PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
NAPAD NA AERODROM U RAJLOVCU Krajemjuna 1943. godine, poslije proboja Glavne operativne grupe, sa
Vrhov-nim štabom na čelu, iz okruženja u petoj neprijateljskoj ofanzivi, i
njenog prelaska u široku i uspješnu protivofanzivu - Peta krajiška udarna
divizijaje krenula u susret glavnini naših snaga u istočnoj Bosni. Noću između 28. i 29.juna divizijaje forsirala rijeku Bosnu i zauzela
rudnik Ka-kanj. Tom prilikom su brojne i iznenađene neprijateljske posade,
držane na obez-bjeđenju rudnika, mostova i željezničke pruge - uglavnom
zarobljene. Uz pomoć rudara i željezničara, uništena su postrojenja rudnika
uglja i termoelektrana u Kak-nju, kao i željeznićkih stanica: Jehovina,
Modrinje, Ćatići, Dobrinje, Porijećani i Ka-kanj. Miniranoje šest mostova,
uništene četiri lokomotive i 80 vagona, a nekoliko desetina vagona natovarenih
ugljem survanoje sa mosta u Kaknju u rijeku Bosnu. Porušeno je i oko 30 km
željeznićke pruge, zbog čegaje saobraćaj na komunikaciji Sarajevo - Bosanski
Brod bio u prekidu cijela 22 dana. U sklopu te akcije koju je izvodila divizija, Prva krajiška brigada dobila
je za-datak da forsira Bosnu, zauzme Kakanj, tada najveći rudnik uglja u
"Nezavisnoj Dr-žavi Hrvatskoja, i minira željezničke mostove preko
rijeke Bosne. Okosnica ćvora odbrane Kaknja bio je dobro utvrđeni dvospratni bunker na
mostu na desnoj obali Bosne. Taj dobro branjeni i tvrdi objekat morao se
likvidirati da bi se moglo preko mosta, u dalji juriš na Kakanj. Bombaši Prvog
bataljona: Boris Abramović, Branko Gerdijan, Branko Jerković, Anton Žepčić,
Ostoja Đurićić, Ferid Mujkić, i Kamenko Vujnović, sa vodnikom Prvog voda
Prve čete Mićom Jakovlje-vićem, preplivali su rijeku i, likvidirali posadu
dvospratnog bunkera na mostu, a zatim sa svojom četom i dijelom čete Miloša
Švonje ućestvovali u daljem napadu. Brigada je zauzela rudnik Kakanj, zarušila rudarska okna i minirala je
željez-nički most kod Kakanj-Doboja. U toj akciji ubijeno je 30, a zarobljeno
110 domo-brana i tri oficira. U oslobođeni Kakanj ubrzo su ušli i drugovi Lola Ribar, Rato Dugonjić i
Vlado Popović, da bi s nama krenuli dalje, u istočnu Bosnu zapućeni u Vrhovni
štab. U Kaknju je, poslije održanog zbora, formiran i jedan vod od 22 rudara koji
je ušao u sastav naše brigade. Poslije zauzimanja Kaknja, brigada je, u sastavu Pete divizije, krenula
desnom obalom rijeke Bosne, prema Varešu. Veoma osjetljiv na prisustvo naših snaga u rudarskom basenu u dolini rijeke
Bosne, neprijatelj je već 29. juna sa četiri domobranska i tri njemačka
bataljona iz sastava 7. SS "Princ Eugen" divizije, podržan
artiljerijom, oklopnim vozom i avija-cijom - krenuo protiv snaga divizije s
ciljem ponovnog zauzimanja Kaknja i izba-civanja naših jedinica iz rudarskog
basena i doline rijeke Bosne. Prvogjula neprijatelj je zauzeo Kakanj. Nekako u isto vrijeme avioni su
otkrili našu brigadnu bolnicu i komoru u pokretu i gotovo cijeli dan ih,
smjenjujući se u vazduhu, bombardovali. Avijacija je otkrila i jednu našu kolonu na golom grebenu iznad Ćatića.
Međutim, kolona je produžila marš kao da se ništa nije desilo. Neki borci su
čak svukli bluze i košulje i njima mahali avionima. Piloti su, vjerovatno
misleći da je to neka njihova formacija, više puta nadletjeli kolonu, a onda
odletjeli prema Rajlovcu. Tako smo postupili ijednom ranije, na Podrašničkom
polju, između Mrkonjić-Grada i Ključa, kada nam je varka takođe uspjela. Idućeg dana, 2. jula, kod sela Dolova, na kosi zvanoj Margita, i kod sela
Borovnice, naša i Četvrta krajiška brigada odbile su napad tri
njemačko-domobranske kolone iz Breze i Vareša. Tom prilikomje zarobljeno 80
neprijateljskih vojnika i zaplijenjeno oko 100 pušaka i više mitraljeza. Do
3.jula Peta divizijaje, u više žestokih sudara sa protivnićkim kolonama,
nanijela neprijatelju znatne gubitke i izvukla se na planinu Zvijezdu. Sedmog jula "Princ Eugen" i 367. legionarska divizija, njemački
puk "Bradenburg", domobranski 7. lovački puk, i brojni ustaše i
četnici - preduzeli su koncentričan napad na Glavnu oprativnu grupu Vrhovnog
štaba i našu Petu diviziju, prodirući: iz Vareša prema Olovu, iz Sarajeva
preko Sokolca prema Han-Pijesku, iz sela Caparda prema Zvorniku i Šekovićima,
i iz Tuzle prema Kladnju. Noću između 6. i 7. jula, poslije višednevnih borbi i noćnih marševa,
kolona naše brigade spuštala se južnim obroncima planine Zvijezde. U osvit
dana smo u podnožju planine, onako umorni, gadni i prozebli, ajoš i bez
ikakvih zaliha hrane - ugledali selo sa minaretom džamije. Kad smo stigli do
prvih kuća, vidjeli smo da je naselje potpuno pusto. U kućama sa izvaljenim
prozorima i vratima nije bilo, što narod kaže, ni mačeta ni kučeta, a
dvorišta, sve do samih kućnih pragova, bila su zarasla u korov i travu iz koje
se ni čovjek nije mogao da vidi. Biloje to selo Zubeta iz kojeg su se ljudi
iselili spasavajući glave ispred četničkih pokolja. Brigada se u selu našla na okupu. Oko 13 časova kuhari su počeli dijeliti
rijetki, topli skrob od projina brašna, koje smo dobili u susjednom selu, ali
baš u tom trenutku iznenadiše nas eksplozije mina ispaljenih iz
neprijateljskih bacača. Time je počeo napad 2. bataljona 1. SS regimente
"Princ Eugen" divizije s kojom smo i prethodnih dana vodili borbe.
Odmah smo krenuli u napad. Postepeno, za tri i po sata borbe, opkolili smo
njemački bataljon i sabili ga u jednu usku dolinu. Pri tome su se, između
eksplozija naših mina i odjeka mitraljeskih rafala, čule i njemačke psovke i
uzvici "Ales kaput!" Naš položaj bio je vrlo povoljan i bili smo
ubijeđeni da se Nijemci ovog puta neće izvući. Međutim, oko pet popodne, u
trenutku kada smo upravo pošli u juriš da likvidiramo opkoljene Nijemce - iz
pravca "zračne luke" Rajlovac pojavile su se eskadrile aviona.
Nijemci, podržani snažnim bombardovanjem i mitraljeskom vatrom iz aviona,
izvršili su protivnapad na naš Drugi bataljon, probili obruč i izvukli se u
pravcu Vareša. Sa položaja Prvog bataljona krenuo sam prema štabu brigade. U toku tog
pokreta, umoran od napora, sjeo sam u šumi, toliko da predahnem.
Razmišljajući o neprijateljskim avionima koji su nas svakodnevno i uporno
tražili i često bombardovali, primijetio sam dva naša borca koji su
sprovodili dvojicu zarobljenika. U jednom od njih prepoznao sam Dragu Talića,
iz sela Piskavice, borca Četvrtog bataljona. Od milošte, svi smo Talića zvali Tale. Bio je malecak, drag, živahan kao
čigra i okretan kao vidra. I danas se sjećam kako bi zimi, cupkajući nogama
po snijegu da bi se zagrijao, kao i prije dolaska u brigadu, čuvajući ovce u
planini, pjevušio: Tuj su kitke, tuj su rese, Tuj se crna zemlja trese, Tuj je mlinčić u
planini, Tuj je bijela, tuj rumena, Tuj je moja draga Nena. Tog dana Talić je učestvovao u likvidaciji upornog otpora neprijatelja na
jednom proplanku i zarobljavanju dva Nijemca. Zaplijenjeni šmajser i pištolj
"parabelum" predao je zamjeniku komandanta Četvrtog bataljona Branku
Kuni, a njemu je, u znak priznanja za hrabro držanje u borbi, povjereno da
sprovede zarobljene Nijemce u štab brigade. Kad su me ugledali, obojica su zauzeli stav "mirno", pozdravivši
me stisnutom pesnicom i riječima "Smrt fašizmu", a zatim mije Talić
raportirao da sprovodi dva zarobljena Nijemca. Jedan od zarobljenih,
"domaći Švaba" iz Banata, govorio je dobro naš jezik. Prije rata
radio je kao krojač u Oficirskoj zadruzi u Beogradu. Dječaka-boraca kao što su bili Tale i njegovi drugovi Marko Salak Sale i
Pole (Polić), bilo je dosta u brigadi, a naročito u Četvrtom bataljonu. Oni
su, u isto vrijeme, bili i ponos i briga brigade. Često smo ih savjetovali, a
nerijetko im i naređivali da se ne izlažu opasnostima, ali oni bi nam se,
uprkos i naređenjima, iskradali i išli sa svojim starijim drugovima bombašima
na izvršenje i najtežih zadataka. Talić je ovog puta nekako kočoperno držao ruku na njemačkom opasaču na
kome je sijala kopča sa natpisom "Got mit uns". "Da li ste mnogo umorni, Taliću?", upitah ga. "Nismo, druže Vojo", odgovori s ponosom, a zatim izvuče cigaretu
iz džepa, sabi je o nokat i pripali. Gledajući zamišljeno u dim cigarete, koji se mirno dizao i savijao u
spiralu, Talić kao da se nečeg dosjeti, diže glavu i, glasno razmišljajući,
kao za sebe reče: "Da ih je nekako spaliti..." Upitah ga na šta to misli, a on mi odgovori: "Eto, da nije aviona, danas bismo pobili Švabe. Da ih je nekako
spaliti..." Naš bombaš Talić u tom momentu nije bio svjestan da je upravo tom misli
svom komandantu brigade dao ideju za najljepšu i najglasovitiju akciju Prve
krajiške brigade... Borba oko Zubeta je jenjavala. U daljini su se još čuli rafali
"šarca". Po dolasku u štab brigade pozvao sam Sarajliju Branka Kunu,
kojije dobro poznavao Rajlovac, i upitao ga kakvi su prilazi aerodromu. Oči
Brankove veselo su zaigrale i radosno je uzviknuo: "Dobri su, dobri, druže komandante!" Politički komesar brigade Mlađo Marin takođe je bio oduševljen idejom o
napadu na aerodrom. Međutim, Rajlovac je bio daleko, a mi nismo znali da li će
nam se i kada pružiti prilika da mu se približimo. Pred nama su bile
njemačke, ustaške, domobranske i četničke snage i svakodnevne teške i
naporne borbe. Slijedeća dva dana vodili smo još borbu sa jedinicama "Princ
Eugen" divizije, a 10. jula razbili smo četnike na planini Čemerni. Sredinom jula Peta krajiška udarna divizija je marševala iz rejona sela
Čevljanovića i Ozren-planine ka rijeci Bosni, s namjerom da se prebaci na
njenu lijevu obalu. Šesnaestog jula brigada je predanila u šumi, na Kapi, tri kilometra
sjeverno od rudnika Breze. Prisustvo brigade u neposrednoj blizini rudnika
alarmiralo je neprijatelja. Pojavila se prva, a za njom i druge neprijateljske
eskadrile. Avioni su izbacili veliki broj malih bombi namijenjenih protiv živih
ciljeva. Zahvaljujući našem rastresitom rasporedu i prirodnim zaklonima u
stoljetnoj šumi, poginula su samo tri, a ranjena dva borca. Među poginulima je
bio i zamjenik politićkog komesara Drugog bataljona, vrlo hrabri borac i mlad i
kao slika lijep momak Mića Knežević. Komandir Prve čete Prvog bataljona Ljubomir Jajčanin Bijeli naredio je
Gojku Antoniću, jednom od najboljih mitraljezaca bataljona, da otvori vatru na
avione. Tom prilikom je jedan avion oboren, što je izazvalo opšte
oduševljenje boraca. Eskadrile su odletjele prema Rajlovcu. Neprijateljska avijacija nam je bila dozlogrdila, i tu sam, na Kapi, u
dogovoru sa političkim komesarom Mlađom Marinom, čvrsto odlučio da
iskoristinio prvu povoljnu priliku za napad na Rajlovac i uništimo avione na
njemu - ako se pokaže da je takav poduhvat realan i moguć. Čim se smračilo, brigada je krenula prema rijeci Bosni. U selu Vratnicama
južno od Viskog, potražili smo Ibrahima Zečevića, zvanog "Beg",
simpatizera NOP-a. On nas je doveo do gaza i dao nam korisne podatke o snagama
neprijatelja u Visokom i na pruzi. ("Beg" je bio veoma dobar drug i
pouzdan saradnik. Kasnije je Dušan Karan, obavještajni oficir naše brigade,
nekoliko puta navraćao u njegovu kuću radi podataka koji su nam bili potrebni.
