PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

KLOPKA ZA "TRUP" KOD VITOVLJA Boravak u srednjoj Bosni svim borcima Prve krajiške udarne brigade će, siguran sam, ostati u dubokom sjećanju, prije svega zbog neobično teških ratnih uslova. Pored stalnih borbi i pokreta u vrlo teškim vremenskim uslovima, situaciju su pogoršavali i oskudna ishrana i loš smještaj, kao i epidemija pjegavog tifusa koja je harala brigadom. Kada je o tifusu riječ, sjećam se da u Prvoj četi Trećeg bataljona samo nas trojica nismo oboljeli od te opake bolesti. Tada sam bio vodnik Prvog voda u toj četi. Iako iscrpljeni, premoreni i prorijeđenih strojeva, često smo išli na nove zadatke, u nove okršaje. Ovdje će biti riječ samo o jednom od njih. Treći bataljon je bio razmješten na konaku po zaseocima razvučenog i rastresito naseljenog sela Vitovlja. Kasno uveče, 9. juna 1943. godine, pozvali su me u komandu čete. Zatekao sam trojicu znanih i dragih starješina čete: komandira Branka Surlu (poginuo 1944. godine kao komandant bataljona u Desetoj krajiškoj brigadi; proglašen za narodnog heroja), političkog komesara Mirka Kesića Kešu (poginuo 28. aprila 1944. godine kod Bioske, kao zamjenik političkog komesara našeg Drugog bataljona; proglašen za narodnog heroja) i zamjenika politićkog komesara Nikolu Bulajića. Već smo bili gotovo godinu dana zajedno u četi i dobro smo se poznavali, ali su među nama u svim prilikama vladali korektni vojnički odnosi. Tako je bilo i ovog puta: kratko i jasno su mi naredili da sa vodom još u toku noći zauzmem položaje prema Gostilju i budno pratim sva kretanja na tom pravcu. Napomenuše i da su dobili provjerene podatke o tome kako su upravo tim terenom prije nekoliko dana krstarile neke neprijateljske jedinice i interesovale se za položaj partizana, a posebno za razmještaj bolnice, štabova i komandi. Očito je bilo da su preko svojih doušnika doznali kako je naša bolnica prevelika, sa dosta tifusara, te da namjeravaju da je napadnu i unište. Odmah sam krenuo na izvršenje dobivenog zadatka, upoznajući borce sa ciljem našeg pokreta. U toku noći sa položaja nismo mogli uočiti nikakva kretanja, niti čuti neku tutnjavu, žamor i slično što bi nas navelo na pomisao da se neprijatelj nalazi u neposrednoj blizini. Međutim, u samo svitanje sam, radi svake sigurnosti, uputio borce Dušana Grbića i Peru Srdića da, kao patrola, krećući se ispred naših položaja i u susjednom zaseoku, ispitaju teren i od mještana doznaju eventualne podatke o neprijatelju. Skrenuo sam im pažnju da se pritajeno privuku do zaseoka i budu krajnje oprezni. Prošlo je svega nekoliko minuta od kada je patrola krenula, kad odjednom odjeknuše dva pucnja negdje ispred naših položaja. Bilo je to upozorenje da se tamo nešto dešava. Dotrčao sam do osmatračnice i pažljivo osmotrio teren ispred voda. Odmah sam primjetio neku vojsku, a pored puta i 7 natovarenih konja vezanih uz tarabu. Bilo mi je jasno da se radi o neprijateljskoj vojsci, jer su sve naše jedinice bile razmještene na drugom kraju sela. Nas i ovog neprijatelja dijelila je razdaljina od nekih stotinjak metara. Upitao sam, glasno: "Ko je dolje?" na šta mi odgovoriše daje to "hrvatska vojska". Zatim i oni uzvratiše pitanjem: "Ko je gore?" Koliko se sjećam, odgovorio sam: "Ovdje je 1. satnija 3. bojne iz Jajca!" Na tome se završi naše raspoznavanje i "legitimisanje". Vremena za odlaganje nije bilo i odlučio sam da ih napadnem svojim vodom. Pozvao sam desetare Iliju Bujića, Simu Latkovića i Branka Krtinića i izložio im plan kako ćemo tu "hrvatsku vojsku" iznenaditi i napasti. Pretpostavljao sam da se radi o domobranskoj jedinici koja je krenula na neki zadatak, pa se njena komanda, usljed napora i dužeg marševanja ljudstva, odlučila na kraći zastanak i odmor upravo u tom zaseoku. Desetar Bujić usput je prokomentarisao da je već vrijeme i da se malo bolje obučemo i snabdijemo sa municijom, jer smo se za posljednja tri mjeseca borbi sa četnicima malo čime ovajdili. Inače, on je stalno na leđima nosio jednu šarenu seosku torbu koju je zvao "Marija" i dugo vremena se nije htio rastati od nje. Kada je bilo oskudice u municiji u "Mariji" se uvijek mogla naći neka rezerva. Stoga ni ovaj put nije krio dobro raspoloženje zbog toga što idemo u borbu protiv domobrana i nade da će se naći nešto i za popunu njegove "Marije". Razvio sam vod u streljački stroj i poćeli smo da polako i prikriveno nastupamo ka neprijatelju. Na jednom brdašcu ostavio sam Dragu Ćeranića sa puškomitraljezom "šarcem" - da nam štiti zaleđinu. U vodu su ostala još 3 puškomitraljeza iste marke, kao uvijek spremna da, na pritisak na obaraču, samo "vezu" rafale. Kad smo se neopaženo primakli neprijatelju na rastojanje od svega 5 do 8 metara- komandovao sam brzu paljbu. Na to su borci bili pripremljeni i postigli smo potpuno iznenađenje, tako da smo neprijatelja prosto ošamutili ubitačnom vatrom i ručnim bombama iz neposredne blizine. U opštem metežu i krkljancu, uz vrisku i jauke neprijateljskih vojnika - tukli smo neštedimice. Međutim, i oni su na pogodnim uzvišenjima imali isturena osiguranja, odakle su nas ubrzo počeli obasipati jakom vatrom iz puškomitraljeza. Sa lijeve strane našeg stroja prikivao nas je uz zemlju jedan mitraljez i spriječavao nam dalje nastupanje. Napustio sam vod i, zajedno sa Kojom Ćurguzom (kao komandir čete u našem Trećem bataljonu poginuo 5. aprila 1945. godine kod Brezovog Polja u Semberiji), krenuo u pravcu tog mitraljeskog gnijezda. Usput se, oči u oči, susretosmo sa dvojicom neprijateljskih vojnika, od kojih je jedan nosio "šarac" na ramenu, a drugi municiju. Preduhitrio sam ih i prvi opalio što je bilo smrtonosno za mitraljesca, dok se njegov pomoćnik dao u bjekstvo, pa je Kojo nastavio da za njim puca, i da ga goni. Na brzinu sam zgrabio zaplijenjeni "šarac" i pohitao u pravcu voda. Najednom sam se našao u jednoj vrtači iz koje nisam mogao nikud dalje. Usamljen i odsječen od ostalih, čekao sam dalji razvoj događaja. Na moju sreću, pod pritiskom naših boraca vatra neprijateljaje počela da jenjava i njegovi vojnici su postepeno odstupali, što sam iskoristio da brzo stignem u vod. Opomenut pucnjavom našeg voda, ubrzo nam je pristigao upomoć jedan vod iz Prvog bataljona, pa smo zajednički nastavili sa napadom. U međuvremenu, neprijatelj je uspio da se sredi i pod žestinom vlastite vatre je postepeno odstupao u pravcu zaseoka Palež. Međutim, tamo ih je već sačekala jedna četa našeg Četvrtog bataljona i presjekla im odstupnicu. Nemajući drugog izlaza, krenuli su nešto naprijed i, koristeći šumarak, ubrzo se uspjeli da zaposjednu dominirajuću uzvišicu gdje su organizovali polukružnu odbranu i pružili grčevit otpor. Prilaz ovom uporištu, pogotovo po danu, bio je vrlo otežan - zbog brisanog prostora i njihove precizne vatre. Za to vrijeme su pristigle i ostale snage brigade koje su preuzele naše položaje i vodile borbu sa neprijateljem. U prvom naletu naš vod je ubio oko 30 a zarobio 22 neprijateljska vojnika. Među zarobljenima e bio i jedan Nijemac. Zaplijenjena je radio-stanica, minobacač sa nešto mina, puškomitraljez "šarac", više pušaka, strojnica i pištolja, te 5 tovarnih konja sa hranom i sanitetskim materijalom. Iz mog voda poginuoje Dušan Grbić, i to u pokušaju da uhvati neprijateljskog vojnika. Kasnije smo od zarobljenih neprijateljskih vojnika doznali da je to bila specijalna njemačka taktička jedinica zvana "trup" iz sastava njemačke "Tigar" divizije. Komandni kadar sačinjavali su Nijemci, a ostali su bili legionari, koji su se specijalno obučavali u Njemačkoj za diverzije na komande, štabove i bolnice. Oni nisu imali zadatak da vode otvorenu borbu sa partizanskim jedinicama, nego da se ubacuju u našu pozadinu, da se u toku borbe uklinjavaju u naše borbene strojeve i da ubijaju komandni kadar i likvidiraju štabove, a potom da se zabarikadiraju i pružaju snažan otpor. Za te zadatke bili su dobro snabdjeveni svim materijalnim sredstvima potrebnim za borbu sve dok im ne pristigne pomoć, ili im se ne ukaže povoljna prilika da se izvuku na druge položaje. U prvi sumrak povučene su sve naše jedinice koje su dotad vodile borbu sa ostatkom razbijenog "trupa", jer je cijela brigada te noći nastavila dalji pokret. Bio je to prvi naš susret i borba sa njemačkom specijalnom jedinicom "trup", u kojoj su hrabri Krajišnici, primjenom partizanske taktike, nadmudrili njemačke "specijaliste" i nanijeli im težak poraz. Ovog puta, na opšte zadovoljstvo, i Bujićeva "Marija" je bogato popunjena. Jovan Jovica Čurčić Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument