PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG
Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
KURIRI NA ZADATKU Jednog dana u maju 1943. godine komandant Prve krajiške brigade Vojo
Todorović pozvao je k sebi nas šestoricu kurira pri štabu brigade: Obrada
Trninića, Radeta Vojnovića, Peru Damjanovića, Dragana Stojančića, Josu
Pranjića i Milana Anđelića. Okupio nas je u štabu brigade, u jednoj školi u
selu Jošavka, kod Kotor-Varoša. Dobili smo zadatak da sva šestorica, naoružani ličnim naoružanjem i
jednim puškomitraljezom, odmah krenemo i nosimo poštu u štab korpusa koji se
nalazio u rejonu Vitovlje, na planinskom masivu Vlašića. Od borbenih
dokumenata komandant nam je dao samo jednu ceduljicu na kojoj je označio
polaznu i krajnju tačku naše marš-rute, kao i neka mjesta kroz koja moramo
obavezno proći. Komandant, učini mi se, posebno naglasi: "Na terenu ima
dosta četnika, a povremeno i Nijemaca i ustaša, naročito u rejonu Maslovare,
pa se dobro pripazite i obavezno da živi i zdravi stignete tamo i vratite nam
se." Stvarno, bila je to dobra i iskrena želja, ali kako to na tom dugom i
opasnom putu ostvariti - bila je već briga isključivo dovitljivih i iskusnih
kurira. Po saopštenju zadatka komandant Vojo nam uruči poštu, jedno zapečaćeno
pismo za štab korpusa i upita nas: "Je li vam jasan zadatak,
drugovi?" Mi uglas odgovorismo: "Jasno je sve, druže
komandante!" "E, onda krećite odmah i srećno vam bilo!",
završi drug komandant naše brigade. Poslije kratkog dogovora, u kome je svaki od nas šestorice kurira ponešto
re-kao u smislu kako da zadatak što valjanije obavimo - krenusmo put dalekog
Vitovlja. Bilo nam je jasno da ćemo zadatak izvršiti u veoma složenim
uslovima, odvojeni od brigade, marš-rutom dugom više dana, koja vodi preko
terena pokrivenog jačim neprijateljskim snagama. Tajnost našeg marša morala
je biti potpuna tako da sc nije smjelo desiti da nas neprijatelj otkrije, jer u
protivnom - zadatak ne bismo izvršili a mi bismo stradali. Sve te otežavajuće
okolnosti imali smo u vidu, ali, zahvaljujući našem kurirskom borbenom
iskustvu i lukavstvu, navedene teškoće za nas, bez obzira na njihovu
veličinu, nisu bile nesavladiva prepreka. Zadatak smo izvršili u roku od 11 dana, odnevši poštu u štab korpusa i
vrativši se sa poštom za štab brigade. Neprijatelj nas, razumije se, nije
primjetio. Glavnu ulogu u izvršavanju tog našeg zadatka odigrali su vodiči, u stvari
civili koje smo na terenu lukavo pronalazili, koristeći se njihovim znanjem i
vještinom. Prosječna starost nas šestorice kurira u vrijeme izvršavanja tog zadatka
bila je oko 17 godina. Nismo poznavali teren, nismo imali nikakvih sredstava za
orijentaciju na zemljištu, recimo busolu, topografsku kartu i dr. Vodič nam je
bio sve u orijentaciji prilikom kretanja. Da nas neprijatelj ne bi otkrio, kretali smo se uglavnom noću, dok smo dan
koristili za osmatranje terena, odmor i pripremu za savlađivanje slijedeće
dionice puta, kao i za pripremu i "obradu" vodiča kako bi nas
pouzdano preveo do naredne "veze". Kako je angažovanje vodiča za naše potrebe prilikom izvršavanja ovog
zadatka bio zadatak od izuzetnog značaja, to smo za tu potrebu izgradili
posebnu taktiku. Radili smo to na slijedeći način: prilikom kretanja,
prikriveno i noću, čim bismu došli do prve kuće nekog naseljenog mjesta,
četiri kurira su zauzimala položaj na izvjesnom odstojanju od nje i odatle
vršili obezbjeđenje i osmatranje, a dva preostala bi, kao patrola, ulazila u
kuću i uzimala civila za našeg slijedećeg vodiča. Čim patrola javi da ima
novog vodiča u rukama, glavnina pušta starog sa napomenom da ide kući i
nikome ne priča gdje je bio i koga je vodio. Po odlasku starog vodiča glavnina patrole prilazi i upoznaje se sa novim
vodičem i prije nego li krenemo na slijedeću etapu marša, kurir koji je kod
sebe imao označenu marš-rutu saopštava mu: "Prijatelju, mi smo
partizani, vodi nas u mjesto... Ukoliko nas navedeš na četnike, Nijemce ili
ustaše - prvo što uradimo biće da ti dobiješ metak u glavu, a onda kako
bude. Krećimo!" Na taj način smo rješavali problem angažovanja vodiča, i to kako u
odlasku, tako i u povratku. Sve u svemu, koristili smo se uslugama petnaestak
vodiča. Naterenu kojimje vodio pravac našeg kretanja bilo je dosta četnika, a u
mjestu Maslovare i Nijemaca i ustaša, što je potvrđivalo da je naš komandant
Vojo imao tačne podatke. Srećom, što iz ubjeđenja, što od straha za život
- ovi vodiči su nas odlično vodili i preveli pravcem naše marš-rute. Oni su
u potpunosti poznavali okolinu svojih rodnih mjesta, puteve, staze i raspored
neprijatelja, tako da su nas provodili pokraj samog neprijatelja - njegovih
logora, vatara, položaja obezbjeđenja, straža i dr. I ni u jednom slučaju
neprijatelji nas nisu primjetili, što je bilo veoma teško i vraški odgovorno
obezbjediti na tom, kako rekoh, jedanaest dana i noći dugom ratnom putu po
terenu uglavnom pod neprijateljskom kontrolom. Sjećam se da smo prošli dosta naseljenih mjesta, ali najviše pamtim noćni
prolaz kroz Maslovare, gdje smo se provlačili kroz sami logor Nijemaca i
ustaša, a da nas nisu primjetili, što je bila zasluga vodiča koji nas je
oprezno i majstorski proveo kroz ovo naselje. On je, na žalost, ostao anoniman. Da i to ponovim, kao priznanje i pouku: i u odlasku i u povratku vodiči su
nam mnogo pomogli da uspješno izvršimo zadatak. To je djelo dobrih ljudi koji
su za javnost ostali bezimeni, u kojima se inače veoma malo zna, čija su djela
i doprinos mnogim pobjedama nepoznata, što je jedna od velikih nepravdi. Poslije osam dana provedenih na putu, vraćamo se u Jošavku, sa namjerom da
komandantu brigade javimo da smo izvršili zadatak. Ali, umjesto brigade - u
Jošavci nađosmo četnike. Bili su u krugu škole, baš ondje gdje smo primili
upravo obavljeni zadatak. Muvali su se bez ikakvog reda, neuredni u odijevanju,
naoružanju, ponašanju. Iznenadan susret sa četnicima u Jošavci stvorio nam je novu prepreku,
stavilo nas u posve nepoznatu i neizvjesnu situaciju. Bilo je jasno da je
brigada otišla iz Jošavke, ali kuda, ili bar u kom pravcu - to nismo znali.
Zbunjeni tim susretom, stali smo, osmatrali školu i četnike koji su bili oko
nje. U isto vrijeme povlačimo se na jedan vis i organizujemo osmatranje. Odatle
pratimo sve pokrete četnika i razmišljamo kuda je brigada mogla otići. Poslije kratkog razgovora, zaključujemo, okupljeni i šćućureni, da je
brigada iz Jošavke, najvjerovatnije, pošla u pravcu Teslića. Na osnovu toga,
rješavamo da i mi organizujemo novu sopstvenu marš-rutu - po taktičkoj
pretpostavci. U našoj odluci, srećom, nismo pogriješili. Koristeći se našim borbenim iskustvom i lukavstvom, u novostvorenoj
situaciji mijenjamo taktiku ponašanja na terenu. Skidamo petokraku sa kape i
krećemo se kao nepoznati vojnici. U tome smo bili dosta uvjerljivi pa smo u
susretima sa nekoliko mještana više puta bili "prepoznati" kao
četnici. Inače, nigdje se nismo predstavljali koja smo vojska i tako smo
najbolje prošli. Civile kao vodiče u ovoj situaciji nismo koristili jer nismo znali kuda
treba sigurno da idemo, ali smo pojedine mještane na koje smo nailazili
koristili za prikupljanje obavještenja. Ta obavještenja do kojih smo dolazili
"ukrštajući" podatke dobivene od više civila bila su naš vodič. U
razgovoru sa civilima saznali smo gdje su četnici. Drugi dan našeg marša
čuli smo od jednog čobanina podatke o tome kad je i kuda je otišla jedna
veća partizanska kolona, što nam je bila dragocjena pomoć. Na planini Borja, u jednoj kolibi, zatekli smo čobanina sa dosta ovaca.
Odlično se sjećam razgovora sa ovim čovjekom koji nas je brzo prepoznao - da
smo četnici. Bili smo gladni i tražili smo mu da nam da nešto za jelo. Malo
je odugovlačio da nam udovolji, ali nam je, ipak, na kraju dao malo sira i
hljeba. Rekao nam je gdje su četnici i da su tuda prošli partizani. Dostaje
gunđao na neke postupke četnika, žaleći se da su mu uzeli nekoliko najboljih
brava. Na to smo mu, ne otkrivajući se ko smo, odgovorili da i partizani
uzimaju. On nam i na to, i to bez predomišljanja, odgovori: "Ne znam šta
drugdje rade, ali za sebe znam: juče su prošli ovuda i meni ništa nisu
uzeli!" Neosporno, bio je to i hrabar i pošten čovjek: bio je, ko zna
otkud, siguran da smo četnici, a hvalio je partizane. U jednom trenutku sam
poželio da mu kažem ko smo, ali me je kurirska mudrost ponukala da oćutim,
kako je ućinilo i mojih pet drugova. Zahvalili smo čobaninu sa Borja za jelo, a onda, mijenjajući pravac
kretanja, ponovo izašli na naš pravac, okrećući na onu stranu na koju je
brigada otišla. Neko reče da žali što čobaninu nismo rekli da smo
partizani, ako ništa drugo, a ono što bismo dobili više sira i hljeba. Meni
je, iskreno rečeno, bilo žao i zbog toga, ali više što smo ga ostavili u
zabludi, što mu se nismo zahvalili na muškom držanju i poštenoj riječi. Poslije jedanaest dana i noći - našli smo se ponovo u brigadi, srećni što
smo zadatak izvršili. Našoj radosti nije bilo kraja, a i komandant Voja nije
skrivao zadovoljstvo. Rade Vojnović
|