TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

UZAJAMNO POVJERENJE Komesar 2. čete 1. bataljona Simo Morača spada u red najistaknutijih boraca i rukovodilaca naše brigade. Bio je puškomitraljezac, politički delegat voda, komandir voda, a potom politički komesar čete, koju je dužnost primio na početku bitke na Sutjesci i obavljao je sve do bitke za Beograd, kad je pao u posljednjim jurišima pred Kalemegdanom. Na dužnost komesara je došao po predlogu četne ćelije, koji su prihvatili i štab bataljona i borci čete. Jedino Simo nije bio zadovoljan takvim rješenjem, smatrajući da ima više smisla za vojnički poziv. Pokorio se odluci komunista i želji boraca. On nije imao prilike da stekne šire političko obrazovanje. Rođen je u Bukovači kod Petrovca i tu završio osnovnu školu, a kada je odrastao i ojačao prihvatio se capina i sjekire i otišao u "Šipad", gdje je ostao sve do rata. Pet-šest godina je svakog ponedeljka prtio torbu i odlazio u Klekovaču, da bi u subotu došao kući, presvukao se, proveo nedelju sa djevojkama i mladićima u kolu i na prelu i u ponedeljak ponovo odlazio. Malj i sjekiru je zamijenio puškom, koju od ustaničkih dana do Beograda nije ispuštao. Ali, do sastanka naše ćelije, na kome smo odlučivali koga da predložimo za dužnost komesara, Simo je za sobom imao skoro dvije godine surove škole rata i za to vrijeme mnogo čega naučio. U SKOJ je primljen koncem 1941. godine. Kandidovan je za člana Partije juna, a u Partiju primljen septembra 1942. godine. Politička zbivanja su ga interesovala, čitao je mnogo. Znao je zašto se bori i kako se treba boriti. U našu četu je došao početkom 1942. i u njoj godinu dana potvrđivao svoje kvalitete kao bombaš i puškomitraljezac, u zasjedama i patrolama, ne klonući pred teškoćama. Nije bio namjetljiv, ali se iz borbe u borbu sve više isticao, da bi ga posle bitke na Neretvi borci svrstali u svoje najbolje junake. Naši borci su, zapravo, vrednost svojih starješina mjerili aršinom hrabrosti. Mogao je neko znati i Marksov "Kapital" napamet, ali ako se posumnja u njegovu odvažnost, onda su i svi njegovi kvaliteti bili krnji u očima boraca. Simo je njihove simpatije osvajao u jurišima i na marševima, neposrednim i konkretnim ispoljavanjem brige za borce, skromnošću i disciplinovanim ispunjavanjem obaveza. I da je u to vrijeme četi ponuđen ne znam ko u zamjenu za Simu, ona bi tu ponudu odbila. Tako je 2. četa dobila komesara u koga je imala puno povjerenje i koji je bio sposoban da je vodi kroz okršaje i iskušenja. Godinu i po dana je Simo uspješno i predano obavljao svoju dužnost, od čete ga je odvojio neprijateljski kuršum. Drugo ga ništa ne bi moglo ni odvojiti! Po dolasku u Srbiju, brigada je trebalo da uputi izvjestan broj rukovodilaca u novoformirane jedinice. Među kandidatima je bio i Simo, za znatno viši položaj. On je to odbio, moleći da ostane u četi i brigadi. Želja mu je bila ispunjena. Posle Simine smrti razgovarao sam o njemu sa jednim drugom iz politodjela naše divizije. Bilo mu ga je jako žao, a i ljutio se što nije prihvatio ponuđeni premještaj. Rekao mi je da je i on sa Simom razgovarao o razlozima zbog kojih ne želi da ode iz čete i da mu je Simo tada odgovorio da ga sa četom veže uzajamno povjerenje. Razmišljao sam o tome povjerenju između Sime i njegove čete. Dvije godine smo bili u četi. Rukovodio sam partijskim sastankom na kome smo odlučili da ga predložimo za komesara. Sarađivao sam s njim nepunu godinu. Bio sam u prilici da svakodnevno posmatram kako se to povjerenje sticalo i potvrđivalo i bilo mi je jasno da nikakav položaj ili zvanje to njemu ne bi mogli nadoknaditi ili zamijeniti. Kad je 2. četa krenula sa Banjice ka Autokomandi i Slaviji, u njenom stroju nije bilo više od 10 drugova koji su sa Simom stajali u stroju na Kamenici. Jedni su ginuli, a drugi odlazili na nove dužnosti, dok su na njihova mjesta dolazili mlađi borci, pa su i i oni izrastali u desetare, vodnike i delegate. On je njih prihvatao u četu i pomagao im da se snađu u njenoj sredini; i vaspitavao ih je na primjerima: bombaša Rade Petrovića, Mile Miljevića Udarnog i Pane Radulovića, mitraljezaca Đurekana Pilipovića, Rade Švabića i Milana Rakića, pričao im o komandiru voda Dani Ivančeviću koji se bacio u nabujalu Taru da bi spasio borca i o političkom delegatu Trivi Budimiru koji je na Raduši bio teško ranjen, dok je kroz kišu kuršuma izvlačio ranjenog Sretka Bokotića. Simo je uvijek bio sa svojom četom i među svojim borcima. Nije ih napuštao ni kad je bio ranjen. Sa njima je bio i u borbi i na igranci, zajedno su marševali i išli na priredbe, sa istog su kazana jeli i ležaje djelili. Bio je to snažan i lijepo razvijen momak. Dok je bio mitraljezac zabacio bi za vrijeme marša svoj mitraljez na rame, stavio titovku za opasač, zasukao rukave i raskopčao gornju dugmad na bluzi, a crnu kovrdžavu kosu, o kojoj se posebno brinuo, začešljao i tako privlačio poglede stidljivih djevojaka koje su ga krišom zagledale. Neumorno je podizao ugled svoje čete. Brinuo se za opismenjavanje boraca koji su pristizali u njegovu četu, provjeravao ih koliko su naučili i podsticao ih da i dalje rade. Svaki odmor i predah između marševa i borbi koristio je da se izdaju zidne novine, da se da neka priredba, da se organizuje igranka i borci razvesele. Kad je organizovano takmičenje u gađanju, Simo je bio na čelu ekipe svoje čete, i uvijek obezbjeđivao jedno od najviših mjesta. I u bacanju kamena bio je nenadmašan u cijeloj brigadi. Na marševima je zametao pjesmu, a na zastancima započinjao kozaračko kolo. Borbenost čete mu je bila prvorazredna briga, a sam je volio riskantne poteze. Za vrijeme borbe za Bugojno, u ljeto 1943. godine, naša četa je uvedena u borbu tek kad su druge jedinice prodrle u grad. Pregazili smo Vrbas sa pravca sela Dunjići i bez većih teškoća došli do grada. Ustaše su se bile povukle u tvrđe kuće i organizovale odbranu i ne misleći na predaju. Iz zgrade pošte žilavo su se opirale, ali ona nije bila na pravcu napada naše čete. Međutim, Simo kao da je htio nadoknaditi ono što je bio u rezervi dok su se drugi borili, pa je samoinicijativno organizovao likvidaciju neprijatelja u pošti. Formirao je udarnu grupu. On i Milanko Rakić su uzeli šarce, a Mile Miljević Udarni je pripremio bombe i benzin. Privukli su se do zgrade. Simo i Milanko su vješto zasipali prozore rafalima a Udarni se začas našao uz zid zgrade. Bacio je nekoliko bombi unutra, a onda je i benzin prosuo i zapalio je. Ustaše su bile likvidirane, a njih trojica su se vratila u četu bez ijedne ogrebotine. U borbi za Banju-Luku, na novu 1944. god., 2. četa je bombama istjerala Švabe iz hotela "Palas" i zaposjela ga. Ali Švabe su izvršile protivnapad uz pomoć bacača plamena te upale u hotel, potiskujući nas na spratove zgrade. Vidjeći da je situacija kritična, Simo je pozvao svoje bombaše i pomoću automata i bombi prokrčio put do dvorišta hotela, iskočio napolje i otuda tukao po prozorima dok se i posljednji borac nije izvukao. Dok se deo čete koji je bio u "Palasu" hrvao sa Švabama, komandir 1. voda Mlađen Galonja je pošao sa grupom boraca iz susedne zgrade u pomoć svojim drugovima i na domaku hotela poginuo. Mlađen je u 2. četi bio od prvog dana ustanka i prešao s njom kroz sve borbe i teškoće. Bio je omiljen drug i iskusan komandir voda. Imao je tri brata. Najstariji, Ile, bio je u to vrijeme borac 10., a David 1. krajiške brigade, dok je Vid bio u logoru u Njemačkoj. Bila je to takva porodica iz koje bi, da ih je bilo i desetoro braće, svi do jednog otišli u partizane. Mlađena nam je bilo neizmjerno žao, a Simi pogotovo. Njih dvojica su se posebno voljela. Simo je volio odvažne borce i pomagao im da to postanu. Simo se sa svojim komandirom Lazom Atlagićem izvanredno slagao i uzajamno dopunjavao. Njihovo medusobno povjerenje je bilo izvor povjerenja u cijeloj četi, kojom su dvije godine rukovodili. Na groblju Oslobodilaca Beograda nalazi se sada i Simina humka. Poginuo je u 23. godini života, pod bedemima Kalemegdana, na čelu čete s kojom ga je vezivalo uzajamno povjerenje. Veljko SOVILJ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument