PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

U KLOPCI ZBOG SNA U ljeto 1943. godine moja jedinica se nalazila u jednom mjestu u istočnoj Bosni čijeg se naziva više ne mogu sjetiti. Najednom smo dobili naređenje da se svi borci moraju povući odatleJerje obilaznom cestom, navodno, trebalo da prođu njemač-ki tenkovi. Moralo se brzo raditi. U vezi s tim svaka bolničarkaje dobila zaduženje da pazi na dvoja nosila sa teškim ranjenicima ili na više ranjenika sa lakšim ozlje-dama. Dok smo se povlačili bilaje lijepa, mjesečinom obasjana noć. Kolona je išla kolskim putem duž kojeg se od noćnog povjetarca talasalo već dozrelo žito. Sa čelaje šapatom, od borca do borca, do našegzačelja došlo naređenje: "Kolona, stoi!" Sjeli smo svi da se odmorimo. Ja sam se, sjedeći, oslonila na jednu pletenku (opletenu seljačku bocu za rakiju) ne poslušavši naređenje da se svaki borac mora nasloniti na svog druga, da bi osjetio kad dođe pokret. Šjedeći tako oslonjena, zaspala sam. U pletenki, koja mi je poslužila umjesto druga, da se na nju naslonim, bilaje voda za ranjenike. Naređenje za pokret došlo je tiho, tako da ga, budući da sam već bila čvrsto zaspala, nisam ni čula. A kada sam se probudila - oko mene nije bilo nikoga; bila sam potpuno sama, u noći. Nisam znala ni koliko dugo sam spavala, ni kada je i kuda moja jedinica otišla. Na trenutak me je uhvatila panika. Vjerujem da bi se i znatno stariji borac uplašio, a meni je bilo tek sedamnaest godina, prvi put sam os-tala tako sasvim sama, ne znajući kuda da okrenem. Pošla sam nasumice, putem, u onom pravcu u kojem sam bila okrenuta kad sam se probudila. Idući tako, došla sam do mjesta gdje se put račva u dva smjera. Uz sav strah koji sam osjećala dok sam tako sama hodala kroz noć, sada sam se na-šla u teškoj nedoumici: kojim putem da krenem. Odlučila sam - krenuću nalijevo. Idući tako, nakon izvjesnog vremena udoh u neki klanac. Kretala sam se vrlo tiho, osluškujući svaki šum. Nisam znala da li sam na pravom putu, a bojala sam se i nep-rijateljske zasjede. Odjednom sam ćula nešto kao topot konjskih kopita. Pritajila sam se i čekala da li će se čuti kakvi glasovi. Znala sam: ako budu i govorili našim jezikom - to ne znači da moraju biti partizani. lako sam se svim silama trudila da ne odam svoje prisustvo, čula sam glas ispred sebe: "Neko se nalazi iza nas!" Sad više nisam imala kud: bježati nisam smjela, jer bi pucali, a nisam znala ko je ispred mene - partizani, četnici ili ustaše. Odmah zatim sam čula naredbu patroli da pogleda ima li koga. Napeto sam osluškivala razgovor među vojnicima, ne bih li ulovila kako se oslov-ljavaju međusobno i kako se obraćaju starješinama. Čekala sam, zapravo, da li će se kod izdavanja naredbi ili u razgovoru čuti riječi: komandant, komesar ili drug. No, suočena sa surovom stvarnošću, znala sam da ni u to ne mogu sasvim vjerovati, jer su neprijatelji nerijetko baš na taj način znali noću uvući u zamku našeg borca koji bi zalutao. U glavi su mi se rojile misli i različite pretpostavke. Bila sam u klopci, nespo-sobna da bilo šta preduzmem, jer bih i na najmanji pokret bila ubijena. U tom klan-cu zakloniti se nije se moglo nigdje. Odlučila sam da čekam, pa šta bude, a u kraj-njem slučaju da ne dozvolim da živa padnem u ruke neprijateljima - ako to bude njihova patrola. Uza se sam imala pištolj i bombu. Dok sam tako razmišljala i pravila kombinacije kako da se spasim iz opasne situacije, čula sam dajedan iz patrole oslovljava nekoga sa "druže", što me ohrabri. U međuvremenuje patrola nekoliko puta pitala: "Koje tamo?" Odlučila sam da se javim. Odgovorila sam samo: "Ja sam!" Tada se jedan iz te patrole nasmijao i rekao glasno: "Jedna drugarica kojaje, sigurno, zaspala i zalutala!" Istupila sam pred njih i ubrzo saznala da su to naši borci koji su pošli da, iz zasjede, dočekaju njemačke tenkove. Rekli su mi da ću sada morati da sa njima provedem izvjesno vrijeme uz cestu. Sva srećna što sam naišla na naše - poslušala sam ih. Cekali smo dugo, ali se tenkovi nisu pojavili. U zoru sam otišla sa kuririma u selo koje se, kako sam upamtila, zvalo Jabuka, gdje je bila brigadna bolnica. Scenu dolaska među ranjenike, za čiji sam život bila te noći zadužena - neću nikad zaboraviti. Oni su mislili da me više nema među živima. Svoje oduševljenje što me ppnovo vide izrazili su bacanjem u vis svega što im se našlo pri ruci: čutu-rica, porcija, kapa... Radovali su se kao djeca i uzvikivali: "Evo je! Evo je!" A i ja sam bila presrećna, jer se sve dobro završilo. Sofija Kapoš Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument