TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

Vrijeme odmora je isteklo i 1. proleterska divizija je ponovo upućena u prvu liniju, na dunavski odsjek fronta, zapadno od Šarengrada i Novak Bapske, a koji je do tada držala 5. krajiška divizija. Iz Bačinaca smo krenuli 17. marta u 9, pa preko Šida i Berkasova stigli u Novak Bapsku oko 15 časova.[1]

U prvi ešelon određene su 1. i 13., a u drugi naša i Italilijanska brigada. Sjeverni odsjek glavnog položaja, od Dunava do Babina dola, posjela je 1., a južni, od Babina dola do Banovine (k. 141), 13. brigada. Drugu liniju, pozadi 13. brigade, od k. 134 na sjeveru pa preko k. 139 i 145, do k. 153 na jugu, posjela je naša brigada. Desno od nas a pozadi 1., nalazila se Italijanska brigada.

Mi smo, posjedajući drugu liniju, svakom bataljonu dodijelili rejon odbrane, s tim da na njemu drži po jednu četu, sa zadatkom da danju usavršava odbrambene objekte, a noću patrolama kontroliše prostor između glavnog i rezervnog položaja divizije. Za sve ostale jedinice sačinjen je plan borbene obuke i gađanja, političkih predavanja, kulturnih priredbi i sportskih natjecanja, sa čijom realizacijom se otpočelo već narednog dana.

Na improvizovanim poligonima, podignutim po ugledu na one koje su Nijemci izgradili na svom glavnom položaju, uvježbavane su pojedine taktičke radnje. Obuci u gađanju posvećena je posebna pažnja. Sve jedinice su prošle kroz temeljitu teoretsku obuku, a potom su izvele školsko i bojno gađanje. Uz to je organizovano i takmičenje u gađanju iz svih oruđa, koje se pokazalo korisnom podsticajnom mjerom. Inžinjerijska četa se svake noći pridruživala inžinjercima, a izviđačka izviđačima 13. brigade radi prikupljanja podataka. Artiljerci i minobacačlije su imale na neprijateljskim položajima širok izbor raznovrsnih ciljeva za obuku u gađanju. Nastava je izvođena danju, a naveče su organizovane priredbe i zabave. Borbena sposobnost jedinica i raspoloženje boraca su bili zaista na visini.

2. aprila, kad je i poslednja jedinica brigade izvršila bojno gađanje, završen je i period obuke, a već narednog dana primili smo zapovijest da pripremimo jedan bataljon za nasilno izviđanje. Ovaj zadatak je trebalo izvesti u rejonu Sabaurova Salaša, jugozapadno od k. 141, na lijevom krilu 13. brigade, i to 5. aprila u 5 sati ujutro. Bataljon je imao zadatak da na frontu širine oko 800 metara, a nakon artiljerijske i minobacačke pripreme od 10 minuta, izvrši napad na glavni položaj i ovlada bar prvom linijom rovova i zarobi bar jednog živog Nijemca, te prikupi podatke o sistemu i rasporedu neprijateljske odbrane. Ukoliko bi, pak, ovom bataljonu pošlo za rukom da bez većih poteškoća obavi taj dio posla, bio je dužan da produži sa prodiranjem kroz glavni položaj, a da se kroz stvorenu brešu hitno ubaci naredni bataljon koji bi proširio početni uspjeh.

Za nasilno izviđanje određen je 3. bataljon, ojačan: četom automatičara, sa 4 laka minobacača i 1 protivtenkovskim topom, a za eksploataciju eventualnog uspjeha predviđen je 1. bataljon.

Tokom 3. i 4. aprila izvršene su temeljite pripreme, koje su se završile taktičkom vježbom, kroz koju je uvježbavan predviđeni proces rada bataljona. U 1 čas 5. aprila, 3. bataljon je već pošao preko položaja 2. bataljona 13. brigade i u četnim kolonama, oprezno, otišao u pravcu njegovih borbenih osiguranja. U 2 časa ujutro i 1. bataljon je bio u rovovima 2. bataljona 13. brigade. Oko 3 sata oba bataljona su bila na određenim položajima i s njima je uspostavljena telefonska veza. U 4,50 časova artiljerija i minobacači su otpočeli sa gađanjem, a tačno u 5 časova Radak[2] je krenuo u napad. Tada se već dobro razdanilo, a ujutro je bilo vedro i vidljivost izvrsna.

Sa osmatračnice podignute na k. 139 (zapadno od Novak Bapske) pratili smo napad bataljona. Borci su bez zastajkivanja nastupali sve do pojasa prepreka, gdje su nastale teškoće. Nagazne mine i žičane prepreke, sa gustom zavjesom bliske vatre isprečile su se ispred njih. Naprijed se zaista nije moglo. Artiljerija i minobacači nijesu narušili vatreni sistem protivnika; inžinjerci su prethodne večeri uklonili oko 100 mina za prolaze u minskim poljima, ali to nije bilo dovoljno. Zbog prevelikog rastojanja između polaznog položaja bataljona i prednjeg kraja neprijateljske odbrane došlo je do preduge pauze između prekida artiljerijske pripreme i pristizanja bataljona do prve linije protivničkih rovova, što je omogućilo Nijemcima da se srede i organizovano dočekaju bataljon u kritičnom momentu.

Tako se streljački stroj našao u minskim poljima, pod unakrsnom vatrom 11 mitraljeza, nekoliko stotina pušaka, 6 lakih minobacača, a kasnije i pod vatrom artiljerije i teških minobacača. Nijemci su iz solidno građenih bunkera mirno gađali, sigurni da im se teško može prići zbog čistine. Razvila se borba na život i smrt. Radak je javljao o teškim gubicima koje bataljon trpi i o besmislenosti daljih napada, tražeći da artiljerija neutrališe mitraljeze koji su tukli bočno. Štabu ovog bataljona bilo je najteže: morao je odustati od daljeg napada, ali kako se odvojiti od neprijatelja!? Borci su samoinicijativno, priljubljeni uz zemlju, kopali zaklone ašovčićima, noževima, pa i noktima, nastojeći da koliko-toliko povećaju vjerovatnoću opstanka. Pokrenuti ih iz ovih zaklona značilo je izložiti ih još većoj opasnosti. Odlučeno je da se sačeka noć, pa da se pod zaštitom mraka bataljon povuče. Načelnik štaba divizije, Blažo Marković, koji je sve vrijeme proveo na osmatračnici, složio se s tim, ali do noći je trebalo izdržati.

Najteže je bilo sa ranjenicima. Oni lakši koji su se našli malo podalje od neprijateljskih rovova, sami su bauljali nazad, težima su pomagali drugovi, vukući ih za noge ili ruke i puzajući unazad. Mnogi su, međutim, ostali cio dan na položaju.

Dok su se jedni borili sa bolovima rana, drugi su, slušajući jauke ranjenika strahovali od neprijateljskog protivnapada u ovako teškim uslovima. Oni najhrabriji, koji su predvodili juriš, bili su u najtežem položaju, jer su se našli na 20 do 30 metara ispred puškarnica, odakle se nisu smeli pomeriti ni zbog fizioloških potreba. Vrijeme je užasno sporo prolazilo. Štab brigade je dežurao na osmatračnici, prateća oruđa 1. i 3. bataljona stalno su tukla položaje neprijatelja a 1. bataljon prihvatao je ranjenike i otpremao ih u sanitet. Do 18 časova u sanitet je pristiglo oko 70 ranjenika.

Pod zaštitom mraka, 3. bataljon je pokupio ranjene i poginule, predao položaje 2. bataljonu 13. brigade i došao u sastav brigade. Bilans je bio porazan. Za jedan dan iz jednog ojačanog bataljona 49 poginulih i 96 ranjenih, među kojima više od polovine teško. Među poginulima su bili i vodnici Matija Glamočak, Mihajlo Tot, Stevan Matijević, zatim delegati vodova Obrad Avramović, Spasoje Ratković, Radomir Backović, Milenko Đurić, te komandir čete Bogdan Kecman.

Ovaj neuspjeh svima je teško pao, a Radaku i njegovom štabu najteže. Krajnje savjesno, nedeljama su se pripremali za ovakve zadatke i bili sigurni da su u tome uspjeli, da im je bataljon i vojnički i politički zreo za najteže akcije, a već na prvom koraku su doživjeli težak poraz. Radak je bio utučen. Dvije godine je komandovao 3. četom 1. bataljona i nikad nije doživeo neuspjeh. Sada je bio u situaciji da samo bespomoćno posmatra masakr svojih boraca. Najveći dio krivice stavljen je njemu na dušu. A to je već bilo previše i za snažnog Radaka, pa su tragovi toga ostali duboki.

Ovaj neuspjeh unio je nemir u brigadu. Ona je stajala pred zadatkom proboja fronta i opravdano se postavilo pitanje njene spremnosti za takav poduhvat. Posljedice su se morale brzo uklanjati. Trebalo je, prije svega, povratiti narušeni moral boraca i starješina, povratiti vjeru u snagu brigade i u realnu mogućnost rušenja i takvih položaja kakve su Švabe izgradile na srijemskom frontu. Zbog toga je sva aktivnost i partijskih organizacija i starješina bila narednih dana usmjerena u tom pravcu.

Naređenje za prelazak iz divizijske rezerve u prvu liniju primili smo 7. aprila. Naša brigada je smjenjivala 13. brigadu i posjedala položaje od Babinog dola na sjeveru do k. 141 na jugu. To je bilo dobro. Borci će se zabaviti oko priprema odlazak na položaj i priprema za predstojeći zadatak, pa će lakše i brže zaboraviti na 5. april i neuspjelo nasilno izviđanje.

U brigadi je uoči polaska na položaj bilo 2274 boraca i rukovodioca. Brojno stanje 1. i 2. bataljona bilo je podjednako, po oko 520 ljudi, a u 3. bataljonu zbog pretrpljenih gubitaka svega oko 440. 7. aprila je formirana i četa protivtenkovskih pušaka. Brigada je bila popunjena sa oružjem i njena vatrena moć je bila veoma velika. Ona je posjedovala 124 puškomitraljeza, 15 teških i 6 PA-mitraljeza, 588 automata, 34 bacača 50 mm i 19 bacača 82 mm, 46 PT pušaka, 6 PT-topova 45 mm i 4 topa 76 mm.

U prvu liniju su određeni 1. i 2. bataljon, dok je 3. bataljon zadržan u rezervi. Na desnom krilu (atar Zabište), postavljen je 2, a na lijevo (atar Srednji potez) 1. bataljon. Smjena je izvršena noću 7/8. aprila. Sve jedinice brigade su do svitanja bile na svojim položajima. U Novak Bapskoj ostali su samo štab brigade, sanitet i intendantura. Ujutro 8. aprila komandant brigade Ile Radulović, sa članovima štaba brigade obišao je položaje i sa komandantima 1. i 2. bataljona Mišom Ćulibrkom i Lazom Atlagićem utanačio mjere koje treba sprovesti, pri čemu su pouke stečene u nasilnom izviđanjuto kao osnova, a koje su se svodile na sljedeće:

Prvo skratiti odstojanje između polaznog položaji i ne prijateljskog prednjeg kraja odbrane i tako izbjeći nepotrebne gubitke u početnoj fazi napada, uz istovremeno povećanje siline prvog udara. Da bi se to postiglo, čete su istog dana otpočele sa kopanjem približnica u pravcu neprijatelja da bi na liniji borbenog osiguranja, ispred samih neprijateljskih prepreka, počele sa izradom novih položaja. Drugo, paralelno sa kopanjem približnica i nove linije rovova na liniji berbenih osiguranja naređeno je uklanjanje i uništavanje prepreka na cijeloj širini fronta. Inžinjerijska četa je pod neposredim, rukovodstvom svog komandira Jovana Hajdera, inače smjelog i preduzimljivog rukovodioca, svake noći na određenim pravcima uklanjala mine. Uskoro su i pešadijske jedinice počele pravi lov na mine. Minobacačima 50 mm pročešljavali su minska polja, dok su snajperisti i odabrani strijelci uništavali one koje su visile na žičanim preprekama. Treće, naređeno je da se neprijatelj vatrenim prepadima u različitim vremenskim intervalima uznemiruje kako bi se iscrpljivao, a istovremeno i obmanuo o vremenu prelaska u napad.

Bataljoni su 11. aprila, kad je dobijena zapovijest za proboj fronta već bili u dobro izgrađenim položajima na 50 do 70 metara ispred pojasa neprijateljskih prepreka, a i one su već bile ozbiiljno narušene. Tako je na samom startu obezbeđena velika moralna i taktička prednost.

Usmenu zapovjest za napad izdao nam je u prvim popodnevnim časovima, 11. aprila, sa osmatračnice štaba brigade, Vaso Jovanović, komandarit divizije. Iz te zapovjesti smo doznali da će napad početi 12. aprila u 5 časova, s tim što će mu prethoditi jaka artiljerijska i aviopriprema od 15 minuta; da će glavni prodor izvršiti naša brigada, u čemu će je podržavati bataljon tenkova; da po slamanju glavnog položaja moramo energično nastupati pravcem Brzovac, Kragino voće (k 123) Papugin salaš, Notin salaš, k. 110; odakle ćemo sa glavninom brigade do mraka osloboditi Sotin, a manjim dijelovima Pustaru D. Grabovo. Poslije toga ćemo dobiti naređenja za dalja dejstva. Dajući zadatke, Vaso je naročito naglašavao potrebu smjelog prodiranja u dubinu protivnika, ne osvrćući se ni na zaostale grupe neprijatelja, ni na zaostajanje susjeda, pa čak ni na sopstvene ranjenike.

U zapovjesti O. br. 110 od 11. aprila, koju smo potom primili, ti zadaci su bili precizno definisani, kako za našu brigadu, tako i za susjede.

Zamisao štaba divizije bila je da se u snažnom naletu, na relativno uskom frontu, slomi otpor neprijatelja na glavnom položaju a potom brzim prodorom naše i 13. brigade, potpomognutih bataljonom tenkova, ovlada Sotinom i uz sadejstvo 5 brigade 21. divizije odsjeku i unište protivničke snage u trouglu: Srednji potez — Mohovo — Sotin.

Iako smo bili sigurni da ćemo učestvovati u proboju srijemskog fronta i intenzivno se pripremali za to, nijesmo ni slutili da će nam biti dodjeljen tako odgovoran zadatak. Na dijelu fronta između Dunava i komunikacije Šid — Tovarnik, na koji su napadale naša i 21. divizija, našoj brigadi je palo u dio da ponese teret glavnog udara. Srednji potez se nalazi negdje između Dunava i komunikacije Šid — Tovarnik (oko 2 km zapadno od sela Novak Bapska). Iako se po ničemu ne razlikuje od dva susjedna atara (Zobišta na sjeveru i Banovine na jugu, od kojih ga odvajaju dva poljska puta), on je sticajem okolnosti ispao pozornicom glavnog okršaja. Našoj brigadi pružila se prilika da u svoju bogatu istoriju upiše još jednu značajnu pobjedu, pored onih na Vilića Guvnu, Ifsaru, Banderi, Govzi, Crnom vrhu, Jelovoj i Fruškoj Gori i mnogih drugih. Samo da se ovdje ne ponovi neuspjeh od 5. aprila... ?

Borbeni poredak brigade postrojen je u liniju. Na desno krilo, u pravcu Kneblova salaša, postavljen je 2, u centar 1, a na lijevo krilo, prema k. 141, 3. bataljon bez jedne čete, koja je zadržana u brigadnoj rezervi. Za nanošenje glavnog udara određen je 1. bataljon. Priprema napada je sprovedena tako detaljno da je brigadnom zapovijesti svakoj jedinici, pa i pojedincu, bilo određeno šta ima da uradi i kako da izvrši svoj zadatak.

U skladu sa ovim zadatkom, i komunisti brigade na svojim sastancima održanim 11. aprila naveče, riješili su da će oni predvoditi ponovni juriš ukoliko prvi ne uspije. Front neprijatelja je morao pasti 12. aprila, renome brigade se morao očuvati, nepotrebne žrtve su se morale izbjeći! Tako je dan uoči napada proveden u preciziranju zadataka i usklađivanju postupka, veče u sastancima i dogovorima kako ih ispuniti, a noć u posljednjim pripremama za juriš.

Bataljoni su dovršavali ukopavanje na novoj liniji i popunjavali se municijom: "maksimi", PA-mitraljezi i PT-topovi su dovlačeni iz pozadine u streljački stroj četa, inžinjerci su se trudili da izvade još koju minu, intendanti i kuvari su spremali hranu i u toku noći nosili na položaj, vezisti su produžavali linije, sanitet pripremao kola i nosila za ranjenike, a štab brigade davao posljednja uputstva i provjeravao kako se naredbe i zapovjesti izvršavaju. Do 4 sata 12. aprila sve je bilo na svojim mjestima. Štab brigade je sa novoizgradenog komandnog mjesta provjerio vezu sa štabovima bataljona. Ile Radulović je sa svakim komandantom bataljona porazgovarao, a potom sravnjivao časovnike i ukazivao na potrebnu budnost.

Osvitao je prekrasan proljetni dan. Na položajima je vladala tišina. Brigada je bila ukopana u plodne sremske njive i čekala da topovi najave nestrpljivo očekivani početak. Tačno u 4,45 časova fijuknule su prve granate iznad naših glava i sručile se na njemačke položaje. Potom je sve uzavrilo. U roku od nekoliko minuta dim i prašina su obavili njemačke položaje. Štab divizije je zvao i provjeravao tačnost dejstva artiljerije i upozoravao na spremnost. Mi smo zvali bataljone i oni nas. Napetost i neizvjesnost su ustupali mjesto ratničko-poslovnoj atmosferi i živosti.

Nakon nekoliko minuta pojavili su se i avioni i počeli tući po debelom tepihu od dima i prašine. Onda smo svi izišli iz skloništa i uživali u do tada neviđenom prizoru. Pero Trninić je sve češće pogledao na skazaljke svog sata, kao da se plašio da će intenzitet paljbe oslabiti, da će municije ponestati. Luka Aćić, načelnik veze brigade, čekao je sa pripremljenim signalnim pištoljem da bi kad dođe vrijeme ispalio 2 bijele rakete i dao signal za polazak na juriš, dok je Rade Zorić Raspućin, ekonom štaba, nudio rakiju.

Sa intenzitetom artiljerijske i aviopripreme raslo je i naše raspoloženje, a s njim i uvjerenje da ćemo uspjeti, jer Nijemci su se iz svojih skloništa javljali tek sa ponekim rafalom nasumce ispaljenim.

Kad smo očekivali da artiljerija, u skladu sa saopštenim planom, pojača intenzitet dejstva po prednjem kraju neprijateljske odbrane, kod 1. bataljona su ispaljene 2 bijele rakete i dat ugovoreni signal za polazak na juriš. I dok smo se u nedoumici zgledavali i provjeravali naše časovnike, oko 1000 boraca je poput vihora jurilo pravo u prepreke i gubilo se u dimu eksplozija, i u tami koja je u izlazak sunca obavijala njemačke položaje.

Pokušali smo uspostaviti vezu sa komandantima bataljona Mišom, Lazom i Radakom, da bismo ustanovili zašto su prije datog signala pošli u napad, ali njih tamo više nije bilo. Očigledno je da nijesu željeli da se ponovi 5. april. Njihovi proračuni da će pod zaštitom artiljerije najlakše uspeti u jurišu, su bili tačni. A kad je artiljerija na našu intervenciju prenijela vatru u dubinu, čule su se potmule eksplozije bombi, reski rafali mitraljeza i mašinki i poklici iz hiljade grla boraca koji su kao lavina gazili neprijateljske linije jednu za drugom.

I dok je brigada odmicala, razarajući neprijateljska uporišta, sa padina Fruške gore pojavili su se tenkovi. Išli su ka prolazima koje su u minskim poljima za njih napravili inžinjerci. Neki su u žurbi naišli na mine i bili uništeni. Jedna takva žrtva bio je i Dušan Atlagić Crni, nekadašnji borac 2. čete 1. bataljona, koji je hitao da pomogne svojim drugovima i poginuo prije nego ih je sustigao.

Protutnjali su i tenkovi, a artiljerija i minobacači su se utišali, pa smo i mi sa našeg komandnog mjesta krenuli ka neprijateljskim položajima, sa kojih su se polako počeli razilaziti oblaci dima i prašine. Nakon 5 minuta, u vrijeme kad je po planu trebalo tek krenuti u napad, bataljomi su ovladali glavnim položajem neprijatelja. Nijemci nijesu uspjeli ni izići iz svojih skloništa u koja ih je natjerala artiljerija i avijacija, a ručne bombe su im sručivane pravo u njedra. Naši borci nijesu imali vremena ni pogledati šta je učinjeno. Jurili su što dublje u protivničke položaje.

Ostajale su grupe Nijemaca uplašenih i izranjavanih u ponekom skloništu, ostajale su baterije topova bez ispaljene granate, ostajao je plijen, ostajali su i naši ranjenici. Niko se na ništa nije obazirao. Čete su izvršavale naređenja i prodirale naprijed.

Kad je štab brigade naišao preko njemačkih položaja, bili smo impresionirani sa koliko vještine su izgradili odbrambeni sistem, čitav splet zaklona i skloništa, a saobraćajnice su vodile i duž fronta i u pozadinu. Sve je to palo u roku samo od nekoliko minuta.

Kad se streljački stroj u pokretu, nakon 15 minuta od juriša, svijao u vodne kolone i nadirao preko Brezovca, pristigli su tenkovi. Na svaki tenk je ukrcano po 5—6 boraca, pa su sa desantom produžavali naprijed. Iako je tenkistima bilo naređeno da se ne udaljuju mnogo od pješadije, oni su išli naprijed, ne obazirući se na to što ih pješadija ne može stizati. U visini Lovasa su ih sačekali i napali pancer-faustima. Jedan tenk je bio uništen, jedan je bio pogođen i došao je nazad sa izginulim desantom, a ostali su se vratili. Mala neobazrivost je bila brzo kažnjena.

Po proboju fronta, kad su jedinice brže počele prodirati naprijed, iskrsao je problem održavanja veze, kako sa bataljonima tako i sa štabom divizije. Telefonisti su pokušali vući linije, ali se od toga brzo odustalo. Radisti, pak, nikako nijesu uspijevali uspostaviti međusobne kontakte. Radio-stanicu štaba brigade opsluživala je Nevenka Vitorović, omladinka, koja tek što je došla sa kursa. Išla je pored štaba brigade, noseći svoj aparat na leđima i dozivajući korespondente:

"Rurik Anka egede, Rurik Anka..." ali joj niko na te pozive nije odgovarao. Luka Aćić i Milorad Đukić, načelnik štaba kao najodgovorniji za organizaciju veze su se u početku ljutili, ali kad su shvatili da je tehnika otkazala, angažovali su kurire.

Tako je i pored savremenih tehničkih sredstava sav teret pao na naše brzonoge kurire.

U nekoliko navrata neprijatelj je pokušao da spriječi naše prodore, da nam uspori kretanje kako bi mu bar glasnici prije nas stigli u Sotin, Vukovar, Borovo i druge garnizone da i njih ne bi zatekli na "spavanju". Ali naše čete nijesu zalijegale, pa ni zastajale, već su išle pravo na protivnika, od čega ga je hvatao još veći strah, pa se blagovremeno pridizao i bježao. Bataljoni su se prosto natjecali u tome ko će voditi snage na pravcu glavnog udara 1. proleterske divizije, pa su dnevni zadatak izvršili do 14. časova.

U bojnoj relaciji brigade za period od 12. do 15. maja 1945. godine stoji da je ona u toku tog dana zarobila 684 neprijateljska vojnika, a zaplijenila 21 top, 55 lakih i 35 teških minobacača, 170 mitraljeza, 4 kamiona, 1 oklopna kola i još mnogo druge spreme. Tamo su registrovani podaci o neprijateljskim gubicima, o zaplijenjenoj i uništenoj opremi i naoružanju koji se svakako ne mogu uzeti kao sasvim tačni, ali koji nijesu ni daleko od toga.[3] Brigada nije imala vremena ni za registrovanje sopstvenih gubitika, a kamo li da prebrojava zarobljene i plijen. Ona je brigu o svemu ostalom prepuštala sabirnim jedinicama i sanitetskim ustanovama divizije i armije. No, zato je sasvim sigurno da sa dijela fronta koji je bio u njenom zahvatu ni jedan neprijateljski vojnik nije umakao niti jedno sredstvo iznio. Sve je palo u ruke naših jedinica, sve je ostalo tamo gdje se i zateklo. Sem toga, brzim prodorom u Sotin, brigada je odsjekla odstupnicu njemačkim snagama koje su se našle u trouglu Banovina — Dunav — Sotin i tako odigrala presudnu ulogu u njihovom uništavanju i u zaplijeni velikih količina opreme i naoružanja.

Proboj srijemskog fronta spada u red najsjajnijih pobjeda brigade. Ona je taj napad u svim fazama izvela po svim principima modernog ratovanja, uz sadejstvo svih rodova, pa i vidova vojske. U tim složenim uslovima komande i borci su demonstrirali zadivljujuću umješnost, inicijativu i rijetko viđenu hrabrost i odvažnost.

Da se u tu borbu pošlo sa srcem, sa željom da se iz nje izađe kao pobjednik, govori i činjenica da su u toku tog dana, uglavnom, u prvih 30 minuta borbe, iz stroja brigade izbačena 243 borca i rukovodioca, a da se to nije ni najmanje odrazilo ni na njenu udarnu snagu, niti na moral boraca. Među 85 poginulih boraca i rukovodilaca, ne računajući one koji su od zadobijenih rana docnije umrli, bili su vodnici vodova: Dragutin Banjac od Bosanske Krupe i Vitomir Stojanović iz Goraća kod Valjeva, delegati vodova: Nikola Vujinović iz Divosela kod Gospića, Milorad Urošević iz Grljevca od Kolubare i Milenko Đurić od Azbukovice i desetari: Radivoje Jeličić iz sela Gunjevca u Tamnavi, Miljan Zorić iz Gornjeg Sela kod Pljevalja, Radomir Marić iz Ripnja kod Beograda i mnogi drugi. Ove mlade starješine ne samo da su jurišale u streljačkom stroju svojih desetina i vodova, kako je u zapovijesti štaba brigade bilo naređeno, nego su išle na njihovom čelu, vodili ih na juriš i primjerom pokazivali kako se bombe ubacuju kroz puškarnice. Većina ovih mladića je u brigadu došla u oktobru, poslije borbe za Valjevo i ubrzo osvojila i povjerenje i simpatije svojih drugova. Ti divni mladići su stali na čelo odeljenja i vodova koja su nekad vodili Miladin Zorić Gorača, Boško Kovačević, Dragan Rodić, Dane Grubor, Rade Petrović, Pero Dodig, Simo Morača, Lazo Atlagić, Pepa Kačar, Rade Ćurgus, Vlado Ožegović Vladić i bili im dostojna zamjena.

U prvom jurišu, u toku borbe za glavni položaj teško je ranjen pomoćnik 3. čete 1. bataljona Nikola Trninić Jovetić, koga smo zbog izrazito crne puti zvali crni. Dok smo se preko Slavonije probijali u pravcu Zagreba stigla nas je vijest da je umro. To je bio još jedan težak gubitak. On je u Šipovljansku četu došao u danima ustanka sa 18 godina, prošao kroz sve njene okršaje iz kojih je iznio i nekoliko rana. Propješačio je hiljade kilometara, više bos nego u opancima jer je za njegovo ogromno stopalo bilo teško naći cipele. Bio je tih gotovo nezapažen iako je spadao u red najkorpulentnijih boraca svoje čete u kojoj su inače bili stasiti momci. Kao primjeran komunista i čvrst borac izabran je za partijskog rukovodioca čete i na toj dužnosti je pao na domaku slobode u jurišu.

Utoliko je taj uspjeh i značajniji što su ga izvojevali mladi borci, na početku ofanzive za konačni obračun sa okupatorom i svim onima koji su uz njega četiri godine stajali.

Izuzetno brzim padom srijemskog fronta neprijateljsko komandovanje se našlo pred neočekivanim poteškoćama. Ono je pri koncipiranju odbrane u Srijemu i istočnoj Slavoniji računalo s tim da će se front duže održati, a da će snage stacionirane na njemu poslije njegovog eventualnog pada, izbjeći uništenje i povlačeći se davati otpor, čime će biti stvoreno potrebno vrijeme za preduzimanje adekvatnih protivmjera. U vezi s tim, a računajući da će naši glavni udari biti usmjereni duž važnijih komunikacija i na veća uporišta na njima, ono je i rezerve u njih postavilo, nadajući se da će otuda najuspješnije moći intervenisati.

Sve je to, međutim, za svega nekoliko časova palo u vodu. Front je bio slomljen od njegovih branioca ni glasnici nijesu umakli, a naše divizije su nezadrživo prodirale na zapad. Pokušaji neprijatelja da nas u tome spriječi bili su uzaludni. Ne znajući gdje i kada će naši glavni udari biti usmjereni, on se do posljednjeg časa kolebao između odbrane garnizona i zatvaranja međuprostora, a kad bi shvatio da su naši udarci usmjereni na obilaske i odsijecanja njegovih uporišta, već je bilo kasno. Naše snage su stizale na svaki objekat i na svaku liniju koju je pokušavao posjesti prije njegovih, ili su ih presrijetale i još u pokretu razbijale. To potvrđuje i činjenica da smo na jači otpor neprijatelja naišli tek na liniji Slavonski Brod — Požega.

U tim prvim danima ofanzive naša brigada je bila među onim jedinicama koje su imale zadatak da obilaze jača uporišta i smjelo prodiru naprijed.

Takvom načinu dejstva ona se brzo prilagodila i veoma uspješno ga izvodila. Razbila je, 12. aprila poslije podne, obezbjeđenja na zapadnoj strani Vukovara, a u toku noći 12/13. aprila izbila u Bršadin da bi do noći preko Ostrova i Jarmine obišla i Vinkovce i tako olakšala 21. i 48. diviziji slamanje otpora u njima. Odatle skreće na sjever i 14. aprila ujutro stiže u Markoševac, čiju je posadu brzo savladala. Potom je uništila jednu borbenu grupu koja je napala začelje kolone brigade, dok je ulazila u selo i ubila komesara čete Tufegdžić Omera Tufka (koji je sa 16 godina stupio u brigadu).

Nakon toga se moralo zastati. Za brigadom su bile tri neprospavane noći, dva dana neprekidnih borbi i oko 60 kilometara pređenih pod borbom, za koje vrijeme se bezbroj puta razvijala u streljački stroj i svijala u kolone, uništavala neprijatelja koji joj se suprotstavljao, progonila onog koji je pokušavao izbjeći njene udarce i uporno išla naprijed.

Poslije takvih napora moralo se predahnuti. Bilo je nužno omogućiti borcima da koji sat odspavaju, da se umiju i operu, da se pošteno nahrane, da prikupe snagu za nove napore da tempo nastupanja i silina njenih udaraca ne bi opali. A Markuševac je bio kao poručen za odmor i okrepljenje. Narod nas je srdačno dočekao. Omladina nas je pozdravila sa razvijenim zastavama i partizanskom pjesmom, a domaćini su pozivali borce u kuće da im budu gosti. Svi su se dali na posao. Domaćice su spremale hranu, omladinke krpile odjela i prale veš, omladinci se brinuli o ishrani konja, a svi se raspitivali o borbama kroz koje smo prošli. Bilo im je milo što su im proleteri došli u goste. Ispratili su nas sa pjesmom i sa mnogo želja za uspjehe. Naši borci su ostavili Markuševac pored krivudave Lonje, a sa sobom ponijeli lijepe uspomene na njegove stanovnike i poklone koje su omladinke izvadile iz svojeg ruha spremljenog za svatove.

Brigada je toplo dočekivana i pozdravljana i u drugim selima kroz koja je prošla, ali nijesmo imali vremena da osjetimo svu toplinu i iskrenost tih dočeka. Trebalo je biti sa tim ljudima pa shvatiti da se raduju slobodi za koju su se i oni borili, koja je rezultat naših zajedničkih napora. Markuševac smo napustili, a pisma i pokloni koje su nam upućivali Markuševčani stizali su nas i kod Trsta.

Brigada je 15. aprila preko Đakovačkog Slatinca i Kondrića obišla Đakovo sa sjevera, a potom nastupala sve do Ruševa, gdje je naišla na jači otpor koji je trebalo savladati. Ruševo je branilo oko 800 vojnika, uglavnom domobrana, na koje su 16. aprila u 5 časova napala dva naša bataljona i 1 bataljon iz 1. proleterske brigade. Za nekoliko časova neprijateljski otpor je bio slomljen i Ruševo slobodno. Velike količine oružja i opreme, pored ostalog 6 topova i 3 minobacača, pale su u naše ruke.

Oko 15 časova, kad je brigada već napuštala Ruševo i Djedinu Rijeku, pojavile su se sa obronaka planine Dilj dvije borbene grupe domobrana i napale je. Neprijatelj je očito strahovao za sudbinu garnizona u Ruševu, pa mu je iz pravca Slavonskog Broda uputio pojačanja. Ali i ovog puta je zakasnio. Brigada se iz marševske kolone razvila u streljački stroj i odmah krenula u protivnapad. Za sat vremena razbijeni neprijatelj se povlačio ka Dilju.

Ovo je bila prva ozbiljnija borba brigade poslije proboja srijemskog fronta. Među tridesetak boraca poginulih tog dana bio je i potporučnik Simo Vukelić, prvoborac iz Cimeša kod Bos. Petrovca (borac brigade od njenog formiranja) a među ranjenicima Dragutin Bego, komesar bataljona, Đuro Kerkez i Dušan Zeljković, komandiri četa i Koviljka Došenović (simpatična bolničarka koja je imala tek 16 godina kad je sa još mlađom sestrom Mikicom u brigadu došla odmah po njenom formiranju).

Noć 16/17. aprila brigada je provela na maršu i u 10 časova 17. aprila stigla u s. Buk, odakle usmjerava dejstvo južno od Pleternice, a 3. bataljon upućuje u napad na s. Kadanovci.

Tako se naša divizija već 17. aprila našla pred komunikacijom Požega — Batrina i priprijetila da dejstvom sa sjevera izbije na komunikaciju Slavonski Brod — Nova Gradiška. Neprijatelj je uočio tu opasnost, pa je sa djelovima njemačke 22. pješadijske divizije pravovremeno pristupio organizovanju odbrane na liniji r. Orljave, sa osloncem na Požešku goru i Pleternicu.

Našoj diviziji je u daljem prodiranju na zapad palo u dio da slomi otpor neprijatelja u Pleternici. Oko 10 časova, 18. aprila, načelnik operativnog odsjeka divizije Milan Pavlović, prenio nam je usmenu zapovijest štaba divizije da se sa brigadom prebacimo u s. Gradac, i iz tog pravca pređemo u napad na Pleternicu. Brigada je odmah sa 1. i 2. bataljonom i prištapskim dijelovima krenula u naznačenom pravcu, a 3. bataljonu je poslato naređenje da odustane od daljih napada na Kadanovce i krene za brigadom. Po stizanju u Gradac primili smo zapovjest štaba divizije za napad na Pleternicu. Zadatak naše brigade je bio da uz podršku čete tenkova napadne Pleternicu sa sjeverne strane, duž komunikacije Požega — Pleternica, dok je 13. brigada imala da napada sa istočne strane, duž ceste Ruševo — Pleternica. Početak napada je planiran za 16, a početak artiljerijske pripreme napada za 15,30 časova. Jedinice su imale dovoljno vremena za izlazak na polazne položaje i izvršenju zadatka prišlo se mirno.

Naša brigada je pošla u napad sa dva bataljona: 1. na desnom krilu između puta Požega — Pleternica i r. Orljava, a 2. na lijevom krilu između r. Orljave i željezničke pruge. Do tog vremena 3. bataljon još nije stigao sa pravca Kadanovci. Štab brigade je već u 13.30 časova bio u rejonu k. 126 (na oko 1 km sjeverno od Pleternice), a bataljoni su se u kolonama kroz vrbake oko Orljave približavali Pleternici da bi kad pristignu tenkovi i otpočne artpriprema bili na polaznim položajima. Neprijatelj nije davao nikakav otpor i sve je izgledalo normalno, tako da se ni po čemu nije moglo naslutiti da će za samo nekoliko trenutaka otpočeti jedna od najkrvavijih borbi brigade.

I dok su se naši bataljoni bez žurbe primicali Pleternici, neočekivano se lijevo od nas začula brza paljba, a odmah zatim pojavilo i nekoliko stotina boraca koji su preko potpuno ravne poljane jurili pravo u naselje. Izveli su to tako munjevito, smjelo i nenadano, da nama nije ostalo ništa drugo nego da ih sa čuđenjem, a i divljenjem posmatramo. Nijesmo znali ni koja je to jedinica, niti sa kakvim ciljem je to izvela. Znali smo da sa tog pravca treba da napada naša 13. brigada, ali kako je zapoviješću štaba divizije bilo regulisano da i ona prelazi u napad u 16 časova, kad i mi, prosto nijesmo vjerovali da su to njeni dijelovi.

Međutim, kad su borci ove jedinice upali u naselje, Nijemci su uz pomoć tenkova izvršili snažan protivnapad, izbacili ih iz prvih kuća i potom na onoj čistini preko koje su onako smjelo jurišali, prosto uništavali. Bio je to stravičan prizor, prvi put doživljen u ratu. Nekoliko stotina boraca se našlo na sred ravnice, bez protivtenkovskih sredstava i bez ikakve podrške, kojima nije ništa preostalo već da se bježanjem spasavaju ispred gusjenica tenkova i cijevi mitraljeza koji su ih nemilosrdno uništavali. Koliko ih je bilo divno posmatrati 15 minuta ranije kako odvažno jure onom poljanom na protivničko uporište, toliko je scena sada bila stravična. Štab naše brigade čim je protivnapad primijetio naredio je bataljonima da pređu u napad, ali to nije olakšalo situaciju kod lijevog susjeda, za koga smo tek od izbjeglih boraca doznali da je to ipak bio jedan bataljon 13. brigade. I dok su naši bataljoni doprli do naselja, neprijatelj se već bio obračunao sa bataljonom 13. brigade, a onda se usmjerio na nas.

Tako od našeg organizovanog napada nije ispalo ništa. Izostala je artpriprema napada, tenkovi su pristigli tek kad se ono glavno već odigralo, a isforsirani i neusklađeni napadi naših jedinica izgledali su kao da se podmećemo pod udare neprijateljskih rezervi. To nam se veoma teško osvetilo. Planirani udar sračunat na brzo slamanje otpora u Pleternici pretvorio se u dugotrajnu i tešku borbu. Smenjivali su se naši i njemački juriši, a u svakom od njih je padalo na desetine i naših boraca i neprijateljskih vojnika. Ostatak dana i cijelu noć 18/19. aprila naša dva bataljona su činila očajničke pokušaje da okončaju s tim, da izbore pobjedu, ali snage su bile isuviše male da bi to i ostvarile. U toku noći su u streljački stroj privučena i sva prateća oruđa da bi neposrednim gađanjem potpomogla pješadiju. Ujutro 19. aprila pristigao je i 3. bataljon i odmah uveden u borbu na spoju između 1. i 2. bataljona, a oko 9 časova na naše desno krilo pristigla je i 1. proleterska brigada. Time je odnos snaga bio uravnotežen, pa se krenulo u odlučan napad za konačni obračun. Još jednom je neprijatelj bio bombama izbačen iz rovova i zaklona i još jednom smo bili odbačeni nazad. Mi nijesmo odustajali od napada, a neprijatelj se nije predavao. Bio mu je dragocjen svaki minut i on ga je stvarao samopožrtvovanjem. Branio se majstorski. Kad god bi ih potisli iz dobro organizovanih položaja. Nijemci su se brzo sređivali i uz pomoć tenkova i podršku artiljerije prelazili u snažan protivnapad.

U jednom od bezbrojnih protivnapada Njemaca streljačke čete su se brzo povukle, a na položaju je ostao protivtenkovski top 45 mm. Komandir voda Živomir Bošković, koji je taj top samoinicijativno, na rukama posluge dovukao na osvojeni njemački položaj, nije ga htio napustiti. Sam je zalegao na njega, i izlažući se smrtnoj opasnosti, odbio napad tenkova, bez kojih ni pješadija nije smjela ići naprijed. Za ovaj podvig odlikovan je ordenom za hrabrost.

Brigada je krvarila kao nikad do tada, a uspjeh se nije ni naslućivao. Gubici su se iz časa u čas povećavali. Iz stroja su ispadali članovi štaba bataljona, a čete su ostajale bez ijednog člana komande. "U toku tog dana je 1. četa, 1. bataljona" — priča Mišo Ćulibrk, komandant tog bataljona — "promijenila 9 komandira".

Nezadovoljan našim dejstvom, a potresen i gubicima koje je cijela divizija trpila, Peko Dapčević, komandant 1. armije, je 19. aprila po podne došao na osmatračnicu brigade, oštro nas prekorio što do tada nijesmo slomili otpor protivnika i naredio nam da pođemo u streljački stroj i povedemo brigadu u juriš. Ovi prijekori su nam teško pali, utoliko prije što je za sve vrijeme sa svakim bataljonom bio po jedan član štaba brigade i što su njegovi članovi zaista činili sve što je bilo u njihovoj moći da se zadatak što prije i potpunije izvrši. Zbog toga su Petar Lazarević i Pero Trninić, komesar brigade i njegov zamjenik, odbili da idu u sanitet iako su bili ranjeni. Od tada niko nije vodio računa o svom životu, već je nastojao samo da uništi protivnika.

Naredna noć je iskorištena za konačan obračun i Pleternica je 20. aprila u 4 časa bila slobodna. Ostaci 22. njemačke divizije povukli su se na zapad, ostavljajući stotine leševa za sobom, a 3. Krajiška brigada, skoro prepolovljena, prikupila se i krenula u gonjenje neprijatelja.

U tridesetočasovnoj borbi iz stroja 3. Krajiške brigade je izbačeno preko 500 boraca i rukovodilaca, od čega je oko 150 poginulo ili naknadno podleglo zadobijenim ranama. Na Pleterničkom groblju su ostali komunisti Ante Torbarina (iz Zemunika kod Biograda na moru), Bogdan Matić (od Sanskog Mosta), Dragan Rodić (sa Kamenice na kojoj je brigada formirana), Štradiot Vinko (iz Zastrovića kod Hvara), Milan Bokon (sa Osdaka kod Drvara) i drugi, koji su pali predvodeći svoje vodove i čete na juriš. Tu je 20. aprila naveče iznad s. Sulkovac, na uzvišenju Plana, poginuo i Mirko Knežević, komesar 1. bataljona, jedan od najomiljenijih rukovodilaca brigade. Poginuo je u 21. godini života, kad je u posljednji juriš poveo svojih 19 boraca, koliko je još bilo preostalo od bataljona. Poslije tog juriša, u 1. bataljonu je preostalo tek oko 10 boraca, a na to brojno stanje nikada u brigadi nije spao na jedan vod, a kamoli bataljon.

Tako se završila borba za Pleternicu, tako je izvojevana još jedna pobjeda i sa tolikom cijenom je bila plaćena. Analizirajući naknadno sve ono što se tu zbilo, nijesmo se mogli oteti utisku da se sve to moglo postići sa manje žrtava da se nije išlo uporno tamo gdje je bilo najteže.

Vremena za odmor nije bilo. Moralo se ići u nove okršaje, a u hodu se reorganizovati i pripremati za njih.

Od Pleternice pa do Nove Kapele neprijatelj se organizovano povlačio. Jake zaštitnice su posjedale i branile svaku podesnu liniju i primoravale nas da se razvijamo za borbu i da ih napadima uklanjamo s puta. Po izbijanju na komunikaciju Slavonski Brod — Nova Gradiška otpor je oslabio i brigada u toku 23. aprila izbija u Staro Petrovo Selo, odakle ponovo skreće na sjever pa preko Oštrog Vrha, Adžamovaca i Rešetara izbija 24. aprila pred Novu Gradišku. Naš zadatak je bio da iz Rešetara krenemo u Cernik i sa sjevera napadnemo Novu Gradišku. Ali kako je bila noć, a teren neprohodan, štab brigade je odlučio da se zbog dobitka u vremenu a i slabog otpora protivnika ne ide u Cernik, već da se iz Rešetara produži pravo za Novu Gradišku, te je tako i napad izvršen već u 4 časa ujutru 24. aprila, a Gradiška bez veće borbe već u 5 časova potpuno oslobođena. U 8 časova brigada je krenula u pravcu Okučana, a u večernjim časovima razbila neprijateljske zaštitnice u s. Smrtići, koje su štitile povlačenje iz Okučana.

Tek u s. Bogićevu napravljen je zastanak da bi se borci odmorili. To je bio prvi odmor koji su dobili nakon 9 dana. Od 15. aprila ujutru pa do 24. aprila naveče oni su neprekidno bili u borbi i pokretu, i pravo je čudo otkuda su smogli snagu za takve napore. Posmatrajući ih za vrijeme marša kako iznemogli, potamnjelih lica, neobrijani i neumiveni vuku otežale noge, sa koliko napora nose oružje i municiju, moralo bi se zaključiti da će već nakon nekoliko kilometara popadati i da su njihove borbene mogućnosti pale na nulu. Ali, čim bi naišli na neprijatelja, dok bi se oglasila borba, sa njihovih lica je nestajalo umora, puške i puškomitraljezi su ličili na igračke, hitro su trčali uz visove, preskakali prepreke i jurišali kao da su danima prikupljali snagu.

Pa ipak se poslije svega toga moralo zastati da bi borci skinuli oružje sa ramena, da bi se raspasali, da bi bar nekoliko časova na miru odspavali, a i komandama je trebalo omogućiti da preraspodjele ljudstvo, oružje i municiju, popune upražnjena mjesta starješina, organizuju i srede jedinice za nove zadatke. Odmor je trajao kratko, i brigada je već 25. aprila oko 15 časova krenula naprijed, da bi tokom 26. i 27. aprila vodila teške borbe u trouglu Okučani — Lipik — Banova Jaruga.

Naša divizija je, naime, po zauzimanju Okučana skrenula na sjever u namjeri da preko Rađenovaca, Krečke i Lovske izbije u rejon Banove Jaruge i tako omogući našim snagama još jedan skok u pravcu zapada. Ali i neprijatelj je izvukao pouke iz naših ranijih sličnih prodora, pa je blagovremeno preduzeo odgovarajuće protivmjere.

Nastupajući u određenom pravcu, 26. aprila, u samo svitanje čelo brigade je na izlazu iz sela Alavudci dočekano vatrom sa pravca Kričkog brda. Misleći da su u pitanju slabiji dijelovi protivnika, 1. i 2. bataljon su se brzo razvili i odmah prešli u napad. Uskoro se, međutim, pokazalo da takav zaključak nije bio na mjestu. Neprijatelj je prvo snažnom vatrom zaustavio naš napad, a potom je i sam krenuo u protivjuriš. Razvila se žestoka borba u kojoj je protivnik od samog početka ispoljio neočekivanu agresivnost. Samo za dva sata borbe on je 5 puta kretao na juriš, ali je uvijek bio zaustavljan. Videći da će to potrajati duže i da brigada neće na vrijeme stići na određeni zadatak, štab brigade je ostavio 1. bataljon da zadržava napade protivnika, a sa ostalim djelovima krenuo za 13. brigadom u pravcu s. Brezovac.

Kontakt sa 13. brigadom uspostavili smo zapadno od s. Brezovac, kad je ona već bila stupila u borbu. Neprijatelj je i u tom rejonu bio agresivan, pa je 13. brigada prešla u odbranu. Kako je pritisak na 13. brigadu bio jak, mi smo naša dva bataljona odmah uveli u borbu, nakon čega je i protivnik bio brzo smiren.

Pošto nam je još uvijek stajao zadatak da izbijemo na cestu Novska — Banova Jaruga i sa sjevera napadnemo Lipovljane, to smo se u toku noći 26/27. aprila pokušali probiti preko s. Lovska. Međutim, neprijatelj je već zatvorio liniju Bujavic — Novi Grabovac i bragada se s njim sukobila 27. aprila ujutru. Ali on je i ovdje, kao i u prethodne dvije borbe, već od samog početka ispoljio agresivnost, samo sad sa znatno jačim snagama. Naš prvi napad je odbijen, a onda je neprijatelj krenuo u napad. Bilo je očito da su na ovaj pravac ubačene jake snage iz rezerve i da im je cilj da se probiju istim pravcem kojim je nastupala naša divizija, te da udare u bok našim jedinicama koje su nastupale komunikacijom Okučani — Novska.

Borbu smo prihvatili u rejonu Voloderskog brda. Neprijatelj je preduzimao juriš za jurišem, koje su naši bataljoni sačekivali i uspješno odbijali. Iako smo mu u svakom tom jurišu proređivali streljački stroj, žestina njegovih napada nije popuštala. Cio dan su šume Voloderskog brda odjekivale od eksplozija i rafala. Njegovih 17 juriša je odbijeno, a ni koraka se nije maklo ni naprijed ni nazad. Po težini okršaja Volodersko brdo nas je podsjećalo na Crni vrh kod Travnika. Čete su se prosto hrvale sa nadmoćnijim neprijateljem, a borci i starješine su ispoljavali veliku borbenost i preduzimljivost. Samo zahvaljujući tome mogao se zaustaviti i potući tako agresivan protivnik. U dnevniku brigade zapisano je da je tog dana ubijeno 117, a ranjeno preko 200 neprijateljskih vojnika i starješina. Ako se ima u vidu da je protivnik za 17 sati borbe samo jurišao i svaki put bio prisiljen da se povuče, onda nema razloga za sumnje u tačnost ovog podatka. U dnevnik brigade je zabilježena još jedna teška borba u toku koje je ona ostala bez oko 60 poginulih i ranjenih boraca i starješina. Mnogi od njih su s njom prešli cio put i za njihova imena su vezane mnoge borbe širom Jugoslavije.

Ostala je bez komandanta i komesara 2. bataljona Laze Atlagića i Milana Skakića. Oni su sa svojim bataljonom odbili niz protivničkih jurisa, a u popodnevnim časovima poveli svoj bataljon u protivjuriš i slomili otpor neprijatelja, ali bili i pogođeni. Lazo je podlijegao zadobijenim ranama, a Milan je odnesen u bolnicu. Njih dvojica su spadali među najomiljenije rukovodioce brigade, od koje se nijesu dotle ni za jedan dan odvojili, ni iz jedne borbe izostali. Nijesu imali sreće da na čelu svog bataljona prodefiluju ulicama Zagreba, da zajedno sa nama proslave dan pobjede.

Poginuli su i Petar Mirković, zamjenik komesara čete i Radoslav Savić, delegat voda, a među ranjenim su bili: komandiri četa Simo Salapura i Milan Keča i još desetak starih boraca brigade.

Ove borbe i napori iscrpli su borce, pa je brigadi omogućen odmor od nekoliko dana. Naši borci su 18 dana činili natčovječanske napore ne samo da bi održali korak sa svojim drugovima iz susjednih brigada, već da bi kao proleteri i u posljednjim bitkama bili prvi medu najisturenijim. Za tih 18 dana brigada je izgubila, što mrtvih što ranjenih, 828 boraca i rukovodilaca, ali njena borbena sposobnost nije opadala, silina njenih udaraca nije slabila. Za ovih 18 dana obični borci (bombaši i puškomitraljesci) su izrastali u komandire vodova i četa i uspješno ih vodili. Nošeni željom da što prije stignu na zapadne granice zemlje, da bar za koji sat skrate put do slobode, borci su i onda kad je izgledalo da su na granici mogućnosti smogli snagu i išli naprijed. No i ljudskim mogućnostima ima kraja, čak i kad su motivisani i sa takvim težnjama. Posljednje borbe su, međutim, dokrajčile i posljednje izdanke njihove snage i više im nije bilo dovoljno zastati pored puta da bi se osušio znoj, zavarao san, utolila glad i produžilo naprijed. Trebalo je cijeloj diviziji omogućiti bar nekoliko dana da se oporavi i srijedi kako bi u posljednji obračun ušla što spremnija.

Pet-šest dana relativnog mirovanja bilo je dovoljno brigadi da se spremi za nova naprezanja. U selu Goveđe Polje primili smo 30. aprila, u popunu, 400 boraca. To je bilo manje od polovice koliko smo od momenta polaska u ofanzivu izgubili, ali ipak dovoljno da nam čete više ne liče na vodove, da se borbena moć brigade uravnoteži. Tako je proslava 1. maja i počela priredbom za nove borce, kada su dali i svečanu obavezu, a završila se zajedničkim zborom cijele divizije, na kome je i komesar naše armije Mijalko Todorović Plavi odao priznanje 1. proleterskoj diviziji za ono što je učinila i ukazao na zadatke pred kojima stoji.

U nove okršaje ušli smo 4. maja zapadno od puta Bjelovar — Garešnica. Prvi otpor neprijatelja na koji smo naišli sjeverozapadno od s. Martinac u rejonu šume Pjesak, brzo smo slomili. U toku noći 4/5. maja prešli smo komunikaciju Bjelovar — Čazma, u rejonu s. Daskatica i u brzom naletu oslobodili sela Zdenčec i Sišćani, a neprijatelja protjerali na desnu obalu r. Česma. Pri povlačenju preko Česme neprijatelj je porušio postojeća 2 mosta, u namjeri da uspori naše napredovanje i organizuje odbranu u selima: Mali Markovac, Kabal, Vukašinac. Pješadijske čete 1. i 3. bataljona su, međutim, pomoću brvana brzo prebačene preko r. Česme i iz pokreta, ne dozvoljavajući neprijatelju da se sredi, prešle u napad, te već do 10 časova ovladale selima Mali Markovac i Kabal, a odatle bez zadržavanja produžile za s. Ivančani. Neprijatelj je bio razbijen, štabovi i komande bili su već izgubili kontrolu nad jedinicama i njihovo povlačenje se ubrzo pretvorilo u bjekstvo. Naši bataljoni su to osjetili i krenuli u potjeru, zanemarujući neprijatelja koji im je ostao lijevo, u s. Vukašinac, a koji oko 14 časova prelazi u protivnapad u bok i pozadinu 1. bataljona. U tom momentu mitraljeska četa 1. bataljona kretala se od s. Kabalski Mlin ka s. Kabal i pošto je primjetila neprijatelja brzo je zaposjela položaj, primila borbu i tako mu onemogućila da iznenadi bataljon. I dok je mitraljeska četa ometala protivnika, bataljoni su se prestrojili i energičnim protivnapadom ga razbili. Prešavši u gonjenje, bataljoni su, tako reći, na leđima neprijatelja upali u s. Dubrava. Zahvaljujući snalažljivosti starješina i odvažnosti boraca mitraljeske čete, izbjegnuti su veći gubici, a sama četa je ostala bez svog komandira Nikole Pilipovića i još 2 borca.

Dok je naša brigada vodila borbu oko s. Kabal komandant divizije Vaso Jovanović je sa nekoliko članova svoga štaba, terenskim automobilom pošao za s. Dubravu, nadajući se da smo mi već izbili tamo. Ali u tom momentu na njih su naišli dijelovi potučenog i razbijenog neprijatelja kod s. Vukašinac. Malobrojni štab divizije ih je sa ono malo ličnog oružja brzo rastjerao.

Borba za Vrbovec je vođena 6. maja. Neprijatelj je ovu važnu raskrsnicu branio jakim snagama, nastojeći da svojoj glavnini stvori što više vremena za bezbednije povlačenje.

Sad je naša brigada stigla na položaje pred Vrbovec, 1. i 13. brigada su već vodile tešku borbu. Mi smo pravo iz pokreta ušli u borbu na desno krilo divizije. Zadatak nam je bio da ovladamo selima Stari Potočec, Pavlovec Vrbovečki, Cerje i Zelina, odsiječemo Vrbovec sa sjevera, a potom pređemo u direktan napad na njega. Da bismo postavljeni zadatak što prije izvršili, u borbu smo uveli sva tri bataljona: 2. na desno, 1. u sredinu, a 3. na lijevo krilo. Posluge protivavionskih mitraljeza i protivtenkovskih topova su na rukama donijele svoja oruđa, tako da su raspoloživa vatrena sredstva na najbolji način iskorištena. Potočec i Pavlovac Vrbovečki su na juriš zauzeti, no kako dijelovi 5. divizije do tog vremena nijesu bili izbili na naše desno krilo i likvidirali jake protivničke snage u s. Gradec koje su mogle da nas udare u bok (kao što su dan prije učinile kod Dubrave), to smo prethodno uklonili i tu opasnost. Sa 1. i 2. bataljonom napali smo Gradec, brzo slomili otpor već pokolebanog neprijatelja, a potom preko sela Varoš, Topolovac i Celine napali Vrbovec sa sjevera i sjeverozapada. Posada Vrboveca, angažovana u borbi sa 1. i 13. brigadom nije ni slutila što se odigralo sjeverno od nje, tako da je naša pojava iz pozadine predstavljala pravo iznenađenje i ništa joj nije preostalo već da se spasava bjekstvom. U borbi kod Vrboveca definitivno su potučene snage protivnika koje su mu štitile odstupnicu, a uz to i slomljena njihova volja za otporom, pa je put za Zagreb uglavnom bio otvoren. Nekoliko stotina njegovih vojnika je ostalo po razbojištu, velik broj ih je zarobljen, a ono što je preostalo bježalo je da se spase, dok su oružje, vozila, municija i druga oprema ostali napušteni. Niti je njemu bilo stalo do nje, niti smo mi imali vremena da je prikupljamo i prebrojavamo.

U ovu borbu naša brigada je ušla poletno, kao da je ona posljednja, kao da će s njom biti i rat okončan. Novi borci ni u čemu nijesu zaostajali za prekaljenim ratnicima, a starješine: Vlado Mrđa, komandir 1. i Mirko Grahovac, komandir 2. čete 2. bataljona, Mićo Daljević komandir čete automatičara i Petar Grbić Žika, komandir čete protivtenkovskih pušaka, Milan Vekić, komandir mitraljeske čete 3. bataljona, Banošić Dragan, Nikić Anka i mnogi drugi, nadmetali su se i u junaštvima i u vještini. U takvom raspoloženju Nikica Pilipović, pomoćnik komesara baterije 76 mm, išao je sa telefonom u streljačkom stroju čete, nastojeći da obezbijedi sigurne pogotke svojim topovima i na tom zadatku je poginuo. To je bila jedna od težih borbi, što pokazuje i podatak da je samo u toku tog dana 107 boraca i rukovodilaca bilo izbačeno iz stroja brigade.

Po oslobođenju Vrboveca brigada je prešla u gonjenje pravcem sela Stari Gaj, Krčag, Hudovo, Dvorišće, Novo Mjesto. Sjeverno od Hudova u šumi Kolenica neprijatelj je pokušao zaustaviti naš prodor, ali je snažnim naletom bio prosto pregažen. Razbijeni dijelovi njegovih jedinica pokušavali su se provući kroz međuprostore naših jedinica, da bi se spojili sa glavninom. U šumi između Dvorišća i Novog Mjesta čete su uhvatile dvadesetak ustaša presvučenih u ženska odijela, koji su se pokušali tako maskirani provući na zapad, svjesni mnogih zločina da bi se usudili predati našim jedinicama.

Naša brigada je 7/8. maja konačila u s. Novo Mjesto (3—4 km istočno od sv. Ivan Zelina). Noć je iskorišćena i za pripremu napada na Zagreb, za što smo već bili primili zapovjest, prema kojoj treba "da usiljenim maršem i energičnim prodorom oslobodimo glavni grad Hrvatske — Zagreb, u sklopu jedinica naše armije i nastavimo dalje gonjenje neprijatelja ka austrijskoj granici". Zapovešću štaba brigade O. br. 67 od 8. maja precizirano je da "prodor do Zagreba mora biti nastupni marš bez zadržavanja oko pojedinih mesta otpora". Znaci sporazumijevanja u toku Zagrebačke operacije bili su Zagreb — Zastava, za 8. maj i Sloga — Sloboda, za 9. maj.

Naša brigada je u sklopu ove operacije dobila izuzetno odgovoran zadatak, koji je pored odvažnosti i vještine iziskivao i krajnja naprezanja. Od Novog Mjesta do Zagreba djelilo nas je oko 40 kilometara i nekoliko hiljada neprijateljskih vojnika, svih boja, ali podjednakih grijehova. To rastojanje i te prepreke trebalo je savladati samo za jedan dan. Put do Zagreba vodio je padinama Zagrebačke gore, pravcem: Sv. Ivan Zelina, Biškupec, Morovče, Kašina, Planina, Vidovec, Markuševec, Gračani, Šestine, Lukšić, Kustešija. Cilj našeg putovanja je bio da obiđemo Zagreb sa sjevera, da se postavimo na njegove zapadne izlaze i onemogućimo bjekstvo u tom pravcu.

Na zadatak smo krenuli 8. maja u 2 časa ujutro, ali se već na samom startu trebalo obračunati sa neprijateljskim garnizonom u Sv. Ivan Zelina, koji su 2. i 3. bataljon u naletu oslobodili. Međutim, neprijatelj se povukao u s. Berislavci i otuda krenuo u protivnapad, koji su bataljoni odbili, a onda ponovo prešli u napad, pred kojim se neprijatelj polako povlačio pružajući otpor. Vidjeći da ovo preganjanje samo oduzima vrijeme kojeg ni onako nijesmo imali dovoljno, to smo u skladu sa primljenom zapovješću ostavili 2. bataljon da se sam obračunava s protivnikom a sa ostalim dijelovima krenuli u naređenom pravcu.

Odatle pa do Zagreba naše kretanje je zaista imalo sve odlike usiljenog nastupnog marša. Išlo se bez zastanaka i odmora. Nije se hajalo ni za rafale i pucnje. Borili smo se jedino sa vremenom i kilometrima. A naš cilj je bio na onoj drugoj strani Zagreba, pa smo zbog toga morali biti i brži od drugih. Ali i drugi su hitali da ne bi zakasnili u osvajanju Pavelićeve prestonice. Put je bio samo jedan, uzak i prašnjav, pa je već u prvim jutarnjim časovima postao pretijesan za sve nas. Naša pješadija i prateća oruđa natovarena na konje uspješno su se probijali naprijed. No, naša baterija topova i divizion iz art-brigade (sa kojim smo bili ojačani), sanitet i ostali dijelovi vezani za vučne zaprege, teško su stizali pješadiju. Tek što bi se uspjeli povezati sa bataljonima, neko bi se ubacio ispred njih. Sto je vrijeme više odmicalo, postajalo je sve jasnije da na ovakav način nećemo na vrijeme stići na određeni cilj. Da do toga ipak ne bi došlo, da brigada u posljednju bitku ne bi zakasnila, komandant brigade Ile Radulović krenuo je sa 1. i 3. bataljonom naprijed, ostavljajući 2. bataljon i teže pokretne dijelove da idu kako mogu.

Sa Ilom i ova dva bataljona pošli smo Bojan Polovina, obavještajni oficir brigade i ja, dok su ostali članovi štaba brigade ostali sa drugim ešelonom brigade. Od tada se više nijesmo obazirali ni na naše jedinice, ni na nperijateljsko pripucavanje, pa ni na njegove grupice koje su se kretale lijevo i desno od nas. Na kolonu nijesu smjeli napadati, ali zato se ni iz kolone niko nije smjeo odvojiti, niti zaostati. Kod s. Markuševac, u predvečerje 8. maja, Ćazim Golalić, komesar 1. bataljona i Nikola Pilipović Majaš sjeli su u čezu nađenu pored puta i pošli cestom oko okuke koju su bataljoni sjekli i tu izginuli.

Noć se već bila spustila, svjetla u Zagrebu su se u daljini nazirala, a borci su uiazeći u dvadeseti sat neprekidnog kretanja vukli umorne noge, kad smo poslije s. Markuševac naišli na kolonu vojske razmještene po putu i oko njega. Pri prvom susretu sa njima Mišo Ćulibrk i Braco Galin, komandant i zamjenik komesara 1. bataljona koji su se kretali na čelu kolone, razumjeli su da su to neprijateljske jedinice koje je zarobila 6. lička divizija. Ko im je to rekao i kako su do tog došli nije jasno. No, oni su to uzeli kao tačno i tako ga pronijeli kroz kolonu, pa smo išli naprijed bez provjeravanja. Prolazili smo pored kamiona, automobila i zaprežnih kola, pored artiljerije, mitraljeza i oklopnih automobila, kroz kolonu od nekoliko hiljada vojnika koji su ležali pored puta i mutljali se po njemu, a da nas niko ne upita ni za porijeklo ni za namjere. A koliko smo bili u zabludi i mi i protivnik govori i ovaj detalj. Mišo Čulibrk je primjetio poljsku kuhinju na kojoj su vojnici primali hranu, pa im je prišao i pitao imaju li hrane i za njegovu vojsku. Kad su ga kuvari bez izvinjenja i opravdanja odbili, ljutio se na "zarobljenike" koji se tako bezobrazno ponašaju. Nas je jedino čudilo od kuda je i kako 6. divizija mogla proći ispred nas kad smo se toliko upinjali da prvi izbijemo pred Zagreb. Zbog toga smo još upornije produžili naprijed.

U Šestine smo stigli u ranim časovima 9. maja. Ljudstvo nam je nakon 24 časa provedenih na nogama bilo premoreno. Zagreb nam je bio na dohvat ruke, ali se borba nigdje nije ni naslućivala. A od naših jedinica nije bilo ni traga. Od jedared nam je sve postalo nekako čudno i neobično. Žureći da na vrijeme stignemo na cilj, na sve drugo smo zaboravili. A kad smo se našli u samom predgrađu Zagreba, odakle smo u svakom momentu mogli stupiti u borbu, pa iako ne svojim pravcem, upitali smo se da li je cjelishodno ići dalje ili zastati i sačekati da se situacija malo razbistri. Poslije kraćeg dogovora odlučeno je u prilog ovog drugog. Dogovor je obavljen u župnikovoj kući. Ile, Bojan i ja proučili smo na karti položaj Šestina i preostali dio puta. Ile je odlučio da dan sačekamo u Šestinama. Bojan je nakon toga otišao da omiriše atmosferu i opipa okolinu, a ja da prenesem Miši i Radaku odluku da će se tu sačekati svitanje i naređenje da organizuju kružnu odbranu oko Šestina, Ile je sa dva kurira ostao u prostranoj župnikovoj sobi, gledajući kartu.

Kad sam se povratio, našao sam Ilu i kurire kako savladani umorom spavaju. Izbegavajući da i sam sjednem, pošto bih i ja zaspao, poveo sam razgovor sa župnikom. Pošto je on i ranije napomenuo da se neka domobranska bojna nalazi u blizini, čiji bojnik se želi sa svim ljudstvom predati, ali čemu mi nijesmo obratili dovoljnu pažnju, to sam se počeo raspitivati za nju. Župnik se pokazao veoma spremnim da nas dovede u kontakt sa ovim bojnikom, pa je obećao dati i čovjeka koji će poći sa našim predstavnikom i uputio se u susjednu sobu. Pošao sam za njim i bio ne malo iznenađen kad sam vidio dvadesetak vojnika kako spavaju na patosu, dok im oružje stoji prislonjeno uza zid. Naš domaćin je probudio prvog do vrata i objasnio mu šta želi od njega, pa se ovaj počeo spremati i opasivati. Trudio sam se da ostanem miran, iako mi nije bilo ni malo prijatno. Vratili smo se nazad, probudio sam Ilu i kurire koji su pokupili oružje i odveli vojnike među ostale zarobljenike čiji broj je brzo rastao.

U svitanje, pred župnikovu kuću stigla je crna limuzina sa bojnikom i njegovom pratnjom. Župnikova obavještenja su se pokazala tačna. No, naše brige su sa sa svim tim samo umnožavale. Glavnina nije pristizala, naše snage se nijesu nigdje oglašavale, u Zagrebu se borba nije čula, sve je izgledalo zagonetno, a zarobljenika je već bilo više nego nas. Plašili smo se da se i oni ne okrenu protiv nas ako dođe do pritiska. Zbog toga je odlučeno da ovu bojnu ne dovodimo u raspored bataljona. Pošto je bojnik izrazio spremnost da se bori protiv Nijemaca, to mu je dat zadatak da se postavi lijevo od nas, u sjevernom dijelu naselja Lukšić, frontom okrenutim prema Zagrebačkoj gori i da se ako ustreba tuče. On je to prihvatio i sa svojom limuzinom i pratnjom otišao. I zarobljnike koje su bataljoni prikupili sklonili smo malo podalje, tako da smo ostali sami na Šestinama u iščekivanju raspleta. Na to, međutim, nijesmo dugo čekali. Već u 5 sati ogromna masa vojske kroz koju smo u toku noći prošli i za koju smo smatrali da je zarobljena uputila se prema nama u 3 kolone, svaka jačine od oko 500 vojnika. Iako smo ih blagovremeno primijetili, mi još uvijek nijesmo vjerovali da oni kreću u borbu, da nam od njih prijeti opasnost. Kada su prišli na 100—200 metara našim položajima, pozvali smo ih da stanu i odlože oružje, a oni umjesto toga otvoriše vatru. Tek tada smo shvatili pravo stanje stvari. I naše čete otvoriše vatru iz svih raspoloživih oruđa.

Razvila se žestoka borba. Neprijatelj je nastojao da nas ukloni s puta i obezbijedi prolaz motorizaciji, artiljeriji i komori, usmjerenim na taj jedini put koji smo mi bili zaposjeli. Mi pak nijesmo imali kuda već se braniti svim sredstvima i po svaku cijenu. Nakon dvočasovne teške borbe neprijatelj je natjeran na odstupanje u pravcu s. Kraljevec i u šumu iznad njega. Tamo se poslije izvjesnog vremena sredio i prešao u ponovni napad na 1. bataljon i onu bojnu koja se predala. Bojna se raspala već pod prvim udarcima protivnika. Ostalo je oko 40 njenih vojnika iz satnije koja je bila u neposrednom kontaktu sa 1. bataljonom. Oni su se pošteno držali cio dan.

1. bataljon se povukao na jug prema Mlinovima i Prekrižju, gdje se nalazio 3. bataljon i odbijao nove napade koji su dolazili sa pravca s. Gračani. No, tad je iskrsla još jedna poteškoća. Zalihe municije su bile pri kraju, a za sovjetsko oružje, kojim smo bili opremljeni, trofejna municija nije odgovarala.

Pritisak neprijatelja ne samo da nije popuštao, već je postajao sve žešći svakako i zbog toga što su ga iz pozadine udarili naš 2. bataljon i artiljerija. Naša vatra je sve više jenjavala zbog nedostatka municije, a oko 10 sati se "ugasio" i posljednji puškomitraljez. Strijelci su sveli svoje zalihe na po 2—3 metka. Nikad metak nije bio skuplji u našim bataljonima nego u tim prepodnevnim časovima 9. maja 1945. godine. Bili su to veoma kritični momenti, utoliko teži što mi još uvijek nijesmo imali veze ni sa jednom jedinicom, niti smo pojma imali šta se zbiva u Zagrebu i ko u njemu gospodari. Vatrena moć dvaju bataljona bila je tako svedena samo na jedan "šarac" koji je municije imao u izobilju. Pošto je taj "šarac" postao naš glavni oslonac, to ga je prigrabio Dušan Grbić, komandir 2. čete 3. bataljona, inače iskusni "šardžija" i s njim gasio sve požare.

Negdje oko 11 sati javiše da je otkriven u nekoj uvali, iza nas, magacin municije njemačkog porijekla, od koje smo mogli koristiti samo minobacačku. Razlika od 1 mm nije predstavljala veliki problem. Odmah su pronađena i zaprežna kola pa je organizovano prenošenje mina do vatrenih položaja. Minobacačlije su stupile na scenu. Nikola Ćup, komandir minobacačke čete 1. bataljona, postavio je svojih 6 minobacača u liniju, jedan pored drugog i počeo tući brzom paljbom, pu gomilama vojnika, vozila i oruđa koje su kuljale ispred nas. Nije bilo potrebno proračunavati elemente i nišaniti, jer je tu teško bilo promašiti i kad bi se htjelo. Ovaj uragan je bio porazan za neprijatelja. Kamione je obavijao plamen, municija u njima je eksplodirala, vozila su se prevrtala, uplašeni, izranjavani i napušteni konji bezglavo su jurili preko njiva, čuli su se stravični krici i jauci. Kotlina između Starog Dola i Gračana pretvorena je u pakao. Prizor koji za sve četiri godine rata nisam vidio.

To je bio kraj naše i vrhunac protivničke drame, finiš uspjeha 3. krajiške proleterske brigade. Bio je to, dakle, kraj fašističke okupacije zemlje.

[1] Osnovni izvor podataka bile su bojne relacije brigade za period 5. april — 9. maj 1945. god. (Arhiv VII, k. 718. f 1, dok. 2.)

[2] Milan Bodiroža Radak, komandant 3. bataljona

[3] Arhiv VII k. 718, F. 2, dok. 1