TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
U
VODU MARKA ŠEVE Bio je konac novembra 1942. godine kad je naš 1. bataljon stigao u selo Mile kod Jajca. Iz sela Podbrđa smo krenuli negdje oko pola noći i marševali punih deset časova. Susnježica nas je šibala, a noge su glibile u blatu i bljuzgavici. Po stizanju u Mile, 23. 11. komandir i komesar su se iskrali iz čete i cio dan ih nije bilo. Bio nam je neobičan taj njihov tajanstveni nestanak, jer to se prvi put desilo da mi borci nismo znali kud su nam starješine otišle. Kad su se naveče pojavili u četi i kad su nas postrojili malo podalje od očiju i ušiju meštana, saopštili su nam da nam predstoji napad na Jajce i da su oni i svi drugi komandiri i komesari četa išli sa štabom bataljona na izviđanje. Vijest da su nam starješine išle na izviđanje i dogovor na licu mjesta obradovala nas je i okružila. Značilo je to da nećemo ići onako nasumice, da su izmjerene i proračunate mogućnosti, pa ni uspjeh neće izostati. Zato smo krenuli na zadatak sigurnije. U početku smo žurili po klizavom i blatnjavom putu, a potom je dolazilo do zastajkivanja i sačekivanja, kao što je to i uvijek bivalo. Noć se već poodavno spustila kad smo stigli na domak grada i kad su u samom gradu odjeknule potmule eksplozije. Komandir naše 3. čete 1. bataljona nam je još u Milama, prilikom upoznavanja sa zadatkom, rekao da će artiljerija tući važnija uporišta u gradu i da je ona već spremna na položajima, kao da će njeni prvi hici biti znak za početak našeg napada. Zato nam je tada bilo jasno da to eksplodiraju naše granate i da treba iskoristiti zabunu neprijatelja i što prije upasti u grad. Kretali smo se duž puta Jezero — Jajce, u koloni na čelu sa komandirom čete Đurom Acićem. Otuda je svaki čas dolazilo preko veze: "Začelje brže!" Neprijatelj je
brzo reagirao na dejstvo naše artiljerije, ali i mi smo iskoristili priliku i
provukli se između bunkera koji su štitili prilaze gradu i dočepali se prvih
kuća gdje smo naišli na organizovan otpor. Dalje
se nije moglo. Brzo smo se sredili i usmjerili našu vatru na neprijateljsko
vatreno gnijezdo. Taman je prva nervoza bila prošla kad se iza naših leđa začu
pucnjava koja je unijela nemir u naš stroj. Brzo su nam javili da to pružaju
otpor posade bunkera između kojih smo se provukli i da su za njihovo
likvidiranje angažovane potrebne snage, tako da smo se mi mogli mirno
orijentisati na naš posao. Čarkanje i međusobno ispitivanje je potrajalo više od jednog sata.
Neprijatelj je neštedimice tukao iz svih raspoloživih oruđa, a mi smo kao i
uvijek morali čuvati svoje zalihe municije. Rafali naših mitraljezaca Gavre Gaše
Karanovića, Dušana Balabana i Dane Orelja su bili kratki, ali i efikasni.
Lijevo od nas čuo se Rade Petrović, desetar iz 2. čete, kako imitira zvižduk
lokomotive. Granate iz Tankosićevog minobacača, na kome nije bilo ni nišanskih
sprava, preletjele su preko našeg u blatu zaleglog stroja i, činilo nam se,
dobro pogađale. Tankosić se toliko izvježbao u gađanju bez nišanskih sprava
da je već druga ili treća granata padala na cilj. Mi smo ga često zadirkivali
da je plašljiv, i da iz straha, da ne bi sa svojim minobacačem išao u streljački
stroj, čini nemoguće. Na Ćusinama se vodila žestoka borba. Svukud unaokolo je vrilo kao u kazanu. Nama narediše da produžimo napred i likvidiramo uporišta na svom pravcu. Grupe bombaša su krenule prema neprijateljskim bunkerima, a mi smo pojačali vatru na njihove otvore. Uspjeli smo se dokopati bloka jačih i tvrđih kuća u kojima je trebalo provesti naredni dan koji je bio na pomolu. U svitanje neprijatelj je pokušao da nas izbaci iz zaposjednutih kuća, ali smo ga bez velikih napora spriječili, a uz to naneli i gubitke. Dva ubijena vojnika su cio dan ležala između njihovih i naših položaja. Čekali smo mrak da bismo mogli da im se privučemo i uzmemo im puške i municiju, čega nam nikad nije bilo dosta. Cio
dan 24. 11. naš vod je proveo u tih nekoliko kuća, bez ikakve veze sa četom.
Neprijatelj je držao sve prijelaze pod stalnom vatrom, a naš svaki neoprezan
pokret pored prozora i vrata bio je propraćen rafalima puškomitraljeza ili puščanim
hicima. Tako se Orelj u jednom momentu zaboravio i neobazrivo pošao iz jednog
ćoška sobe u drugi, pored prozora, našto ga je protivnikov puškomitraljezac
"opomenuo" i rafalom mu poderao šinjel na ramenu, a ovaj se, kao iz
bunila trgnut, prostro po podu. U
prvi mah smo mislili da je s njim svršeno, pa nam je od bola dah stao. Ali kad
smo vidjeli da se sve dobro svršilo, naš vodnik Marko Ševo je tek tada
"planuo". Tresnuo je kapom od prašnjavi patos i pošteno se izvikao
prvo na Orelja, a onda i na sve nas. Više
od godinu dana sam bio u vodu kojim je Marko komandovao, ali sam ga tada prvi
put vidio toliko srditog. Orelj je stajao u ćošku i kao miš iz osevina samo
treptao bez reči. Dobijao se utisak da ga je Markova grdnja iznenadila više od
neprijateljskog rafala. Trebalo nam je podosta vremena da se priberemo, a onda
su na račun svega toga počele šale i zadirkivanja. (Dugo smo o toj nezgodi
prepričavali na marševima i odmorima, tako da su se na kraju smijali čak i
Orelj i Marko.) U
popodnevnim časovima iznenadila nas je posjeta komandira čete Aćića. Čudo
je pravo kako se provukao do nas. Njegovim
dolaskom malo smo živnuli. Upoznao nas je sa stanjem na frontu, a i sa zadatkom
za sljedeću noć. Rekao je da će ostati sa našim vodom, a to je već značilo
da će i glavni teret naše čete te noći pasti na nas. A
kad je mrak pao i kad je dat ugovoreni signal napustili smo naše skrovište i
krenuli u noć i okršaje koji nisu jenjavali do sljedećeg jutra, i dok grad
nije bio potpuno oslobođen.
|