TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

Brigada je iz bitke na Sutjesci izišla brojno jača od bilo koje druge brigade koja je u ofanzivi učestvovala, a po borbenim vrijednostima dostizala je svoj vrhunac.[1]

Danonoćni okršaji i napori tokom bitke na Neretvi i Sutjesci čeličili su brigadu i stvorili od nje snažan i kompaktan borbeni kolektiv. Čvrsto držanje jedinica u rukama komandi i njihovo vješto upotrebljavanje u borbi, smišljena i dobra zaštita od epidemije tifusa i uspješni napori za što redovniju ishranu — sve to uslovljavalo je visok moral i uspješno izvršenje borbenih zadataka, uz relativno male žrtve brigade tokom dveju neprijateljskih ofanziva.

I tokom ofanzive na Neretvi, a naročito na Sutjesci, dolazili su u brigadu i popunjavali njene redove prezdraveli borci krajiških jedinica koji su se pred ofanzivu na Neretvi našli u Centralnoj bolnici.

Kada se sredinom avgusta 1943. godine našla u rejonu gornjeg toka Vrbasa, brigada je bila spremna da se kao lavina sruči na neprijateljske garnizone. Želja svih boraca bila je da svojim dejstvima iz ovoga rejona, na domaku rodne Krajine, oglasi i konačno demantuje upornu neprijateljsku, a naročito četničku propagandu o propasti i uništenju brigade na Drini i u Crnoj Gori. A zato joj se upravo u tom periodu pružila dobra prilika.

Tih dana brigadu je napustio i s njom se oprostio njen prvi komandant Nikola Karanović, pod čijim rukovodstvom je bila formirana i kroz jednogodišnje vojevanje već bila proslavila svoje ime. Karanović je otišao na dužnost u štab 5. korpusa NOVJ.

U jednom zahvatu razbijene su, uništene ili zarobljene neprijateljske snage u Donjem Vakufu i na željezničkim stanicama od Donjeg Vakufa prema Komaru i Jajcu. Očistivši od neprijateljskih snaga prostor na relaciji Jajce — Donji Vakuf — Komar, od 15. do 17. avgusta 1943. godine, i goneći njegove ostatke, dijelovi 3. krajiške brigade zauzeli su Turbe i zakucali na vrata Travnika.

Zauzimanju Turbeta prethodio je interesantan momenat. Snage koje su branile Turbe (dijelovi domobranskog konjičkog sklopa) pretrpjeli su teške gubitke u sukobu sa našom brigadom kod Donjeg Vakufa i u vrijeme njihovog povlačenja iz Jajca za Travnik. Osjetivši naše prisustvo u okolini Turbeta, hvatila ih je panika. Očekivali su naš napad, a time i svoju konačnu propast. Međutim, niti domobrani niti njihove starješine nisu bili voljni da se ponovo s nama susretnu, tim prije što su utvrdili da su zarobljeni domobrani iz borbe kod Donjeg Vakufa bili dobro primljeni od strane naših jedinica. Zato su i pod uticajem grupe njihovih oficira opredijelili za predaju, pre nego što dođe do ponovnog sukoba s nama. I dok su osjetili naše snage na prilazima Turbetu, pod zaštitom mraka krenuli su prema njima i predali se našem 4. bataljonu to: 3 oficira i jedna nepotpuna satnija domobrana, dok su ostali pobjegli u Travnik. Naš 4. bataljon je iskoristio ovu priliku te je u toku noći ušao u napušteni garnizon Turbeta i do zore evakuisao velike količine opreme, naoružanja i drugog materijala.

U ovim borbama je inače bogat ratni plijen pao u ruke brigade. Trgovine i magacini u Donjem Vakufu i okolnim uporištima koja smo zauzeli, omogućili su stvaranje zaliha u hrani i opremi u intendanturama divizije i Vrhovnog štaba, zaliha jako potrebnih za centralne ustanove iscrpljene u bici na Sutjesci.

Po oslobođenju Donjeg Vakufa prijatno nas je iznenadio gest ilegalnih predstavnika NO fronta i AFŽ-a, za čije postojanje mi nismo znali. Pozvali su pedesetak starješina i boraca na zajednički ručak koji su nam pripremili. Upravo zato što nismo pretpostavljali da postoje ove organizacije, iako poziv nismo odbili, prihvatili smo ga sa velikom opreznošću. Međutim, organizacija ručka i cjelokupna atmosfera koja je vladala za vrijeme ručka (sadržina i smisao razgovora i zdravica) brzo su nas uvjerili da se nalazimo u "svojoj sredini". Prijatne su to uspomene. Taj gest je mnogo značio za naše borce i starješine; mnogima je to bila prva prilika za obilat obrok od početka ustanka i prvi svečani ručak.

Pred nama su bili novi zadaci. Trebalo je brzo eksploatisati moralni i materijalni učinak postignutih uspjeha i krenuti dalje. Svakako je bio u pitanju napad na jedan od većih garnizona — Travnik ili Bugojno. Oba ova garnizona u ovoj situaciji našla su se iznenada u nezavidnom položaju. Kada je brigada zauzela Turbe, na južnim prilazima Travnika i iznad komunikacije prema Busovači, pojavili su se dijelovi 5. (krajiške) divizije. Ustaški garnizon u Bugojnu je mogao održavati samo povremenu vezu sa susjednim garnizonom u Kupresu, a preko njega sa Livnom i Duvnom; na ovom prostoru dejstvovali su dijelovi 5. korpusa NOVJ. Na predlog štabova 1. i 5. divizije Vrhovnom štabu, presuda je pala na Bugojno i tamo je brigada usmjerena.

Bugojno je dvije i po godine utvrđivano za odbranu. To je bio centar u kojem su i iz kojeg su ustaše na širokom prostoru, u okolini, uništavali i uništili sve što je moglo biti iole progresivno. To je bio centar na koji su se oslanjali svi okolni ustaški garnizoni. Sam grad bio je opasan sa oko 200 bunkera. Sve tvrđe zgrade bile su osposobljene za odbranu. Jedinstven sistem vatre po periferiji grada i u gradu, sa masom automatskog oružja i minobacačima i sa posadom od oko 500 ustaša koji su bili riješeni za borbu na život i smrt — činilo je ovaj garnizon ustaškim bastionom u tom dijelu Bosne i jednim od najtvrđih uporišta u NDH. Po svom geografskom položaju, za naše snage, za NOB i njeno jačanje u ovom kraju, Bugojno je predstavljalo veliku smetnju. Pokušaj proleterskih brigada, da njime ovladaju pri svom pokretu za Bosansku Krajinu godinu dana ranije, koštali su nas osjetnih žrtava.

Sve ovo imali su u vidu štabovi koji su donijeli odluku za napad i borci koji treba da unište neprijateljski garnizon. Pripreme su izvršene vrlo temeljito i svaki je borac znao kakav nas tvrd orah očekuje, ali su znali i da Bugojno treba osloboditi.

22. avgusta 1943. godine u 23 časa, otpočeo je juriš na grad. Izvodile su ga naša i 4. krajiška brigada. Neposredno obezbjeđenje sa pravca Kupresa vršio je 2. bataljon naše brigade, a sa pravca Travnika dijelovi 5. divizije. Oštre borbe — juriši i protivjuriši — trajali su preko 48 časova, dok i posljednja otporna tačka nije pala i grad konačno bio oslobođen.

"Izražavam svoju zahvalnost i priznanje borcima, komandirima, komandantima i političkim komesarima i priznanje III Krajiške NOU brigade I Divizije i IV Krajiške NOU brigade V Divizije zbog primjerno ispunjene zadaće i zbog junaštva za vrijeme borbe oko osvajanja grada Bugojna."

U ovom okršaju takmičili su se Ćup i Duško Trninić sa Atlagićem i Dobrijevićem, Đuran i Bulajić sa Trišom Dodigom i Vladom Ožegovićem, takmičile su se čete jedna sa drugom, bataljon sa bataljonom, a svi skupa, cijela naša brigada sa 4. krajiškom brigadom. Ćup je ponovo ranjen; ranjeni su i Marko Jokić, Gojko Vignjević, Nikica Knežević i drugi; pao je srčani komandir Vlado Ožegović, pao je Mile Malbašić i drugi; ranjeno je ili poginulo dosta drugova, oprobanih junaka i starješina, ali je pala i dobro poznata citadela Bugojno i mit o njenoj neosvojivosti. Osvećene su nevine žrtve ustaškog terora u ovom kraju i proleteri pali na prilazima gradu godinu dana ranije.

Oslobođenjem Bugojna stvorena je nova i vrlo značajna slobodna teritorija u gornjem toku Vrbasa, koja se preko Jajca i Janja vezivala za slobodnu teritoriju Krajine, a preko Prozora, koji su oslobodili dijelovi 5. divizije, naslanjala se na Neretvu. Ovim su neprijateljska uprišta u Travniku, na jednoj i Kupresu, na drugoj strani, bili dovedeni u položaj isključive samoodbrane a sloboda djelovanja naših snaga oko ovih garnizona bila su potpuna. Na ovaj način, a u prvom redu oslobođenjem Bugojna, brigada se oglasila Drvaru i Petrovcu; to je bio borbeni pozdrav rodnom kraju.

Poslije ovih značajnih pobjeda, brigada je ostala dvadesetak dana u širem rejonu Bugojna, kao divizijska rezerva, uz zadatak obezbeđenja prema Kupresu i Travniku. Ovaj period intenzivno je korišten za vojni i politički rad u četama i bataljonima. Vršene su analize rada rukovodstva i dejstva jedinica u ovom rejonu, izvlačeni su zaključci i pouke, sumirani bogati rezultati borbi, isticane za pohvalu jedinice i pojedinci. Od Vrhovnog štaba i štaba 1. proleterske divizije dobili su zasluženu visoku ocjenu: 3. krajiška brigada kao cjelina i pojedinci — borci i starješine. A kao krunu za dotadašnje uspjehe, kao i za uspjehe na Donjem Vakufu i Bugojnu i povodom godišnjice formiranja, Vrhovni komandant je proglasio brigadu proleterskom. U isto vrijeme izvršena su i prva proizvođenja u činove oficira i podoficira, pa su i starješine brigade dobile prve činove. Dotadašnji zamjenik komandanta brigade Milan Bosnić otišao je za komandanta 7. krajiške, a za zamjenika u 3. brigadi došao je komandant 2. bataljona Nikola Pećanac.

