PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

RANE I RADOST POBJEDNIKA Noću, i usiljenim maršom stigli smo iz rejona Kiseljaka u šumu kod sela Ilijaša. Dobro zamaskirani, tu smo ostali cio dan, zapravo negdje do 17 časova, radi tajnosti izvođenja predstojeće akcije. Obezbjeđenjeje bilo sigurno, tako da niko od nas nije smio izići iz šume, a nije se smjelo dopustiti ni da neko sa strane uđe u šumu i ot-krije nas. Pošto smo bili u neposrednoj blizini neprijatelja, nismo smjeli ni vatru ložiti, da nas to ne bi otkrilo. Zato su svi borci bili obezbijedeni suvom hranom. Poslije podne smo pozvani svi komandiri vodova i četa Prvog bataljona u štab radi dobijanja borbenog zadatka. Po načinu izvršenja marša i mjera koje su tog dana preduzete predosjećali smo da će to biti neki iznenadni i važan napad. Ali, ni jedan od nas pozvanih na sastanak nije pretpostavljao da će taj zadatak biti napad na aerodrom Rajlovac, pogotovo što je to bio jak garnizon i u neposrednoj bilizni Sarajeva. Kad nam je komandant bataljona Stevo Rauš otkrio zadatak i obavijestio nas o snazi i rasporedu neprijatelja na aerodromu, nemalo smo bili iznenađeni, ali ujed-no i osvetnički raspoloženi. Ovo "osvetnički" kažem zato što su nam avioni upravo sa tog aerodroma i u toku tog ljeta zadali mnogo jada i nanijeli mnogo žrtava, naročito poslije oslobođenja rudnika Kakanj i u okolini rudnika Breze. Poslije prijema borbenih zadataka za napad i dobivanja uputstava o načinu pa-ljenja aviona, otišli smo u svojejedinice i sa njima upoznali sve borce. Kod njih smo vidjeli isto oduševljenje i raspoloženje kao što je bilo i kod nas starješina. Jedan od najhrabrijih puškomitraljezaca brigade, Gojko Antonić, uzviknuo je glasno i sa velikim oduševljenjem: "Neka i tim avionima jednom dođe kraj, da se više ne krijemo od njih!" Gojko je, inače, bio poznat i po svojoj vještini u gađanju aviona. Možda mjesec dana prije ovog događaja on je iz svog "šarca" srušio nep-rijateljski avion u okolini rudnika Breze, i za to je pohvaljen od komandanta bri-gade. Sada je taj puškomitraljezac, koji nije znao za strah, jedva ćekao da uskoči u krkljanac sa pilotima i avionima i vrati im milo za dragu za sva bombardovanja, za nemire, a naroćito za smrt svojih drugova. Prije polaska naše čete na zadatak došao je kurir iz brigade Boris Abramović, hrabri borac do tada nekoliku puta ranjavan, i to baš u borbama naše Prve čete. On ni ovoga puta nije htio da izostane iz borbe. Jednostavno, otkazaoje poslušnost kao kurir, i svojevoljno otišao u borbu, sa svojim drugovima, s kojimaje ranije di-jelio sve teškoće i radusti, stalno u prvim borbenim redovima. Htio je da se ko zna po koji put dokaže u svojoj četi, jer ne naći se u prvoj borbenoj liniji - za njega je značilo sramotu. Desetog avgusta oko 17 časova otpočeo je pokret brigade ka Rajlovcu. Na čelu je Prvi bataljon, a ispred Prva četa. Celni među čelnimaje, kao i uvijek u ovakvim prilikama, omiljeni, hrabri i uvijek nasmijani komandant Rauš. Kako je aerodrom od Ilijaša dosta udaljen, krenuli smo prije pada mraka. Do rijeke Miljacke smo išli uglavnom trčećim korakom. Borci su bili dosta opterećeni oružjem, municijom i ličnom opremom; posrtali su, padali ali niko nije ni pomislio na izostajanje iz kolone. Do rijeke Bosne smo stigli kasno u noć. Kadaje kolonazastala, dobro se mogao vidjeti osvijetljeni aerodrom, a čula se i buka aviona koji su se razmještali po ae-rodromu i, sigurno, pripremali za sutrašnje borbene letove, vjerovatno baš na nas. Ta gorka čaša već nedeltama nas nije mimoilazila. Sva ta atmosfera još više je u nama izazivala nestrpljenje za uskakanje u okršaj. Ujednom trenutku vidio sam na osami komandanta brigade Voju Todorovića, komandanta bataljona Stevu Rauša i komandira čete Ljubomira Jajčanina. Bili su kraj jedne usamljene kuće, na samoj obali rijeke. Culi smo ih kako se prepiru sa našim vodičem, koji ih je obavještavao o Nijemcima na aerodromu. Vodič je govo-rio da će za nas biti teško da pređemo rijeku, jer ju je, veli, na tom mjestu teško preći. Bosna je zaista u to vrijeme bila nadošla, pa je nivo vode bio znatno veći nego inače, što je uobičajeno za to doba godine. Komandir čete Jajčanin, koga smo svi zvali Bijeli, naredio je da se iz naše čete izaberu najviši i najjači borci, koji još znaju da plivaju. Oni će prvi prijeći rijeku, kako bi zatim mogli pomoći fizički slabijim vojnicima. Kada smo svi bili na drugoj strani rijeke, komandir Bijeli nam je ukratko dao zadatak i odredio pravce djejstva vodova. Onda smo se razvili u streljački stroj. Naša Prva četa imala je zadatak da napada u pravcu hangara, koji će, sigurno, biti i najjače branjeni. Trebalo je da prikriveno i neprimijetno što bliže priđemo neprijatelju, ali i da uskladimo nastupanje prema tome kako se i ostale jedinice budu prebacivale preko rijeke. Naše prisustvo, međutim, nije ostalo nezapaženo. Sa rastojanja od oko 800 me-tara, neprijatelj je počeo da nas osvjetljava reflektorima i po nama otvara vatru. Razvila se žestoka borba. Naš cilj je bio da što prije zauzmemo hangar. Aerodrom, osvijetljen reflekto-rima i vatrom od zapaljenih aviona, kao i eksplozijama bombi, ubrzo je ličio na uža-reno ognjište. U streljačkom stroju sa namaje i naš komandir Jajčanin, koji koman-duje i stalno nas podstrekava najoš brži juriš, a i sam, vjerovatno, osjeća da se brže ne može. A što se eventualnog odstupanja tiče - na to niko i ne pomišljaJer zadatak se mora izvršiti. Vatra, kako naših tako i neprijateljskihjedinica, sveje jača. Na sve strane se čuju pokliči za juriše naših jedinica. Brzo i valjano smo mi Krajišnici sredili račune sa pilotima, avionima i uopšte odbranom "zračne luke" Rajlovac... Kada su avioni popaljeni i uništeni, a komandir Jajčanin naredio povlačenje čete - nastali su novi problemi. Teren je bio ravan i osvijetljen, a preostali nepri-jatelj je pojačavao vatru, tako da se povlačenje do Miljacke moralo vršiti samo pu-zeći. Sve je to bilo toliko naporno da su neki borci počeli da malaksavaju. Ipak, pobijedili su hrabrost i upornost. Na našu četu neprijatelj je tokom akcije skoncentrisao dejstvo najvećeg dijela svojih vatrenih sredstava, čime je u dobroj mjeri drugim jedinicama brigade i našeg bataljona omogućeno da uspješno unište i oštete 34 neprijateljska aviona i time na-nesu najveće gubitke neprijateljskom vazduhoplovstvu od početka narodnooslo-bodilačkog rata. Naša četa je pretrpjela i velike gubitke: poginula su tri, a ranjena dva druga. Poginuoje hrabri desetar Dušan Berić iz sela Lamovite, u kojemje i formirana naša Prva krajiška brigada. Zauvijekje ovdje ostao i desetar Obrad Gvozdenović, hrabri Krajišnik koji nikad nije uzmakao pred opasnošću. Sjajni puškomitraljezac Gojko Antonić hrabro i odlučno je u ovom nezadrživom jurišu prečistio stare račune sa pilotima i avionima, alije i sam smrtno pogođen u grudi, pri ćemuje i dalje, u sa-mrtnom grču držao u rukama svoj omiljeni "šarac" sa kojim se družio od početka rata. Ožeglo je dobro, dubokom ranom u glavu, i onog "neposlušnog" kurira, Borisa Abramovića po ko zna koji već put u njegovoj i našoj četi. Iznijeli smo ga, sigurni da će, tek što prezdravi, a možda i sa nezacijeljenom ranom, opet sa nama ujuriš, ne dajući se komandantu Voji koji je nastojao da ga bar jednom odvoji od te igre sa smrću. Poslije ove uspjele akcije našoj radosti nije bilo kraja, a vrhunac je uslijedio kada nam je stigla pohvala izrečena od vrhovnog komandanta druga Tita. Naše starješine, komandir čete Jajčanin, komandant bataljona Rauš i komandant briga-de Todorović sa ushićenjem su čestitali svakom borcu ponosob. Većeg priznanja nije nam moglo biti. A sve nasje to nekako još više naoštrilo za nove akcije, nadali smo se, i uz manje prisustvo "nebeskih razbojnika", jer smo im na Rajlovcu dpbro podsjekli krila. Milenko Đuđić Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument