TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

UTISCI SA ZMIJANJA Prije akcije u cazinskoj krajini i odmora u selu Jelašinovci u Podgrmeču, krenuli smo preko Ključa i Sokolova ka Vilusima i Kadinoj vodi, prema Banjoj Luci. Prešavši preko rijeke Sane nastupamo u Kočićevo Zmijanje. Po vedrom i sunčanom danu naša kolona kretala se vijugavim putem kroz Sokolovo, selo sa razbacanim kućama po grupama koje se naziru u voćnjacima, sa čijih grana dopire miris prezrelog voća i opominje da je već stigla jesen. Za nas borce bilo je interesantno što nastupamo na teritoriju u kojoj do tada nismo bili, i to nam je činilo posebno zadovoljstvo. — Ovo je Zmijanje — oglasi se neko u koloni. Svi smo čuli za Zmijanje, za junaka od Zmijanja Rajka, za Petra Kočića, ali malo je među nama onih koji su ikada bili u Zmijanju. Pred nama su sela u kojima su četnici imali utjecaja i zato je naše nastupanje, susret sa narodom i političko djelovanje od posebnog značaja. Radi toga prethodno su izvršene potrebne pripreme. Na partijskim sastancima su članovi Partije dobijali konkretne zadatke, a njih smo dobijali i mi skojevci na svojim sastancima, da bismo ih na četnoj konferenciji ponovo razmotrili svi zajedno. Nismo bili samo borci sa puškom u ruci, već i politički radnici u narodu. Ova dvostruka uloga činila nas je snažnijim. Kada bi nam politički komesar čete Milan Bojanić govorio o našoj ulozi i političkim zadacima, po izrazu njegovog lica se moglo vidjeti zadovoljstvo i vjera u našu političku i moralnu svijest. Bio je ponosan sa nama isto toliko koliko i mi s njim. Voljeli smo ga kao druga rijetkih ljudskih osobina. Poginuo je u borbi za oslobođenje Bihaća. Njegov lik je u našoj četi ostao nezaboravan. Na Manjači je već bila 1. krajiška brigada i vodila borbu protiv četnika Drenovića i Tešanovića. Tamo su i proleteri stigli. Koračajući u kolonu kroz naselje i preko pošumljenih predjela, primičući se selu Vilusima, svaki od nas je razmišljao kako u prvim susretima sa narodom stupiti u prijateljski razgovor, kako tumačiti liniju naše borbe na najjednostavniji način, kako ostaviti što bolji utisak na svakog koga sretnemo ovdje u Zmijanju. Kada bismo maršujući na putu sreli seljaka — prolaznika, iz kolone bi neko od drugova izišao i zastao sa Zmijanjcem da ga nešto upita i da mu kaže neku riječ. — Vidi, druže, dobro pogledaj ovu narodnu vojsku — u prolazu bismo čuli druga koji razgovara sa seljakom. — Ovo su i tvoji oslobodioci! U popodnevnim časovima stižemo u selo Viluse gdje je bilo četnika. Bilo je to 7. septembra 1942. godine. Razmjestili smo se po zaseocima. Četnici koji su bili tu, pobjegli su i nisu pucali na nas. Većina od njih bili su mobilisani seljaci, koji nisu svojevoljno išli da se bore na strani okupatora i ustaša. Oni su već znali da mi partizani nismo onakvi kakvim su nas predstavljali njihovi oficiri. U to su se uvjerili boravkom 1. krajiške brigade na Manjači. No, ipak, bilo je i onih koji nisu imali povjerenja u nas. Zato je naše tumačenje linije NOB ovom narodu i ukazivanje na izdaju koju čine oni koji se bore na strani okupatora i ustaša, bio najvažniji zadatak. — Drugovi, mi ovdje moramo vezati ljude za sebe, za našu borbu — govorio nam je komesar Bojanić. U zaseoku, u kojem je naša 3. (Cvjetnička) četa odmarala, stupili smo odmah u kontakt sa narodom. Razgovarajući sa seljacima nastojali smo da im se što više približimo. Naročito smo omladini, objašnjavajući cilj naše borbe, govorili o ulozi omladine u narodnooslobodilačkoj borbi, ističući aktivnost drvarske omladine. Naše pojedinačne utiske iz susreta i razgovora sa ljudima u ovom selu uveče smo međusobno prepričavali. Bez sumnje, uspjeh našeg djelovanja odmah se mogao osjetiti. — Sunca mi, ja ne bi mogla vjerovati da ste vi tako dobri. Mi smo o vama čuli sve najgore — govorila je djevojka kad imo razgovarali s njom. Seljaci su, očigledno, bili zadovoljni susretom sa nama, jer su se uvjerili u lažnu četničku propagandu. To je bio početak našeg političkog djelovanja među Zmijanjcima, početak kojim smo mogli biti zadovoljni. Međutim, onaj važniji dio zadatka tek nam je predstojao, a to je sukob sa četnicima koji su se ispred nas povukli i zauzeli položaj na brdima između sela Vilusa i Kadine Vode. Trebalo ih je ne samo vojnički razbiti već i sve zavedene privoliti da se vrate svojim kućama da stupaju u partizane. Treba nastojati da ih što više zarobimo — govorili su nam rukovodioci pri polasku u napad na četnike. Po gustoj jutarnjoj magli, 8. septembra 1942. godine nastupali smo u streljačkom stroju prema