PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

ŽRTVOVANJE ZA RANJENOG DRUGA Krajem jula 1943. godine, na liniji Sarajevo - Kiseljak - Busovaća, Nijemci su, u sadejstvu sa domobranima i ustašama, krenuli protiv nas u napad. Uz sadejstvo avijacije, izvršili su jak pritisak na naše jedinice, koje su se povlačile iz doline Le-penice ka Kreševu i planini Bitovniji. Naše povlačenje je bilo otežano i samim tim što smo imali dosta ranjenika na nosilima. Jednoga druga, čijeg se imena više ne sjećam, nosili smo Nikola Bulajić, komesar naše čete, Mirko Kesić, Vučen Stupar i ja. U samom povlačenju, pod borbom ijakim pritiskom neprijatelja, našli smo se sa nosilima u jednoj povelikoj njivi na kojoj je zob bila u sazrijevanju. 1 baš kada smo bili nasred njive, u brišućem letuje naišao neprijateljski avion, istresao na nas seriju lančanih bombi i mitraljirao nas i kulonu. Tom prilikom naš drug na nosi-lima je ponovo pogođen, toga puta smrtno, a teže je ranjen Bulajić, dok su Kešo i Stupar lakše ranjeni od parčadi bombi. Od nas šestorice samo smo politički ko-mesar bataljona Drago Đukić i ja ostali neranjeni. Tom prilikom Đukić je nosio moj mitraljez, a ja ranjenika. Sada smo tek bili izloženi opasnosti, jer se očekivao ponovni nalet avijacije, a pomoći nismo mogli dobiti pošto je svaki borac bio angažovan - bilo borbom, bilo pod nosilima. Tako Dragi i meni nije preostalo ništa dru-go negu pomoći ranjenim drugovima da se iz te zobi izvuku u šumu. Bulajića smo uzeli između sebe i iznijeli ga, a kasnije smo se vratili po nosila sa mrtvim drugom kako ga ne bismo ostavili nesahranjena. Inače, druga Nikolu Bulajića sam upamtio po uzvišenim boračkim i ljudskim osobinama, kao i po njegovom drugarskom dr-žanju i lijepom ponašanju, po ćemu je ostao uzor mnogima u našoj četi. U napadu na Rajlovac, naša Prva četa je gazila rijeku Miljacku, i to kako prilikom odlaska na izvršenje svog borbenog zadatka, tako i poslije njegovog izvršenja. Pri prelasku rijeke voda nam je napunila obuću muljem i pijeskom koji je borcima nanio takve ozljede da je četa bila bezmalo osakaćena, a obuća bezmalo neupotrebljiva. Po izlasku iz Sarajevskog polja, četa se jedva dokopala šume između Rajlovca, Visokog i Kobilje Glave. Sklonjeni od komunikacija, borci su cijeli dan ležali u šumi i sušili odjeću i obuću, dok su im po stopalima poskakali mjehuri izazvani trenjem kože onim pijeskom. Jedini je u četi ostao bez tih mjehura i u suvim čizmama moj vodnik Jovo Ćurčić, koga sam ja onako sitnog, zajedno sa mitraljezom prenio preko vode. Tek drugi dan četa se povlačila u rejon prikupljanja prema Lepenici. U samo svitanje tog dana četa izbija na najveću okuku komunikacije ispred Kobilje Glave. U istom momentu je izbila kolona njemačkih kamiona natovarenih raznom opremom. Nastupio je pravi lom pri čemu se komanda komandira Surle: "Zaokolite, drugovi!" brzo ostvarila. Nakon nekoliko minuta borbe imali smo na raspolaganju cijeli konvoj kamiona. Međutim, mogla je da se oćekuje brza intervencija neprijatelja iz Sarajeva i Kiseljaka, pa se radilo što je najbrže bilo moguće. Oboreno je više bala sa kamiona u kojima su bile nove njemačke uniforme i obuća, a na posljednja dva-tri kamiona nalazila su se i utovarena goveda. Sve što nismo mogli ponijeti odmah je spaljeno, što je izgledalo tužno, ali je i to bilo bolje nego da se neprijatelj dokopa tog našeg plijena. Pošto nas je uhvatio dan, a prema zbornom mjestu, zapravo, dogovorenom rejonu prikupljanja jedinica, Lepenici, predstojalo nam je kretanje čistinom, to je komandir čete Surla naredio: istovarene bale uprtiti na leđa i nazad, u šume sjeverno od Kobilje Glave. Uslijedilo je raspakivanje, sortiranje po veličinama i oblačenje. Tako se četa obukla u nove uniforme, a i cipela je bilo dosta, pri čemu je prethodno dio plijena, pa i te odjeće i obuće, kao i uvijek u sličnim prilikama - odvojen za ranjene i bolesne. Onda nam je komandir Surla rekao: "E, sad drugovi, kada ste se tako lijepo obukli i obnovili, sve uniforme koje smo odvojili ili koje pretiču, kao i sve naše stare što su bolje, lijepo spakujte jer ćemo ih ponijeti ranjenicima i četama u našem bataljonu.a To je učinjeno; zapakovali smo sve sa velikim zadovoljstvom. I to je dobrodošlo loše obučenim drugovima. Drugarski je to bio gest, ali ništa izuzetno od onoga što se stalno radilo u našim jedinicama. Početkom decembra 1943. godine započinje šesta neprijateljska ofanziva. Mi se nalazimo na položajima visom planine Šargana, okrenuti prema Kremni i Užicu. Od Šargana smo se povlačili preko Drine uz najteža naprezanja. Naša četa je vodila neopisivo teške borbe i još je nosila ranjenike, a obruč oko nas se svakim danom sve više stezao. Eh, dug li je put od Šargana do Konjuh planine, ajoš kada se nosila ne skidaju sa ramena premorenih boraca! Trebaloje nositi i braniti svoje ratne drugove i sačuvali smo ih. Ništa lakše nije nam bilo ni u proljeće 1944. godine, kada smo se opet negdje od Užica pa preko Ivanjice, Javora i pored Sjenice, povlačili u pravcu rijeke Lima, da bismo kod Brodareva prešli u Sandžak. To je bio dug put, teren veoma težak, a mi opterećeni ranjenicima. Samo da napomenem da su jedna nosila bila na tri borca. Ponavljalo se: spustismo nosila, vodimu borbu sa neprijateljem i odbacimo ga nazad, a onda ponovo pod nosila - da bismo spasili svoje saborce. Sredinom decembra 1943. godine, prve noći poslije proboja izšeste neprijatelj-ske ofanzive, bili smo smješteni u selu sjeverno od Han-Pijeska. Iste noći bio sam dežurni u našoj četi, do pola noći, vršeći smjenu straža i patrola. Noć je bila vedra, snijeg dosta veliki, cića stegla, pa sve iskri prema mjesečini, a pri hodanju sve škripi pod nogama. Negdje ispred ponoći izišao sam pred kuću da ne bih zaspao da malo protegnem noge. Dok sam stajao pred kućom, u daljini se ćuo neki muški glas. Napregao sam dobro sluh da bih razabrao što je to. Cujem lelek i dozivanje drugova u pomoć iz pravca šume iz koje smo izbili po proboju. Zaključio sam daje u pitanju naš borac, vjerovatno teže ranjen, koji traži pomoć. Sudeći po glasu to nije bio borac iz naše čete, a njegovo dozivanje, zbog škripe snijega pod nogama, nisu čuli stražari i patrole koji su se kretali okolo. Naravno, odmah sam pošao kod komandira čete Branka Surle i obavijestio ga o tome. On je skočio iz svoje skromne ložnice i sa mnom pošao da posluša taj glas i dozivanje. I umjesto da ja dobijem smjenu i pođem na odmor, Surla bez predomišljanja nareduje: "Bujane, budi desetinu, dva ćebeta i nosila na leđa i pravac u šumu, po tog borca!" Ni ja ne postavljam nikakva pitanja u vezi sa mojom smjenom i odmorom, već brzom brzinom budim svoju desetinu i krećemo ka šumi. Udaljenost logora od ranjenika je bila dosta velika, učinilo nam se i kilometarska, što je i razumljivo s obzirom na težak teren i veliku zimu. Tamo smo, na jednom sniježnom platou, našli teško ranjenog Božu Jovanića, mog komšiju i školskog druga, tada delegata voda - ne znam da li još u Desetoj krajiškoj brigadi, ili već u našem Četvrtom bataljonu, što za ovu priliku nije važno. Božo je bio izranavljen parčadima bombi, a od zime mu se i krv sledila tako da nije tekla iz rana. Donijevši ga u logor, nismo ga približavali vatri, već smo mu pojedine dijelove tijela trljali snijegom. Božo se dosta dobro držao, pa smo se nadali da bi mogao i preboljeti rane. Međutim, on me je prizvao k sebi i molio me da zapamtim to mjesto gde je ranjen i gde će da umre, kako bih to znao pokazati i njegovim roditeljima. Sigurno je predosjetio smrt, tako da sav naš trud i zalaganje, kao i pokazano drugarstvo, nisu urodili plodom, drug Božo Jovanić je umro na našim nosilima kao i mnogi drugi ratnici koje ni po cijenu sopstvenog života nismo ostavljali. U avgustu 1944. godine brigadaje prešla preko rijeke Ibra i, u sadejstvu sa os-talim našim snagama, likvidirala posljednju i najglavniju koncentraciju četničkih snaga na Kopaoniku, da bi potom dejstvovala u pravcu Kuršumlije. Na tim tereni-ma vođene su borbe i sa balistima. Sjećam sejednog pokreta naše čete, kadaje do-šlo do pripucavanja na nas sa obližnjih ćuvika gdje su bili balisti. To, istina, nisu bile nekejače, i organizovanije jedinice, već su se balisti nalazili u rastresitom poretku, po malim grupicama, obično trojkama. Kao takvi oni za nas nisu predstavljali neku veću opasnost, pa smo ih malo i potcjenili, što se pokazalo štetnim, budući da smo imali i žrtava. Tako se jednoga dana naša Prva četa kretala u streljačkom stroju u pravcu kota sa kojih se pucalo. Komandir naše čete tada je bio Stevo Vojvodič, a ja sam još bio vodnik. U jednom trenutku smo se nas dvojica odvojili od čete, ok-renuvši mnogo udesno, koristeći se udoljem u pokretu prema razbojnicima. Zapra-vo, naša namjeraje bila da se zabacimo iza leđa toj "usitnjenoj" bandi, pa da ih žive pohvatamo. Istina, to naše odvajanje nije bilo za pohvalu, već za kaznu, što sam ubrzo shvatio. Kroz niske šumarke smo se približili balistima na možda 80 metara. Cim su nas otkrili, iz prvoga hica je pogođen komandir Vojvodič. Da li je posredi bila trom-blonska mina ili zapaljivo rasprskavajuće zrno, to nisam mogao zaključiti, alije Voj-vodič pogođen na jako osjetljivom i nezgodnom mjestu u predjelu prepona. Da bude i teže, hitac je zaplio na njemu odijelo i donji veš, koji se sav oko rane rascv-jetao, pa je još brže gorio i stvarao dim. Videći taj dim, balisti su ga i dalje gađali i time mene onemogućavali da mu priskočim u pomoć. A Stevo me je zvao i na-ređivao da ga ubijem, videći da smo obojica u vrlo teškoj situaciji i misleći na naj-gore. Za mene je ostao samo jedan izbor: baciti se do ranjenog druga i pružati mu pomoć, kako sam i učinio, nemajući vremena da gasim na njemu zapaljeno odijelo. Zajedno sa automatom, zgrabio sam ga za nogu i nekoliko koraka ga vukao do jed-ne podlokane jaruge. Tu sam pokušao da ugasim odijelo, a potom sam ga ponovo uzeo na ramena i ponio ga kroz sitnogoricu, onim istim jarugama, kuda smo i došli. Pošto sam se dovoljno udaljio od bande i sklonio se od njihova oka, skinuo sam svoj donji veš i presvukao Vojvodiča. Ranu mu nisam previjao pošto nije krvarila, jerje vatrom opaljena, ali je zato iz nje curila neka žuta sukrvica. Nosio sam ga skoro 3 km, do štaba brigade, a on je povremeno škripao zubima i vrlo malo govorio. Nosio sam ga ni za trenutak ne dolazeći u iskušenje da ga ostavim čak ni negdje u zaklonu, mada se nije znalo komeje gore od nas dvojice. Vojvodičaje boljela rana, kao i opekotina, što je on muški podnosio, ali je i meni bilo zaista teško: on ima oko 70 kg, tu sujoš njegovi i moj automat koje nisam htio ostaviti, ajoš me spopala neka vrućina. Nagrada i priznanje za sve to bila mije sama činjenica što sam spasio život Steve Vojvodiča. Pri tome nisam učinio ništa posebno u našoj četi i brigadi. Kod svake jedinice i pojedinca najuvjerljiviji dokazi, drugarstva bili su primjeri izvlačenja, nošenja, obezbjeđenja i zbrinjavanje ranjenika. To je bila naša najveća preoku-pacija, nepresušni izvor našeg humanizma i borbenog morala, što se pamti za sva vremena. Zapravo, ne znam nijedan slučaj daje moja četa ostavila druga ranjenog iako je bilo na izgled nemogućih i bezizlaznih situacija u kojimaje bilo boraca to-liko iscrpljenih i nemoćnih daje trabalo da i sami legnu na nosila da budu nošeni, a oni su podmetali ramena pod nosila. To se dešavalo i u veoma teškim trenucima, kada ni sami nismo znali kuda sa vlastitom glavom, a kamo li sa ranjenikom, pa smo opet pronalazili izlaz i spašavali ranjene drugove. Dugo sam bio mitraljezac. Iako to nikada nisam lićno zahtijevao, mitraljez su, bez posebne naredbe, po nekom prećutno prihvaćenom sporazumu, nosili borci i starješine, tako da se događalo da mi to oružje, na maršu, ne dođe do ruku. U takvom slućaju ja sam obično zamjenjivao svoje pomoćnike ili nosioce municije, kojima nije bilo ništa lakše nego meni kao mitraljescu. Dapače, pomocnicima je u više navrata bilo teže. Da posebno spomenem mog pomoćnika Simu Solaju rodom iz Vrtača kod Petrovca, kao i njegova zemljaka Kaju. Moj Solaja nije znao za teret, a često nije znao ni da odmjeri njegovu težinu, pogotovu kadaje imao priliku da na-puni svoj ranac redenicama sa mecima za naš mitraljez. Po naravi, Simo i Kajo su bili mirni, pošteni i hrabri drugovi, a iznad svega skromni i marljivi. Solaja nikada nije mirovao na odmoru, većje stalno nešto petljao oko mitraljeza, i uvijek pažljivo i staloženo, kao da muje to čišćenje i držanje u redu činilo neko posebno zadovolj-stvo. Sjećam se njegova držanja za vrijeme borbi: ja tučem iz mitraljeza po nepri-jatelju, a još mi pođe za rukom da postignem i neki uspjeh, što Solaja zapazi i počinje sa dovikivanjem: "Udri, Bujane, žito ti rodilo. Ima u Šimele municije koliko ti duša hoće, samo nagari!" I Kajo i Solaja su poginuli, kao moji pomoćnici, i to istoga dana i u istoj borbi, koju smo vodili sa četnicima kod Sirogojna, nedaleko od Užica. Na moju veliku ža-lost, nisam im mogao pomoći, makar da im olakšam bolove od rana, a tako su to zaslužili. Redovanje bio slućaj na maršu da komandir i politički komesar uzimaju mit-raljeze od svojih nišandžija i nose ih kao i drugi borci. To isto su činili i članovi štaba bataljona i brigade, zamjenjujući svoje borce. A dok nose mitraljeze, svoje jahaće konje daju slabijim, bolesnima ili ranjenima iz stoja, da ih za to vrijeme oni jašu. To su mogle jedino naše ratne starješine koje su izrasle iz naše sredine, iz njedara naroda. Takvo drugarsko ophođenje, naročito prema ranjenicima, stvaralo je ve-liko međusobno povjerenje, jačalo ljubav prema svojim rukovodiocima, štoje bila jedna od važnih zaloga našeg moralno-političkog jedinstva i garancija pobjede. Ilija Bujić Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument