PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

RATNI RASTANCI Svi rastanci sa najmilijima su teški, a u ratu, sigurno, nekako i najteži. U našem NOR-u lično sam imao mnogo tih teških i bolnih rastanaka od poginulih i ranjenih drugova i drugarica iz brigade. Međutim, najteži rastanak u mom životu, doživljen u onim ratnim uslovima, bioje u proljeće 1943. godine, kada sam se odvajao od moje sestre Ljube, dotad borca Prvog bataljona naše brigade. Iako smo se nalazili u istoj brigadi nismo bili u istom bataljonu. U četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi susretali smo se u prolazu kolona. Ali zbog teške i opake bolesti, pjegavog tifusa, kojaje zaređala među borce brigade i zbog svakodnevnih borbi protiv neprijateljskih snaga, izvjesno vrijeme ređe smo se sretali, pa nisam saznao ni da je oboljela od tifusa. Negdje krajem aprila 1943. godine naš Četvrti bataljon dobio je zadatak da isprati grupu od oko 80 boraca koji su još bolovali od tifusa, ili su bili toliko iscrpljeni da nisu mogli ići u nove borbene zadatke koje je brigada tada izvršavala. Mislim da smo krenuli iz Šipraga kod Kotor-Varoša. Formirana je kolona od bolesnih drugarica i drugova tifusara, a bilo je nešto i ranjenika koji su mogli sami da se kreću u koloni. U toku pokreta prema Glamoču nisam ni znao da se u toj koloni bolesnih boraca nalazi i moja sestra Ljuba, teško oboljela i iscrpljena od tifusa. Kako smo mi vršili obezbjedenje, to bi se bolesni i ranjeni borci uvijek nalazili sa strane, ispred i iza kolone. Tako sam negdje pri kraju našeg drugovanja i u noći rastanka saznao, bolje reći, zapazio u koloni bolesnih boraca i moju sestru Ljubu. Ona je teško hodala, sa poderanim cipelama i iskrvavljenim petama, mršava kao avet, tako da sam je jedva prepoznao. Pošto sam joj nijemo prišao, ona me pogleda i prepoznade me. Upita me prije nego ja nju o zdravlju: "Kako si, brate, i jesi li ozdravio?" Ona je saznala da sam ja među prvima obolio od tifusa, čak mi je jednom u mimohodu kolona dala jabuku koju je dugo nosila u torbi i čuvala je za mene. Odgovorio sam joj da sam dobro i da sam ozdravio, ali me još uvijek bole noge. Istina, ja sam od tifusa obolio među prvima, ali sam ga prebolio u koloni. Zatim me je sestra, nekako bolno, upitala da li znam kuda idemo, na šta sam joj odgovorio da idemo na slobodnu terituriju pod Grmeč, iako zapravo nisam pojma imao kuda to idemo. Došao je i rastanak: mi smo se vraćali natrag, a bolesni borci upućeni su dalje. Pozdravio sam se teška srca sa svojom sestrom i poljubio je, a suze u očima oboje smo krili. A kada sam se odvojio od nje, plakao sam kao malo dijete, ali sam, koliko se to moglo, sakrivao svoj bol i suze od drugova - da me ne vide kako plačem, jer sam se bojao da mi kažu: "Kakav si ti to borac i skojevac kada plačeš?!" Mom vodniku voda Milošu Kovačeviću i komandiru čete Dušanu Kopanji rekao sam da mi je to rođena sestra, a oni su je obojica poznavali samo kao borca. Po povratku u srednju Bosnu, u sastav brigade, otpočele su pripreme brigade i boraca za pokret u istočnu Bosnu. Došlo je ponovo do postrojavanja i izdvajanja boraca za koje se smatralo da neće izdržati duge marševe i danonoćne borbe, pa je bio stav da takvi borci ostanu u sastavu tamošnjeg odreda koji se nalazio na terenu brigade. Mislim da je postrojavanje bilo u Maslovarima. Komisija je pregledala borce dok su stajali u stroju. Došaoje red i na mene. Tada jedan od drugova koji su vršili smotru reče za mene: "Ovaj mali mogao bi ostati iza brigade". Međutim, moj komandir Dušan Kopanja mu reče: "Ne boj se ti za mog Švrću - taj će sve izdržati, kad je izdržao tifus". Tako ja ostadoh i dalje u svojoj Prvoj četi Četvrtog bataljona. Poslije ove smotre nastupili su stalni pokreti brigade prema rijeci Bosni. Došlo je i do prebacivanja u istočnu Bosnu i, da ne nabrajam svakodnevne borbe sa Nijemcima i teškoće, dođe moj ponovni težak rastanak. U istočnoj Bosni, u borbi protiv Nijemaca, teško je ranjen moj komandir čete Dušan Kopanja, amputirana mu je noga i izbačen je iz stroja. Poslije je, u centralnoj Bosni, ostao sa teškim ranjenicima tako da ga nisam nikad više vidio, pa su ostala samo sjećanja na mog dragog komandira. Prodiralo se dalje, borilo se i ginulo. I rastajalo od najboljih boraca i drugova. Prošli smo cjelu Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Kosmet i Srbiju i dođosmo i oslobodismo Beograd. Poslije mjesec dana odmora u Vršcu, dobro naoružani krenusmo ponovo u nove borbe - ovog puta na Sremski front. U Beogradu, pred sam pokret za Srem, među svim radostima koje su nas tada obuzimale, doživio sam posebnu radost kad mi je, 29. novembra 1944. godine, drug Mirko Turić, tada zamjenik političkog komesara brigade, uručio pismo od moje sestre Ljube, pisano šest mjeseci ranije iz Drvara, sa Drugog kongresa USAOJ-a. Javlja mi da je živa i da je delegat, da je brat Simo živ (tada se nalazio u Osmoj krajiškoj brigadi), a da se ona nalazi kao borac u Četvrtoj diviziji, pri štabu. Pošto smo joj saznali adresu, Mirko i ja smo napisali pismo i poslali ga sa nekoliko zajedničkih partizanskih fotografija, što je ponovo otišlo našom partizanskom poštom, koja je pronašla sestru Ljubu negdje na položaju kod Travnika. Sestra je preživjela rat i sačuvala dobijene fotografije. Na jednoj Mirko Turić piše: "Drugarici Ljubi Savić, za uspomenu od Mirka i brata Đoke - Beograd, 29. novembra 1944. godine". Pored ove posvete postoji žig na kome piše: "Cenzurisano, Beograd, Vojna cenzura AG". Danas mi je ova fotografija jedna od najdražih uspomena u životu. Đorđe Savić Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument