PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

RVANJE SA NIJEMCIMA OKO DUBRAVA Samo što smo, 10. juna 1943.godine, stigli u seloVitovlje, a već rano izjutra smo se sukobili sa njemačkim snagama koje su se pojavile od sela Dukat i u šumi iznad Vitovlja. Sukob je trajao kratko i neprijatelj je razbijen, pri čemu je pretrpio velike gubitke. U prvom sukobu, na prostoru između Dukata i Vitovlja, poginuoje borac Vojin Miljuš, rodom od Bosanskog Petrovca. Uprkos naših opomena, on je jurnuo preko potpuno brisanog prostora i napao grupu od desetak Nijemaca koji su upravo bježali. Pri tom ga je jedan od njih pokosio iz automata. Dali smo se u potjeru za razbijenim neprijateljem. Međutim, Nijemcima je, izgleda, pristigla pomoć od Jajca, pa se jedna četa Trećeg bataljona, poslije podne, iznenada sukobila sa tim snagama. Razvila se oštra borba u gustoj šumi. Zbog toga je naređeno da naša Treća četa Prvog bataljona, koja se najbliže zatekla, odmah krene udesno i pritekne u pomoć četi Trećeg bataljona. Ubrzo su pristigle još neke naše jedinice. Pridošle neprijateljske snage brzo su sabijene na uzak prostor, ali su se žilavo branile iza debelih smrča i povaljanih klada. Držali smo te snage u blokadi s tako bliskog odstojanja da ponegdje nije bilo veće od nekoliko metara. Dobro smo čuli svaku njihovu glasnu komandu ili dovikivanje, ali ih nismo razumjeli. Niko nije mogao naprijed, jer ga je čekala sigurna smrt samo ako bi se malo podigao ili se pomolio iza drveta. Nas četiri-pet iz Treće čete uzeli smo zaklon izajedne debele klade, a desno od nas, zalegao iza jednog panja, bio je puškomitraljezac Mile Prolić sa "šarcem". Nedaleko ispred nas, s one strane klade, čule su se riječi na njemačkom, a još bliže nama, takođe s one strane klade, čuo se jauk dvojice ranjenika kojima niko nije mogao da priđe i pruži im pomoć. Od jednog druga iz čete Trećeg bataljona saznao sam da su to jedan naš i jedan njemački ranjenik. Naš je Boško Ćulum, koga su već dva puta pokušavali da izvuku, ali im nije uspjelo. Ranjen je, kažu, u glavu, a na naše dozivanje već ne odgovara. Izgovarali smo i naša imena, da čuje da smo tu, ali on osim ječanja nije davao nikakav drugi znak života. Svima nam je bilo teško slušati ranjenog Boška, a mi mu nismo mogli priteći upomoć. Meni je bilo posebno teško jer smo Boško i ja iz istog kraja, još školski drugovi. Zajedno smo došli u Prvu krajišku brigadu. U želji da mu pomognemo, pomišljali smo i na mogućnost prokopavanja vrste tunela ispod klade, ali za to nismo imali drugih sredstava osim bajoneta, a sve bi se moralo izvesti brzo i nečujno. Pred sam zalazak sunca pokušali smo da dopremo do Boška, ali je u tom pokušaju, pogođen posred čela, pao puškomitraljezac Mile Prolić, pa se od ovoga odustalo. Mile je bio rodom iz sela Vrbljana, kod Ključa, i bio je jedan od najhrabrijih boraca u našoj četi. Izvukli smo ga i sahranili samo dvadesetak metara niže od mjesta pogibije. Grob smo mu iskopali bajonetima. Odmah zatim naređeno je da se naša četa izvuče sa položaja i dođe u sastav bataljona. Narednog dana uslijedio je pokret prema selu Božikovcu. Marševali smo tri-četiri sata, sve kroz šumu. Dan je bio sunčan i šuma sva u zelenilu, pa nam je i napor bio nekako lakši. Oko podne smo stigli na kraj visoke šume. Ono, šume je bilo i dalje, ali niske, bolje reći, grmlja. Tu je kolona stala. Komandant bataljona Stevo Rauš preko veze je naredio da komandiri četa hitno dođu. Sačekao ih je blizu čela naše čete. Brzo i naglas im je saopštio pojedinosti o situaciji i zadatak Prvog bataljona: - Drugovi komandiri, nedaleko ispred nas je put Jajce - Travnik. Na dijelu puta kuda treba da prođu naše snage nalaze se Nijemci. Kako su ustanovile izvidnice, oni upravo opravljaju put. Naš je zadatak da tu bandu iznenadimo i brzo likvidiramo, kako bismo očistili put za prelazak i produžetak marša prema već postavljenom zadatku. Poslije toga odredio je pravce napada četama. Dok smo stajali i slušalijasne komandantove riječi, priđe mi Milenko Kozomora, očevidno dobro raspoložen. Kao danas da ga gledam: u kratkom kaputu i čakširama od crnog i pohabanog seoskog sukna. Veli mi: - E baš su ti Nijemci koje spominje drug Rauš - došli kao poručeni! Ma jedan ćc biti moj, da goni majku! Danas se moram obući kako valja ili će i ovo što je na meni istrunuti sa mnom zajedno. Vala, u ovome više samog sebe ne mogu gledati. Složili smo se s Milenkom, i to iz istog razloga, i jedva čekali naređenje za napad. Treća četa je dobila zadatak da napada sa desnog krila bataljona. Kako je trebalo raditi brzo, to je komandir naše čete Božo Mutić pozvao vodnike i samo rukom pokazao pravce kuda će koji vod napadati, napominjući da ne smijemo dozvoliti da se neprijatelj izvuče. Kako smo stajali u koloni, naš Prvi vod je krenuo kao desno krilo čete. Brzo smo prešli omanju čistinu i zašli u gustu ljeskovu šumu, od čije gustine nismo mogli da se razvijemo u strelce. Lijevo od nas već je otpočela borba, i to na velikom prostoru. Brzo smo izbili na put, ali nismo naišli na neprijatelja, iako je bilo tragova daje tu bio maločas. Putem sa lijeve strane stigla je grupa boraca sa nosilima. Nosili su teško ranjenog vodnika Milana Petrovića. Uhvatio ga je rafal posred stomaka i u kritičnom je stanju. Pokazali smo drugovima kuda mogu najlakše proći sa nosilima, a mi smo požurili niz strminu, za neprijateljem koji se povukao sa puta u dolinu kroz koju je tekao potok. Komandir čete nam je skrenuo pažnju da se Nijemci mogu povući niz potok, pa treba da požurimo kako bismo im presjekli odstupnicu. Cijela četa je brzo zamakla u ljeskovu šumu, ispod puta. Naš put se spuštao strmicom pravo naniže, ka potoku, kroz tako gust ljeskovik da se iz njega ni nebo nije moglo vidjeti. Na čelu kolone bio je desetar prve desetine i puškomitraljezac Rajko Babić Seljo, a odmah iza njega njegov pomoćnik, pa vodnik Živko Radak. Kao politički delegat voda, išao sam odmah iza Radaka. Svi smo bili napregnuti i oprezni, kao što se i mora biti u takvoj situaciji. Sigurni smo bili da ćemo svaki čas naići na neprijatelja. Stigli smo nadomak potoka, tako da smo čuli i omamni žubor vode. Desetar Babić je, pognut i sa puškomitraljczom u desnoj ruci, provirio kroz grane na mjestu gdje staza izlazi iz šume. U taj tren odjeknu pucanj ispred njega i on se uhvati za stomak, a zatim malo ustuknu nazad. Priskočio mu je vodnik Radak, zgrabio ga i povukao unazad. Onda je brzo i bez nišanjenja opalio iz puške i povikao: - Drugovi, brzo naprijed iskačite, Nijemci su u potoku pred nama! Shvativši da smo prosto nagazili na Nijemce, iskakali smo iz šume kako je ko mogao i uskakali u potok oko koga je bio samo koji metar čistine. Pucalo se iz neposredne blizine. U momentu kada sam iskočio iz šume vidio sam da se Radak guša sa jednim Nijemcem. Njih dvojica su se nosili kraj same obale potoka. Brzo sam priskoćio upomoć Radaku. Dok smo se nas dvojica obračunavali sa tim Nijemcem, jedan drugi je, ležeći u vodi i zaklonjen obalom, uzimao na nišan Radaka i mene. To je primjetio Milenko Kozomora i pojurio da skoči na tog Nijemca i spriječi ga da puca na nas. Na nesreću, Nijemac je bio brži i pucao je na Milenka, koji je svojim tijelom zaklonio Radaka i mene. Čim sam čuo pucanj iza leđa, brzo sam se okrenuo, čuvši i Milenkov glas. U momentu sam ugledao Milenka kako se lijevom rukom drži za stomak, a desnom mi pokazuje gdje se nalazi Nijemac koji je pucao u njega, govoreći: "Kosta, brate, ubi me onaj što se zaklonio iza brine. Eno ga, vidi mu se šljem! U isti mah smo nas nekolicina najbližih osuli na Nijemca i on je u tren bio gotov. Pošto je bolničarka već otišla da previje ranjenog Babića, izvadio sam iz bluze poginulog Nijemca zavoj i na brzinu previo Milenka. Vidio sam da ga je zrno pogodilo tačno u pupak a izašlo na suprotnu stranu, samo santimetar-dva od kićme. Ni na ulaznoj ni na izlaznoj rani nije bilo krvi. U tom kratkom sudaru ubili smo tri Nijemca, ali su i naša dva druga ranjena, i to obojica u stomak. Radak je predložio da sa borcima goni Nijemce, a Milenko Stojaković i ja smo ponijeli ranjenoga Kozomoru, i to između sebe, jer nismo imali nosila. Krenuli smo uz potok, ka seoČetu Dubrave. Pritekao nam je u pomuć i bataljonski kurir Mirko Grbić, koji se upravo vraćao od Druge čete. Primicali smo se najbližoj kući, stotinjak metara odmaknutoj od ostalih domova Dubrave. U tom momentu se poslije neke rijeđe pucnjavc, začuo kod grupe kuća pravi plotun, što brzo i prestade. Ubrzo se pojavila kolona od petnaestak Nijemaca. Požurili su niz potok da bi se izvukli, misleći da nas ovde nema. Brzo smo ranjenog Kozomoru spustili u zaklon i sva trojica zalegli i pripucali na Nijemce. Grbić je osuo iz automata, pa je i to umnogome doprinijelo da se Švabe vrate nazad i brzo nestanu među kućama. Vjerovatno je prošlo i pola sata dok smo čekali neće li se ponovo pojaviti, jer smo se nas trojica sa teškim ranjenikom našli u vrlo opasnoj situaciji. Niko od naših nas nije vidio niti znao gdje se nalazimo. Nijemci, koji su pojurili naniže, vjerovatno kada smo ih dočekali vatrom, zaključili da nas ima više i nisu se usuđivali da ponovo krenu. Stoga smo odlučili da krenemo dalje, ali Kozomoru nismo našli na mjestu gdje smo ga maločas ostavili. Gledali smo oko najbližih grmova, ali ranjenika nije bilo. Zvali smo ga po imenu, a umjesto njega oglasi se ženski glas ispred obližnje kuće: - Vaš drug je ovdje kod nas! Požurili smo onamo i pred kućom nas je dočekala djevojka koja se maločas javila. Veli da je naš ranjeni drug dopuzao do kuće i tražio vode. Od ove djevojke saznali smo da se u selu nalaze Nijemci. Zalegli su oko kuća i prave zaklone od svega što nađu. Neki su uzeli zaklone i iza kućnih pragova. Nikome ne daju da izlazi iz kuća, i ona je jedva uspjela da se nekako izvuče i pobjegne ovamo. Pucnjava se skoro utišala, sem u šumi. Čuli smo i razgovor u šumi iznad kuća. Djevojka kaže da su to naši drugovi koji su bili došli do kuća, ali su se povukli. Dogovorili smo se da Stojaković ostane sa ranjenim Kozomorom, a Grbić i ja smo pošli gore, da bismo se sastali sa našima i saznali kuda da nosimo ranjenika. Dosta brzo smo se uspeli kroz onaj gustiš. Najprije smo naišli na jednu desetinu Trećeg voda naše čete koja je sa toga mjesta kontrolisala da se Nijemci ne bi izvukli iz sela niz potok. Sa njima su bili dvoje lakše ranjenih iz Trećeg voda, drugarica i drug. Oboje su ranjeni maloprije, dolje kod kuća, kada je došlo do one žestoke pucnjave. Ranjenik, koliko se sjećam, po imenu Trivo, priča nam da su odozgo, od puta, gdje su se najprije sukobili sa njima, sagnali Nijemce do ovih kuća. Njih dvanaest boraca iz Trećeg voda upali su među kuće. Iznenađeni i preplašeni, Nijemci su digli ruke. Prvu grupu od 11 Nijemaca, zajedno sa njihovim oružjem, sproveli su preko mostića i izveli u šumu, odmah iznad kuća. Ostali od ukupno 27, toliko ih se pokazalo, stajali su sa podignutim rukama, nekoliko koraka odmaknuti od svog oružja koje su prethodno bacili na zemlju. Na mostiću je stajao desetar Đuro Krčmar, naoružan puškomitraljezom. Očito, Nijemci su se brzo dosjetili jadu: vidjeli su da je naših malo, pa kada je grupa boraca povela ovih 11 zarobljenika gore, u šumu iznad kuća, a dolje ih ostalo svega sedam-osam, već "predati" Nijemci su dograbili oružje i osuli na desetara Krčmara i još trojicu boraca koji su stajali blizu mostića. U toj pucnjavi su ubili Đuru Krčmara i još tri borca, ali su i oni imali gubitaka. Nekoliko boraca, među kojima i njih dvoje koji su bili bliže Krčmaru i lakše ranjeni, uspjeli su da se izvuku, izvodeći i onih 11 zarobljenika sa naoružanjem i opremom. Pored nanijetih gubitaka neprijatelju, naša četa je i sama pretrpjela znatne gubitke. Sve sam drugove žalio, a Krčmara najviše. On je bio veoma hrabar i odvažan. Iz istog smo kraja, a on je i komšija Milenka Kozomore, koji nas je čekao dolje, teško ranjen. Zbog toga sam odlučio da mu vijest o smrti Đure i ostalih i ne kažem, bar ne sada. Od ovih drugova smo saznali gdje se nalaze dijelovi naše čete, a gdje je, po prilici, štab bataljona. Potom smo se Grbić i ja vratili ranjenom Kozomori i Stojakoviću kod one kuće na osami. Ona hrabra i požrtvovana mještanka još jednom je rizikovala da pretrči preko potoka i dovede njihovog konja koji je pasao sa druge strane vode. Dali su nam jedan biljac, odnosno domaće vuneno ćebe, koje smo raširili po samaru i onda Kozomoru na konja namjestili kako smo najbolje mogli. Da ne bismo lutali i mučili se, i djevojka je pošla sa nama. Rada je bila da nam pomogne u svemu, a posebno da nam pokaže kuda se može proći kroz šumu. Ona je vodila konja a nas dvojica smo pridržavali Kozomoru da ne padne. Uz povremenu zastajkivanje, izašli smo do puta. Kozomora se držao junački i nije ni jauknuo. Spoljnjeg krvarenja kod njega nije bilo ni nakon toliko vremena, a kakva je situacija bila unutra - to nismo mogli znati. Iznad puta smo našli komandatna i političkog komesara bataljona. Bili su sa kuririma. Njih je Grbić izvijestio da je prenio naređenje Drugoj četi, a onda smo se nas dvojica dali na pripremu nosila za Kozomoru. Pozadinski djelovi bataljona i ranjenici koji su ranije dopremljeni otišli su u sastavu brigadne kolone i već odmakli. Sunce se već bližilo zalasku. Čekalo se da se vrate Prva i Druga četa pa da i naš bataljon krene za ostalima. Ubrzo se puteljkom iz šume, sa suprotne strane doline, u pravcu grupe kuća, pojavi kolona, na čijem sam čelu prepoznao Vasu Sadžaka, zamjenika komandira Prve čete. Ne znajući da je neprijatelj u selu, kretali su se bezbrižno puteljkom prema kućama. Trebalo ih je hitno obavijestiti o situaciji ispred njih, ali drugog načina da se to učini odmah nije bilo već da vičemo. Svjestan toga, komandant Rauš je skočio i viknuo koliko mu glas dopušta: - Sadžak, neprijatelj je u selu! Nemojte napadati već zaobiđite niže. Isto su više puta ponovili i komandant Rauš i politički komesar Pero Đurić. Stvarno, Sadžakje zastao, očekivali smo da kolona krene ulijevo. Međutim, poslije Sadžakove komande, koju mi nismo mogli čuti - kolona se razvila trkom u strelce, i to udesno, iz čega se moglo zaključiti da nije dobro razumio komandantovo naređenje. Samo što se kolona razvila u streljački stroj, neprijatelj je otvorio vatru. Naša Treća četa, koja se nalazila sa ove strane, to je jedva dočekala i krenula naprijed - kao jedan. Začas je u dolini oko Dubrave uzavrelo kao u kotlu. Nije više koristilo nikakvo vikanje, jer to niko nije mogao čuti. Treća četa, a posebno njen Treći vod, bila je željna da se osveti neprijatelju zbog njegovog lukavstva i da izvuče i sahrani poginule drugove koji su pali kod mostića na riječici. Obruč oko kuće brzo je stegnut sa ivice šume. Za prodor do kuće trebaloje savladati brisani prostor bez ikakvih zaklona. Razdaljina nije bila velika, ali se neprijatelj utvrdio i organizovao za odbranu. Najteže je bilo ispred Treće čete gdje je ivicu šume i kuću dijelila njiva širine četrdesetak metara, a iza nje je bila visoka ograda koju je nemoguće bilo preskočiti u trku, već se moralo zastati i penjati, a to bi bilo pogibeljno. Otpočeo je juriš. Vodnik Trećeg voda Miloš Deretić i još nekolicina jurnuli su preko njive, a ostali desno i lijevo od nje. Neprijatelj ih je sačekao i sa bliskog odstojanja osu žestokom vatrom iz svog oružja, a posebno iz automata. Vodnik Deretić je pao nasred njive pokošen rafalom. Desno od njega, teško ranjen kroz pluća, pao je Ilija Santrač. Kurir naše čete Draško Gavranović uspio je da pretrči preko čitave njive i zaskoči na ogradu, odlučan da je savlada. Tu je ostao presavijen preko ograde, sav izrešetan rafalima. Na drugoj strani, teško ranjen u glavu, pao je borac Agić iz Druge čete. Njega su izvukli njegovi drugovi. Santrač je uspio da prepuže onih petnaestak metara, pa smo ga prihvatili i izvukli. Precizna i gusta vatra neprijatelja, koji se koristio dobrim zaklonima, prisilila nas je da zastanemo. Prvi juriš nam nije uspio, a pretrpjeli smo gubitke. Poginule nismo uspjeli izvući. Mrak se spuštao, pa se pomišljalo na ponovni juriš. Međutim, štab bataljona to nije dozvolio, već je naredio da se čete odmah povuku i prikupe gore na put. Baš na tom dijelu puta Četvrta krajiška brigada je iznenadila neprijatelja i nanijela mu teške gubitke, tako da je na velikom prostoru desno i lijevo od puta ležalo nekoliko desetaka poginulih Nijemaca. Za teško ranjene Milenka Kozomoru, Iliju Santrača i Agića spremili smo nosila. Agić je bio u agoniji i samo je vriskao od bolova. U međuvremenu je došao k nama otac one djevojke kojaje pošla sa nama i vodila konja i zamijenio ćerku, ona se vratila kući, a on je pošao sa nama kao vodič. Krenuli smo u određenom pravcu da bismo stigli brigadnu kolonu. Međutim, oni su otišli znatno ranije i dobro odmakli. Pokret kolone našeg bataljona, koji nije bio kompletan, odvijao se uz velike teškoće. Sem ostalog, šuma je bila gusta a noć tamna pa se nije vidjelo ništa. Pored svih nevolja, pokret su najviše otežavala troja nosila. Na nekim mjestima moralo se zastajati da bi se napravio prolaz, jer nije bilo puta. Na jednom od tih zastanaka naslonio sam se na kladu i - zaspao. Probudili su me mitraljeski rafali neprijatelja. Kada sam došao k sebi, shvatio sam da je kolona otišla. Ipak sam je stigao... Naredni dan smo proveli na jednom proplanku okruženom gustom šumom. Ranjenici Santrač i Kozomora držali su se izvanredno, bez jauka, dok je Agić, koji se za sve vrijeme nalazio u komi, često vriskao, što je bilo teško slušati. On ni jednog momenta nije dolazio svijesti, da bi pred veče umro. Tu smo ga i sahranili. Nisam mu upamtio ime, a rodom je bio iz sela Poljica, opština Glamoč (sada Drvar). U toku noći prošli smo prugu Travnik - Donji Vakuf, negdje u rejonu Komara, i nastavili marš. Oko devet sati stigli smo u selo gdje se nalazila brigada. Odmorni drugovi preuzeli su ranjenike i odnijeli ih u divizijsku bolnicu u selu Sjenkoviću. Hrana koju su još prethodnog dana bili pripremili za nas pokvarila se, pa smo morali čekati da se pripremi druga. Nešto kasnije i mi smo boravili u Sjenkoviću. Domaćin u čijoj sam kući, sa grupom drugova, prenoćio, reće da je tu umro jedan od naših, ranjen kroz stomak, i da ga je on sahranio. Bio je to Milenko Kozomora, moj drug i zemljak, borac koji je prije nekoliko dana onako požrtvovno i hrabro jurnuo na Nijemca da ga spriječi da puca u Radaka i mene. U tom plemenitom nastojanju teškoje ranjen i od te rane je, eto, podlegao. On je nesebično žrtvovao sebe, svojim tijelom zaklonivši nas. Kosta Kovačević Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument