PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
BORAC S PUŠKOM I TAMBURICOM Poslije višednevnih borbi za Sanski Most, sredinom decembra 1942. godine
naš Prvi bataljon se našao u širem rejonu sela Tomašica - Rakelići -
Busnovi. Tu ostadosmo gotovo mjesec dana. Stanovništvo ovih krajeva bilo nam je
listom naklonjeno, pa se naši redovi popuniše desetinama omladinaca i
omladinki. To nam je i te kako mnogo značilo, jer od osnivanja brigade, 21.
maja 1942. godine nismo imali predaha od svakodnevnih okršaja. U grupi omladinaca i omladinki, koja je 16. decembra popunila našu Treću
četu Prvog bataljona, bio je i Draško Gavranović, iz siromašne seljačke
porodice iz Busnova, kod Prijedora. Cijela četa je osjetila njegov dolazak. Taj
momčić je sve osvojio svojom neposrednošću, uspjelim šalama, pjesmom. Ali, ubrzo se pokazalo da je i borac za poštovanje. Već u prvoj bici stekao
je opšte priznanje. Biloje to u noći između 9. i 10. januara 1943. godine. Naša četa je
napadala neprijateljsku posadu željezničke stanice Omarska, na pruzi Banja
Luka - Prijedor. Draško je jurišao kao već iskusan borac, iako mu je to bilo
vatreno krštenje. Ali, podvig je napravio pri povlačenju. Sa još dva borca, u
najkritičnijoj situaciji, izvukao je teško ranjenu Stoju Mandić -
Knežopoljku i njen puškomitraljez. Komandir i politički komesar su ga pred
strojem istakli kao primjer. Naš neustrašivi komandir čete, Petar Jovišić,
tada mu je pred strojem dao svoju pušku, u znak priznanja. Desetak narednih dana protekoše u svakodnevnim okršajima. Naša situacija
se stalno pogoršavala. Neprijatelj nas je pritiskao sve jačim snagama, a mi
nismo mogli ni predahnuti. Obroci počeše da se proređuju i tanje, municijaje
bila pri kraju, a snijeg dubok. Tih dana Draško je svaki kratki predah koristio
da nas svojom tamburicom razgali i odagna naše teške misli. Obično je pjevao
o svom voljenom selu Busnovima: "Oj, Busnovi, moje selo malo, dosta si nam partizana dalo..." Dođe i trenutak organizovanog povlačenja. Nije nam bilo lako da napustimo
slobodnu teritoriju i narod ovog kraja, koji je s nama dijelio svako dobro i
zlo. Ali, povlačiti se moralo. Trebalo je sačuvati jedinice i poći tamo gdje
ćemo neprijatelju zadati udarac u najosjetljivije mjesto. Njegov cilj je i bio
da nas veže za ovaj teren, gdje je bio višestruko nadmoćniji, i da nas
danonoćnim napadima iscrpi i uništi. U Busnovima smo posmatrali kako se naši
nedavno pridošli borci pozdravljaju sa svojima. Na ispraćaj je došlo cijelo
selo. Sestre su se ljubile sa braćom, majke sa sinovima i kćerima. Vidio sam i
Draška kako prilazi svojoj majci, grli je i kaže: - Čuvaj se, nano. Mi ćemo opet doći! Bilo je to, čini mi se, 16. januara 1943. godine. Četiri dana kasnije
stigli smo u širi rejon sela Vrhpolje - Kamičak. Već je bila u jeku četvrta
neprijateljska ofanziva. Naredna četiri dana donijeli su nam izuzetno teška
iskušenja. U borbama sa jedinicama njemačke 717. pješadijske divizije i
njihovim vjernim slugama često su sudjelovali i naši ranjeni i bolesni drugovi
i drugarice. Uporedo s borcima jurišali su i komandiri, komandanti i politički
komesari četa i bataljona. Zatim smo zaposjeli paunovačko-cigeljske položaje.
Držali smo ih od 26. januara do 7. februara pred ponoć. Bez hrane, po velikoj
hladnoći i vijavici, naš front je izdržao žestoke nalete pješadije,
potpomognute jakom artiljerijskom vatrom, bombardovanjima i mitraljiranjima iz
aviona. Draško Gavranović je već bio iskusan, prekaljen borac. Istakao se u
svim bitkama i 5. februara 1943. godine, u predahu borbi na cigeljskim
položajima, primismo ga u SKOJ. Bio je presrećan. U drugoj polovini februara odrediše ga za kurira u četi. Nimalo ga to nije
obradovalo, jer je smatrao da više neće imati prilike da učestvuje u borbama.
Ali, ubrzo se uvjerio da se i za ove zadatke traži odvažnost i hrabrost, kao i
upornost i snalažljivost u najtežim situacijama. Sem toga, često je bio i u
prvim borbenim redovima. Trčao je od voda do voda, od desetine do desetine,
prenosio naređenja i obavjestcnja i uvijck, uz kurirske obaveze, duspijevao i
da učestvuje u jurišima, pa čak i da pođe s bombašima. Doduše, nekoliko
puta su mu komandir i politički komesar čete skretali pažnju da se, bez
potrebe, ne izlaže opasnostima. Ali, Draško je uvijek imao isti odgovor: - Ne pogađa svaka druže rukovodioče! Na samom početku aprila 1943. godine našli smo se na području
Kotor-Varoši. U jednoj borbi zarobismo veći broj četnika. Jednoga među njima
Draško prepoznade: - Ej, bradonjo, ti bješe onaj što je lane u junu isprebijao moju nanu!
Ionako preplašen, četnik poče da se ulaguje: - Bolan, pa ja te dobro znam, gdje bih ja to! Svi znaju koliko sam ja dobar
čovjek... - Ništa, ništa. Ispitaće naš vojni sud koliko si ti dobar! - staloženo
mu odvrati Draško. Nije se poveo za svojim osjećanjima, uvjeren da će naši nadležni organi
sve dobro ocijeniti. Takvo čovječno ponašanje prema zarobljenicima,
karakteristično za većinu naših boraca, uveličavalo je sve naše uspjehe u
revoluciji. U prvoj polovini juna 1943. godine krenuli smo sa područja sela Korićani -
Vitovlje za istočnu Bosnu. Pri prelazu komunikacije između Komora i Donjeg
Vakufa, 12.juna, naš Prvi bataljon se sukobio sa jednom jačom njemačkom
jedinicom. Dok su ostale naše jedinice gonile neprijatelja koji se povlačio ka
Travniku, dio Treće čete je poveću grupu Nijemaca blokirao u dvije vodenice. Bezuspješni su bili naši pozivi da se predaju. Hitlerovci su pružali
žestok otpor, a nama se žurilo, jer je trebalo dotući one koji su se bezglavo
povlačili. Odmah se javiše bombaši i, naravno, među prvima Draško
Gavranović. Upravo, on s bombašima pođe bez odobrenja, kao i uvijek, jer mu
inače niko ne bi to dozvolio. Prilikom ubacivanja bombe u vodenicu zakači ga
rafal švapskog mitraljeza. Njegova pogibija tužno je odjeknula u našoj četi. Uprkos obećanju, nije se vratio svojoj nani. Slobodan Dakić
|