Dva mjeseca kasnije, nekako početkom oktobra 1943. godine, ustaše su iznenada
hrupile u kuću Zečevića, uhvatile "Bega" i odvele ga u logor, gdje
je ubijen.) Zbog duboke i brze vode na gazu borci su se držali za ruke i tako, kao živi
lanac, prešli Bosnu. Pri tom nas je dan zatekao na rijeci. Uto je naletio jedan
avion, kružio iznad nas, osmatrao situaciju i odletio prema Rajlovcu. Pu prelazu rijeke Bosne, u prvoj kući iznad vode, u selu Čekrčićima, sreo
sam Edu Ambrožića iz Sarajeva, čiju sam braću poznavao prije rata. Naoružan šmajserom i pištoljem, predstavio mi se kao komunista, terenski
radnik i dobar poznavalac prilika na području od Sarajeva do Visokog, te nam se
kao takav stavio na raspolaganje. Odmah sam tražio podatke o neprijateljskim
snagama i postajama i željezničkim stanicama na pruzi Sarajevo - Visoko, a
posebno o jačini i rasporedu neprijatelja u Visokom. Kad sam mu pomenuo
Rajlovac, sa interesovanjem me je upitao da možda ne spremamo napad na
aerodrom. Ubijedio sam ga da to ni u kom slučaju ne dolazi u obzir, da su za to
potrebne mnogo veće snage, a nama su potrebni tačni podaci da bismo ocijenili
mogućnost intervencije neprijatelja iz Rajlovca - ako napadnemo Visoko. Prema
njegovim podacima, neprijatelj je u Visokom imao oko 500 legionara, a u Rajlovcu
oko 800 domobrana i ustaša i oko 500 Nijemaca. U selu Banjeru, iznad Čekrčića, Pero Radović, zamjenik političkog
komesara brigade, i ja sreli smo Danila Staku, Ranka Balordu, Glišu Jankovića
i Akifa Saletovića, koji su sa nama krenuli za Kreševo. U Kreševo smo ušli
bez borbe i tu je 17. jula formiran Visočko-fojnički NOP odred, koji je,
koliko se sjećam, u početku imao oko 100 boraca. Tu smo Radović i ja
prisustvovali formiranju štaba odreda u sastavu: komandant Milorad Novosel,
politički komesar Aza Kaluder, zamjenik komesara (partijski rukovodilac) Danilo
Staka, intendant Akif Saletović i obavještajac Edo Ambrožić. Noću između 18. i 19. jula brigada je slomila otpor domobrana i ustaša i
zauzela Kiseljak. Devetnaestog jula naš Treći bataljon dočekao je "na cijevi"
jedan bataljon "Princ Eugen" divizije u dolini rijeke Lepenice, kod
sela Petrovića, uništio dvije kombinovane njemačke čete, zaplijenivši dva
topa, četiri puškomitraljeza, 46 pušaka i 6 automata. Na mjestu borbe ostala
su 84 ubijena Nijemca, četvorica su zarobljena, a veći broj je ranjen. Vatrom
iz pušaka i mitraljeza sa brda Čubrena oboren je i jedan od aviona koji su
podržavali napad Nijemaca. Do 24. jula jedinice brigade su, iz zasjeda, napadale neprijateljske kolone
na cesti Sarajevo - Kiseljak, a toga dana dva bataljona "Princ Eugen"
divizije su, tenkovima i uz podršku avijacije, napala brigadu sa linije
Kiseljak - Han-Ploča - selo Tarčin i zauzeli Kreševo. Snažnim jurišima,
brigadaje istoga dana predvece ponovo zauzela Kreševo. Nijemci su imali četiri
poginula i oko 30 ranjenih, a mi pet poginulih i 15 ranjenih. Posljednjeg dana jula Vrhovni štab je naredio našoj diviziji da organizuje
prihvat jedinica Prve proleterske divizije kad se prebace preko pruge Sarajevo -
Mostar. Noću između 3. i 4. avgusta Treća i Sedma krajiška brigada prebacile
su se preko te pruge, između Ivan-Sedla i Konjica, a prihvat su pružile naša
i Deveta krajiška brigada. Od 7. jula, kada je ono Talić rekao da bi bilo dobro zapaliti avione, do 7.
avgusta - vodeći gotovo svakodnevno manje ili veće borbe, u rejonu veoma
osjetljivom za neprijatelja koji je, s obzirom na blizinu Railovca, uveliko
koristio avijaciju - naša želja da napadnemo aerodrom stalno je rasla. U vezi
s tim od prelaska brigade preko rijeke Bosne neprekidno su prikupljani podaci o
jačini i rasporedu neprijateljskih snaga, organizaciji odbrane, broju i
smještaju aviona na Rajlovcu. Dušan Karan i Edo Ambrožić stalno su bili na
terenu između Visokog i Rajlovca, pa su i podaci o neprijatelju već bili
realniji. Prema njima, u Rajlovcuje bilo 500 domobrana i ustaša i oko 300
Nijemaca, u Visokom 500 legionara, a u postajama i željezničkim stanicama od
40 do 160 domobrana. Dobili smo i informaciju daje budnost odbrane Rajlovca
najslabija izmedu Reljeva i Lemezovog brda i da se avioni nalaze u han-garima.
Podatke o organizaciji odbrane aerodroma nismo imali, ali smo vjerovali da ćemo
ih na vrijeme dobiti. Ujutro 7. avgusta, pulitički komesar brigade Mlađo Marin i ja stigli smo u
štab divizije, u selo Dusinu, i predložili napad na Rajlovac, naglašavajući
da napad treba izvršiti što prije. Udaljenost od Kreševa, u čijem se rejonu nalazila naša brigada, do
aerodroma, preko Donje Bioče, iznosilaje oko 35 km. Za izvođenje akcije bile
su nam potrebne najmanje dvije noći i jedan dan, a smatrali smo da će njen
uspjeh zavisiti od: manevarske sposobnosti brigade, očuvanja tajnosti akcije,
brzine pokreta, odlučnog napada i hitrog povlačenja brigade, po izvršenom
zadatku, u rejon Kreševa, zbog mogućnosti intervencije većih neprijateljskih
snaga iz Sarajeva i Visokog. Odmah po povratku u štab brigade preduzeli smo potrebne mjere pripreme za
akciju. Da bi brigada mogla brzo i lako da manevržše, naredili smo da se izdvoje
svi ranjeni, bolesni i iznemogli drugovi, zatim intendatura sa svim kuhinjama,
svi minobacači i teški mitraljezi i svi konji, i da se sa Četvrtim bataljonom
brigade prebace na Inač na planini Bitovnji. Intendantu Dušanu Jevtiću naređeno je da spremi suvu hranu za brigadu za
dva dana. Osnovna zamisao akcije bila je: za jednu noć, brzo i neprimjetno, prebaciti
brigadu (bez Četvrtog bataljona) iz rejona Kreševa u rejon sela Donje Bioče,
predaniti u šumi iznad sela, a slijedeće noći, po prelasku rijeke Bosne preko
mosta u Reljevu, napasti aerodrom od Reljeva preko Lemezovog brda. Napad na
aerodrom obezbijediti: od Visokog - zauzimanjem Podlugova, rušenjem pruge i
ceste i demonstrativnim napadom na Visoko; od Sarajeva - miniranjem pruge,
rušenjem ceste i postavljanjem zasjeda prema Sarajevu. Osnovni cilj akcije bio je uništenje aviona u hangarima. Borbu na aerodromu, prema našoj zamisli, trebalo je završiti do dva sata po
ponoći - kako bi se brigada do zore mogla prebaciti preko ceste Sarajevo -
Kiseljak, pravcem sela Ahatovići - Kakrinje - Kobilja Glava - Kreševo. Vjerovali smo u sposobnost i udarnu snagu brigade i znali da će starješine
i borci uložiti maksimum napora da bi zadatak izvršili. Do 9. avgusta izvršene su sve pripreme za akciju. Sem ostalog, održani su
sastanci partijskih ćelija i skojevskih aktiva, kao i konferencije četnih
kolektiva. Stiglo je i odobrenje štaba divizije za izvođenje akcije. Brigada
je bila spremna za pokret. Oko podne stigao je iz Bioče Dušan Karan. Pošto nije prikupio potrebne
podatke o organizaciji odbrane aerodroma, odmah sam ga ponovo uputio u selo
Donju Bioču da od Ambrožića i mještana prikupi potrebne podatke i da ih
najkasnije sutradan, 10. avgusta, do dva časa po podne, dustavi štabu brigade
u šumi iznad sela Donje Bioče. Pokret brigade trebalo je izvršiti tek pošto padne noć, jer je neprijatelj
na terenu imao dobru razvijenu agenturnu mrežu. Noću u pola devet pred postrojenim bataljonima smo održali kratke govore u
kojima smo naglasili da brigada kreće na važnu akciju i da će uspjeh u
najvećoj mjeri zavisiti od tajnosti i brzine pokreta, besprijekorne marševske
discipline, iznenađenja i smjelog i odlučnog napada. Naglasili smo da ćemo
najveći dio puta morati preći trčećim korakom i zahtijevali da iz stroja
izađu drugovi koji se ne osjećaju dovoljno snažnim da izdrže predstojeće
napore. Nastao je žagor, ali iz stroja niko nije izašao. Kako, zbog očuvanja tajnosti, još nismo otkrili objekat napada, to su borci
i starješine, bar u većini, smatrali da se to spremamo da napadnemo
neprijateljev garnizon u Visokom. Oko pola deset uveče brigada je krenula pravcem Han - Ivica - selo
Vukasovići i, izbjegavajući naselja i grabeći preko Crkvice, 10. avgusta, oko
četiri sata izjutra izbila u šumu iznad Donje Bioče. Te noći niko nije
prekidao vezu, a veliki dio puta brigada je savladala trčećim korakom - da bi
prije zore, neprimijećena, zašla u šumu. Za šest i po sati najbržeg marša
brigade data su samo dva kratka zastanka. Brigada je bila skocentrisana na jednom mjestu i odmah su preduzete mjere
borbenog obezbjeđenja. Oko logora su postavljene straže sa zadatkom da zadrže
svakog prolaznika do polaska brigade u akciju. Jedan vod Drugog bataljona
upućen je prema Visokom sa zadatkom da prikuplja podatke o njegovoj odbrani -
kao da ćemo ga tamo napasti. Oko podne grupa naših ekonoma i kuvara sukobila se sa ustaškom milicijom.
Jedan od dvojice poginulih milicionera bio je zloglasni komandant ustaške
milicije Uzeir Durmić, koji je 1941. godine organizovao i izvršio pokolj Srba
u Malešićima i Semizovcu. Njega je ubio borac Stevo Karlović (poginuo oktobra
1944. godine pod Avalom, u borbi za oslobođenje Beograda). Vijest o pogibiji
Durmića u narodu ovog kraja izazvala je veliku radost. U naš logor su pohrlili ljudi i žene. Donosili su nam pečenja, pite,
čabrice sa sirom i kajmakom. Bilo je i suvog mesa, i sudžuka, i kolačića, a
sve brižno uvijeno u bijele i vezene peškire. Narod je htio da vidi i čuje
svoje partizane. Bili su to ljudi izmučeni ratom. Mnogi su izgubili najbliže,
pretežno u ustaškim pokoljima. Sada su partizani ubili krvnika njihovog kraja,
pa je to bio njihov praznik. Mi smo ih primili kao svoje najrođenije,
odgovarali na mnoga pitanja, pokazivali iskreno razumijevanje za njihove
nevolje, ali do polaska na akciju nikoga nismo mogli pustiti iz logora. Tajnost
akcije morala se sačuvati do kraja i po svaku cijenu Obavještajac Dušan Karan u štab brigade je stigao oko tri sata poslije
podne. Ambrožić, koji je trebalo da mu dostavi podatke o organizaciji odbrane
aerodroma - nije se ni javio. Tako smo, polazeći od ranije dobijenih podataka
da je budnost odbrane najslabija od strane Reljeva i Lemezovog brda i da se
avioni noću nalaze u hangarima - ostali pri ranijoj odluci. Oko četiri po podne štab brigade je sazvao štabove bataljona i komande
četa Na tom skupu saopšteni su im odluka i detaljno razrađeni plan napada
brigade. Tek kad su starješine i borci saznali da će biti napadnut Rajlovac,
razumjeli su čemu tolika brzina i tajnost. Na licima drugova čitali smo
uzbuđenje i radost. Posebno uzbuđenje zavladalo je među bombašima i mitraljescima. U rejonu
Kreševa prišao mi je Boris Abramović, poznati bombaš brigade i donedavno
borac Prvog bataljona, i zamolio me da mu dozvolim da sa svojim drugovima
bombašima ide u akciju. Nisam se sa tim složio, jer smo ga nekoliko dana
ranije, zbog iznurenosti, povukli iz bataljona da se oporavi u ambulanti.
Međutim, Boris je bio uporan i dozvolio sam mu da pođe sa nama. Boris je
nakrivio titovku i pljunuo u šake. Zbog dužine puta koji je trebalu prijeći do aerodroma, morali smo krenuti
za vidjela. A pošto se staza kojom smo morali da se krećemo na jednom mjestu
toliko približavala cesti i pruzi da nas je neprijatelj, na otkrivenom
zemljištu, lako mogao opaziti - svi borci su se tako maskirali velikim granama
daje zbijena brigadna kolona ličila na dugu, pokretnu zelenu živicu. U suton, kada je brigada izbila iznad sela Ahatovića, čelo naše kolone se
iznenada sučelilo sa dvojicom ustaških oružnika (žandarma). Oni su
pozdravili dizanjem ruke i ustaškim pozdravom "Za dom", ali kad su
ugledali petokrake zvijezde na našim titovkama - jedan od njih je zaprepašteno
bacio pušku i odmah su se obojica dela u bezglavo bjekstvo prema reljevskom
mostu. Bilo nam je jasno da će oružnici alarmirati neprijatelja kojeg je
trebalo da iznenadimo da bismo prepadom ovladali mostom. Zbog toga smo bili
više nego ozlojeđeni; poslije tolikih priprema i napora čitavog kolektiva
brigade, jedan nepredvidivi slučaj doveo je u pitanje tako brižno planiranu
akciju. Bilo je jasno da moramo što prije pronaći neku drugu mogućnost da pređemo
rijeku Bosnu da bi se uspješno izvršio napad na aerodrom. Odmah sam naredio da
se pronađe i dovede neki mještanin. Za nekoliko minuta Stevo Rauš, komandant Prvog bataljona, doveo je jednog
sredovječnog seljaka. Kad reče da mu je prezime Koprivica, upitah ga da li mu
je Rade Koprivica, napredni student, neki rod. Odgovori mi da su u nekom daljem
srodstvu. Dok smo razgovarali, sa aerodroma, već utonulog u sivilu sumraka, čuo se
šum motora. Koprivica nam reče da to traktori razvode avione po polju i
parkiraju ih pored kukuruza, na krajnjoj ivici aerodroma uz Miljacku, te da su u
rovovima, u neposrednoj blizini aviona, domobrani. Pošto na topografskoj karti razmjere 1:100.000, koju sam ranije detaljno
proučio, nije bio označen ni jedan most preko rijeke Bosne u visini Rajlovca,
upitao sam Koprivicu da li postoji neki gaz preko rijeke. Odmah mi je odgovorio
da se Bosna uzvodno ne može gaziti i da nema prelaza. Učinilo mi se da nije
tako, pa je, na moje uporno insistiranje, dodao da, istina, postoji neki trošni
drveni most za pješake kod sela Butila, ali da na njemu ponekad bude i straža.
Naglasio je da se, po prelasku Bosne, Miljacka može pregaziti. Tako se onaj iznenadan sudar sa oružničkom patrolom pretvorio u veoma
sretnu okolnost, jer smo od mještanina Koprivice dobili dragocjene podatke. Na Lemezovom brdu bilo je oko 400 domobrana sa dva reflektora i
protivavionskim mitraljezima. Jedan reflektor bio je postavljen između hangara
i kasarne. Nijemci su zaposjedali bunkere i rovove ispred hangara, a u rovovima
pored Miljacke bio je manji broj domobrana. Pošto avioni, glavni cilj našeg napada, nisu bili u hangarima već u polju
i pored Miljacke, gdje je neprijateljska odbrana, sudeći po podacima, bila
najslabije organizovana i branjena, odmah sam izmijenio plan za napad i odlučio
da bataljoni trćećim korakom krenu uzvodno do sela Butila, zauzmu most, pređu
rijeku Bosnu, pregaze Miljacku i, po izvršenom razvoju za borbu, krenu u brz i
odlučan napad na aerodrom. Prvi bataljon, sa komandantom Stevom Raušom i političkim komesarom Perom
Đurićem na ćelu, imao je zadatak da iz centra borbenog poretka brigade
izvrši napad pravcem: k. 487, hangari, kasarna, željeznička stanica Rajlovac,
Lemezovo brdo. Zadatak Drugog bataljona (bez Prve čete), raspoređenog na lijevom krilu
borbenog poretka brigade i pod komandom komandanta Cvije Mazalice i političkog
komesara Jusufa Imamovića, bio je da se, brzim pokretom desnom obalom rijeke
Bosne, provuče do željezničke pruge i ceste, i krene u napad prema hangarima
i Lemezovom brdu. Treći bataljon (bez Druge čete), pod komandom komandanta bataljona Mirka
Zeca i političkog komesara Drage Đukića, dobio je zadatak da, sa desnog krila
brigade, razvije napad prema hangarima i kasarni. Druga četa Trećeg bataljona, čiji je komandir bio Lazo Ivaniš a
politički komesar Velimir Kukolj, sa zamjenikom političkog komesara Trećeg
bataljona Mirkom Kesićem i obavještajnim oficirom brigade Dušanom Karanom, te
sa jednom četom Visočko-fojničkog partizanskog odreda, dobila je ranije
zadatak da osvajanjem željezničke stanice Podlugovi, rušenjem željezničke
pruge i ceste i demonstrativnim napadom na Visoko - obezbijedi napad brigade od
intervencije neprijatelja s pravca Visokog i Breze. Zadatak Prve čete Drugog
bataljona, koju su predvodili komandir Miloš Švonja i politički komesar
Boško Vašalić, i Inžinjerijskog voda brigade bioje da miniranjem pruge,
rušenjem ceste i postavljanjem zasjede u visini sela Briješća - obezbijede
napad brigade od intervencije neprijatelja iz Sarajeva. Napad je trebalo da poćne u ponoć da bi se omogućilo Drugom bataljonu da
izvrši obuhvatni manevar i razvije čete za napad. Oko pola devet naveče brigadaje, pod okriljem mraka i trćećim korakom,
kre-nula na zadatak. Za jedan sat prešla je rijeku Bosnu i pregazila Miljacku. Noć je bila mirna. Kada je pregazio Miljacku, Drugi bataljon se, u pokretu desnom obalom Bosne,
sudario u kukuruznom polju pored rijeke sa kolonom od dvadesetak domobrana.
Došlo je do kratkotrajnog puškarenja. Domobrani su se trčeći povlačili, a
bataljon je, budući otkriven, samoinicijativno odmah prešao u napad prema
hangarima. Tačno u deset sati uveče, kada su izašle iz kukuruza na ćistinu, čete
Drugog bataljona su bile iznenađene jakim svijetlom reflektora i plamena iz
razbuktalih stogova stijena koje je neprijatelj palio, i snažnom puščanom i
mitraljeskom vatrom i djejstvom protivavionskih mitraljeza iz bunkera i rovova
pred hangarima i sa Lemezovog brda. Bataljon je silovito krenuo u juriš, ali je na potpuno ravnom, pokošenom i
jako osvijetljenom zemljištu, privukavši svu neprijateljsku vatru na sebe, bio
prikovan za zemlju. Čim je neprijatelj otvorio vatru na Drugi bataljon, Prvi i Treći bataljon
su, dovršivši razvoj za borbu na samoj ivici kukuruznog polja i uz saglasnost
mog zamjenika Borka Arsenića, odmah ne čekajući, krenuli u napad, pregazili
su rovove, likvidirali otpor domobrana i produžili da izvršavaju zadatak. Napadom Prvog i Trećeg bataljona, stanje na sektoru Drugog bataljona se
znatno poboljšalo, jer je sada neprijatelj dobar dio vatrenih sredstava
usmjerio prema Prvom bataljonu koji je jurišao prema hangarima. Da nije tako
bilo Drugi bi bataljon, koji je u ovoj akciji inače imao najviše poginulih i
ranjenih drugova, pretrpio još veće gubitke. 1 pored tako žestoke vatre,
borci Prvog i desnog krila Drugog bataljona su se, uništivši vatrom iz pušaka
i mitraljeza dva reflektora, privukli na 50 do 150 metara bunkerima i hangarima
i odatle tukli po grupi od tri aviona koji su se nalazili na polju lijevo od
hangara. Većina aviona bila je parkirana na ivici aerodroma, na pravcu napada Trećeg
bataljona. Borci ovog bataljona su, neometani vatrom, uspješno palili avione.
Pokazalo se, naime, da je neprijateljska zaprečna vatra bila tako usmjerena da
je braneći prilaze avionima - tukla preko njih. Borci Milan Šobot iz Drvara, Gojko Radanović iz sela Vrtoča kod Bosanskog
Petrovca i zamjenik komandira čete Luka Jelić iz sela Prekaje kod Drvara prvi
su počeli da pale avione. Neki avioni su zapaljeni mitraljeskim rafalima, ili bacanjem ofanzivnih
ručnih bombi pod njih, a drugi paljenjem benzina koji je isticao iz rezervoara.
Jedan od boraca je, paleći šibicom benzin koji se slivao niz avion, i sam
zahvaćen plamenom, pa su drugovi morali gasiti plamen koji ga je obuhvatio. A
bilo je i šaljivih zgoda. Recimo jedan borac je, podvukavši se pod veliko
krilo "junkersa" i shvativši da su avioni mnogo veći nego što ih je
zamišljao gledajući ih u vazduhu, upitao druga do sebe: "Je 1' to anjgar?" Pri završetku naše akcije Nijemci i ustaše su izvršili jedan, a zatim i
drugi protivnapad, ali su se morali povući. U odbijanju protivnapada
učestvovala su sva tri bataljona. Iz Prvog voda Prve čete Prvog bataljona poginuo je čuveni mitraljezac Gojko
Antonić. On je na Kapi kod Breze, gdje sam, 16. jula, čvrsto odlučio da
uništimo avione na Rajlovcu, pohvaljen pred strojem bataljona, jer je svojim
"šarcem" oborio jedan od aviona koji su nas bombardovali. Te noći
Antonić je štitio bombaša Borisa Abramovića i, kad se vratio svom vodu, kod
bunkera je poginuo. "Nikad više takvog mitraljesca!" - duboko je uzdahnuo komandir
Prve čete Bijeli, nad poginulim Antonićem, dok su mu u očima blistale suze.
Iz Prvog voda te čete poginuo je i Dušan Berić iz Lamovite, onog pitomog sela
slobodarskog Potkozarja u kome je 21. maja 1942. godine formirana naša brigada. Na aerodromu je jenjavao neprijateljski otpor. Za sve vrijeme borbe aerodrom je bio veličanstveno osvijetljen. Iz
zapaljenih aviona buknuli su i visoko se propinjali stubovi blještavog,
bjeličasto-zelenog i ljubičasto-plavkastog plamena. Bio je to najljepši
pozdrav razdraganih buraca Prve krajiške svom vrhovnom komandantu, drugu Titu,
i našim drugovima proleterima koji su bili i dobili najtežu bitku za vrijeme
rata, bitku na Sutjesci. Iznad Rajlovca se stvorio gust oblak dima koji je zaklonio Mjesec. Oko pola dva poponoći, pošto je zadatak bio izvršen, naredio sam da se
bataljoni izvuku iz borbe. Kad se stiglo to naređenje, grupa boraca Trećeg
bataljona nije se htjela povući dok nije zapalila i dva preostala aviona -
jedan mitraljeskim rafalima, a drugi raketama ispaljenim iz signalnog pištolja.
Tako isto je i vodnik Prvog voda Treće čete Drugog bataljona, Mile Vidović iz
sela Dera kod Prijedora, naredio da se zapale i preostala tri aviona lijevo od
hangara. Ali tek što je izdao to naređenje - pao je smrtno pogođen u glavu.
Bolničarka Treće čete, Šerifa Zjakić iz Bihaća, pritrčala je da ga
previje, ali je, smrtno pogođena, pala pored svog hrabrog komandira. Među ranjenim drugovima bioje i Boris Abramović, najbolji bombaš Prvog
bataljona. Ranjen je kod bunkera, kada je bacio i drugu bombu. Glava mu je bila
sva u krvi. Bio sam deprimiran, misleći: "Gotovo je i sa našim
Borisom". Na sreću, rana nije bila teška, iako je mnogo krvarila. Metak
mu je samo probio lice i povrijedio jezik. Kad sam mu prišao, s mukom je rekao:
"Nije to ništa" i jedva ispjunuo u šaku krvavo tane koje mu se bilo
zadržalo u ustima. Nakon tri i pu sata žilave borbe, u kojoj je kolektiv brigade prevazišao
sebe - zadatak je bio izvršen. Na aerodromu sa kojeg su uzlijetali
neprijateljski avioni ostale su samo olupine i njihov pepeo. Brigadaje u akciji imala šestoricu poginulih, šest lakše i dva teže
ranjena druga. Prva četa Drugog bataljona porušila je cestu i željezničku prugu prema
Sarajevu. Lokomotiva sa dva blindirana vagona iskliznula je iz šina. Posada
blindiranog voza izašla je iz vagona i razvila se prema našoj zasjedi, ali se
nije mogla probiti prema Rajlovcu. Intervencija neprijatelja iz Sarajeva bila je
onemogućena. Prilikom povlačenja četa je imala tri ranjena borca. I Druga četa Trećeg bataljona uspješno je izvršila svoj zadatak: sa
četom iz Vi-sočko-fojničkog Za vrijeme akcije u željezničku stanicu Podlugovi ušle su tri kompozicije. Dvije su bile pune raznog materijala, namirnica i konja namijenjenih za njemačku vojsku. Oko 70 Nijemaca, koji su bili u kompozicijama, rastjeranoje, a nekoliko ih i ubijeno, dokje 20 nenaoružanih ustaša zarobljeno. Naroduje podijeljen veći dio namirnica, odjeće, obuće i konja, manji dio je izvućen za brigadu, a ostalo je spaljeno. Dio ove čete izvršio je demonstrativan napad na Visoko i tako vezao neprijatelja za garnizon, a jedna četa Visočko-fojničkog odreda postavila je zasjedu na cesti između Visokog i Kiseljaka. Sa aerodroma smo se povukli takvom brzinom da su Prvi i Drugi bataljon već 11. avgusta u zoru prešli cestu Kiseljak - Sarajevo kod Kobilje Glave. Nošenje ranjenika noću, po strmim padinama, bilo je veoma naporno, a da bismo ga ubrzali, angažovali smo i članove štaba brigade, politodjela i štabova bataljona. Neprijatelj je iz Sarajeva prema Kiseljaku bio uputio tenkove i 40 kamiona sa pješadijom. Međutim, brzim prelaskom Prvog i Drugog bataljona preko ceste Sarajevo - Kiseljak, u neposrednoj blizini Sarajeva, pretekli smo neprijatelja i osujetili njegovu namjeru da nas presretne. Treći bataljon se preko ceste Sarajevo - Kiseljak prebacio tek 11. avgusta uveče, kod sela Radanovića, jer je morao sačekati povratak svoje Druge čete iz Podlugova, a prethodno je napao i zapalio kolonu od šest neprijateljskih kamiona. Čim su Prvi i Drugi bataljon prešli cestu, iz grudi boraca otela se neobuzdana, mladalačka, jedra i poletna pjesma. Iz Butmira, u pravcu Zagreba, letjela su dva neprijateljska aviona, ostavljajući za sobom bijelu nit koja se postepenu širila. Borci su gledali tu sliku i veselo dobacivali: "Vidi, vidi kako bježe", "E, dobili ste po repu pa vam se puši", "Doći će, vala, i vama crni petak"... Drugovi kao da nisu osjećali umor. Čudio sam se i divio ogromnoj snazi koja leži u našim ljudima. Nad kolonom vila se pjesma "Oj, Kozaro, puna li si lista". "Da ih je nekako spaliti" - romorilo je u meni. Pomislih: "Sjutra ću vidjeti Talića. E, silan je to momak!" Radio-stanica "Slubodna Jugoslavija" objavilaje 18. avgusta slijedeći izvještaj: "Noću između 10. i 11. avgusta 1943. godine naša slavna Prva krajiška brigada, pod komandom Voje Todorovića, poslije žestokih okršaja, zauzelajejedan od najvećih aerodroma u Jugoslaviji, aerodrom Rajlovac kod Sarajeva. Borci Prve krajiške brigade uništili su 34 njemačka aviona i to: 18 bombardera tipa 'dornije', četiri bombardera tipa 'junkers', šest aviona tipa 'blenhajm', jedan transportni i pet aparata raznih tipova..." Posredstvom "Nove Jugoslavije" ubrzo smo čuli i visoko priznanje koje nam je, za uspjeh postignut u napadu na aerodrom Rajlovac, dao drug Tito slijedećim riječima: "Vrhovni štab NOV i POJ izražava svoju zahvalnost borcima, komandirima i politkomesarima Prve krajiške brigade za junaštvo i hrabro požrtvovanje pri izvršavanju svoje borbene zadaće" Doktor Blagoje Kovačević iz Sarajeva, prilikom izlaska na oslobođenu teritoriju, ispričao mije daje sa aerodroma Rajlovac, poslije ove naše akcije, u besvjesnom stanju prenesena u bolnicu jedna naša teško ranjena drugarica. Kada je došla svijesti, počelo je saslušanje. Na pitanje domobranskog oficira od kuda smo došli i koliko nas je bilo, prkosno je odgovorila: "Idi u šumu pa ih pitaj!" Teško ranjena izvedena je iz bolnice i strijeljana, ostavši zauvijek anonimna. Sa takvim borcima i starješinama kakve je imala Prva krajiška bilo je mogućc izvršiti uspješan napad na Rajlovac. Akcija na Rajlovac izvedena je: - uspješnim djejstvima Prve krajiške brigade na širokom frontu od Visokog dc Sarajeva sa relativno malim snagama (tri bataljona brigade); - u strogoj tajnosti, uspješnim obmanjivanjem i iznenađenjem neprijatelja; - neprimjetnim i brzim manevrom brigade od Kreševa do aerodroma i njenim brzim povlačenjem, po izvršenoj akciji, u rejon Kreševa; - brzom izmjenom odluke, u izmijenjenoj situaciji, na osnovu novih podataka dobijenih neposredno pred početak akcije; - nanošenjem udara na pravcu na kojem je odbrana neprijatelja bila najslabija; - odlučnim i smjelim napadom jedinica i izvanrednim moralom boraca i starješina; - samoinicijativom i snalaženjem starješina i boraca u izvršavanju postavljenog zadatka. Tajnost priprema i iznenađenje neprijatelja bili su najvažniji preduslov za uspjeh ove akcije. Neprijatelj nije vjerovao u mogućnost našeg napada iz više razloga: - odbrana Rajlovca bila je organizovana sistemom povezanih bunkera, rovova, žičanih i drugih prepreka u jako utvrđene čvorove i zaposjednute jakim snagama i vatrenim sredstvima, a prisustvo Nijcmaca predstavljalo je poseban kvalitet utvrđene odbrane aerodroma; - odbrana Rajlovca bila je znatno ojačana snagama iz Visokog, i posebno iz sarajevskog garnizona, u neposrednoj blizini aerodroma, zatim posadama u svim postajama, željezničkim stanicama i taktički važnijim zemljišnim objektima, stalnim patroliranjem i intezivnim transportom neprijateljskihjedinica i materijala komunikacijama Sarajevo - Visoko i Sarajevo - Kiseljak; - i zaleđe aerodroma, prostor između komunikacija Sarajevo - Visoko, Sarajevo - Kiseljak i Kiseljak - Visoko, po kome su slobodno krstarile patrole oružnika, domobrana i ustaške milicije, smatralo se potpuno bezbjednim. Pored toga, neprijatelj je, u nastojanju da nas izbaci iz rejona Kreševo - Fojnica, angažovao i svoje najelitnije jedinice (dijelove "Princ Eugen" divizije, 369. i 373. divizije i druge). Bio je to gusto zaposjednut, dobro organizovan, jako utvrđen i intezivno kontrolisan neprijateljski osinjak u koji je trebalo ući da bi se izvršio napad na aerodrom Rajlovac. Tajnost akcije bila je toliko efikasna daje neprijatelj 10. avgusta, ne znajući za pokret brigade prema Rajlovcu i tražeći nas, upao u Kreševo sa pješadijom i sedam tenkova, iako je na tom terenu imao dobro organizovanu obavještajnu službu. Ni zapovjednik Rajlovca, pukovnik Mate Rogulja, nije vjerovao u mogućnost napada ćak ni kada su ga na to, dva sata prije početka akcije i na osnovi nekih podataka o nama, upozorila dva mještanina. Iznenađenje je, dakle, bilo potpuno. Uništenje tako velikog broja neprijateljskih aviona na aerodromu u Rajlovcu djelovalo je kao grom iz vedra neba na njemačku i ustašku propagandu, još neposredno poslije pete neprijateljske ofanzive u kojoj su naše snage, prema njihovom tvrđenju, "potpuno uništene". Vijest o napadu na Rajlovac primljenaje sa oduševljenjem u narodu i svim našim jedinicama. Napad na aerodrom Rajlovac naročito jasno pokazuje kako se rađala i realizovala stvaralačka inicijativa koja je izvirala iz svijesti boraca i starješina, osnovnih nosilaca svih naših pobjeda u narodnooslobodilačkom ratu, da se pod rukovodstvom druga Tita i Partije bore za slobodu i nezavisnost naše zemlje, za bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti, za plemenitije odnose među ljudima, za bolji i ljepši život, za socijalizam. Osvanuo je lijep, svjež i sunčan dan, 12. avgust 1943. godine. Sa Inča se spuštala duga kolona. Bioje to naš Četvrti bataljon pod komandom komandanta Savana Kesića i političkog komesara Petra Simurdića. Dolazili su sa ranjenicima i pozadinskim dijelovima brigade. Prva krajiška bila je opet na okupu, spremna za nove borbe. Stigao je i Drago Talić. Vedra pogleda, stao je "mirno" i pozdravio sa "Smrt fašizmu" U njemu je, očevidno, sve treperilu. Zadovoljstvo je zračilo iz njegovog pametnog pogleda. "Sloboda narodu, druže Taliću! Na mjestu voljno!", nasmijali smo se. "Sjećaš li se, Taliću kad mi ono reče: da ih je nekako spaliti", upitah ga, smješkajući se. S puškom o desno rame, staoje opet "mirno" i reče: Sjećam, sjećam, i sada kad smo ih spalili, ne žalim poginuti". Zatim je, sa blagim prizvukom prijekora, upitao: "Zašto je, druže komandante, baš naš Četvrti bataljon morao da obezbjeđuje bolnicu i komoru?" Umjesto odgovora, zagrlio sam našeg bombaša. Nastala je tišina. Talić je pogledao u plavo nebo. Odande se nije čuo zvuk aviona. Gledao je tako, zadovoljan, pa će: "E, baš je lijep ovaj dan". Uskoro je naša brigada, u sastavu Pete krajiške udarne divizije, krenula za Srbiju, a ja na dužnost u Četvrtu krajišku diviziju. Dragu Talića nikada više nisam vidio, jer je 14. maja 1944. godine kao borac Druge čete Četvrtog bataljona, u desetini Žarka Samardžije, poginuo u borbi protiv četnika kod sela Pogleda, u blizini Arilja. Poginuo je onako mlad i željan ljepšeg života za koji se borio zajedno sa drugovima. Njegov lik je u mom sjećanju i sjećanju boraca njegovog bataljona i brigade ostao čist, svjež, drag i neizbrisiv. Misao Drage Talića, krajiškog borca tako reći u dječačkim godinama, bila je prva iskra koja je zapalila neprijateljske avione na Rajlovcu. Vojo Todorović
|