kada je
borba okončana i kad se četa okupila, ponovo smo se sjetili pure, na koju smo
bili sasvim zaboravili. Četa je opet bila u koloni, a naš 3. vod na njenom začelju.
I opet je sa čela dolazilo: "Veza! Začelje brže".
|