U ovom periodu, borci i starješine brigade ispoljili su veliku aktivnost na opštem planu političkog rada u Bugojnu i okolini. Do tog vremena ovaj kraj bio je nepristupačan za direktni uticaj duha i linije NOB. Dijelom iz vezanosti za ustaški pokret, a nešto zbog uticaja ustaške propagande i terora, u neizvjesnosti kako će se stvari dalje odvijati, kao i iz straha da se ustaše ponovo ne povrate, narod je u početku bio nepovjerljiv prema nama. Djelovanje političkih aktivista koji su upućeni u ovaj kraj sa šireg područja Krajine i okoline pa i iz Vrhovnog štaba i CK, značajno je dopunjavan aktivnostima boraca i starješina brigade. Led je probijen vrlo brzo kod omladine preko prvih agitaciono-propagandnih susreta, priredbi i igranki. Postepeno preko razigrane aktivnosti omladine, širio se naš uticaj na starije. U početku su omladinke dolazile na priredbe u pratnji starijih koji su budno pratili njihovo ponašanje kao i ponašanje naših boraca. Kao i svugdje, i ovdje je brigada stekla veliki broj prijatelja, a prije svega u redovima omladine. Pri ponovnim nailascima ili kratkim zadržavanjem u Bugojnu i okolini, brigada je primana bez rezerve i prijateljski i svaki put poneko od omladine stupao je u njene redove. Iz ovog rejona borci brigade uspostavili su preko pisama vezu sa svojim porodicama, koja su preko partizanskih pošta prenošena na teren Drvara i Petrovca, uz pratnju nekoliko boraca brigade. To je bio prvi kontakt sa svojima poslije skoro godinu dana neizvjesnosti i kontradiktornih vijesti, često najcrnjih i s jedne i druge strane.

Odmorna i pripremna za nove borbe, brigada je dočekala kapitulaciju Italije, pa je u sastavu svoje divizije krenula prema Dalmaciji. Prilikom pokreta preko Donjeg Vukovska ka Duvnu, namjera nam je bila da uz put likvidiramo neprijatelja u ovom garnizonu. Zora nas je uhvatila na prilazu gradu. Istovremeno, sa našim pokretom iz doline Vrbasa ka Duvnu, jedna ustaška bojna vršila je pokret od Duvna za Kupres radi dotura hrane i borbenih potreba tamošnjem garnizonu. Mi je nismo otkrili, ali je ona otkrila nas. Povratili su svoje snage i našli se iza leđa i na bokovima brigadi na vrlo povoljnim položajima za napad. Po svemu sudeći, ustaški bojnik Boban mnogo je očekivao od ovakve, za njega povoljne situacije.

Napad ustaša je otpočeo snažno. Za momenat nastala je zabuna u našim kolonama, koje su tek bile zastale u rejonu Mokronoga i Eminovog Sela, dok se ne izvidi Duvno i ne izdaju zadaci za napad na grad. Ali zabuna je brzo prošla. Jednim bataljonom izvršili smo odlučan nalet na grad, jer nam je bilo jasno da su u njemu ostale slabe snage. Dok je ovaj bataljon vrlo brzo ovladao gradom, glavnina brigade se bacila na neprijatelja na bokovima. Nakon nekoliko časova oštre borbe, karakteristične za sukobe između proletera i "žute" ili "crne" ustaške legije, Bobanova bojna bila je razbijena, uz vrlo osjetne gubitke, a njeni dijelovi protjerani ka Livnu i preko Duvanjskog Polja ka Posušju.

Dok je ova akcija za brigadu značila samo jednu od epizoda u njenoj ratnoj praksi, dotle je ona za grupu oficira Engleske vojne misije, koja se kretala sa našom brigadom prema Dalmaciji, bila jedna od ređih situacija koju su oni u prvom momentu smatrali skoro bezizlaznom. Tim veće je bilo njihovo iskreno divljenje borbenosti naših boraca i vještini starješina osnovnih jedinica, hladnokrvnosti štaba divizije i štaba brigade i brzoj pobjedi.

I dok smo marševali prema Cetini sustigao nas je kurir sa naredbom druga Tita, u kojoj je stajalo:

Na osnovu rešenja Vrhovnog štaba proglašuje se III Krajiška brigada I divizije — III Proleterskom krajiškom brigadom.

U dosadašnjim borbama, kako, prije ulaska u I diviziju tako i u sastavu I divizije, III Krajiška brigada po svojoj udarnoj snazi, po svojoj upornosti i po svojoj visokoj svesti pokazala je da je dostojna nositi ime proleterske brigade.

Nama se žurilo prema Cetinskoj krajini, pa je putna eksploatacija uspjeha gonjenjem razbijenih ustaških snaga prema Livnu i Posušju morala izostati. Razume se da smo iz istih razloga napustili Duvno i već narednih dana izbili na reku Cetinu, južno od Sinja, gdje su nas očekivali novi zadaci.

