PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

U VODU I VATRU ZA DRUGA Drugarstvo koje sam svakodnevno i duboko doživljavao u mojoj matičnoj, Prvoj krajiškoj udarnoj brigadi, bilo je - sa ponosom to ističem - izvanredno i neponovljivo. Drugovi su bili divni; među nama su vladali: iskreno drugarstvo, duboko povjerenje, ljubav za čovjeka, bratska pažnja, spremnost za pružanje pomoći u svakoj prilici. Lićno sam se u brigadi osjećao kao u svojoj porodici... Koncem 1942. godine, sa grupom mojih mještana i u 16. godina života, stupio sam u Prvu četu Prvog bataljona. Susret sa budućim ratnim drugovima bio je veoma dirljiv. Drugovi su nas u svoju sredinu primili toplo, drugarski i veselo, sa mnogo zagrljaja i pjesme i igre. Svi smo igrali kozaračko kolo, koje sam tada prvi put vidio. Neki od drugova koji su sa mnom stigli u brigadu, dolazeći iz Prkosa kod Bosanskog Petrovca, donekle su se kolebali. Zapravo, oni su čeznuli za rodnim domom i htjeli da mu se vrate prije nego što smo stupili u brigadu. Takvo raspoloženje se ubrzo promijenilo. Poslije izvjesnog vremena upitah Petra Zorića i Branka Karanovića kako se osjećaju u brigadi i da li misle o puvratku kući, na što mi oni u isti glas udgovoriše: "Nećemo nazad, u brigadi je odlično drugarstvo, ovdje je i bolje nego kod kuće". I meni je prvi susret sa drugovima iz Prve krajiške ostao drag i nezaboravan. U januaru 1943. godine bilo je veoma hladno, a mi dosta oskudno odjeveni i obuveni. Da ne bi među nama došlo do pojava premrzavanja - taj problem smo rješavali međusobnim pozajmljivanjem kaputa, rukavica, cipela i dr. Na Bravsku sam, recimo, drugu koji je išao u patrolu pozajmio zimski kaput. Ubrzo su nas Nijemci iznenada napali i u toj borbi je patrola nestala. Šta se sa njom desilo ja zapravo nikada nisam saznao, ali dobro pamtim da sam ostao bez kaputa. Kasnije maršujemo prema Mrkonjiću, noću. Nebo vedro a hladno pa sve puca. U koloni i ja bez kaputa, u tankom sakou, mrznem se. Nailazi komandir moje čete Ljubomir Jajčanin Bijeli i vidi da sam u opasnosti. Prilazi mi i kaže: "Ti si se smrzao!", i dade mi svoje rukavice i kaput. Utoplio me je i te noći spasio da ne ostanem vječiti invalid. U srednjoj Bosni sam više puta učestvovao u nošenju teških ranjenika. Često smo se u streljačkom stroju našli zajedno zdravi borci i ranjenici, jurišajući na neprijatelja. U jednom od iznenadnih napada Nijemaca Selaković i ja smo nosili ranjenika na nosilima. Nastala je opšta gužva: izmiješali smo se borci, ranjenici i Nijemci. U tom krkljancu čujem jauk jednog borca. Spuštam nosila, odlazim do ranjenika i vidim - Trivo Zorić ranjen u kičmu. Dok ostali jurišaju ja brzo uzimam Trivu na ruke, nosim ga i stavljam na ista nosila na kojima već Selaković i ja nosimo jednug ranjenog. Tako dvojicu izvlačimo iz borbe i spašavamo im glave ne videći u tomc ništa izuzetno, jer rijetki su primjeri da nam je ranjeni drug ostao u borbi, ili da poginulog, kad god se ikako moglo, nismo dostojno sahranili. Aprila 1943. godine u Korićanima smo imali oko 500 boraca oboljelih od pjegavog tifusa. I ja sam bio jedan od tih bolesnika. Na sreću, samo nakratko. U toj situaciji iz čete u kojoj sam ja bio borac došli su mi drugovi: Đuđa, Selaković, Jovanka i Pandža. Častile su me sa tri pečena krumpira, koja su našli na nekoj njivi. To mi je najdraža posjeta što sam je imao u životu. Bolesnima i ranjenima u brigadnoj ambulanti poklanjali smo posebnu pažnju. Tada smo mnogo oskudijevali u ishrani; dobijali smo dnevno šaku zobene pure i kutlaču zobene supe i to je bilo sve. Ali, često smo se i toga obroka odricali - u korist bolesnih i ranjenih. Naše divno drugarstvo ispoljavalo se i u raznim prilikama i oblicima. Ispoljeno bilo u kojoj situaciji iz života i rada jedinice i pojedinaca, onoje uvijek snažno djelovalo na borbeni moral ljudstva i jedinstvo kolektiva. Otuda smo u svim jurišima naše čete bili nepobjedivi. Sjećam se: pušku smo zvali "Stevanija", a u četi smo imali Lalu harmonikaša. I najuriš kad krenemo, komandirčete Ljubomir Jajčanin podvikne: "Naprijed, drugovi!", na šta mu borci u sav glas odgovaraju: "Nagari, Stevanija!", i odmah Lala u streljačkom stroju zasvira na harmoniku. E, tada smo kod Nijemaca pravili lom. Maja 1943. godine došao sam na dužnost kurira u štabu brigade. Tamo sam naišao na isto drugarstvo kakvo sam ostavio u četi. U štabu brigade mi kuriri imali smo mnogo zadataka, sve odgovornih i povjerljivih, koje smo danonoćno obavljali. Najteže što mi je na toj dužnosti bilo to je umor i nespavanje. Komandant brigade Vojo Todorović dosta se brinuo o nama kuririma. Sjećam se: kad god bih, kao kurir, dobio neki složeni zadatak, po naređenju komandanta sam dobivao konja, nerijetko i onog kojeg je lično on jahao. Jednog dana, u toku dužeg marša, kod Jošavke je komandant Voja vidio da sa mnom nešto nije u redu, pa stade i upita me: "Jesi li umoran?". Ja ga pozdravih i odgovaram: "Jesam, druže komandante, umoran i pospan". Drug komandant sjaha s konja i ustupi ga meni, a on stupa u kolonu boraca i ide pješke. Jednog junskog dana brigada je u istočnoj Bosni prelazila rijeku Ugrinu kako bi okrenula dalje, ka Ozrenu. Zbog naglog nadolaska vode, rijeka se nije prelazila gazom, već preko jednog brvna koje je postavio Prvi bataljon. Upravo na tom brvnu meni se događa kobna nezgoda. Nasred brvna, dakle na sredini razlivene rijeke, izgubio sam ravnotežu u pokretu i pao usred vode - ne znajući da plivam. Na to se Pero Đurić, politički komesar Prvog bataljona, ne poznajući me i ne znajući ništa više sem toliko što je vidio kako je u rijeku pao kurir iz štaba brigade - u samom momentu moga pada u vodu, i ne misleći na opasnost koja i njemu prijeti, našao se pored mene, zadržao me na matici i, ni sam ne znam kako, svojim rukama me izvukao na desnu obalu. Time me je, svojim ljudskim postupkom i pomoći, spasio od sigurne smrti. Ovdje nema mjesta komentaru, primjer govori sam za sebe. Takvi smo bili i ostali mi Krajišnici. I često razmišljam: divno li je bilo to drugarstvo među nama borcima i starješinama slavne Prve krajiške narodnooslobodilačke udarne proleterske brigade. U stvari, primjeri slični onima koje sam naveo, pa i znatno snažniji, krasili su našu brigadu za sve vrijeme rata, jačali duh našeg drugarstva, podizali naš borbeni moral, produbljavali naše jedinstvo, bili garancija sigurnosti ljudi u jedinici i njenih pobjeda. Rade Vojnović Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument