PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
OŽILJAK SA RAJLOVCA U Prvoj krajiskoj brigadi bio sam od njenog formiranja pa sve do završetka
narodnooslobodilačkog rata. Ta dosta neobična ratna okolnost i, svakako,
više nego ratnička sreća, pripala je samo manjem broju nas boraca, možda ni
stotini, dok su ostali prvoborci iz stroja u Lamovitoj poginuli na bojištima
širom naše zemlje, ili nakon ozdravljenja od rana raspoređeni u druge
jedinice, odnosno prekomandovani na dužnosti u druge brigade. Ratovala je Prva krajiška doslovno s kraja na kraj zemlje. Kao njen borac
učestvovao sam u mnoštvu borbi, doživio mnoge nevolje i još više
radovanja. Za ovu priliku koji redak više bih posvetio akciji naše brigade
prilikom paljenja aviona na aerodromu u Rajlovcu, avgusta 1943. godine. Ona je
za mene, po mnogo čemu, bila i ostala neobična i lijepa, a iz nje nosim i
jednu trajnu uspomenu kao posljedicu ranjavanja. Nešto poslije oslobođenja Kaknja u borbi na planini Zvijezdi jula 1943.
godine, u jednom sukobu sa Nijemcima naglo sam uskočio u neku rupčagu, nakon
čega sam osjetio jake bolove u stomaku. Upućen sam u brigadnu ambulantu, gdje
su me zavojima i kajiševima dobro potpasali ispod stomaka.jer su ustanovili
daje nastupilo uklještenje crijeva. Poćetkom avgusta, u okolini Kreševa me je jednog prijepodneva u brigadnoj
ambulanti posjetio bombaš Stojan Panić (poginuo na Sremskom frontu) sa još
dvojicom boraca iz moje Prve čete Prvog bataljona. Proćaskali smo o ratnim
dogodovštinama, a posebno o našoj četi. Stojan mi reče de se priprema neka
veća akcija, ali niko ne zna gdje će to biti i kada će se krenuti. Kao usput,
priupita me da li bih mogao da se vratim u četu i da opet idemo zajedno, ko zna
i po koji put, jer su oni na "svom nivou" zaključili da je u pitanju
neki "krupan zalogaj". Rastali smo se uz moje obećanje da ću
pokušati da učinim sve kako bi u toj važnoj predstojećoj akciji bombaška
grupa mojeg voda ostala neokrnjena. Muvao sam se oko ambulante i odlazio do štaba brigade, ne bih li sreo nekog
od starješina i tražio odobrenje da krenem sa svojom četom. Srećom, naišao
sam na komandanta brigade Voju Todorovića i iznio mu svoju želju. Vojo me
ubjeđivao da će to biti dug i naporan marš i daje bolje da ostanem sa
bolnicom i drugim malaksalim i iscrpljenim borcima, da potpuno ozdravim, a onda
mogu kako hoću. Ipak, moja upornostje urodila plodom: dobio sam odobrenje da
krenem, ali ne sa svojom četom, nego sa grupom brigadnih kurira. Sa dosta napora izdržao sam noćni marš, kojije više bio trčanje nego
normalno pješačenje. Mislio sam: taman posla da u takvoj situaciji posustanem,
kada nam je unaprijed bila predočena sva težina pokreta i važnost akcije koja
će uslijediti, a pogotovu što sam komandantu Voji dao čvrsto obećanje da
ću moći podnijeti sve teškoće. U ranim jutarnjim časovima smjestili smo se u šumu nadomak Visokog i tu
odmarali sve do popodnevnih časova. Odmor nam je svima dobro došao, a meni
posebno. U tim časovima odmora skoknuo sam i do svoje čete. Svi su bili na
okupu: Ljubomir Jajčanim Bijeli, komandir čete, Rade Ćupurdija, politički
komesar, moj vodnik Vaso Sadžak, pa Milenko Đuđić, Živko Radak, Gojko
Antonić, Branko Jerković, Mića Jakovljević, Stojan Panić i mnogi drugi.
Zapitkuju me: "Borise, hoćemo li večeras nagariti...?" Raspoloženje
i ornost za borbu su kao i pred svaku raniju akciju, ali niko ne zna kuda se
ide. Vratio sam se među kurire brigade. Ubrzo je otkrivena dugo čuvana tajna
predstojeće akcije: saopšteno nam je da će brigada noćas napasti aerodrom u
Rajlovcu. Razmišljam šta da radim. Misli brzo naviru. Sve se svodi na pitanje: zar
propustiti tako rijetku priliku i ne učestvovati u jurišu sa svojom četom i
bombaškom grupom - na avione. Sjetih se tada i prvog vodnika mog voda Mikana
Marjanovića, prvog borca iz Bosne i Hercegovine koji je za života odlikovan
Ordenom narodnog heroja, koji me je prvi naučio vještini bacanja ručnih
bombi. Bilo je to juna 1942. godine u jeku neprijateljske ofanzive na Kozaru, u
blizini sela Jutrogošta. Budući Kada sam sve to skontao u svojim mislima, rekoh sebi: "Borise, ova šansa se ne smije propustiti. Sad ili nikad!" Krenuli smo dobro maskirani granama okićenim zelenim lišćem, istina, ja u koloni sa kuririma, ali i odlučan da, u pogodnom momentu, šmugnem u kolonu svoje čete. To iskoristih u prvom sutonu, nadomak samog aerodroma. Javio sam se vodniku našeg voda Vasi Sadžaku, koji se nasmija i potapša me po ramenu. Potom sam se uvrstio u svoju desetinu. Još u pokretu nabaviše mi i doturiše torbicu sa pet-šest bombi. Gotovo da smo u trku prešli rijeku Bosnu preko drvenog mosta, onda pregazili Miljacku i našli se na polaznim položajima. Branko Jerković, Stojan Panić, borac čijeg se imena ne sjećam i ja određeni smo u jednu bombašku grupu. Nalazili smo se u kukuruzima gdje smo za trenutak zastali i čekali dalje naređenje. U tom momentu na našem lijevom krilu čusmo nekoliko kratkih mitraljeskih rafala, a ubrzo zatim je uslijedila i komanda za juriš. Nas četvorica bombaša se izdvojismo, a puškomitraljezac Gojko Antonić sa svojim "šarcem" potraži pogodno mjesto da nam štiti nastupanje. Polako pužemo jerje neprijateljska vatra ubitačna i prikiva nas uz zemlju. Svaki naš i najmanji pokret biojejako uočljiv zbog upaljenih reflektora i svijetlećih raketa, a uskoro su od zapaljivih metaka počeli goriti i plastovi sijena. Vidljivost je kao usred dana. A na aerodromu prava drama: tutnji, grmi, gori, odjekuju eksplozije granata u rućnih bombi. Najzad dopuzasmo do blizu bunkera i bacismo prve bombe. Međutim, mitraljezi iz bunkera i dalje štekću. Pripremio sam se i bacio i drugu bombu, a po eksploziji zaključujem da to učinište i ostala trojica mojih drugova. Učini mi se kao da smo ovog puta imali bolje pogotke, jer vatra iz bunkera za trenutak prestade i začuše se glasovi: "Sanitet, sanitet...", a iza toga švapske komande "forverc" i neki drugi nerazgovjetni povici. Za trenutak prekinuta vatra iz bunkera ponovo se oglasi. Spremam se da bacim i treću bombu, kad me odjednom nešto ošinu po lijevom obrazu - ma baš kao grom iz vedra neba. Počinje iz usta do šiba krv i nešto mi se zamuti u glavi. Priljubih se još više uz zemlju - da dođem k sebi i koliko-toliko se priberem. Zovnuo bih Branka Jerkovića, koji je na nekoliko metara desno od mene, ali nemam snage i kao da sam odjednom izgubio moć govora. Onako poluonesviješćen i priljubljen uz zemlju, pogledah na desnu stranu i razaznadoh siluete aviona u ogromnoj plamenoj buktinji. Dade mi to neku posebnu snagu i počeh da polako pužem unatraške, ne bih li se nekako dočepao kukuruza, a onda će već sve lakše ići. Odmičem se dosta sporo, ali osjećam da imam još snage. Pomalo se odmorim i podmetnem platnenu torbicu na usta da bi zaustavio krvarenje. Čini mi se da je već bolje ... Konačno, stigoh do kukuruza. Tada sam se osjećao kao preporođen. Uspravio sam se i krenuo dalje, kad u blizini čujem kako neki krupni glas viče: "Alo, Prva četa!" Na moju sreću, bioje to Ilija Rauš Ićo, borac iz moje čete, kojije sa uperenom puškom krenuo prema meni i u posljednjem djeliću sekunde me prepoznao. Prišavši mi reče: "Borise, veselje moje, štaje to s tobom?!" Ćutao sam kao zaliven, jer nisam mogao govoriti. Rukom mu pokazah na svoja krvava usta i obraz, a on, vidjevši štaje posredi, kao perušku me nabaci na svoja široka leđa i krenusmo u pravcu Miljacke. Po snazi i visini Ići nije bilo ravnog u cijeloj brigadi, ali sam mu, i pored toga, rukom dao znak da me spusti na zemlju i tako smo nastavili sa pješačenjem. Doveo me je do brigadne ambulante gdje naiđosmo i na komandanta Voju. Hitro mije priskočio i, koliko se sjećam, rekao samo: "Dobro je, ostao si živ". Bio je, kao i ja, radostan što se sve samo na tome završilo. 1 tek tada sam uspio da ispljujem puščano zrno iz usta, pri čemu mi sa usirenom krvlju ispadoše i dva polomljena zuba. Smogoh snage da šapnem komandantu: "Nije ovo ništa". Nešto kasnije sam saznao da je poginuo Gojko Antonić, neustrašivi puškomitraljezac iz moje desetine, kojeg su iskreno žalili i za njim tugovali svi borci iz Prve čete i cijelog Prvog bataljona. Skoro mjesec dana živio sam samo o mlijeku, pijući ga kroz slamku. Naša dobra kuvarica Đuja Stakić brinula se da ujednoj čuturici uvijek bude zalihe za mene. Pri tome je u šali pitala: "Borise, oćeš li malo meka?", jer sam, od posljedica ranjavanja, kratio broj slova u riječima. 1 danas, gotovo četiri decenije poslije tih zbivanja, osjećam i nosim ožiljak kao uspomenu na tu najkrupniju i najljepšu akciju naše slavne Prve krajiške udarne brigade. Boris Abramović
|