Prodor u Dalmaciju i susret naših boraca sa narodom Dalmacije bio je kao susret starih poznanika i prijatelja, iako je to bio naš prvi kontakt sa narodom ovoga kraja. Primljeni smo tako kako narod obično umije da primi svoje ratnike. Osjećali smo se tako kako se osjećaju borci u rejonima u kojima su duboki korijeni NOB. Uz to, mi smo proleteri, a oni su kod ovoga stanovništva bili posebno cjenjeni. Međutim, naši borbeni zadaci nisu dozvoljavali da se široko koristimo gostoprimstvom koje nam se ukazuje, da se predstavimo onakvim kakvi smo prema narodu i kakve nas oni žele i očekuju; ostalo nam je da se predstavimo samo kao borci na položaju u borbama i okršajima.

Čitava druga polovina septembra protekla je u borbama i okršajima oko Sinja i na Sinju, oko Dicma na komunikacijama Sinj — Split i Sinj — Trilj. Neprijatelj je po cijenu najvećih žrtava branio Sinj i Dicmo i dovlačio jake snage u rejon Sinja, kopnom i vazdušnim transportom. Namjera mu je bila da iz tog rejona ovlada Splitom i spriječi našim snagama korišćenje materijalnih sredstava italijanskih jedinica koje su razoružane. Ređali su se naši napadi na Sinj i Dicmo, u zajednici sa 3. dalmatinskom brigadom, a isto tako i neprijateljski pokušaj prodora iz rejona Sinja za Split. Položaji su često prelazili iz ruku u ruke. Neprijatelj je trpio teške gubitke, ali nije odustajao od svojih namjera. Mi smo, vezujući neprijateljske snage na ovom rejonu, morali stvoriti potrebno vreme da se izvuče oprema i naoružanje iz Splita, prihvate i svrstaju u naše jedinice dobrovoljci koji su u masama prilazili, kao i da se reši pitanje razoružanih italijanskih vojnika i oficira. Konačno, krajem septembra naši glavni zadaci bili su privedeni kraju, kada je neprijatelj uspio izvršiti prodor ka Splitu.

Na komunikaciji Sinj — Trilj brigada je, pored ostalog ratnog plena, prihvatila kolonu od oko 100 kamiona i automobila, koju je prebacila na Dinaru zaobilaznim putevima zapadno od Sinja, uz vrlo oštre borbe sa neprijateljem koji je nadirao od Sinja u namjeri da nam to onemogući.

Novi zadaci doveli su nas prema Livnu, Kupresu i dalje u nove borbe i okršaje. Iza nas je ostala Dalmacija sa svojim starim i novim brigadama koje će učvršćivati dotadašnje tekovine borbe i stvarati nove brigade; iza nas su ostale desetine grobova palih boraca brigade, među kojima i zamjenik komesara 1. čete 3. bataljona Branka Kecmana.

2. oktobra brigada se spustila sa Dinare u Livanjsko polje. Predstojao je napad na Livno, koje je narednog dana zauzeto na prepad. Naime, prethodnog dana 4. bataljon je kao prethodnica brigade izbio u selo Smrčane nadomak Livna, gdje je zanoćio, čekajući dalje naređenje. Kako je suviše blizu prišao gradu, čime je kompromitovao naše namjere, naređeno mu je da se povuče. Lošom orijentacijom kurira naređenje nije stiglo na vrijeme, a štab bataljona je očekivao pristizanje ostalih snaga brigade i napad na grad, pa je zanoćio u selu. Izostalo je izviđanje prema neprijatelju i dobro obezbjeđenje bataljona. To je neprijatelj iskoristio i izvršio iznenadni napad, dovodeći bataljon u vrlo težak položaj.

Borba je bila vrlo oštra, a gubici bataljona vrlo osjetni. Pored ostalih, poginuli su komandir i komesar 1. čete Gojko Vignjević i Nikica Knežević. Njihovom smrću bataljon, a i brigada, mnogo su izgubili jer su to bile vrsne starješine i sjajni borci. Ipak je bataljon uspio razbiti neprijatelja i vratiti ga u Livno. Time je praktično i okončana borba za grad, jer ga je neprijatelj užurbano napustio, doznavši za pokret naših snaga prema gradu.

Već narednog dana (4. 10) kretali smo se prema zloglasnom ustaškom uporištu Kupresu, koje je trebalo konačno likvidirati. Za to smo imali dovoljno snage i sredstava, jer je napad trebalo da izvrše 1. proleterska i naša brigada uz podršku artiljerijskog diviziona i tenkovske grupe 1. divizije (ove dvije jedinice formirane su od ratnog plijena dobivenog razoružanjem italijanskih jedinica). Međutim, nije ostvaren plan okruženja Kupresa i uništenje njegove nadaleko po zlu poznate brojne i jako borbene posade, pa su tako zlikovci ovoga puta izbjegli zasluženu kaznu.

Naime, prije nego što su brigade pristigle na određene položaje za okruženje Kupresa, tenkovska grupa i artiljerija krenuli su od Malovana prema Kupresu na svoje polazne i vatrene položaje. Naša brigada se tek kretala preko sela Rilića ka selu Kukavice da se postavi ispred Velikog i Malog Stožera i na Kupreška vrata. Spazivši tenkove, ustaška posada je bila uvjerena da joj pristižu pojačanja i borbene potrebe uz pratnju tenkova. Nisu ni slutili da su tenkovi partizanski. Zato su im pošli u susret sa zastavama. Ali, zabuna je kratko trajala.

Osjetivši pokret naših snaga i razvijanje tenkovske grupe i artiljerije za borbu, neprijatelj je u paničnom bjekstvu napustio uporište skoro zdrav i čitav. Našim bataljonima ništa nije preostalo nego da se ustreme za neprijateljem koji bježi, ali sve je bilo dockan. Uhvaćena je samo neznatna grupa pripadnika ustaške pomoćne milicije. Tako je prvi put palo u naše ruke, i konačno za čitav rat likvidirano ovo zloglasno gnijezdo ustaša, koje je predstavljalo kost u grlu našim snagama i oko kojeg su bile posijane bezbrojne žrtve ustaških zločina i boraca koji su ga do tada u nekoliko navrata napadali.

Na nekoliko stotina metara istočno od gradića Kupresa nalazi se duboka vrtača. U tu vrtaču ustaše su bacale i zatrpavale svoje žrtve i poginule borce koji su padali u napadima na uporište. Tu je bačeno i nekoliko desetina boraca proleterskih i 1. krajiške brigade, palih u ljeto 1942. godine; boraca iz Janja, Vukovska i kupreških sela; legendarni borci Krajine — Šolaja i Metle.

7. oktobra 1943. godine naša brigada im je odala zasluženu vojnu počast. Bataljoni su bili postrojeni oko vrtače. Momenat je bio svečan. Među postrojenim borcima vladala je grobna tišina. Lica ratnika bila su ozbiljna i dostojanstvena. Uzbudljivim glasom i potresnim rečima Niko Martinović, načelnik štaba brigade,[2] održao je posmrtni govor palim borcima i žrtvama ustaškog terora, nad ovom neobičnom zajedničkom grobnicom. To je bio jedan od momenata koji se snažno preživljavaju i duboko urezuju u sjećanje. U potpunoj tišini bataljoni su se razišli, odlazeći na pripremu za nove zadatke, ka novim još slavnijim pobjedama.

U zoru 8. oktobra usledio je pokret brigade ka Bugojnu i Travniku. Zadatak je trebalo da primimo od štaba divizije u Bugojnu. Znali smo da je na vidiku nova, svakako značajna akcija. Naređenje smo primili istog dana, a takođe i odluku da načelnik štaba Niko Martinović, zatim komandant i komesar 1. bataljona drugovi Atlagić i Gizdić, pa polit. komesari 3. i 4. bataljona Koča Jončić i Danilo Simonović odlaze na novu dužnost u 8. (dalmatinski) korpus. Sa njima su odlazili i trojica bivših domobranskih oficira koji su do tada bili pri štabovima naših bataljona.

Suština zadatka brigade bila je: neprijatelj izvodi jaku ofanzivu prema tek oslobođenoj Tuzli, sa glavnim snagama iz srednjeg i donjeg toka rijeke Bosne, pa zato — radi odvlačenja dijela njegovih snaga i rasterećenja našeg 3. korpusa koji brani tuzlanski bazen i Tuzlu, radi presjecanja komunikacija iz centra zemlje ka jugu i radi spriječavanja, makar i na kraće vrijeme, eksploatacije naših bogatstava — likvidirati neprijateljski garnizon u Zenici, uništiti postrojenje željezare, termoelektrane i rudnika uglja, porušiti most na rijeci Bosni i osloboditi iz kaznione političke zatvorenike.

Zenica je bila duboko u teritoriji koju je neprijatelj najodlučnije branio; ona je sa Kaknjem, Brezom, Varešom i rejonom Sarajeva za njega značila ne samo izvor bogatstava potrebnih za vođenje rata nego i pitanje njegovog opstanka u Bosni i veze sa Jadranom. Radi zaštite ovog rejona, od naših snaga sa zapada i juga, postojali su jaki garnizoni, prije svega u Travniku, a zatim u Vitezu, Busovači i Kiseljaku i stalne, dobro utvrđene posade duž komunikacije Travnik — Kiseljak.

Za izvršenje ovog zadatka brigada se morala probiti kroz čitav niz posada i utvrđenja, jer za zaobilaženje Travnika preko Vlašića nije bilo vremena. Trebalo je likvidirati neprijatelja na svom putu i neopaženo sručiti se na Zenicu, ali to dvoje je isključivalo jedno drugo jer, likvidacijom posada na ovom putu, kompromituju se naše namjere prema Zenici i otpada iznenađenje kao najvažniji uslov uspjeha u ovako delikatnom zadatku. Međutim, drugog izbora nije bilo.

9. oktobra 1943. godine, pred podne, brigada se našla na sjevernim padinama Kruščice planine na domaku neprijateljskih uporišta Vitez, Divjak i Han Bila. Popodne su izvršene sve pripreme. Komandanti i komandiri utanačavali su zadatke likvidacije neprijateljskih uporišta Han Bila i Divjak i obezbjeđenje prema Travniku i Vitezu, i zadatke pokreta i obezbjeđenja u pokretu do napada na Zenicu. Komesari su pripremali jedinice, a intendanti i sanitet snabdijevali su borce hranom i sanitetskim sredstvima. Odlučeno je da komore brigade i bataljona i bolnica ostanu u rejonu Šebešića pod zaštitom dijelova 10. divizije, kako bi brigada bila sposobna za brzo kretanje i nesmetano dejstvo u neprijateljskoj pozadini. Odlučeno je takođe da se ne može uzimati, nositi ili evakuisati, ratni plijen, bez obzira kakvoga je kvaliteta i količine. Naime, borce brigade na ovom putu i zadatku ništa nije smjelo opterećivati ili suviše angažovati. U najopštijim crtama bilo smo upoznati sa sastavom i rasporedom neprijateljskog garnizona u Zenici i okolini. Pri našem napadu na Zenicu, dijelovi 10. divizije imali su zadatak odlučnijeg dejstva na Busovaču i prema željezničkoj stanici Lašva, radi vezivanja snaga iz tih uporišta za sebe i naše slobode djelovanja na Zenicu.

Padom mraka, 9. oktobra, snažnim naletom brigada je za kratko vrijeme razbila i uništila neprijatelja u Divjaku i Han Bili, minirala cestu prema Travniku i Vitezu i porušila željezničku prugu, a zatim — demonstrirajući povratak na polazne položaje — pod zaštitom noći, usiljeno krenula prema Zenici. Do zore stigli smo u rejon 6—7 km zapadno od Zenice, gdje smo se razmjestili. Sela u koja su se maskirali bataljoni bila su velika, nastanjena muslimanskim stanovništvom, a oko njih su se nalazili vrlo podesni visovi za odbranu. Veliki broj ljudi ovih sela bili su radnici željezare i rudnika u Zenici, a stanovali su u selima. Vrijeme našeg dolaska u ovaj rejon poklapalo se sa vremenom njihovog polaska na posao. Mi ih nismo smjeli pustiti, iako je njihovo zadržavanje moralo izazvati podozrenje iole opreznog neprijatelja u Zenici.

Dan je protekao u pripremi napada na Zenicu: pisanje zapovjesti, preciziranje zadataka svakoj jedinici po karti, jer nismo mogli vršiti izviđanje i davanje zadataka na terenu, s obzirom na potrebu tajnosti. U ovom su nam dobro došli naši domaćini, dobri poznavaoci prilika u gradu, tim prije što su bili spremni da nam sve objasne. Domaćin štaba brigade, seoski hodža, dobro nas je ugostio. Nezgoda je bila u tome što su nas prostirka i besprijekorna čistoća u hodžinoj kući prisiljavali na izuvanje čizama.

Iako je naš pokret bio dobro maskiran, ipak je neprijatelj dobio neka obavještenja "o prisustvu grupe partizana" u tom rejonu. Tako je sredinom dana oko 50 njemačkih vojnika napalo isturene dijelove 1. i 4. bataljona, koji su se poslije vrlo kratke i oštre borbe povukli u sastav glavnine, a neprijatelj, konstatujući da je "proterao grupu partizana" — uz gubitke povratio se u Zenicu. Poslije ovoga mi smo smatrali da je napad kompromitovan. Medutim, na sreću nije bilo tako.

Do pada mraka, 10. oktobra, sve je bilo spremno za pokret i razvoj za napad. Dobri vodiči iz sela obezbijedili su sigurna kretanja kolona određenim pravcima. Prilazak gradu i razvoj za napad izveden je u tajnosti i besprijekornom redu. Iznenađenje je postignuto preko svih očekivanja. Veliki dio spoljnih straža razoružan je bez otpora, a onda je usledio siloviti napad, koji su najavili minobacači koncentričnom vatrom na dobro branjene objekte. Uzavrelost postrojenja željezare zamijenjena je uzavrelošću borbe u čitavom gradu.

Prodiranje bataljona kroz grad i osvajanje objekata jednog za drugim odvijalo se vrlo brzo. Počele su se oglašavati prve eksplozije miniranja. Kuriri su brzo "tkali" između štabova bataljona i štaba brigade koji se nalazio na uzvišenju nad samom željezarom, sa dobrim pregledom čitavog grada i okoline. Komandant 2. bataljona javlja da je ovladao rudnikom, ali da rudarska smjena neće da napusti okna, pa traži stav za postupak; komandant 3. bataljona javlja da je željezara u njegovim rukama i da priprema miniranje, pa upozorava da će eksplozije biti jake, o čemu treba obavijestiti ostale bataljone radi zaštite ljudstva; komandant 4. bataljona obavještava da će zapaliti veliko skladište goriva i da od toga neće biti opasnosti za grad, i da je ovladao željezničkom stanicom i da uništava postrojenja, lokomotive i vagone; komandant 1. bataljona javlja da je izvršenje zadatka u toku, ali da je propao pokušaj osvajanja kaznione bez borbe.[3]

Preko našeg očekivanja, radnici željezare su pružili otpor rušenju postrojenja, a njihova rukovodstva su bila zaprepašćena! "Ko se to usuđuje na ovakav postupak?" — govorili su oni. Radnici su izjavljivali da su im ta preduzeća život i hljeb. Rudarska smjena dala je isto takav otpor za vrijeme rušenja rudarskih jama. Ali ubjeđivanju i pogađanju nije bilo mjesta, tim prije što se za to nije imalo vremena. Postavljeni su uslovi i krajnje vrijeme napuštanja rudarskih okna i drugih objekata koji će se minirati. Na kraju, sve se dobro svršilo, pa je miniranje rudnika i postrojenja željezare i termoelektrane obavljeno bez ljudskih žrtava.

Borba se prenosila na desnu obalu rijeke Bosne, na periferiju grada uzvodno i oko kaznione, kada su, jedna za drugom snažne eksplozije počele potresati grad. Od jedne eksplozije uzdrhtala je zemlja, a vazdušni pritisak je obarao ljude i predmete na uzvišenjima iznad grada. Bili smo ubijeđeni da ovo nije moglo proći bez žrtava, prije svega u 3. bataljonu. Ali blagodareći snalažljivosti i umješnosti starješina i boraca — ovo je izbjegnuto. Bataljon je ostao u mrtvom uglu, jer je eksplozija bila podzemna, a snaga njenog pritiska najjače se osjetila na uzvišenjima oko grada i u gradu dalje od mjesta eksplozije, gdje su poprskale slabije zgrade i prozorska okna. Eksplozijama u prostorijama željezare, rudnika i termoelektrane pridružile su se i eksplozije u skladištu goriva. Slika je bila stravična. Snaga ovih eksplozija izbacivala je kompletnu burad sa gorivom, na dosta veliku visinu, koja su se zatim rasprskavala i stvarala strahoviti vatromet sa eksplozijom.

Za četiri sata borbe neprijateljski garnizon bio je likvidiran (sem posade u kaznioni) i glavni posao rušenja postrojenja obavljen. Rijetki pojedinačni pucnji i povremeni rafali tu i tamo, uz manje eksplozije koje su dokrajčivale rušenje na pojedinim postrojenjima, najavljivali su da se posao privodi kraju i da se naša "misija" na Zenici završava. Pripremalo se miniranje mosta na rijeci Bosni kao poslednjeg objekta za rušenje. Štabovi bataljona prikupljali su jedinice, a štab brigade sa načelnikom štaba divizije[4] pripremao je naređenje za povratak na slobodnu teritoriju. Patrole su privodile zarobljenike. Samo 4. bataljon zarobio je kompletnu satniju domobrana. Naređeno je izvlačenje naših snaga i pokret pravcem iz kojeg smo i došli.

Do 6 časova, 11. oktobra, bataljoni su napustili grad i pokret je nastavljen bez ikakvih smetnji. Zenica je ostavljena sama sebi. U svitanje dana glavnina brigade smjestila se u ista sela iz kojih smo pošli u grad, ostavljajući obezbeđenja prema Zenici i isturajući dijelove snaga u pravcu daljnjeg kretanja. Pristupilo se sumiranju rezultata borbe, sređivanju, odmaranju i pripremi jedinica za dalje pokrete i dejstva. Poslat je opširniji radio-izveštaj štabu divizije.

Dan je prošao mirno. Rezultati borbe bili su preko svakog očekivanja. U samoj borbi za Zenicu poginulo je 5 boraca, a 8 je ranjeno. Poslije borbe prikrivena grupa Nijemaca ubila je Branka Ćuka, komesara čete u 3. bataljonu i dva borca koja su se zadržala u gradu posle povlačenja naših snaga. Naime, poštujući naređenje da se ne smije uzimati i nositi ratni plijen, starješine četa su zamjenjivale staru za novu odjeću i oružje u magacinima, pa se zbog zamjene odjeće preostaloj grupi vojnika u njegovoj četi, drug Ćuk i zadržao u gradu i tako izgubio život sa dva borca. Teško su nam pale ove nesmotrene žrtve.

Rezultati borbe bili su: ubijeno oko 150 i zarobljeno 74 neprijateljska vojnika. Uništena su postrojenja rudnika, željezare, termoelektrane, 27 lokomotiva i 150 vagona, 5 magacina oružja, municije i odjeće, skladišta benzina i nafte od oko 3.500 tona, i drugo. Prestala je sa radom zenička industrija, a i rudnici Kaknja i Breze koje je napajala energijom zenička

termoelektrana. Očekivali smo da ćemo se iz Zenice vratiti sa bar nekoliko stotina dobrovoljaca iz redova radnika zeničke industrije. Dobrovoljno se javilo svega nekoliko desetina radnika i to isključivo gradskih zanatlija, a još toliki broj čete su manje-više mobilisale i povele sobom. Međutim, do dolaska na slobodnu teritoriju većina se uz put izvukla i ostala, koristeći noć i našu zauzetost u pokretu; ostalo je svega 27 pravih dobrovoljaca. Ovakav oportunizam prema NOP-u veoma nas je iznenadio.

Noću 11/12. oktobra izvršen je pokret brigade ka slobodnoj teritoriji istim pravcem kojim smo i došli, i napadnute iste tačke na putu Travnik — Busovača. Za vrlo kratko vrijeme likvidirane su nove posade. Ovom prilikom sreli smo se sa grupom od oko 100 kupreških ustaša, koje su inače pobegle iz Kupresa u Travnik i sada posele Han-Bilu i Vitez. Zarobljeno je 10 domobrana. Brigada se tako 12. oktobra ujutru našla na slobodnoj teritoriji. Prijatno smo iznenađeni kada smo naišli na plakatiranu pohvalu Vrhovnog komandanta brigadi, sa nabrojanim rezultatima naše akcije. Za pohvalu smo znali, jer smo slušali emisiju "Slobodne Jugoslavije", ali plakatiranje nas je posebno dirnulo. Tako je završena jedna od najslavnijih akcija brigade, a "Zenica je doživela svoju jesen", kako je svojoj reportaži dao naslov Mitar Bajalica Baja, komesar 10. divizije, koji je bio sa našom brigadom u ovoj akciji.

Kao rezultat naših dejstava na Zenici i prikupljanja jačih snaga oko Travnika, neprijatelj se vrlo brzo pokrenuo od Sarajeva na liniju Busovača — Travnik i ka Travniku. Već 14. oktobra kod sela Divjaka razvile su se vrlo oštre borbe sa jakim neprijateljskim snagama koje su se kretale za Travnik. U toj borbi neprijatelj je razbijen i odbačen ka Vitezu, uz jake gubitke po njega i dobrim plijenom koji je pao u naše ruke. Međutim, teško su ranjeni komandanti 3. i 4. bataljona drugovi Jovo Puzić i Mihajlo Radošević.

Radošević je umro pod operacijom, a Puzić nakon nekoliko dana. Težak je bio naš rastanak sa hrabrim ratnicima i proslavljenim komandantima bataljona.[5]

U prvoj polovini novembra dobili smo popunu od 250 Dalmatinaca i 180 Krajišnika, pa je formiran i 5. bataljon, prateće čete bataljona, pionirska četa brigade i pionirski vodovi u bataljonima.

Pripremalo se Drugo zasedanje AVNOJ-a u Jajcu, a 1. proleterski korpus radi zaštite rada narodnih predstavnika pripremao je napad na Travnik. U gradu su bile jake neprijateljske snage — od oko 2.500 ljudi, a grad je bio jako utvrđen, sa obilato miniranim prilazima.

3. krajiška brigada napadala je preko grebena Vilenice pl. Borba je vođena čitavu jednu noć i dan. Naše snage su se uspjele dohvatiti perifernih objekata, odakle su nekoliko puta protivnapadima bile izbacivane. Žrtve su bile osjetne, a naročito na minskim poljima, kojima se do tada nismo znali suprotstaviti, pa je štab divizije naredio odustajanje od napada i povlačenje na polazne položaje. U ovom napadu, pored ostalih, poginuli su Damjanović Branko, komandir čete iz 4. bataljona, Kačar Petar Pepa, komesar čete iz 3. bataljona, Bodraža Nikola, polit. delegat voda iz 4. bataljona i drugi.

Brigada je ponovo povučena u rezervu u rejon Donjeg Vakufa, gdje je u svoj sastav, 5. decembra 1943. godine, primila italijanski dobrovoljački bataljon "Mateoti".

Ovim je završen period naših ofanzivnih dejstava i sjajnih pobjeda naših snaga između bitke na Sutjesci i neprijateljske ofanzive koja je sledila u Bosni. Bez pretjerivanja se može reći da u ovim pobjedama naša brigada zauzima jedno od počasnih mjesta.

Sada je na pomolu novo poglavlje naših borbi i pobjeda, u koje brigada stupa već sljedećeg dana.

[1] U početku bitke na Neretvi 15. februara 1943. god. brojno stanje 3. krajiške brigade bilo je: po spisku 1.141, a na licu mjesta 1.051. (Zbornik dokum. tom V, knjiga 10, dokum. br. 85, str. 171). Na početku bitke na Sutjesci, 15. maja 1943. god, brigada je brojala:

po spisku 1,207, a na licu mjesta 1.083 (Zbornik dok. tom, IV, knjiga 13, dok. br. 74, str. 181); po završetku bitke na Sutjesci 30. juna 1943. godine, brojno stanje brigade bilo je: po spisku 1.084, a na licu mjesta 988 ljudi (Zbornik dokum. tom IV, knjiga 14, dokum. br. 109, str. 256).

[2] Do kraja bitke na Sutjesci nač. štaba 5. crnogorske, zatim N. Š. 7. krajiške i od avgusta 1943. g. N. Š. 3. krajiške; poginuo kao komandant 26. divizije krajem 1943. g. na jednom od ostrva.

[3] Komesar bataljona Viktor Kučan sa grupom boraca trebalo je da prevari spoljne stražare kaznione da mu otvore kao "njemačkom oficiru".

[4] Vaso Jovanović. On i komesar 10. div. Mitar Bajalica bili su sa 3. kraj. na ovoj akciji. Oni su trebali koordinirati dejstva 3. kraj. na Zenicu i delova 10. div. na Busovaču i ž. st. Lašva.

[5] Noću 15/16. oktobra izvođen je napad na Travnik, u kojem je brigada učestvovala sa manjim dijelom snaga. Napad nije uspio. 16. oktobra ujutro posetio sam Puzića, koji je bio na samrti. Prijateljski sam ga prekorijevao što se izlagao opasnosti bez izrazite potrebe. Umjesto odgovora pitao me je zašto Travnik nije pao. Njegova sahrana obavljena je uz prisustvo dijelova svih bataljona brigade, na raskršću puteva iz Travnika za Bugojno i sa Rostova za Komar, iznad današnjeg Novog Travnika. Ispaljeni su plotuni, a drugarice-borci brigade — na grob su stavile pozno poljsko cvijeće. Građani Novog Travnika, osnivajući svoje groblje, prenijeli su poslije rata njegove kosti i sa svim počastima sahranili.