TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument


OD KURIRA ODOH ZA KOMESARA ČETE

Dani kada sam preživljavao svoje prve korake rukovodioca, ostali su mi u trajnom sjećanju. Koncem jula 1943. godine, u jednom selu ispod južnih padina Jahorine, komesar brigade Simo Tadić, saopšti mi da dođem kod njega na razgovor. Ne reče kakav će to biti razgovor, nego mi samo odredi vrijeme kad treba da se javim. Malo se iznenadih ovoj vijesti postadoh radoznao.

U određeno vrijeme spremam se da pođem kod komesara: čistim cipele i odijelo, namještam titovku, pritežem opasač i tako "vojnički" dotjeran dolazim do prostorije gdje je smješten uži dio štaba. Zakucam na vrata, ulazim i pozdravljam. Pored komesara, tu su i njegov zamjenik Đuro Lončarević i zamjenik komandanta Vlado Bajić. Komesar mi ponudi da sjednem. Po izrazu onih prisutnih zaključujem da se rješava neko pitanje o meni. Kad sjedoh komesar pređe na stvar saopštivši mi odluku štaba brigade da sam postavljen za komesara 1. čete u 2. bataljonu. Zatim je slijedilo objašnjenje te odluke.

Ja sjedim i slušam, zaprepašćeno, jer me takva odluka iznenadila. Prvi put čujem da se o meni govori veoma pohvalno, time sam posebno dirnut. Da tu nisu bili rukovodioci iz štaba brigade, mislio bih da se neko šali na moj račun. Kad me je zamjenik komandanta upitao šta mislim o mojoj novoj dužnosti, ja se prethodno zahvalih na povjerenju i mišljenju drugova iz štaba o meni, a zatim iskreno priznadoh da tako što nisam očekivao, rekavši da nisam sposoban za dužnost koja mi se dodjeljuje. Kao razlog naveo sam da sam polupismeni seljak, sa stažom u KPJ od nepunu godinu dana i da politički nisam uzdignut za takvu dužnost. Poimenično sam naveo neke drugove koji bi toj dužnosti mogli bolje odgovoriti. Oni mi kroz smijeh odgovoriše da se odluka ne može mijenjati, da su moja strahovanja neosnovana, i na kraju mi sa puno topline čestitaše i poželješe uspjeh na novoj dužnosti. Ja se pomirih sa odlukom i izađoh iz prostorije.

Dolazim među drugove kurire, oni su već obaviješteni o mojoj novoj dužnosti i čestitaju mi. Teško mi pada pomisao da se moram rastati od drugova sa kojima sam do tada proveo najteže dane NOR. Već sutradan treba da se javim na novu dužnost, ali na moju molbu komesar mi odobri da ostanem još jedan dan među drugovima. Za ova dva dana krojim plan kako da nastupim na novoj dužnosti. Tražim sebi uzor nekog od mojih pretpostavljenih. Savjetujem se i sa drugovima kuririma, mada bih volio pripitati za savjet nekog iz štaba brigade, ali me sramota.

Neki drugovi me hrabre, govoreći da to nije tako teško kako ja mislim, a neki me i zadirkuju, govoreći kako bi ja želio da odmah nastupim kao kakav iskusan rukovodilac. Valja se, kako oni rekoše, namučiti da bi se steklo rukovodeće iskustvo, jer se samo tako kadrovi kod nas uzdižu. Ja odgovaram da sve to razumijem, ali da je to za mene, kao komunistu bez ikakvog rukovodilačkog iskustva — teško, tim više što je bivši komesar ove čete bio autoritet za sve i kao dobar rukovodilac uzdigao se na veću dužnost.

Dok tako razgovaram sa drugovima kuririma, prilazi mi Vlado Bajić. Vidim da želi doznati moja intimna osjećanja. Ja mu se povjerih i iznesoh što me tišti. On me drugarski hrabri, savjetuje i uči kako da se postavim kao rukovodilac. Ovaj razgovor povrati mi povjerenje i uli neko pouzdanje. Već pokušavam da se saživljavam sa novom ulogom. Mada sam prije nepunu godinu dana došao za kurira u štab brigade iz 3. bataljona, bilo mi je drago što odlazim u 2. batalion i to baš u četu kojom je komandovao naš komandant brigade. U taj sam bataljon rado odlazio zbog topline i drugarske pažnje na koju sam nailazio u njegovom štabu.

Rastanak sa drugovima kuririma bio je topao i srdačan. I kuvar Jaglica se na svoj način za to pobrinuo. Kako je 2. bataljon, na putu za položaj, prolazio pored štaba brigade vojnički dotjeran izlazim na put i sačekujem ga. Nailazi štab bataljona. Spreman da pozdravim i saopštim razlog svog dolaska, komandant me preduhitri, misleći, valjda, da mu nosim neko naređenje reče

— Zdravo mali! Šta ima novo? Sigurno nosiš neku poštu za mene? Ja, zbunjen, odgovorih da nemam nikakvu poštu koja bi se odnosila na borbeno dejstvo bataljona, ali da imam neko pismo koje se na mene odnosi. Drug Pećanac otvara koverat, brzo pregleda sadržaj napisa i kao uvijek, pun vedrine i pažnje prema ljudima, prilazi mi, pruža ruku i požele puno uspjeha na novoj dužnosti. Skupa pođosmo na čelu kolone. On mi priča o mojoj četi, njenim borcima i starješinama. Istovremeno na mom licu primjećuje zabrinutost i vidim da nastoji provjeriti svoje utiske o mojim osjećanjima. U šali me pita kako se osjećam? Ja mu ukratko iznosim svoje raspoloženje. Na račun mog skepticizma on se nasmija, potapša me po ramenu i reče:

— Valjda štab brigade nije za komesara čete odredio nekog za koga nije siguran da će na toj dužnosti odgovoriti. Ne plaši se! Tu smo — pomoći ćemo ako bude trebalo.

U tom momentu pristigoše i ostali članovi štaba. Prvi put vidim komesara bataljona Stevu Balabana, sa kojim se pozdravih, jer je i on nedavno došao u ovaj bataljon. Razgovaram  s njim i zaključujem da on provjerava moje političko znanje za rukovodeće iskustvo. Svoja osjećanja njemu ne ispoljavam, nego se držim pomalo odvažno. Nailazi i moj komandir čete Reljić, crnomanjast, visok momak, pravi gorštak, koji odaje utisak smirena i odlučna čovjeka. Drug Pećanac me upoznaje sa mojim komandirom.

Komandir i ja odmah smo primili naređenje o posjedanju položaja i zatvaranju pravca dejstva neprijateljskih snaga od Trnova, prema zapadnim padinama Jahorine. Prvi put da na ovom nivou čujem borbeno naređenje. Počinjem da se saživljavam sa komesarskom dužnošću, mada mislim na svoje drugove kurire i donekle im zavidim na njihovoj "bezbrižnosti".

Na putu za četu, sa komandirom se pobliže upoznajem i jedan drugom kratko prepričavamo svoje biografije. Prelazimo na stanje u četi. On mi daje kraće ocjene stanja čete, komandira i delegata vodova. Priča mi i o uspjehu čete po istočnoj Bosni. Svoja osjećanja prikrivam od komandira i s njim izgovaram kao sa ravnim. Zaključujem, da se i on prema meni odnosi sa potrebnim uvažavanjem. To mi pomalo godi. Kradimice pregledam odjeću na sebi i upoređujem sa komandirovom. Valja priznati, naočitiji momak od mene, pa mu i odjeća stoji bolje. Ja se neprimjetno "dotjerujem" da bih bar približno izgledao kao moj komandir, samo je i moja odjeća oskudnija od njegove, pa mi se želja ne ispunjava.

Nakon pola sata stigosmo u četu, tamo gdje treba da otpočne moja "rukovodeća" karijera i da se ispolje kvaliteti moje ličnosti. Četu zatičemo ispod jedne kose, na čijem su vrhu borbena obezbjeđenja. Komandir šalje kurira po komandire i delegate vodova. Tu su i naši zamjenici, Knežević Jovo i Mandić Svetozar. Upoznajemo se na položaju. Neke od tih drugova već sam poznavao. Pristigoše i komandiri vodova: Vignjević Nikola, Tadić Mile i Babić Milan, poznati borci u bataljonu. Komandir čete daje kratka dopunska naređenja komandirima vodova, a ovi odlaze u svoje vodove i daju zadatke desetinama.

Dan vedar i topao, kakav samo može biti u ovo doba godine. Neprijateljska avijacija je vrlo aktivna i borci kreću prikriveno na vatrene položaje. Manji neprijateljski ispadi iz pravca Trnova su odbijeni. Komandir i ja sa svojim zamjenicima dogovaramo se kada da sazovemo četnu konferenciju, da se ja upoznam sa četom, a borci sa novim komesarom. Oni predlažu da to bude najkasnije sutra, ukoliko borbena situacija dozvoljava.

Predložio sam da ne žurimo, pravdajući to mogućnostima eventualnog neprijateljskog napada iz Trnova i dejstva avijacije. Poslije diskusije usvojismo njihov prijedlog. Osnovni razlog za moj "oportuni" stav prema konferenciji bio je zbog toga što sam strahovao da se pojavim pred ljudima u čijoj sredini se prvi put nalazim.

Za temu mog nastupa pred četom savjetujem se sa komandirom. On mi daje neke sugestije, koje saslušah ali ne prihvatih kao najbolje, pa krijući od članova komande čete, uzimam moj konspekt koji sam napravio još u štabu brigade. Pregledavam ga, dopunjujem novim mislima, brišem mnoge stvari koje mi se ne sviđaju i tako nekoliko puta. To je moj prvi konspekt koji sam napravio. Preturam po mojoj komesarskoj torbici, koju sam skinuo sa mrtvog Švabe u rejonu Govze i izvlačim prvu glavu istorije SKP(b), koju sam po polasku u četu "zaboravio" vratiti mome sekretaru partijske ćelije Ajnšpileru, misleći da ću bar u njoj naći ono što mi treba, ali bez uspjeha. Ponovo se vraćam svojoj prvoj verziji konspekta.

Osvanuo je novi dan, konac jula 1943. godine. Vreme vedro i sunčano kao i prethodnog dana. Četna konferencija zakazana je za popodnevne časove. Upravo kad je konferencija trebalo da se održi, istureni dijelovi bataljona sudarili su se sa neprijateljskim snagama, koje su podilazile našim položajima. Četu smo odmah vratili na položaje. Bio sam zadovoljan što se vrijeme konferencije odlaže, kako zbog moje sramežljivosti da se pojavim pred borcima, tako i zbog toga što sam "predvidio" mogućnost eventualnog neprijateljskog dejstva. I dalje pregledam moj konspekt, sam se preslišavam i tekst napamet učim.

U popodnevnim časovima ponovo se saziva četna konferencija. Četa se skupila na jednom proplanku u blizini visokih bukovih stabala. Na kosi su borbena obezbjeđenja, a u blizini neposredna osiguranja. Pojavom komande čete prestaje žagor. Zamjenik komandira čete predaje raport. Komandir otvara konferenciju i predstavlja me četi. Sve su oči uprte u mene. Prvi put da se moje ime javno pominje pred tolikim skupom boraca. Sada se već osjećam rukovodiocem, mada mi je nelagodno.

Sada prvi put vidim sve na okupu, te mlade momke, nakrivljenih titovki, kojima sa lica izbija mladost i vedrina. Malo je koji stariji od 25 godina. Prvi put da vidim poznate borce: Branka Radaka, Petra Potkonjaka, Ratka Kerkeza i druge. Tu je već cijeloj diviziji poznati puškomitraljezac Milan Zorić Garača. Iako sam iz čete otišao prije godinu dana, zapažam veliku promjenu na likovima boraca, koji iako mladi po godinama, ostavljaju utisak zrelih i ozbiljnih ljudi. To više nisu golobradi mladići, u gunjcima, već uniformisani vojnici, koji se gotovo ne razlikuju od pripadnika regularne vojske. Nestalo je onog šarenila: civilne i vojničke odjeće. Tu su, pored pušaka i mašinki, bombe razne proizvodnje, a puškomitraljezi proizvedeni u više država. Gledam "šarce", to ubojito oružje, koji su nedavno izišli iz švabskih fabrika, kako se na suncu sijaju, brižljivo očišćeni i podmazani rukama mladića ispod Ćave. Kod starješina zapažam ozbiljna lica i da u razgovorima upotrebljavaju vojničke izraze, što se ranije ređe moglo primijetiti. Dobijam utisak da je kolektiv snažan, a moral ljudi na visini. Moje pretpostavke kasnije su potvrđene.

Komandir daje kraću ocjenu dejstva čete za proteklu nedelju dana, a poslije svog izlaganja daje mi riječ i ne "pitajući" me.

Izlaganje sam počeo onako kako sam i u konspektu napisao. Čini mi se da sam sve što sam napisao izdeklamovao kao đak recitaciju. Zbog naleta avijacije konferencija se brzo završi. Diskusije, na moje veliko zadovoljstvo, nije bilo, jer se za to nije imalo ni vremena. Toga sam se posebno plašio, bojeći se da neko ne bi nešto pitao, što ja ne bih znao odgovoriti, pa kud bi moj "autoritet".

Poslije konferencije razmišljam kakav sam utisak ostavio na četu. Plašio sam se da ocjena nije povoljna i da su borci, u svakom slučaju, više očekivali od mene kao novog komesara. Nastojim da doznam "ocjene" mojih saradnika. Valjda, da me ne bi uvrijedili, rekoše da sam uglavnom rekao ono što u ovakvim prilikama treba da se kaže. Mada nisam potpuno ubijeđen da su rekli ono što su mislili, to me donekle ohrabri.

Čim je konferencija završena, četni bolničar Mile Zorić Žuća, inače najstariji u četi, pretura po svojoj torbici i kad nađe ono što je tražio, prilazi mi i pruža, u ulozi "personalca", parče crvene čohe, rekavši da od toga oznake napravim. Neki drugovi ga zadirkuju, govoreći da je on čohu čuvao za sebe za znakove. Tu je i jedna bolničarka (čijeg se imena ne sjećam), koja za kratko vrijeme oznake napravi, na petokraki izveze srp i čekić i oznake na bluzu priši. Sa nekim drugovima šalim se, govoreći da me bolničari "promovisaše" za komesara čete. Kradomice pogledam oznake. Priznajem, lijepo mi stoje i prijatno mi je, ali pomišljam da to treba opravdati.

Neprijatelj 21. 7. napada na naše položaje na južnim padinama Jahorine, ali smo ga brzo razbili i natjerali u bekstvo. U toj akciji prvi put sam u ulozi starješine. U toku borbe htjeo sam da budem u svakom vodu, desetini, da bih provjerio borbenost boraca i starješina, mada je to bilo nemoguće zbog širine rejona koji smo zatvarali. Prvi utisci o borbenosti čete bili su jako pozitivni. Ni ja nisam smio da dozvolim da u prvoj akciji ispadnem slabić.

Nakon pet dana, po dolasku u četu, 26. 7. 43. cijela brigada je prešla prugu Sarajevo — Višegrad i razmjestila se u širi rejon s. Bogovići, na istočnim padinama planine Romanije. Moj zamjenik i ja držimo u prepodnevnim časovima, sastanak sa delegatima vodova. Tu su Rudić Maniša, Kerkez Duško i Labus Mile. Njihovo izlaganje i poznavanje stanja i borbenog raspoloženja u vodovima prosto me iznenadilo. Rudić je govorio i o radu SKOJ-a. Divni su to mladići, hrabri borci i dobri rukovodioci. Tom prilikom odao sam im priznanje na umješnom radu. Tu smo se dogovorili da kad god borbena situacija bude dozvoljavala da se u istom sastavu jedanput nedjeljno okupimo i zajednički razmatramo aktuelna pitanja čete. Vidim, da im se takav oblik rada dopada, a i ja sam želio sebe radi da ga ustalimo, jer sam tako učio od svojih potčinjenih, a i pomagao njima koliko sam znao. Poslije takvih sastanaka slijedile su četne, odnosno vodne konferencije.

Poslije podne je partijski sastanak, kojim rukovodi moj zamjenik, kao sekretar. Na dnevnom redu je: "Analiza borbenih dejstava čete za proteklih 8 dana". Date su pozitivne ocjene i kritikovane slabosti maskirne discipline u pokretu. Na tom sastanku slušam dobra zapažanja i zrela rasuđivanja tih mladih komunista. Niko se ne ustručava u diskusiju, a red i atmosfera su takvi kako se samo poželeti može.

Sutradan, 27 7. komandir i ja dobijamo naređenje da dođemo na referisanje u štab bataljona. Razmišljam kako ovu "prepreku" savladati. Na referisanju nikad nisam bio, pa ne znam ni kako to izgleda. Savjetujem se sa komandirom u smislu naše pripreme. Vidim, on hladan, gotovo bezbrižan, kao da pred nama ne stoji nikakav zadatak, a ja se zabrinuo. Pripremao bih se, ali ne znam šta treba, kako i odakle početi. Komandir me tješi, govoreći da se ne sekiram, jer da to, kako on reče, nije neko referisanje gde se mjere vrednosti ljudi, nego zajednički dogovor štaba bataljona sa komandama četa o aktuelnim pitanjima.

Ja zbilja, potpuno nepripremljen, odlazim u štab bataljona, koji je smješten u jednoj maloj sobici. Uz lampu petrolejku počinje sastanak kojim rukovodi komandant bataljona. Sastanak ima radni karakter: dogovor o osnovnim pitanjima i zadacima bataljona! Divim se komandantu bataljona koji umješno rukovodi sastankom i dobro poznaje stanje u bataljonu. Sam sebi govorim da ovako, kako rukovodi naš komandant, može se mnogo naučiti. Mene su kao "novajliju" htjeli da poštede diskusije, ali sam ipak rekao neka svoja zapažanja i mišljenja. Sastanak se brzo završio. Dobili smo nove zadatke, sa kojima smo sutradan upoznali sve rukovodioce četa.

Nakon 8 dana mog komesarskog staža došao je rok za pisanje sedmodnevne informacije komesaru bataljona. Pomišljam da je to još jedna "nezgoda" za mene i tražim rješenje

kako ovu "prepreku" savladati. Pravim razne kombinacije, ali ništa što bi bilo pametno ne mogu da smislim. Moliti komesara da se rok pomjeri smatrao sam nezgodnim, a tražiti pomoć od nekog iz komande cijenio sam da nije na mjestu. Kako je dan vedar i sunčan, odlazim u obližnje grmlje i počinjem da pišem, ali ne znam odakle početi, šta obuhvatiti i čime završiti. Po nekoliko puta počinjem pa cijepam. U tom momentu prilazi mi borac iz čete — Dako Stupar, koga sam poznavao iz štaba brigade. Vidi me zabrinuta i pita za razlog. Njemu povjeravam svoje teškoće, ne plašeći se za svoj "autoritet". On se nasmija i u šali reče: "Nije se lako školovati u ovoj našoj vojsci" ...

Pomislih da se šali na moj račun i za momenat zaključih da sam pogriješio što sam mu se povjerio. U istom momentu Stupar me zagrli, pa reče: "Ništa ne brini. Ako imaš pribor za pisanje informacija je za sat gotova". Ponovo pomislih da se šali na račun moje nezgode. Ipak mu dajem papir i olovku. On brzo stavlja zaglavlje na tekst informacije i nabacuje pitanja koja misli da bi trebalo obuhvatiti. Sa svim onim što Dako predlaže, ja se slažem i po neku misao dodam.

Za nešto više od sat vremena informacija je bila gotova. Srdačno sam se zahvalio Stuparu na pomoći, koja nije bila jedina koju mi je pružio tih mojih prvih komesarskih dana. Poslije sam čuo da ta informacija nije bila slabija od onih koje su napisale moje "kolege" iz drugih četa.

Kako je u našem političkom radu bilo u praksi održavanje zborova stanovnika, u mjestima kroz koja smo prolazili, morao sam razmišljati i o ovom zadatku. Proći kroz mjesto, a politički ništa ne uraditi, smatralo se političkim propustom, pa sam taj zadatak toliko ozbiljnije i shvatio. U torbici nalazim neki stari letak, pisan koncem prethodne godine i isječak iz "Borbe", dok se štampala u s. Driniću i sastavljam konspekt. Kažem, nek se nađe, pa ako zatreba da sam spreman za nastup. Na moje zadovoljstvo zbora tih dana nismo nigde imali, jer smo u to vrijeme najčešće bili ili prolazili van naseljenih mjesta.

Tako sam počeo svoje prve rukovodeće korake. Kasnije, kad god bih sprovodio neki od oblika rada koji su mi prvi put zadavali toliko glavobolje sjetio bih se svog prvog rukovodećeg krštenja.

Sretko MIRKOVIĆ


Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument