PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

PRVOBORCI NA KULTURNOM FRONTU Partijska organizacija i štab Prve krajiške brigade su, sem organizovanju vojnog, ideološko-političkog i propagandnog djelovanja, veliku pažnju posvećivali i kulturnom i zabavnom životu boraca i jedinica. Krajem juna 1942. godine vojno i partijsko rukovodstvo brigade donosi odluku o formiranju brigadne kulturne sekcije koja će imati zadatak da pjesmama, skečevima i recitalima osvježava, uveseljava, ohrabruje i mobiliše ne samo borce Krajišnike, inače poznate po pjesmi i igri, a naročito znanom kozaračkom kolu, nego i stanovništvu u naseljima kroz koja je brigada između borbi prolazila. Teško je poimenično se sjetiti svih članova te prve sekcije, ali pamtim Vuku Tubin, Rahmiju Kadenića, Zoru Žujić, Borisa Abramovića, Murata Gunića, Dragu Kurbaliju, Milivoja Rodića, Milevu Obradović, Milicu Bijuković, Dragana Banjalučanina i rukovodioca sekcije "Uču" koji je kasnije poginuo. U toj sekcijija sam svirao na harmonici. Program sekcije bioje sastavljen uglavnom od revolucionarnih i borbenih pjesama kao što su bile: "Budi se Istok i Zapad", "Partizan sam tim se dičim", "Bilećanka", "Mitrovćanka", "Padaj silo i nepravdo" itd. Pored tih, iskljućivo revolucionarnih, pjevane su i "novokomponovane" pjesme na narodne melodije, recimo: "U Bosni se podignula raja", "Oj Kozaro, gusta šumo", "Kad u vojsku ja polazim", zatim o narodnim junacima i vođama ustanka Mladenu Stojanoviću i Simeli Šolaji, o Partiji i SKOJ-u, itd. Bilo je dosta pjesama koje su osuđivale nedjela okupatora, kvislinge i izdajnike kao: "Paveliću, pasijeg soja - bi 1' državu bez krvava boja", zatim o četničkim vojvodama Drenoviću i Tešanoviću i dr. Treba napomenuti da su se pjevale i poznate bosanske sevdalinke, gdje se posebno, svojim lirskim glasom, isticao i u svakom nastupu imao svoje solo tačke Drago Kurbalija, pjevajući uz pratnju harmonike. U skečevima se svjedočilo o našoj narodnooslobodilačkoj borbi: ku tu borbu vodi, koji su njeni ciljevi itd. S druge strane, raskrinkavani su okupatorski i izdajnički postupci prema našem narodu. Priredbe su održavane prema tome kako su to konkretni uslovi dozvoljavali. Naime, ako se priredba davala za brigadu van naselja, izabrao bi se neki proplanak, improvizovala pozornica od šatora i ćebadi i sve je rađeno sa vrlo skromnim rekvizitima i garderobom. Akoje to bilo u naseljenom mjestu, ondaje priredba davana i za borce i za stanuvništvo, i to rjede u nekom domu ili školi, a najćešće na pogodnom mjestu u prirodi. Bilo kako da bilo, malo kad se dogodilo da se brigada odmarala, makar i nekoliko časova, a da se priredba nije održala. Neprijateljska propaganda je o nama partizanima govorila da smo rulja bandita, koljača, komunističkih bezbožnika i sl. Nasuprot tome, kada bi naša brigada zauzela neko mjesto, uništila i razjurila tu fašističku gamad, njeno rukovodstvo bi organizovalo narodni zbor na kome su stanovništvu uvjerljivo objašnjavani ciljevi naše borbe i govorena puna istina o partizanima, poslije čega bi nastupala kulturna sekcija sa svojim narodu po svemu bliskim programom. Takoje upamćeno bezbroj slučajeva da su mještani u toku izvođenja programa i pjevali i plakali. Plaču nad neprijateljskim krvničkim nedjelima, a pjevaju kada vide da narod ima svuju pravu oslobodilačku vojsku, Titove partizane. Nezaboravan je slučaj viđen poslije oslobođenja Jajca ujesen 1942. godine. Kulturna sekcija naše brigade održavala je priredbu u bivšem Sokolskom domu. U toku izvođenja programa na pozornicu se iza kulisa probio građanin srednjih godina, sajednom djevojkom. Kad je prišao bini, upitao je: "Da li bismo ja i ova djevojka mogli da nešto otpjevamo, a potom ćemo oboje krenuti s vama, u partizane?" Dozvoljeno im je i otpjevali su: on "Bosno moja poharana" a djevojka "Marjane, Marjane". Poslije svake izvedene tačke sala Sokolskog doma se doslovno prolamala od aplauza i poklika: "Još, Još!". Uz to, po završetku priredbe građani su ostali sjedeći, nastavljajući s nama pjesmu "Kud narodna vojska prođe", a jedan broj je od uzbuđenja i oduševljenja i plakao. Tako je ova ekipa sa razdraganošću primana na svim njenim nastupima sa programom koji se svojim sadržajem i porukama lako doticao srca naroda. Pogoršanjem vojno-političke situacije u Krajini, tj. početkom četvrte neprijateljske ofanzive, članovi kulturne ekipe su raspoređeni po bataljonima i četama. Ali čak i u toj situaciji brigu o zabavnom životu, bolje reći, o raspoloženju boraca preuzimaju na sebe bataljonski i četni horovi, kao i onajedina harmonika kojaje naizmjenično "šetala" po bataljonima i četama. U tom pogledu nezaboravan mi je ostao slučaj u Očaušu kod Teslića. Dobio sam zadatak od političkog komesara brigade Mlađe Marina da odem sa harmonikom u Četvrti bataljon. To je bio naš najmlađi bataljon, i to kako po omladinskom sastavu boraca, tako i po vremenu formiranja. Bataljon, može se slobodno reći, omladinaca i omladinki, a ne bi se pogriješilo ako bi se reklo da je u njemu bilo i djece. Mjesec mart 1943. godine. Snijeg do koljena. Šumu osvojila magla koja izaziva suze. Nabasah na dvije usamljene seoske kuće. Na sredini jedne gori vatra, a oko nje borci sjede i dremuckaju poslije izvedene akcije. Kada me ugledaše sa harmonikom, svi poskakaše, zajedno sa komandantom bataljona Trivom Pralicom. I veselje je počelo. Svakako, prvo je na redu bilo takmičenje u pjevanju. I dok se oko vatre pjevalo i natpjevavalo, sekretar aktiva SKOJ-a Rakić, sajoš nekoliko omladinaca, uđe u kuću i reče: "Pred kućom je snijeg očišćen pa možemo preći na drugu tačku programa- idemo napolje da igramo." Iako sa vrlo slabom odjećom, a može se reći i polugladni, borci su toliko zdušno igrali i pjevali da su se zanijeli, pa je i ručak odgođen za kasnije - samo da bi se iskoristilo prisustvo harmonike koja je već naveče trebalo da "ide" dalje. Međutim, u međuvremenu se komandant bataljona Pralica dogovorio sa štabom brigade da ja sa harmonikom ostanem još neki dan. Tako smo uvježbavali hor i otpočeli sa pripremanjem jednočinke, ali je uz sve to glavno bilo veselje i igranka. Takvih doživljaja je bilo mnogo u svim jedinicama naše brigade. Sjećam se vrlo teške situacije u koju je zapala naša brigada pri kraju zime 1943. godine. Tada je više od pola njenog sastava bilo doslovno pokošeno pjegavim tifusom, računajući i ranjene drugove. Boravili smo u Korićanima, ispod planine Vlašića, u kolibama gdje seljaci ljeti izađu radi ispaše stoke. Opkoljeni smo bili sa svih strana četnicima, Nijemcima, ustašama i domobranima. Približavao se Prvi maj. I u takvoj situaciji pripremao se program za naše drugove tifusare i ranjenike, i za borce na obezbjeđenju brigadne bolnice. Program je počeo referatom u kojem se govorilo o značaju međunarodnog praznika rada, a poslije toga je izveden skeč "Tri gluvonje", zatim su uslijedile horske i solo pjesme, a na kraju igranka. U toj vrlo teškoj situaciji, kada nam je većina drugova ležala od tifusa ili pod ranama, Drago Kurbalija i ja smo išli od jedne do druge kolibe gdje su ležali naši drugovi, i tu im je Kurbalija pjevao uz pratnju moje harmonike - da bismo im olakšali bolove. Pri tom smo se teška srca rastajali od drugova u jednoj, da bismo stigli i zabavili naše bolesne saborce u drugoj kolibi. Nije potrebno ni objašnjavati štaje u ono vrijeme i u onako teškoj situaciji značila ova vrsta relaksacije. O tome svjedoči i činjenica da su svi drugovi sem onih bolesnika koji su bili u agoniji uslijed velike temperature, zajedno sa Kurbalijom i uz pratnju harmonike, iako teško bolesni i iscrpljeni, pjevušili. Tako su ove naše posjete bolesnicima primane kao melem na srce. To smo Drago i ja praktikovali sve dok i ja nisam obolio. Treba istaći da je partijska organizacija, kao i cjelokupno vojno rukovodstvo - počev od štaba brigade pa preko bataljonskih do četnih rukovodstava - poklanjalo veliku pažnju kulturno-prosvjetnom i zabavnom životu boraca. Organizacija SKOJ-aje takođe bila vrlo aktivna u organizovanju zabavnog života u brigadi, svjesna značaja tog pitanja za jačanje jedinica i produbljivanje veza sa narodom. Dolaskom Pete krajiške divizije iz Krajine u srednju Bosnu, maja 1943. godine, njen štab formira kulturno-prosvjetnu ekipu u čiji sastav ulazi ljudstvo iz sekcija iz svih brigada. Ipak, većinu divizijske ekipe su sačinjavali borci iz naše brigade, pored ostalih, i svi oni drugovi i drugarice koji su ranije pripadali našoj kulturnoj sekciji. Za rukovodioca ekipe je postavljena Nata Hadžić, predratni revolucionar i komunista, koja je došla iz sastava proleterskih jedinica. Tada smo dobili i pojačanje - dolaskom u partizane grupe prosvjetnih radnika, kao i nekoliko profesionalnih glumaca. Zadatak ove ekipe je bio da sa svojim, sada već mnogo raznovrsnijim prograrriima, ide po brigadama i drugim jedinicama, i oslobođenim mjestima, i da održava priredbe. Može se slobodno reći da nije bilo većeg oslobođenog mjesta u kome ekipa nije održala priredbu, recimo u Jajcu, Donjem i Gornjem Vakufu, Bugojnu, Fojnici, Kaknju, Kreševu, Rudom, Priboju, Višegradu, Prijepolju, Bijelom Polju, Kolašinu i dr. Skoru u svakom većem selu kuda je divizija nastupala, ukoliko je za to bilo vremena i akoje to vojno-politička situacija dozvoljavala, održavanaje priredba za stanovništvo. Najdraža priredba i najveće priznanje ekipi bio je njen nastup, oktobra 1943. godine, u Jajcu. Pred ovaj nastup i ne znajući za njega, hor ekipe je uvježbavao Internacionalu. Spremali smo se kao nikad do tada, pretpostavljajući da ćemo dati neku "gala" priredbu. Dan uoči polaska iz Donjeg Vakufa, gdje smo logorovali, politički komesar divizije Ilija Materić nam je saopštio da vozom idemo za Jajce, gdje ćemo izvesti naš program. Stigli smo u Jajce, gradić gdje se nalazilo najviše rukovodstvo naše revolucije. Poslije tolikog dugog vremena bez pravih pozornica, garderobe i električnog osvjetljenja našli smo se u za ono vrijeme velelepnom domu kulture koji je raspolagao svim što je potrebno za održavanje priredbe. Pred sam početak predstave saopšteno nam je da će priredbi prisustvovati članovi Vrhovnog štaba NOVJ sa drugom Titom na čelu. Našoj radosti i sreći nije bilo kraja. Ipak, zahvatila nasje i trema. Program smo otvorili gromkom Internacionalom. Kada je dirigent Velimir Canković, po profesiji učitelj, dao znak za početak pjesme - čulo se samo pola hora, uz pratnju harmonike. Drugu Titu to nije izmaklo, pa se slatko nasmijao, shvatajući daje u pitanju trema pred ovoliko publike i na pravoj, osvijetljenoj pozornici. Priredba je u cjelini vrlo dobro uspjela. To se moglo primjetiti i po tome što se sala u toku izvođenja programa često prolamala od aplauza. Po završetku programa drug Tito je prišao bliže pozornici i počeo da aplaudira, što su i ostali prisutni prihvatili. Poslije izvedenog programa nastavljeno je sa igrankom i opštenarodnim veseljem, sve do svanuća. Nastupi ove ekipe dosta su pridonijeli prilivu novih boraca, pogotovo sa onog terena gdje je ona nastupala i davala svoje priredbe. To se posebno odnosi na 1943. godinu, kada je naša divizija operisala u rejonima Prozora, Bugojna, Gornjeg i Donjeg Vakufa, Travnika i Fojnice, gdje su priredbe održavane i po više puta u istom mjestu. Tako je, uostalom, bilo i na drugim terenima kojima je naša divizija, vodeći borbe, prolazila. Drugom polovinom 1943. godine ekipaje imala vrlo dobar i uigran program. Brojila je preko dvadeset članova. Imala je skromnu garderobu i rekvizite, pa čak i konja "Hitlera" koji je nosio garderobu. Početkom šeste neprijateljske ofanzive većina članova kulturne ekipeje raspoređena po brigadama, a samo nekolicina ih je ostalo pri štabu divizije. U borbama koje su vođene na Devetaku jedan član ekipe je i poginuo. Uz to, i konj "Hitler" je ranjen pa se poplašio i sa dragocjenom garderobom i harmonikom prebjegao i pao Nijemcima u ruke. Izlaskom iz šeste neprijateljske ofanzive i dolaskom štaba divizije u Foču, kulturna ekipa se ponovno formira i otpočinje sa svojom aktivnošću koja će naročito doći do izražaja nakon oslobođenja Beograda, gdje se, već prvih dana slobode našeg glavnog grada, prva pojavila sa svojim programom na Radio-Beogradu. Zatim je izvela svoje programe u Narodnom pozorištu, pa u pozorištu na Vračaru, te u više škola i drugih domova. Najviše priredaba je organizovala i izvela u Šestoj muškoj gimnaziji na Lionu. Poslije oslobođenja Beograda kulturna Sekcija je snažno ojačala i u svom sastavu dobila novi kvalitet. U njene redove su dobrovoljno stupili vrsni profesionalni umjetnici, među kojima Mirko Spasojević, predratni solista na gitari sa Radio-Beograda, Miroslav Rambosek, virtuoz u muziciranju, Vladimir Kosanović Beli, šansonjer Radio-Beograda, Aleksandar Nikolić Šandor, Živojin Radosavljević Prca, čuveni violinista, Vasa Popović, harmonikaš i dr. Od profesionalnih glumaca iz Narodnog pozorišta nam dolaze Sima Janjićević Bata sa suprugom Julijanom, odličnim interpretatorom zabavnih i gradskih pjesama, Ljubomir Didić i dr. Kulturna ekipaje u Beogradu ojačala sa oko 15 novih kvalitetnih umjetnika. Oni su se brzo uklopili u naš već vrlo kvalitetan i sadržajan umjetnički i zabavni program. Inače kulturna ekipa Pete divizije tada se sastojala iz tri sekcije: muzičke, dramske i horske, kao i četiri interpretatora zabavnih i narodnih pjesama. No i u takvom sastavu i te kako je bilo mjesta i za one pionire i prvoborce ove veoma važne djelatnosti u Prvoj krajiškoj brigadi sa početka ljeta tada već daleke 1942. godine. Na Sremskom frontu priredbe za naše jedinice održavane su tako reći iza položaja. U svim oslobođenim mjestima takode su održavane priredbe za stanovništvo i za ranjenike. U oslobođenom Zagrebu kulturna ekipa je održala više priredbi. Kao i u oslobodenom Beogradu, ona je i ovdje izvela dva svoja programa na Radio-Zagrebu. Kako je u ono vrijeme neprijateljska propaganda pronijela glas o tome da je Peta krajiška divizija tako reći uništena, njena kulturna ekipa je u Celju dobila zadatak da ispred divizije krene za Bosansku krajinu i donosi dobre glasove narodu. Na tom svom putu skoro je u svim većim krajiškim mjestima održala priredbe, koje se nikada neće zaboraviti. Naime, ekipa je na ovaj put išla u sastavu propagandnog odsjeka divizije u čijem sklopu je bila i foto-sekcija, koja je u svim mjestima izložbom fotografija svjedočila o Petoj krajiškoj diviziji kroz NOB. Pored toga, skoro u svim mjestima smo odigravali i fudbalske utakmice. Iz Krajine ekipa je krenula put Sarajeva, nastavljajući da održava priredbe u svim većim usputnim mjestima. Samo u Sarajevu, gdje nas je stigla i cijela divizija, dala je pet priredbi. Odatle smo našu diviziju pratili na putu njenog prvog mirnodopskog razmještaja, u Kragujevcu, gdje se i završila ta značajna misija kulturne ekipe Pete krajiške divizije. Iz rata je sedam članova ove ekipe neobičnih ratnika izašlo sa Partizanskom spomenicom 1941. Bili su to Drago Kurbalija, Boško Knežević, Murat Gunić, Mika Bojanić, Dušanka Radić, Dara Bosnić i Uroš Krajinović. Istina, oni nisu imali nikakvih činova, ali jesu visoka priznanja saboraca za uspjehe u borbi najednom svojevrsnom frontu, kao i sopstveno saznanje da su i oni doprinijeli koliko su najviše mogli slavi i uspjehu Krajišnika na njihovom ratnom pohodu do slobode. U tome su, svakako, velike zasluge i onih koji su tu osobnu djelatnost u Prvoj krajiškoj počeli razgarati još na poćetku njene ratne staze, krajem juna 1942. godine u zavičajnoj Krajini. Uroš Krajinović Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument