TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

MALI ŠLJIVAR JE U BRIGADI STASAO Rade Šljivar smatran je mjezimčetom brigade. U njen stroj na Kamenici došao je sa 15 godina i višemjesečnim ratnim iskustvom. A niko ne bi ni mogao tačno reći kada je postao ratnik, jer je bezbroj puta dolazio u četu i vraćan kući sa obrazloženjem da se djeca mogu igrati rata i vojnika, ali ne i biti ratnici i vojnici. Šljivar se nije mirio sa odlukama o vraćanju kući već sačekivao da se to malo pozaboravi, smišljao nove isprike i razloge i ponovo se pojavljivao u četi. Kada je shvatio da se "zvaničnim" prijavljivanjem neće uspjeti, počeo je jednostavno dolaziti u četu, nastojeći da nikom ne smeta i da ništa ne traži, ali i da pomogne ponešto, da bude na oku. Ocijenio je da će sa kuvarima ići najlakše ako im nešto pomogne. U početku je uzimao kante od Lukice Gaćeše, kad bi ovaj pošao za vodu, da bi ga odmijenio kad je već tu i besposlen. To je kroz nekoliko dana prešlo u naviku i Lukici i Šljivaru, a iz navike ubrzo i u dužnost. Njegovim dolaskom atmosfera u kuhinji se izmijenila. Dječačkim nestašlucima je često izazivao smjeh, a pjesmom uveseljavao ozbiljne i poslovne kuvare. Koliko je Šljivar u tom statusu proveo u četi, to niko ne zna. Sigurno je da dugo nije bio uveden u njen spisak, da ga njen ekonom nije vodio u brojnom stanju, koliko i to da je on sebe za sve to vrijeme smatrao njenim borcem, pogotovu što mu niko nije zamjerio kad je petokraku prišio na kapu. Kad je četa ušla u sastav udarnog bataljona i krenula za Janj, postavilo se pitanje šta sa malim Šljivarom. Predstojali su naporni marševi i borbe, za šta on nije imao snage. Tada se prvi put o njemu raspravljalo kao o punopravnom članu kolektiva. Njegove molbe da pođe sa četom nisu prihvaćene, ali je zato dobio obećanje da će biti ponovo primljen po našem povratku i akt komande čete sa kojim se Mjesni odbor molio da ga uključi u stražare do povratka čete. Međutim, Šljivar nije imao strpljenja da čeka naš povratak. Otišao je u Omladinski bataljon koji je u međuvremenu bio formiran. Kad se brigada postrojila na Kamenici, Šljivara nije bilo u stroju 2. čete 1. bataljona. Stajao je pored tribine u grupi omladinaca, odabranih za kurire. Držao se oholo, trudeći se da bude ravnopravan svojim drugovima. Na njemu je bilo sve novo iako ne po mjeri: žuta ljetnja žandarmerijska bluza, somotne pantalone, gojzerice italijanskih alpinista, košulja od crvenog platna koje su Italijani koristili da bi obeležili avionima mjesta za bacanje opreme padobranima, titovka od ćebeta. Kratka italijanska puška i opasač sa fišeklijama bili su najprikladnije oružje koje mu se moglo naći. Mi iz čete posmatrali smo ga kako se kočoperno penje na mravinjake i kamenje da bi bio što zapaženji. U pokretu sa Kamenice, preko Drvara i Petrovca za Podgrmeč, obično je išao na čelu kolone i pevušio: "Naš komandant jaše konja bijela, za njim ide vojska proletera." U podgrmečkim selima je brzo osvojio simpatije. Zvali su ga u kuće, željeli da im bude gost kao najmlađi borac brigade i nudili ga sa onim što bi se našlo. Koliko mu je ova pažnja imponovala, utoliko se i nelagodno osjećao. Plašio se da ga drugovi ne počnu zadirkivati i da je to sve zato što ga smatraju detetom. A on nije želio da bude dete već ratnik. Kad je doznao da se priprema akcija na Ostrožac i Pounje, uplašio se da mu opet neko ne kaže: "Mali ti ćeš ostati. Za tebe je to prenaporno!" Žarko je želio da ide u borbu, da u prvoj akciji pokaže da je punopravan i koristan član brigade. Zato se uoči polaska bataljona na borbeni zadatak priključio svojoj nekadašnjoj četi. No i pored sve njegove opreznosti desilo se ono od čega je mali Šljivar strahovao. Postrojavajući se za pokret, primijetili smo ga i savjetovali da ostane u radnom vodu bataljona, ali on je to odlučno odbio. Onda ga je pozvao komandir čete Vaso Pilipović i onako stasit i plećat zvanično mu priprijetio da će ga, ako pođe, uzeti "za tur i baciti preko Une pravo među ustaše." Šljivar je na to lukavo zažmirkao uvek nemirnim očima i smiješio mu se kao da je hteo reći: kad bih se kojim čudom ja i našao tamo i ti bi skočio za mnom da me izvučeš! Vidjeći da smo zapeli da ga pošto-poto odvratimo od namjere, on se izgubio negdje. Ali kad smo već naveče krenuli, on se privukao puškomitraljescu Iliji Krajinoviću, znajući da će ga ovaj uzeti u zaštitu. Počeo je saljetati Krajinovića da mu obeća da će mu, kad otpočne borba, dati svoj puškomitraljez da gađa iz njega. To je već bilo previše i Krajinović ga je kategorički odbio. Ujutro, poslije višečasovne borbe, četa je naišla na jak otpor i zastala. Onda je došlo naređenje da bez oklijevanja produžimo napad i po svaku cijenu izbijemo u Ostrožac, gdje je 1. četi, koja se tamo u toku noći probila, prijetila opasnost. U toku tog juriša čuli smo Šljivara kako doziva u pomoć. Kad je nas nekoliko dotrčalo do njega, vidjeli smo Krajinovića kako bez svijesti leži na zemlji i Šljivara uplakanog nad njim. Ispostavilo se, poslije, da se Krajinović, pretrčavajući neku poljanu, nesprijetno udario kundakom puškomitraljeza u koljeno, pa je od udarca pao onesviješćen, a u padu još i glavom tresnuo u neki kamen. Šljivar je mislio da je Krajinović poginuo, a i mi takođe. Pošto smo ga prodrmali, on se povratio. I dok smo mu pomagali da se malo oporavi, Šljivar je ščepao njegov puškomitraljez i odjurio naprijed, zalegao za ogradu i počeo gađati. Bio je tvrdoglavo uporan u ostvarivanju svojih namjera i želja, u čemu je uglavnom uspijevao. Iako je, Rade Šljivar još na Kamenici iz čete povučen u štab bataljona, ona se i dalje brinula o njemu. Poslije borbe na Bihaću, Rade Petrović je Šljivaru poklonio malu njemačku bombicu. Šljivar je bio beskrajno srećan kako zbog poklona, tako i zbog toga što je istu dobio od najpoznatijeg bombaša 2. čete. Po oslobođenju Jajca, ova četa mu je poklonila novu oficirsku torbicu; na Tesliću je dobio novu uniformu sa šinjelom. Tako je to išlo iz akcije u akciju. Bataljonski kuriri su Šljivara pošteđivali napornijih i riskantnijih zadataka, o čemu je posebno brinuo njihov šef Jovo Šobot Šobo. A kako je Šobo postao šef kurira ne bi bilo lako razjasniti. Sigurno je da ga niko nije imenovao, a bio im je i više nego starješina: odredivao im je zadatke, ostavljao im hranu ako ne bi stigli na podjelu, sušio im obuću, čitao sa njima vijesti, brinuo se da budu u toku događaja, i obavještavao se preko njih o novostima. Čak im je i nadimke dao: Vlado Kecman je postao "Bezec", Braco Galin "Šune", Dušan Morača "Purgo". Samo je Šljivara ostavio sa njegovim imenom i prezimenom, možda zato što je već bio isuviše poznat u bataljonu, a možda mu nije mogao ni smisliti nešto prikladno i lijepo što bi odgovaralo i Šljivaru i njemu. Šljivar je ubrzo postao ljubimac bataljona. U svakoj četi je podjednako rado priman, svi su ga prizivali, u svakoj kuhinji se našlo ponešto za njega. Šobu je jedino brinulo Šljivarevo sporo stasanje. Bio je zadovoljan njegovom bistrinom i okretnošću, ponosio se njegovim smislom za humor i obdarenošću za pjesmu, kao da mu je on te osobine podario. Radovao se rumenilu koje bi mu zima ili umor natjerali u obraze, jer to je bio dokaz da mu je sa zdravljem sve u redu. Ali sporo je jedrao i rastao! Pantalone su na njemu landarale kao na štapovima, opasač mu je nabirao bluzu u pasu i zasjecao se duboko u bokove, vratić mu je štrčao iz košulje i bluze. Zbog toga ga Šobo nije određivao na teže zadatke i zbog toga je on uvjek čuvao neki zamotuljak hrane koji bi mu u kritičnom momentu kradimice ćušnuo. I pored sve Šobine obazrivosti, ostali kuriri su to primjećivali ali se nisu ljutili. Jedino bi Bezec u šali dobacivao Šobi: "E lepče li ti tvoje! Ti njega šopaš, a on nije kadar ni ono svojih ušiju besleisati kako valja, pa dok prohodaju eto ih na mene." Potom bi pogledao na Šljivara i ako bi se ovaj uvrijedio, prišao bi mu, zagrlio ga i rekao da se on samo šalio. "Bezec" je, nema sumnje, volio Šljivara kao i svi drugi. Borbe i marševi su se smenjivali, prolazile su ofanzive, ređale se ratne godine, a 3. krajiška brigada je svakim danom bila sve poznatija i slavnija. U borbenim poklicima njenih junaka za vrijeme juriša čuo se i piskavi dječji glas malog Šljivara. Za vrijeme njenih dugih marševa uvijek bi mu neko od komandanata ili komesara dao konja da se malo odmori, a on bi tada svoj šmajser prebacio preko grudi, naturio titovku na čelo i zapjevao svoju omiljenu pjesmu: "kralj Nikolaj izd'o manifest... mrtvima sloboda, a živima rešt." Stariji kuriri su odlazili za komesare i komandire, a Šljivar je polako osvajao pozicije u društvu kurira. Približavala se druga godišnjica postojanja brigade. Sedma ofanziva je bila slomljena, a brigada je od Kalinovika išla prema Foči, odakle je put vodio u Srbiju — i Beograd. Šljivar je već bio brigadni kurir, iskusni i vješti pismonoša koji se nije plašio nepoznatih staza i neprijateljskih zasjeda. Bio je siguran u svoj instinkt i šmajser. 2. jula je krenuo na svoj kurirski put, sa porukom pažljivo spremljenom u svoju kožnu torbicu. To je bio njegov posljednji zadatak. Četnička kama mu se zarila podmuklo u leđa i presjekla mu put i nadanja. Uzalud smo ga očekivali i bezuspješno pokušavali pronaći. Njegov gubitak je potresao cijelu brigadu, utoliko više što ga ni mrtvog nismo mogli pronaći, što mu nismo mogli obilježiti grob, i što se s njim nismo oprostili onako kako nas je zadužio. Ništa manja žalost nije bila ni u njegovom Tuku, kod Bosanskog Petrovca, kad su čuli da im je Rade tako tragično završio. Milovan SAMARDŽIJA Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument