PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

NOĆ U KOJOJ SAM SAZRIO Postoje trenuci presudni u čovjekovom životu kojih on postaje svjestan tek po-što godine uveliko prođu. Kada ja sve što mi se desilo u ratu saberem i oduzmem - uvijek se nekako vraćam na noć između 10. i 11. avgusta 1943. godine. Tada sam bio kurir Prvog bataljona Prve krajiške brigade. Imao sam 17 godina i činilo mi se da mogu sve uraditi bez velikih napora, bez obzira na opasnost po život. Staviše, kao da mi je mladost tražila izazove u kojima bih se mogao do maksimuma iska-zivati. U rodnoj mi Piskavici, kao i u svakom selu, nisam ni imao prilike za istinska odmjeravanja. Ratje nešto drugo. U njemu nema nadmetanja bez posljedica, i to onih najtežih. Surova je to igra, čiji sam pravi smisao uspio da shvatim tek nekoliko godina po njenom završetku. A moglo se dogoditi da se baš te avgustovske noći za mene sve okonča. Da ode u nepovrat. Ali da počnem od početka, zapravo, od događaja koji se zauvijek usjekao u moje pamćenje. Te ratne noći Prva krajiška brigada, u kojoj sam bio kurir, uništila je njemačke avione na aerodromu Rajlovac kod Sarajeva. Da to treba da se zbude slutio sam dan ranije, a na to su ukazivale i pripreme provođene u mom bataljonu. Zapalili smo 34 neprijateljska aviona. Staje to značilo, može se samo naslutiti. Prije toga mnogo smo nastradali u vrijeme pete neprijateljske ofanzive i, mada nismo du-hom klonuli, bio namje potreban podvig poput tog u Rajlovcu. Trebaloje pokazati neprijatelju - da sujoš žive snage narodnooslobodilačke vojske a sebi - da smo mo-ralno jaki i da ćemo pobijediti, bez obzira na težinu usputnih teškoća. Eto, te noći sam ja, kurir Prvog bataljona, imao izuzetnu priliku da prenesem naređenja i izvještaje i da vidim iz najbližeg ugla tu veliku pobjedu naše brigade i težak poraz neprijatelja, što je kod mene, kao i kod svih boraca i starješina, izazvalo neodoljivu i neizmjernu radost, jer smo se ovim uspjehom u velikoj mjeri osvetili neprijatelju za sve one bjesomučne napade njegove avijacije na našu slavnu bri-gadu. Poslije uspješno izvedene akcije naređeno mi je da Prvom i Trećem bataljonu prenesem naređenje o povlačenju. Za svaki slučaj ja sam veoma glasno pozvao političkog komesara Trećeg bataljuna Dragu Đukica, čiji sam glas najbuljc puzna-vao. Umjesto njega, odazvao se drugi, meni potpuno nepoznat glas. Osjetio sam opasnost, utoliko veću što sam se nalazio na brisanom prostoru, koji su povremeno osvjetljavali reflektori, i bio pogodna metaza neprijatelja. Zato sam potrćao prema jednom hangaru i potražio zaklon. Ponovo sam pozvao Đukića. 1 opet se odazvao nepoznati glas. Shvatio sam daje u pitanju zamka. Pomislio sam: "Hoće živa da me uhvate". Brže-bolje aktivirao sam rućnu bombu. Odredio sam odakle glas dopire, na-gnuo se malo naprijed, stao iza ugla hangara i bacio bombu. Koristeći se mrakom i mjestima do kojih nije dopirala svjetlost reflektora, potrćao sam prema njivi sa kukuruzima. Ubrzo sam pronašao Treći bataljon i prenio štabu naređenje za povlačenje. Pri-likom povlačenja bio sam na ćelu Prve čete, čiji je komandir bio hrabri Branko Sur-la. Usput smo zarobili 12 domobrana koji su do te noći čuvali hangare. Poklekli su pred našim naletom i pokušali da se sakriju u kukuruzima. Danas, kada se svemu tome, u sjećanju, vratim, znam da sam tada osjećao za-dovoljstvo što sam postao pravi borac, za koga rat nije više bio nastavak dječije igre. Ja sam tada, kao sedamnaestogodišnjak, gotovo preko noći sazrio. Volio bih da ni jedna generacija nikada više ne sazrijeva na ovaj i ovako surovo brz način kao što smo mi sazrijevali. Milorad Talić Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument