Slobodan Dakić: DVOMJESEČNO DJELOVANJE U SELU BOLJORADINI

Treća četaje rasporedena po vodovima, u kućama na zapadnoj strani sela Bo-ljoradina, u bezimenom zaseoku, i u zaseoku Komjenovići, dok su ostale čete i pri-štapski dijelovi raspoređeni u središnjem dijelu Boljoradine, jedni od drugih oko 700 metara. Takav raspored bataljona podešen je prema ispresijecanom zemljištu i rasporedu kuća po zaseocima. Seloje dijelom pošumljeno i opasano listopadnom šumom.

Drugi vod, u ćijem sam sastavu bio, raspoređen je u tri kuće u bezimenom za-seoku, dok su ostali dijelovi čete raspoređeni u zaseoku Komjenovići. Odjeljenje čiji sam bio desetar, raspoređeno je u kuću izvjesnog Save, domaćina od svojih 70 godina. Sa njime i ostalim ukućanima smo se dosta sporo zbližili, iako je, kako nam je rekao, imao sina u zarobljeništvu u Njemačkoj.

Četaje dobila zadatak da obezbjeđuje i kontroliše teren, te izvodi zasjede ipre-pade na četničke bande i seosku miliciju u širem rejonu, po selima i zaseocima na dubini od pedesetak kilometara u pravcu komunikacije Cajniče - Goražde. Na tom području, tako reći svuda oko bataljona, vršljale su četničke grupe i povremeno, uvijek mučki, napadale naše patrole, kurire i odbornike. Upravo zbog toga svaki naš vod, pa i svaka desetina, dobili su sektor djejstva. Budući daje selo Boljoradina dosta rastresito i sa svih strana okruženo listopadnom šumom, nametala se potre-ba za svestranom organizacijom borbenog osiguranja i obezbjeđenja jedinica i po-zadinskih dijelova, drugim riječima trebalo je da stalno budemo budni i vojnički oprezni, neovisno od toga što smo ovdje došli na zasluženi ratnićki predah.

Bili smo veoma zainteresovani kakvo je pravo raspoloženje žitelja ovoga kraja prema nama, a pogotovo nasje zanimalo gdje su im mlađi ljudiJer se lako primje-ćivalo da je njihov broj u odnosu na broj domaćinstava vrlo mali. Do odgovora na to pitanje nismo došli ni brzo ni lako, jer su mještani bili veoma škrti i oprezni na riječima. A ako bi koju i procijedili, to bi bilo da su im mladi ljudi u zarobljeništvu, u jednoj od okupatorskih zemalja, u šta smo s razlogom sumnjali, ali i ostajali strpljivi i oprezni u traženju istine.

Uunos i ponašanje žitelja prema nama, pak, bili su u osnovi korektni. Hrane su imali dosta i nisu se protivili da je s nama podijele, što je za nas, u datim prili-kama, bilo i najvažnije, jer je bilo bitno da se oporavimo od posljedica krajnje iz-nurenosti i iscrpljenosti uslijed stalnih pokreta, borbenih okršaja, gladovanja i sve-ga drugog što nasje pratilo u šestoj neprijateljskoj ofanzivi. Pogotovoje to bilo zna-čajno za oporavak onih desetina boraca u krajnje kritičnom stanju, koji su bili živi kosturi sa "dušom u nosu", ali od kojih dobar broj ni za živu glavu nije htio iz čete, na liječenje u bolnicama, jer se među ratnim drugovima, u desetini i vodu, najsi-gurnije osjećao. Mi smo, opet, pazili da ne izostanu iza stroja, da im se obezbijedi smještaj i odvoji najbolje od hrane, što je bilo u punom skladu sa partizanskom eti-kom i solidarnošću. Ovdje smo vodili računa i o tome da im se hrana daje poste-peno, jer bi od nagle ishrane i bogatih obroka mogli stradati.

U prvih deset dana boravka u zaseoku naše predstraže, izviđačke patrole i dru-gi organi borbenog obezbjeđenja svoje dužnosti su obavljali danonoćno i sasvim mirno, ne primjećujući neke znakove aktivnosti neprijatelja. Takvo mirovanje nama je pogodovalo, osobito za naše iznemogle, ranjene i bolesne borce, koji su svakog dana bivali vedriji i krepkiji. U isto vrijeme, naše patrole su sa terena do-nosile vijesti koje su govorile o pritisku četnika na mještane, o jednom broju do-maćina u četničkim redovima itd., što nam je nalagalo još veću budnost i političku mudrost i strpljenje u političkom radu na terenu.

U popodnevnim časovima 18. januara u četi su održani partijski i skojevski sa-stanci, na kojima je izvršena detaljna analiza našeg rada, zalaganja, ponašanja, sa-moodricanja i svega onoga što se i kako se odvijalo u vrijeme stalnih i neprekidnih borbi i pokreta u šestoj neprijateljskoj ofanzivi. Čulo se tu dosta oštre kritike i pri-mjedbi na držanje i ponašanje pojedinaca u određenim situacijama. Jedan drug kažnjen je partijskim ukorom zato što se nije dobro ponio u selu Gornja Bukovica kadaje trebalo pružiti pomoć teško ranjenom borcu Omeru Ćućuku. Skojevski ak-tiv je kaznio dva druga zato što se nisu dobro pokazali pri proboju na Konjuh pla-nini, a ni poslije se nisu isticali u borbama niti davali od sebe ono što su kao skojevci mogli i morali da čine u tim teškim časovima. S druge strane, na ovim sastancima je izrečeno neuporedivo više lijepih riječi na račun pojedinih drugova i drugarica koji su se istakli u svim borbama i okršajima, pa i u onim situacijama koje su izgledale bezizlazne.

Sutradan poslije doručka održana je četna konferencija, kojoj je prisustvovao i politički komesar Prvog bataljona Petar Simurdić. Ovdje je izvršena podrobna analiza naših uspjeha i neuspjeha u šestoj neprijateljskoj ofanzivi. Culo se oštrih i otvorenih zamjerki pojedincima, ali i mnogo pohvala većini boraca i starješina, upućenih od strane drugova iz komande čete i političkog komesara bataljona. Po-hvaljivali su ljude koji su svojim radom, upornošću, požrtvovanošću, hrabrošću i maštovitošću doprinijeli da Treća četa kao cjelina zadrži svoje zasluženo čelno mjesto u sastavu Prvog bataljona. Osobito je politički komesar bataljona u svojoj diskusiji dao dobru ocjenu četi za sve ono što je učinila u teškim časovima u ofan-zivi. Potom nas je informisao o situaciji na frontovima naših saveznika i na jugo-slovenskom ratištu, da bi, na posljetku, govorio o situaciji i stvarnom stanju na te-ritoriji na kojoj smo se tada nalazili. Ova informacija nam je dobrodošla, jer smo mnogo šta saznali šta nasje upućivalo na prave postupke. Uostalom, drug Simurdić je naglasio potrebu našeg ispravnog odnosa i pažljivog ponašanja prema žiteljima ovih sela i zaselaka, što je bila i ostala karakteristika i vrlina krajiških boraca.

S obzirom na dubok snijeg, veliku zimu, i naročito, relativno mirnu situaciju na terenu, iz prostorija su izlazile samo dežurne jedinice, odnosno grupe, koje su se smjenjivale prema utvrđenom rasporedu. To je omogućilo da se već nakon de-setak dana odmaranja počne da izvodi nastava po vodovima i desetinama iz ruko-vanja ličnim naoružanjem i unutrašnje službe, i posebno politička nastava.

U međuvremenu, politički radnici iz čete organizovali su smišljen rad sa žite-ljima iz "našeg" sela i drugih sela i zaselaka. S početka nije išlo baš sve glatko, ali su i tu rezultati vremenom krenuli uzlaznom linijom.

Intendanti, ekonomi i kuvari radili su danonoćno i "punom parom". Sem os-talog, obezbijedili su relativno obilnu i raznovrsnu hranu za borce, pogotovo one krajnje iznemogle, sa ciljem da se što prije oporave i postepeno se vraćaju u ma-tične boračke sastave. Pored ostalih artikala, nađene su i veće količinejabuka, kru-šaka i suvih šljiva, pa je borcima uz kuhano jelo redovno davan i kompot, a. najis-crpljenijima i određena količina jabuka i mlijeka koje je prikupljano po sielima.

Noću 23/24. januara Drugi i Treći vod su dobili zadatak da postave zasjjedu u rejonu sela Dragovići - Cudojevići, sjeveroistočno od mjesta našeg boravk.a i na udaljenju od 12 km vazdušne linije. Svi borci koji su se osjećahjoš nesposobni od-vojeni su i ostavljeni sa Prvim vodom. Pored komandira čete Mirka Stričeviića, sa namaje pošao i obavještajni oficir brigade, kojije, praktično, i rukovodio ovom ak-cijom. Zasjedu smo postavili oko 22 časa, ujednoj šumi kroz kojuje prolazio seoski put. Objasniše nam da tu čekamo jednu grupu četnika i njihovih jataka. Svi smo bili na oprezi, osmatrajući i čekajući kada će neko da naiđe iz pravca koji niam je naznačio obavještajni oficir brigade. Bila je jaka zima i svaki minut nam je izgledao znatno duži nego što jeste.

Treći vod nalazio se na našem lijevom krilu, u pravcu sela Hajradinovićii - Ob-radovići. S tim vodom bio je komandir čete. Vrijeme je prolazilo, zima je sve više stezala, a ništa da naiđe. Konačno, oko 23.30 naši istureni osmatrači su primijetili tri čovjeka koji su vodili dva konja. 0 tome su nas obavijestili. Stiže naređenje od obavještajnog oficira - da se moraju živi pohvatati. Na to puškomitraljezac Novo Makitan reče: "Druže obavještajni, snijeg je dubok, pustićemo ih na cijevi, a ako i pored toga neki skoči i počne da bježi - poslaću mu rafalski pozdrav, pa ćemo ga sigurno uhvatiti mrtvog". Obavještajni će na to: "Makitane, lezi u snijegu i čekaj!" Dogovoreno je i to ko i kako da pohvata "goste". Ispalo je da su to prevejeni šver-ceri duhanom i prehrambenim artiklima. Na dva konjića bilo je šest džakova izre-zanog duhana i izvjesna količina paketića cigaret papira. Potjerali su, priznaju, du-han da bi preuzeli određene količine prikupljenog žita i drugih proizvoda u selo Dragovići. Na to se Drugi vod vrlo oprezno privukao selu Dragovići i u njega ušao bez otpora. Mještani su nam povjerili podatke o mjestu skrivanja zaliha hrane. U podrumu su bili pronađeni džakovi s žitom i drugim proizvodima. S obzirom na to da je bilo jos dosta vremena do dana, vod se rasporedio po kućama, da se grije i odmara, obezbjeđujući se sa svih strana. Naređenoje i Trećem vodu da se razmjes-ti po kućama sela Hajradinovići. A kada je 24. januara dobro razdanilo, utovarili smo nađenu robu na konje i krenuli ka svom logoru. To je bio bogat plijen osvojen bez gubitaka.

Po dolasku u logor, sve što smo zaplijenili ode za našu bolnicu. Nije to nikakav izuzetak od prakse: kada bismo god nešto zadobili od prehrambenih artikala najprije smo odvojili našoj bolnici, a nama što ostane.

Na Svetog Savu, 27. januara, naš Prvi vod dobio je zadatak da noću organizuje zasjedu u visini sela Gubera - trig. 746, na oko 2 km od mjesta našeg boravka. Imali smo podatak da četnička patrola dolazi u jednu saradničku kuću i trebalo ju je za-robiti ili likvidirati. Stvarno, vješto postavljena patrola uspjela je da na vrlo vješt način zarobi tri četnika i sa njima privede dva njihova saradnika. Pri ispilivanju došlo se do saznanja da su u pitanju zavedeni ljudi, pa su pušteni kućama

Priče o puštanju tih i drugih četnika na slobodu brzo su se pročule po selima i zaseocima, pa je većina mještana bila sve slobodnija i nama pristupačnija, ali je jedan broj još imao neku veliku rezervu. U takve smo ubrajali i domaćina

Posljednji dani januara bili su sunčani i lijepi, pa smo 28. i 29. u četi, p" dese-tinama, izvodili danonoćnu obuku na temu "Napaddesetine na naseljeno irjesto". Odmah nakon toga, noću 29/30. januara, četa kao cjelina kreće u "noćni 1"v", da bismo četnicima i njihovim saradnicima pokazali naše prisustvo na širem pdruč-ju. Svaki vod išao je na već određeni sektor i u rejone koje smo dobro poučili i upoznali. Organizovane su zasjede po grupnom sistemu, u visini pojedinih s

ima dosta. Zasjede i klopke smo organizovali tamo gdje smo smatrali da će biti pli-jena. Sve smo organizovali i radili u najvećoj tajnosti, pa je izgledalo da se u tim rejonima niko ne nalazi.

Nešto po ponoći 30. januara kod Prvog voda odjeknuše mitraljeski rafali. U isto vrijeme i kod našeg Trećeg voda, na našem lijevom krilu, zaštekta mitraljez i začu se vika boraca: "Hvataj žive!" Konačno je pala komanda Drugom vodu - da krene naprijed. Grabili smo po dosta dubokom snijegu, prema selu Vukovine. Dok smo odmicali slušali smo kod Prvog voda puščanu i mitraljesku vatru. Ubrzo su nas sus-tigli i on i Treći vod. Sabrali smo rezultate našeg "noćnog lova": Prvi vod je ubio tri, ranio dva i zarobio četiri četnika; Treći vod ranio dva i zarobio jednog četnika;

Drugi vod prošao je bez borbe. Poslije kraćeg odmora, četa se vratila u svoje pre-bivalište, prešavši po 15 km u oba pravca.

Kad smo došli ispred kuće u kojojje moja desetina boravila, stari Savo nas do-čeka pred vratima, krajnje zabrinut, govoreći: "Ljudi, evo mene - eto vas, ali mi ne-mojte ubiti sina, evo ga, ranjenog, u kući". Ušli smo nas dvojica u kuću. Zaista, na krevetu je ležao mlađi čovjek, očevidno dosta iscrpljen, neobrijan i vidno uplašen. Jedva progovori daje ranjen u lijevu ruku i butinu desne noge. Pozvali smo četnog bolničara Milu Karajicu da ga previje, a potom smo izvijestili i komandu čete o ovom slučaju. Ispitivanjem je ustanovljeno da taj Savin sin nije bio neki loš čovjek, već daje prisilno mobilisan od strane četničke komande i ranjen u okršaju sa Prvim vodom. Kao takvog, naši ljekari su ga liječili i izliječili. Sava nam je odmah predao njegovu ratnu spremu. Sto se tiče ostalih zarobljenih četnika, oni su pušteni kuća-ma, a ranjeni su liječeni. Onima, pak, za koje je dokazano da su učestvovali u zlo-činima - naši sudovi su izricali pravedne kazne. Tako je noću 27/28. januara Druga četa zarobilajednog pravog zlikovca. Imali smo priliku da ga vidimo, bio je to visok čovjek, okrugla lica, velike prljave brade, šaroliko i loše odjeven. Uplašeno nas je posmatrao i na postavljena pitanja odgovarao samo riječima: "Ne znam". Stigla ga je zaslužena kazna.

Oslobođenje zarobljenih četnika, liječenje ranjenika i naš pravilan odnos i po-našanje prema porodicama iz čijih su domaćinstava bili zarobljeni, ranjeni ili u bor-bi izginuli, kao i dosljedno strog odnos prema krivcima - doprinijeli su, i to veoma brzo i dobro, zbližavanju nas i žitelja sa tog područja. Uz to, 31. januara su nam iz zaselka Komljenovići došla tri četnika sa ratnom opremom. Predali su se našem Prvom vodu.

U prva četiri dana februara napadalo je, uz vijavicu, toliko snijega sa smo, pot-puno onemogućeni da izvršimo borbena djejstva. Ispaloje kao da su upravo to pri-željkivali naši politički radnici, doslovno su se bacili na organizovanje i izvođenje još intenzivnijeg ideološko-političkog rada sa borcima i mještanima sa kojima smo svakim danom imali sve otvorenije i bliskije odnose, jer su se nekako otkravljivali i otvarali, postajali povjerljiviji, što smo radom i ponašanjem i zasluživali.

Izvođena je vojnostručna nastava, održavane analize držanja pojedinaca i jedi-nica u borbi i u saradnji sa terenom, okupljani i opismenjavani nepismeni, pripre-mane i izvodene priredbe za borce i žitelje sela u kome smo djelovali, čitane infor-macije o svim zbivanjima na našem ratištu, govoreno o događajima izjedinica naše Pete krajiške divizije.

Naši politički radnici svoju aktivnost osobito su usmjerili na djelovanju među žiteljima ovih sela. Ipak, politićki komesar čete, njegov zamjenik i politički delegati vodova posebnu odgovornost su osjećali za moralno-političko stanje i jedinstvo u ledinici. Dabome, nije išlo nitije moglo da ide sve glatko u našem radu. Biloje pro-blema koje je valjalo znalački i umijećem rješavati i uskladiti sa stvarnim potreba-ma i našim željama. Dobar broj boraca, recimo, pri proradi građe iz političke pro-blematike susretao se sa mnogo novog, nepoznatog i osobito teškog. Bilo je i po-kušaja otpora tome od strane pojedinaca, pogotovo iz redova onih kon su govorili da nije potrebna politička nastava, jer kada se završi rat, ići će kući ibaviti se po-slom koji su i prije radili, odnosno da imje teži čas "politićke" negojuriš na švapski bunker itd. To se prevazilazilo velikim strpljenjem, upornošću i energičnošću, i postupnom primjenom elastičnih metoda u radu.

Organizovana su lakmičenja između desetina, vodova i četa u bataljonu, pri čemu su davani posebni zadaci određenim drugovima u smislu ko, sa kim i na ko-jim pitanjima da radi. Uspjesi pojedinaca i jedinica iskazivani su putem zidnih no-vina koje su redovno izlazile u četi, a potom su isticani raznovrsni uspjesi na vod-nim i četnim sastancima, što je stimulisalo za rad.

Partijska i skojevska organizacija u četi radile su bez zastoja. Sastanci su redov-no održavani, vođene su rasprave o onim pitanjima koja su bila od životnog inte-resa. Komunistima i skojevcima su davana konkretna zaduženja i precizirano vri-1 jeme njihovog izvršenja. Svaki član je javno polagao račune za svoj rad.

U periodu "mirovanja" krojači i obućari neumorno su radili na opravci odjeće i obuće. Istovremeno, za borce su prikupljene veće količine vunenih čarapa, ruka-vica, džempera, šalova i dr. Te djelove odjeće i opreme dobio je svaki borac.

U međuvremenu su se mnogi omladinci i omladinke iz sela već široko aktivi-rali u radu. Omladinaje aktivno radila na prikupljanju djelova odjeće, prehrambe-nih artikala i drugih potreba za borce. Dobar broj omladinaca i omladinki učest-vuje u pripremanju četnih priredaba, organizovanju igranki i sl. Praktično, svakim danom je politička klima u selima postajala sve bolja, što je govorilo da se trud i napori isplaćuju.

Pošto je kijamet nešto popustio, Prva četa je, pod komandom komandira Sa-džaka, imala ozbiljan okršaj sa jednom većom četničkom grupom u širem rejonu sela Gornja Papratno - Odžak, na oko 9 km jugoistočno od našeg logora. Ova četa je uspješno organizovala noćnu klopku za četnike. U okršaju su njeni borci ubili ili ranili 13 i zarobili 5 četnika sa cjelokupnom opremom.

Noću 13/14. februara Prvi bataljon je krenuo iz sela Boljeradina u pravcu Foče. Prošao je preko visećeg mosta na Drini istočno od Foče i okrenuo cestom ka Ka-linoviku. Negdje oko 11 časova stigli smo u visinu sela Vrhovina, na 11 km od Ka-linovika. Tu nam je izdata zapovijest iz koje smo, pored ostalog, saznali: da Deseta krajiška brigada vodi žestoke borbe u rejonu Kalinovika protiv njemačke jedinice, usmjeravajući svoja djejstva duž komunikacije Kalinovik - Sarajevo, te da ćemo mi napadati neprijatelja duž ceste ka mjestu Trnovo.

Negdje oko 14 časova došli smo u dodir s neprijateljem. A kako je sjajna i za četnike uvijek fatalna Deseta krajiška brigada već uspjela da razbije glavne snage neprijatelja, to smo mi, praktično, prešli u njihovo gonjenje u pravcu Trnova. Kako su naše jedinice nastupale određenim putevima i pravcima sa ciljem presijecanja neprijatelja i njegovog postupnog uništavanja, to je naša Prva četa prva stigla u rejon sela Trnova i oslobodila ga, a zatim zanoćila u selu Tošići.

Sesnaestog februara, rano izjutra, krenuli smo prema Foči i istog dana kasno uveče vratili se u Boljeradinu i rasporedili se po kućama kao što smo to bili i prije. Tu smo se odmarali dva naredna dana - poslije napornog marša po dubokom sni-jegu, ispresijecanom zemljištu i u drugim nepogodnostima koje su nas pratile u vri-jeme gonjenja neprijatelja ka Sarajevu. Uz to, našu osmatračku i izviđačku djelat-nost usmjerili smo na prikupljanje podataka o četnićkim bandama, ni u čemu ne zapostavljajući svakodnevne zadatke i obaveze na planu obuke i vaspitanja boraca.

Period od 17. do 25. februara karakterističanje po zatišju i mirovanju, paje sve bilo usmjereno na obuku i vaspitanje boraca i politički rad sa mještanima. Sa pod-ručja informisanja osobito smo redovno dobivali vijesti o uspjesima naših jedinica u Sandžaku i Crnoj Gori. To je naš Treći bataljon bio lociran na području Cajniča i održavao je stalnu i redovnu vezu s jedinicama Druge proleterske divizije.

Noću 26/27. februara Treća četa je, u prvi sumrak, krenula u novi noćni "lov na četnike". Negdje oko 21 čas stigli smo u Gornja Zavodišta - selo Novakovići -Milatovići, i u visini ovih smo organizovali zasjede po grupnom sistemu. Pred zoru kod Trećeg voda je otpočela borba, ali je brzo prekinuta. To je na zasjedu ovog voda naišla grupa četnika, od kojih su, u kratkom okršaju, dvojica ranjena ijedan ubiien;

dok su se ostali razbježali poput uplasenih zvijeri. Prvi i Drugi vod nisu se sukobili sa lješinarima. Istoga dana četa se vratila u svoj logor.

Posljednjeg dana februara, poslije doručka, imali smo posebno slavlje u jedi-nicama bataljona. Toga dana mnogi smo dobili činove. Prišivamo ih po novim pro

pisima, u ćemu naše drugarice imaju glavnu ulogu. Dan je za to doba godine bio veoma lijep i sunčan, pa smo ga proveTi u igri, pjesmi i šali. Moglo bi se reći da se odavno nismo tako lijepo proveli kao 28. februara 1944. godine u selu Boljeradini, nedaleko od Foče.

Prvog marta, negdje oko 11 časova, komanda čete je otišla u štab bataljona i tamo se auže zadržala, a potom došla, ručala i ponovo se vratila u štab bataljona, gdje su se zadržali sve do oko 20 časova. Tako dug sastanak komandi četa u štabu bataljona govorio je da se sprema nešto veliko. Obično bismo mi, niže starješine u četi, raspravljali i vijećali o tome zašto je komanda čete otišla u štab bataljona, nagađajući o mogućim predstojećim zadacima, utoliko većim i ozbiljnijim ukoliko su se oni duže zadržavali u štabu bataljona. U dosta slučajeva smo dobro procijenili, o čemu se onamo vode rasprave. Ovog puta smo pretpostavili da idemo za Srbiju, i to smo drugovima rekli čim su do^li sa sastanka iz štaba bataljona. Komandir čete se niie mnogo interesovao ko namje to rekao, ali se politički komesartime ozbiljno pozabavio kako bi saznao odakle je ta vijest procurila. Uvjeravali smo ga da je to naša procjena, ali je on ostao pri svome. Ono, uvijek nam je bilo lakše ako smo se nalazili u opštoj ofanzivi, pa smo to i priželjkivali, što je i ovog puta bio slučaj.

U dane 2. i 3. marta vršenje detaljan pregled naoružanja i druge ratne opreme, obavljene su opravke na naoružanju, izbrojana je sva raspoloživa municija i ručne bombe, izvršena raspodjela skromnih rezervi municije, izvršena kratka provjera znanja u rukovanju oružjem, osobito puškomitraljezima i ručnim bacačima. U tom pogledu se za Prvu Krajišku brigadu s pravom moglo reći da su njeni borci gajili pravi kult poznavanja ličnog i kolektivnog naoružanja, njegovog čuvanja i održava-nja, i u najtežim situacijama. Prvo nam jebilo oružje i municija, pa tek onda sve os-talo. Uistinu, svi smo bili duboko svjesni da se samo ispravnim oružjem može tući i potuči neprijatelj, razumije se, uz hrabro srce, pravo ratno drugarstvo, poznavanje zadataka, motivisanost za borbu itd.

Četvrtog marta, u popodnevnim časovima, održanje sastanak partijske, a po-tom i skojevske organizacije, na kojima su postavljeni konkretni zadaci na planu pnpreme boraca zapredstojeće zadatke i borbena djejstva. Na tim sastancima re-čeno je otvoreno - da krećemo za Srbiju, s tim što je predočeno da će se ostalom sastavu čete to saopštiti na sastanku kolektiva koji sRjedi.

Pripreme čete za pokret i nove zadatke obavfjene su veoma dobro i planski, ali tako da to žitelji sela nisu uopšte osjetili ili primjećivali. Budnost boracaje, kao i uvijek, bila i ostala na zavidnoj visini i u tom pogledu nismo imali nikakvih ne-dostataka koji bi uticali na našu bezbijednosnu situaciju i izvršavanje postavljenih zadataka.

Cetna konferencija održanaje 5. marta, a prisustvovaojojje i politički komesar našeg bataljona Petar Simurdić. Objelodanjeni su zadaci pred sastavom čete, po-zvani su borci i starješine da kao jedan izvršavaju obaveze koje će slijediti, da bu-demo budni i oprezni u svim situacijama, da kud god prolazili i dolazili čuvamo po-nos i dostojanstvo pravih boraca. Potom je komandir čete saopštio sastavu čete da uskoro krećemo za Srbiju, štoje borački i starješinski sastav bez rezerve pozdravio, čime su izražavali i svoju spremnost na sve napore, samoodricanja i žrtve.

Osmog marta 1944. godine, poslije doručka i podjele obroka suhe hrane - kre-nuli smo ka Srbiji. Po drugi put.