četničkim položajima. Njihov otpor je bio slab, gotovo nikakav. Bježali su ispred nas, ali smo ipak uspjeli da ih nekoliko zarobimo. To su bili oni zavedeni. Gledao sam jednog od njih ispred komandira naše čete Pere Pilipovića. U početku je bio uplašen, očekujući da ćemo ga zlostavljati i strijeljati. Ali kada smo ga uvjerili da će biti pušten kući i da u svako doba može da stupi u naše redove, raskravio se. Pričao nam je o životu u četnicima. Neobično mu se dopalo naše drugarstvo i međusobni odnosi. Obećao nam je da će stupiti u partizane i povesti druge sa sobom. Tako smo mi djelovali i na one koji su noseći oružje nesvjesno bili na strani fašizma. Nastupali smo do Kadine vode, čisteći teren od četnika, a zatim zauzeli položaj na uzvišenju između Kadine Vode i sela Vilusi. Septembarske noći, prohladne i tihe, provodili smo na položajima. Neprijatelj je pred nama bio kompletan: ustaše, četnici i domobrani. Minobacačima i topovima su tukli naše položaje. Pozadi položaja, na nekih 200 metara, podigli smo kolibicu od buradi gdje smo spavali na smjenu. Noćnu tišinu je narušavao lavež pasa u selu i pokoja ispaljena puška. Seljaci su pekli rakiju i radili svoje poslove. Mali rakijski kazančići curili su po cio dan i noć; uz njih su seljaci ćaskali o svemu. Svakodnevno smo kontaktirali s njima. Uveče bi se čula pjesma djevojaka koje su se skupljale na prelo. Uzrele jesenje kruške mirisale su, a seljaci su nas nudili i rakijom. 10. septembar osvanuo je tih, bez vjetra i oblaka i bez uobičajene pucnjave. Izgledalo je da će taj dan proći sa zatišjem na našem položaju. Pozadi položaja, na kojih tridesetak metara u strani zaklonjenoj od neprijatelja, sjedelo je nas desetak boraca, dok su na položaju bili samo mitraljesci. Sjedeli smo i izvodili neke šale, kao i uvijek u slobodno vrijeme. — Ej, žita mi, devet mrkonja imao je Ćećo Kovačević, jednakih kao jedan ... — poveo je neko šalu na račun Boškovog djeda koji je znao da se hvali, a od jednog vola stvori devet, od jedne kačice kupusa dvanaest kaca i mnogo čega drugoga. — A četrdeset mačaka i pred njima mačak zvonar — prihvati drugi, i tako se nastavi da pretresa o nedužnom čovjeku gorštaku koji je u želji da sebe istakne izmišljao bogatstvo koje nikada nije imao. Siguran da će se svima odužiti, Boško je smješkajući se prihvatio ogovaranja davno umrlog djede. Naše raspoloženje prekide neprijateljska granata koja pade u neposrednoj blizini. Ranjen je Đuro Rodić, dok smo nas nekoliko dobili manje opekotine. Vidjevši u kojoj blizini je pala granata, čudili smo se kako niko od nas nije poginuo, a onda smo se sjetili tužnog slučaja od pre neki dan u 2. četi, kada je nepažnjom borcu u ruci eksplodirala bomba. Artiljerijske granate su najavile i napad neprijatelja. Izlazimo na položaj spremni da prihvatimo borbu. Neprijatelj je nastupao u streljačkom stroju a mi smo ćutali čekajući da nam se što više približe. Čim smo otvorili vatru neprijatelj je odstupao u paničnom bjekstvu. Tih dana smo od našeg desnog susjeda koji je svakodnevno vodio uspješnu borbu sa neprijateljem, primili tužnu vijest. Neprijateljski avion je sručio bombe na štab 1. krajiške brigade. Među poginulima bio je i komandant brigade Ratko Marušić. Ta vijest je bolno odjeknula među svima i ogorčenje prema izdajnicima još više je poraslo u nama. Neprijatelj je znao da naš boravak ovdje ne čini samo vojničku već i političku pobjedu. Četnici su pod zaštitom okupatorske i ustaške artiljerije i minobacačke vatre nastupali prema našim položajima, a onda ispred nas bježali glavom bez obzira. Jedno jutro opet je osvanulo maglovito. Stigavši na položaj, sjeo sam na jedan panj i htio da nešto zapišem u svoj dnevnik, koji sam počeo voditi od formiranja brigade. Na položaju je još uvijek zatišje. Magla se pomalo razmiče, ukazuje se vedar dan. Upravo ovu misao sam htio da zabilježim i s njom da počnem novu stranicu svoga dnevnika. Skinuo sam ranac i htio da izvadim dnevnik, ali...? Dnevnika nije bilo. Kako sam veče stavljao ranac pod glavu umjesto jastuka, torbica sa dnevnikom je sigurno ispala i ostala u kolibici gdje smo spavali. Tek što sam htio da pođem po nju, po odobrenju komandira čete, neprijatelj je otvorio vatru iz minobacača, topova i mitraljeza, a ubrzo su stigli i avioni i tukli naše položaje. Prihvatili smo borbu, a zatim je stiglo naređenje za povlačenje. Bilo mi je žao što sam bio onemogućen da ponovo dođem do moje torbice u kojoj se nalazio dnevnik, jer sam imao namjeru da ga vodim do kraja. Mirko PILIPOVIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument