PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument


BORAC S PUŠKOM I TAMBURICOM

Poslije višednevnih borbi za Sanski Most, sredinom decembra 1942. godine naš Prvi bataljon se našao u širem rejonu sela Tomašica - Rakelići - Busnovi. Tu ostadosmo gotovo mjesec dana. Stanovništvo ovih krajeva bilo nam je listom naklonjeno, pa se naši redovi popuniše desetinama omladinaca i omladinki. To nam je i te kako mnogo značilo, jer od osnivanja brigade, 21. maja 1942. godine nismo imali predaha od svakodnevnih okršaja.

U grupi omladinaca i omladinki, koja je 16. decembra popunila našu Treću četu Prvog bataljona, bio je i Draško Gavranović, iz siromašne seljačke porodice iz Busnova, kod Prijedora. Cijela četa je osjetila njegov dolazak. Taj momčić je sve osvojio svojom neposrednošću, uspjelim šalama, pjesmom.

Ali, ubrzo se pokazalo da je i borac za poštovanje. Već u prvoj bici stekao je opšte priznanje.

Biloje to u noći između 9. i 10. januara 1943. godine. Naša četa je napadala neprijateljsku posadu željezničke stanice Omarska, na pruzi Banja Luka - Prijedor. Draško je jurišao kao već iskusan borac, iako mu je to bilo vatreno krštenje. Ali, podvig je napravio pri povlačenju. Sa još dva borca, u najkritičnijoj situaciji, izvukao je teško ranjenu Stoju Mandić - Knežopoljku i njen puškomitraljez. Komandir i politički komesar su ga pred strojem istakli kao primjer. Naš neustrašivi komandir čete, Petar Jovišić, tada mu je pred strojem dao svoju pušku, u znak priznanja.

Desetak narednih dana protekoše u svakodnevnim okršajima. Naša situacija se stalno pogoršavala. Neprijatelj nas je pritiskao sve jačim snagama, a mi nismo mogli ni predahnuti. Obroci počeše da se proređuju i tanje, municijaje bila pri kraju, a snijeg dubok. Tih dana Draško je svaki kratki predah koristio da nas svojom tamburicom razgali i odagna naše teške misli. Obično je pjevao o svom voljenom selu Busnovima:

"Oj, Busnovi, moje selo malo, dosta si nam partizana dalo..."

Dođe i trenutak organizovanog povlačenja. Nije nam bilo lako da napustimo slobodnu teritoriju i narod ovog kraja, koji je s nama dijelio svako dobro i zlo. Ali, povlačiti se moralo. Trebalo je sačuvati jedinice i poći tamo gdje ćemo neprijatelju zadati udarac u najosjetljivije mjesto. Njegov cilj je i bio da nas veže za ovaj teren, gdje je bio višestruko nadmoćniji, i da nas danonoćnim napadima iscrpi i uništi. U Busnovima smo posmatrali kako se naši nedavno pridošli borci pozdravljaju sa svojima. Na ispraćaj je došlo cijelo selo. Sestre su se ljubile sa braćom, majke sa sinovima i kćerima. Vidio sam i Draška kako prilazi svojoj majci, grli je i kaže:

- Čuvaj se, nano. Mi ćemo opet doći!

Bilo je to, čini mi se, 16. januara 1943. godine. Četiri dana kasnije stigli smo u širi rejon sela Vrhpolje - Kamičak. Već je bila u jeku četvrta neprijateljska ofanziva. Naredna četiri dana donijeli su nam izuzetno teška iskušenja. U borbama sa jedinicama njemačke 717. pješadijske divizije i njihovim vjernim slugama često su sudjelovali i naši ranjeni i bolesni drugovi i drugarice. Uporedo s borcima jurišali su i komandiri, komandanti i politički komesari četa i bataljona. Zatim smo zaposjeli paunovačko-cigeljske položaje. Držali smo ih od 26. januara do 7. februara pred ponoć. Bez hrane, po velikoj hladnoći i vijavici, naš front je izdržao žestoke nalete pješadije, potpomognute jakom artiljerijskom vatrom, bombardovanjima i mitraljiranjima iz aviona. Draško Gavranović je već bio iskusan, prekaljen borac. Istakao se u svim bitkama i 5. februara 1943. godine, u predahu borbi na cigeljskim položajima, primismo ga u SKOJ. Bio je presrećan.

U drugoj polovini februara odrediše ga za kurira u četi. Nimalo ga to nije obradovalo, jer je smatrao da više neće imati prilike da učestvuje u borbama. Ali, ubrzo se uvjerio da se i za ove zadatke traži odvažnost i hrabrost, kao i upornost i snalažljivost u najtežim situacijama. Sem toga, često je bio i u prvim borbenim redovima. Trčao je od voda do voda, od desetine do desetine, prenosio naređenja i obavjestcnja i uvijck, uz kurirske obaveze, duspijevao i da učestvuje u jurišima, pa čak i da pođe s bombašima. Doduše, nekoliko puta su mu komandir i politički komesar čete skretali pažnju da se, bez potrebe, ne izlaže opasnostima. Ali, Draško je uvijek imao isti odgovor:

- Ne pogađa svaka druže rukovodioče!

Na samom početku aprila 1943. godine našli smo se na području Kotor-Varoši. U jednoj borbi zarobismo veći broj četnika. Jednoga među njima Draško prepoznade:

- Ej, bradonjo, ti bješe onaj što je lane u junu isprebijao moju nanu! Ionako preplašen, četnik poče da se ulaguje:

- Bolan, pa ja te dobro znam, gdje bih ja to! Svi znaju koliko sam ja dobar čovjek...

- Ništa, ništa. Ispitaće naš vojni sud koliko si ti dobar! - staloženo mu odvrati Draško.

Nije se poveo za svojim osjećanjima, uvjeren da će naši nadležni organi sve dobro ocijeniti. Takvo čovječno ponašanje prema zarobljenicima, karakteristično za većinu naših boraca, uveličavalo je sve naše uspjehe u revoluciji.

U prvoj polovini juna 1943. godine krenuli smo sa područja sela Korićani - Vitovlje za istočnu Bosnu. Pri prelazu komunikacije između Komora i Donjeg Vakufa, 12.juna, naš Prvi bataljon se sukobio sa jednom jačom njemačkom jedinicom. Dok su ostale naše jedinice gonile neprijatelja koji se povlačio ka Travniku, dio Treće čete je poveću grupu Nijemaca blokirao u dvije vodenice.

Bezuspješni su bili naši pozivi da se predaju. Hitlerovci su pružali žestok otpor, a nama se žurilo, jer je trebalo dotući one koji su se bezglavo povlačili. Odmah se javiše bombaši i, naravno, među prvima Draško Gavranović. Upravo, on s bombašima pođe bez odobrenja, kao i uvijek, jer mu inače niko ne bi to dozvolio. Prilikom ubacivanja bombe u vodenicu zakači ga rafal švapskog mitraljeza.

Njegova pogibija tužno je odjeknula u našoj četi.

Uprkos obećanju, nije se vratio svojoj nani.

Slobodan Dakić


Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument