PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

MOJA PRVA NOĆNA BORBA U brigadu sam došao iz domobranstva NDH i raspoređen sam u Prvi bataljon. Nakon dva do tri dana - dok se još nisam uspio naoružati, niti zamijeniti domobransku kapu titovkom sa petokrakom, bataljon je pripremio noćni napad na neprijateljske položaje, koji su bili dosta udaljeni od nas. A pošto sam bio u prištapskim jedinicama, u akciju sam išao s kuririma i bataljonskim bolničarom. Kako još nisam bio dobro upoznat s drugovima, a na noćne marševe slabo naviknut, to me je bilo strah da se noću ne izgubim. Zato sam i upitao bolničara kako mu je ime, kako bih ga mogao potražiti ako se slučajno negdje odvojim. Stvarno, na jednom mjestu je bilo nekakvo ukrštanje kolona pa sam upao u neku drugu, među posve nepoznate ljude. Čim sam primijetio da nema mog bolničara i kurira, raspitao sam se za njih i upućen sam na pravi put. Sad sam vezu još bolje održavao. Stigli smo do neprijateljskih položaja, gdje je počela borba koja je trajala do zore. Neprijatelj je bio i dobro utvrđen, pa naš napad nije uspio, tako da smo se u zoru morali povući. Pošto nisam imao oružje, pomagao sam prilikom izvlačenja ranjenika. Jednog sam ranjenog druga, kad se bataljon povlačio, vodio u bolnicu. Putem sam doživio dirljiv prizor: taj moj ranjeni drug sreo je svog rođenog brata koji je takođe bio ranjen te noći. Obojica su se grlili i ljubili i objašnjavali jedan drugom kako se to desilo da budu ranjeni. Pri tom nisu zaboravili da priprijete neprijatelju da će im za to brzo i debelo platiti. Bioje već dan kad smo predali ranjenike u bolnicu. Ja sam dobio od mog ranjenog druga pušku i tako se naoružao. Istina, teško se s puškom rastao, ali mi ju je ipak dao i još mi je zahvaljivao na brizi i drugarskoj pažnji. Drage su mi bile te riječi, a puška najmiliji, najveći poklon i priznanje. Iz bolnice sam krenuo u bataljon, ali sam - ni sam ne znam kako - izgubio vezu sa ostalim drugovima koji su se iz bolnice, kao i ja, vraćali u jedinicu. Da bude i neizvjesnije i teže, i naš bataljon je u međuvremenu, dok se povlačio, dobio drugi zadatak, pa se nije vratio na jučerašnje položaje i uzalud sam ga onamo potražio. Raspitujući se za njega kod nekih drugih jedinica, na moju sreću, sam se u isto vrijeme kretao baš u pravcu mog bataljona. Na po puta, iz neke vrtače, jedan stariji partizan me pozva k sebi i dobaci mi: "Mila mi je zvijezda svaka - ponajviše petokraka!" Nisam ga najprije razumio, ali sam ubrzo shvatio da on to meni "pjeva" zbog toga što nisam imao petokrake, pa je, priznade mi, mislio da sam neki zalutali domobran. Objasnio sam mu tko sam i što tražim. Povjerovao mi je i uputio me u pravcu mog bataljona. Napokon sam našao štab bataljona i bilo mi je kao da me je sunce ogrijalo. Još su mi rekli da su zadovoljni mojim postupkom, a kuharima su naredili da mi daju zdjelicu sa hranom koju su za mene čuvali jer je vrijeme ručka već odavno bilo prošlo. Ova pažnja me je duboko dirnula, vidio sam da su o meni vodili računa iako me još pravo nisu ni poznavali. Često se ovoga već decenijama sjetim i svaki put sve dublje shvatam kako je briga za ljude u Prvoj krajiškoj bila istinska, iskrena i drugarska u najljepšem smislu tih riječi. Antun Ante Baljak Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument