PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

MJESEC DANA UZ DRUGA TITA Jula 1943. godine, poslije iscrpljujućih marševa i danonoćnih borbi, stigli smo nadomak Olova. Prenoćili smo u gustoj šumi i dobro se odmorili, po lijepom i toplom vremenu. U međuvremenu, kuvari su pripremili dobar doručak, kojeg se prihvatismo sa apetitom. Taman što doručkovasmo, kad banu kurir sa naređenjem komandira čete Boška Karalića da mu se javimo: desetar Mile Baltić, puškomitraljezac Esad Hrustić, pomoćnik puškomitraljesca Slavko Oljača i ja. Prenio nam je da ponesemo svu svo-ju opremu. Svi smo iz Prve desetine Prvog voda Prve čete Drugog bataljona. Komandir nam prenosi zadatak: treba da krenemo na put i obezbjeđujemo ku-rira Pete krajiške divizije koji nosi vrlo važnu poštu za Vrhovni štab. Skreće nam pažnju da moramo biti oprezni, jer pošta ni u kom slučaju ne smije pasti u ruke nep-rijatelja. Politićki komesar čete Boško Vašalić savjetuje nam kako da se ponašamo da bismo zadatak što bolje izvršili, dodajući: "Blago vama što idete tamo. Sigurno čete vidjeti i druga Tita, članove Vrhovnog štaba i savezničku vojnu misiju. Pamtite sve da biste nam pričali kada se vratite...". Javili smo se štabu bataljona, gdje nam se pridružio politički delegat voda Tre-će čete Kosta Knežević. Dobili smo uputstva od komandanta i političkog komesara bataljona, a zatim krenuli u štab brigade, gdje nam se pridružio kurir s poštom za Vrhovni štab. Kurirje bio naoružan njemačkim automatom i pištoljem, Esad Hrus-tić puškomitraljezom marke "brno" i pištoljem, njegov pomoćnik Slavko Oljača pištoljem, a mi ostali puškama. Krenuli smo u pravcu Kladnja i o zalasku sunca stigli ujedno selo iznad te varošice. Tu smo zatekli dijelove Pratećeg bataljona Vrhovnog štaba i Čete kurira čiji je komandir bio Milovan Piper. Da bismo se bolje odmorili, otišli smo do nekog žlijeba s vodom, da se umijemo i operemo noge. Dok sam prao noge opazih Miru Brkljač, djevojku iz mog sela Risovca. Išla je u pravcu žlijeba, po vodu. Oboje smo se iskreno poradovali tom iznenadnom susretu. Poprićali smo, a imali smo, vala, i o čemu. Ali, ovdje je vremena za to bilo malo. Inače, Mira je do četvrte neprijateljske ofanzive radila u štampariji u selu Driniću i, evo, u ovo pola godine preživjela pakao Neretve, Sutjeske i Zelengore i stigla dovde, sa jedinicama koje su bile uz Vrhovni štab. Poslije kraćeg odmora smjestili smo se u sobi jedne brvnare, sa podom zastrtim slamom. Pošto nijesmo rućali, komandir Piper je poslao desetara Baltića i ni-šandžiju Hrustića kod intendanta, po sljedovanje. Dobili smo duple porcije mesa i kukuruznog brašna za puru. Naš Esad namje brzo pripremio večeru i dobro smo se najeli. Ostatak kuvanog mesa i pure smo, poučeni ratnim iskustvom, ostavili za sutradan, i to će nam baš dobrodoći. A dok smo još večerali posjeti nas komandir Piper, zaželi dobar apetit i reče daje lično drug Tito naredio da kuriri dobijajujače sljedovanje. Ovaj koman-dir kurira Vrhovnog štaba se radovao što imamo puškomitraljez, govoreći sa os-mijehom: "E, vi Krajišnici nikud ne idete bez mitraljeza!" Ujutro je naređen pokret, te smo se i mi svrstali u kolonu kurira Vrhovnog šta-ba. Kolonaje ubrzo zastala dok pored nas, jašući na konjima, prođu članovi Vrhov-nog štaba. Pored mene se našla Mira Brkljač i reče mi: "Da vidim, Jovo, hoćeš li prepoznati druga Tita". Pažljivo sam se zagledao u lica onih koji sujahali i brzo promicali pored nas, ali ne primijetih druga Tita. Mira me upita: "Jesi li ga prepoznao?" Odgovorih joj da nisam. "Pa dabome da nisi, nije ni projahao. A sad pogledaj onog što korača sa štapićem u ruci. To je drug Tito". Eto tako smo moji drugovi ija vidjeli druga Tita kako pješke korača u koloni sa svojim borcima. 1 još nešto: pri Vrhov-nom štabu smo tada boravili punih trideset osam dana i svaki put gledali druga Tita kako pješači. Nastavili smo put prema Kladnju. U tom mjestu u našu kolonu se uvršćuju još nekejedinice. Tu smo primili nosila na kojimaje bio borac teško ranjen u potiljak parčetom avionske bombe. Bio muje, kažu, povrijeđen mozak. Puštaoje krike, pravio trzaje i rukama povrijeđivao ranu, te smo mu zato morali vezati ruke, a vezali smo mu i noge da nam ne bi pau s nosila. Nosili smo ga do popodne, kada smo stigli u pusto i u travu zaraslo muslimansko selo. Smjestili smo se u voćnjaku prazne kuće, na kojoj nije bilo vrata ni prozora. Rekoše nam daje ovaj živalj pobjegao is-pred četničkog terora. Ranjeni drug nam baš tu umre i mi ga sahranismo ispod stabla jabuke u punom rodu. U vrijeme boravka pri Vrhovnom štabu pretežno smo se, u skladu sa tadaš-njom situacijom na ovoj teritoriji, kretali van naseljenih mjesta. U stvari, najviše vremena smo proveli u šumi, mahom u pokretu, ali i u odmaranju. Obićno smo marševali noću, čime su izbjegavane posljedice dejstva neprijateljske avijacije, a da-nju bismo se dobro maskirali i odmarali u gustoj šumi, obavljajući neodložne zadatke. Gdje god bismo se ulogorili vidjeli bismo kako radisti uključuju radio-stanice i agregate da bi uspostavili veze Vrhovnog štaba. Dok smo god gledali radiste u poslu i slušali brektanje agregata - znali smo da su veze sigurne, da drug Tito ćvrsto drži situaciju u rukama u svim krajevima zemlje. Bilo je dana kada ne bismo vidjeli druga Tita, jerje boravio i bdio nad situacijom i odlukama na nekom sigurnijem mjestu, ali je bilo i mnogo dana kada smo bili blizu njegovog šatora za odmor i rad, ispred kojeg bi šetao u pauzama koje je pravio u radu. Öesto smo gledali i članove Vrhovnog štaba. Sjećam se: predveče se spremamo za pokret, a malo podalje, ispod drveta, leži pop Vlado Zečević i savija se od bolova - posljedica ranjavanja. Bi nam ga žao i dogovorismo se da ga nosimo u toku marša te noći. Desetar Baltić ode komandiru Piperu i prenese mu našu odluku. To se Piperu svidjelo i odmah je saopštio popu Vladi da drugovi Krajišnici hoće da ga nose, jer misle da on ne može jahati konja zbog jakih bolova. Pop Zečević mu je odgo-vorio: "Hvala drugovima Krajišnicima na pažnji koju mi ukazuju, ali pokušaću da jašemJerihne bih htio zamarati i same iscrpljene, ali ako ne budem mogao-javiću im se za pomoć". Pop Vladoje te noći izdržao bez naše pomoći, sigurno sa velikim naporom. Sutradan smo mu nabrali šumskih jagoda, jer nije mogao jesti hranu koju su mu kuvari donijeli. Bio je dirnut našom pažnjom, a pričao nam je kako je veliki dužnik Krajišnicima, koji su ga na pohodu proletera u taj kraj zemlje, bratski dočekali, tako da se osjećao kao u rodnoj Rađevini. Komandir Piper nasje često slao u patrolu, govoreći: "Krajišnici, vi čete najbo-lje obaviti ovaj zadatak, jer imate puškomitraljez"". Jednom smo bili smješteni u gustoj šumi, kad se, usred bijelog dana, začuše, negdje podalje, puščani pucnji. Pi-per nam naredi da ispitamo ko to puca. Pošli smo odmah na zadatak , krećući se šumskim putem. Poslije petnaestak minuta čusmo topot konjskih kopita. Brzo smo zauzeli zaklon s obje strane puta, kad na konju naiđe čovjek naoružan puškom pre-bačenom preko leđa i redenikom municije preko grudi. Cim nam se približio, svi smo skočili, vičući da se preda, što je on poslušno učinio. Baltić i Esad su bili najgrlatiji i najhitriji. Priveli smo ga i o svemu obavijestili komandira Pipera. Na saslušanju se doznalo da je to mještanin, mobilisan od strane četnika da obavlja neke "zaštitnićke" zadatke po selu, da nikome ništa nažao nije učinio. Tako je on rekao, toje provjereno na terenu i ispaloje daje tačno. A onoje pucao, veli, od živoga stra-ha. Kadaje to utvrđeno, Piperje otišao kod druga Tita da ga izvijesti da su Krajišnici zarobili četnika, dodajući koje i štaje taj čovjek. Ubrzo namje prenio Titove riječi: "Dobro je što je zarobljen taj čovjek, moramo biti budni i znati ko se oko nas vrzma pod oružjem, ali sada, kada ste ustanovili da nije zločinac, pazite kako čete postu-pati sa njim: ako je gladan - nahranite ga; ako želi da ide kući - pustite ga; a ako to hoće - može i kod nas ostati, pa ćemo ga poslati u neku jedinicu". Piperje pitao četnika da li želi poći kući ili ostati s nama. Ovajje izjavio da želi ostati s nama. Predveče smo krenuli kroz šumu, ali čim se smračilo - četnik je ne-kud šmugnuo iz kolone. To smo ubrzo doznali, ali ga bog više ne bi našao u onom gustišu, a nismo imali razloga ni da se mnogo oko toga angažujemo. "Bio je i ostao kokošara, neko reče, i to mu je najbolje pristajalo. Sutradan je Piper izvjestio druga Tita da je četnik pobjegao. Na to je Vrhovni komandant na najjednostavniji način reagovao: "Ako Milovane, nema on ništa loše da kaže za nas". U toku marševanja na čelu kolone je često bio drug Tito. I često je preko veze prenošeno naređenje druga Starog - da začelje ide brže. Sjećam se kako je Prva proleterska nakon napada na Zvornik od bogatog plijena poslala Vrhovnom štabu, sem ostalog, i cigareta, koje su intendanti dijelili bor-cima, što je naredio lično drug Tito. Dobili smo po pet cigareta, koje smo sjeckali na više komada i pušili muštiklom napravljenom od ljeskovog šiblja. Jednog dana smo izbili na oveću livadu okruženu šumom. Komandir Piper nam reće da će nam naveče saveznički avioni baciti pošiljku. Engleski oficiri iz sa-vezničke vojne misije pri našem Vrhovnom štabu organizovali su rad na obilježa-vanju prostora za bacanje padobrana. Postavili smo kupe od suvih drva i trave u šah-matskom poretku, po ugovorenom znaku. To smo radili i žurno i pedantno. A kada se smračilo, čuli smo zvuk motora aviona. Brzo smo, po uputstvu engleskih oficira, potpalili vatru. Stigao je avion i napravio krug iznad buktinja. U slijedećem naletu izbacio je padobrane s tehničkim materijalom i prehrambenim namirnicama. To se ponavljalo još dva-tri puta. U posljednjem naletu izbacio je padobran sa oficirom, na što smo unaprijed upozoreni, pa smo se rasporedili na šire područje kako bismo padobrancu pritekli u pomoć. Prizemljio se blizu kurira Drage Nova-kovića, borca rodom iz okoline Bosanskog Petrovca. Oficirje primijetio Dragu, iz-vukao pištolj i viknuo: "Partizan?!" "Da, da, partizan", odgovorio je Drago. Oficir je krenuo sa kurirom do svojih kolega, s kojima se izgrlio, očevidno presrećan što je stigao na pravo mjesto. U toj pošiljci je, pored raznog materijala, bilo i hrane, koja nam je dobro došla, jer smo bili prilično iscrpljeni zbog oskudne ishrane, danima jedući dvaput dnevno samo po skuvano parčence mesa obarenog u neslanoj vodi i bez ikakve zaprške. Sa tim zalihama hrane krenuli smo na dugi marš u toku koga smo savladali i rijeku Bosnu iznad Nemile. lako su prelaz unaprijed obezbijediTi proleteri, to je bilo dosta teško, a izveli smo ga gaženjem rijeke, u odjeći i pod oružjem, propada-jući u vodu koja nam je dosezala do ispod pazuha, tako da su se po dvojica boraca uzajamno pomagali: jedan bi stabilno stajao i pružao ruku drugu, da bi ovaj ućinio korak naprijed, i tako naizmjenično. Na sreću, veći dio korita bio je plići, voda je dostizala do koljena. Ali četa kurira te noći ostade bez kazana i ostalog pribora za kuhinju. Prenosili smo to na magarčiću koga odnesoše talasi rijeke Bosne, jer se kazan napunio vodom, pa se živinče nije moglo oduprijeti vodi. Bili smo srećni što smo se svi dočepali druge ubale, ali tužni i zbog toga gubitka, jerje to izdržljivo ma-garence iznijelo kurirsku kuhinju iz sto borbi i izdržalo silne marševe. Valjalo nam je na prvom zastanku i nečim se toplim okrijepiti, ali odoše niz Bosnu i magare i kazan, i trebalo je tražiti novo rješenje. Po prelasku rijeke nastavili smo kretanje nekim usponom i stigli ujedno mus-limansko selo. Zastajemo pored puta i odmaramo se. Svanulo je i ukazuju se prvi sunćevi zraci. Ložimo vatru, da bismo brže osušili odjeću i obuću. Narod iz tog sela donese nam krompira, a nama kuririma dadoše i limenu kantu da u njoj, kada smo već ostali bez kazana, skuvamo krompir. Sve nam to dobro dođe za doručak, čime se brzo nađe rješenje i kako-tako nadoknadi onaj gubitak. Sjedimo pored samih vatri da bismo što prije osušili odijela. Odjednom vidi-mo: na čelu kolone Pratećeg bataljona korača drug Tito. Svi smo ustali da ga po-zdravimo. Zastade. Pita nas jesmo li umorni, kako je sa hranom, požuruje nas da se što prije osušimo jer nam valja naprijed, a onda naređuje kuvarima, ekonomima, intendantima... Poslije odmora krenusmo dalje i za nekoliko dana, negdje ok.o 5. avgusta, stigosmo u Petrovo polje gdje zatekosmo neke jedimce Prvog bosanskog korpusa, jer je štab bio smješten u Šipragama. Drugovi iz štaba korpusa su znali za dolazak Vrhovnog štaba pa su nam pripremili pečenog ovčijeg mesa i hljeba od kukuruznog brašna pečenog u pekari. A mi smo moeli samo jesti meso. ier hlieb nijesmo mogli žvakati, pošto su nas boljele desni i vilice zbog dugog gladovanja. Do tada smo dugo srkali samo čorbicu, i to neslanu, skuvanu sa parčencetom mesa, što smo dobijali dva puta dnevno. Toje bilo samo toliko da se goli život održi i otuda smo bili mnogo iscrpljeni. Na Petrovom polju, pak, zadržali smu se nekoliko dana i imali dobru hranu. Desetar Baltić, stariji i iskusniji od nas, odredivao nam je koliko smijemo jesti, jerje želudac trebalo postepeno navikivati na veću količinu hrane. To nam nije lako padalo, ali smo slušali njegove savjete, jerje kao borac, rukovodilac i drug uživao veliki ugled. Svaka njegova riječ bila je dobro odmjerena i promišljena i zatoje tako cijenjen i omiljen među drugovima. Komandir Milovan Piper nam je nudio da ostanemo pri Vrhovnom štabu, ali Baltić i mi ostali borci Prve krajiške - ne pristajemo, govoreći mu da je čast biti uz Vrhovnog komandanta, ali neka nam se ne zamjeri što jedva čekamo da stignemo u svoju brigadu. Razumije nas i pitamo ga gdje se naša brigada nalazi, da što prije idemo u njen sastav. Veli nam da ne zna ali da ćemo saznati u štabu Prvog kor pusa u Šipragama, gdje će nas sutra uputiti. Tako je i bilo. Otišli smo u Šiprage i javili se u štab. Nakon dana odmora i noćenja ponudili su nam da ostanemo još malo vremena radi oporavka, jer su vidjeli da smo iscrpljeni. Ponudu smo odbili, govoreći da ćemo se odmoriti u našoj brigadi. U štabu korpusa su nam dali brdskog konjića na čijem su samaru bili protivtenkovska puška i dva-tri sanduka municije, što je trebalo da predamo štabu naše brigade, koja se, kako nam rekoše, nalazi na položaju iznad Prozora. Savjetuju nam da se usput dobro čuvamo neprijatelja. Sve to slušamo, a našoj radosti nigdje kraja. Desetar Baltić nas je oprezno i mudro vodio. Usput je nabavljao hranu preko odbornika iz sela kroz koja smo prolazili i noćivali. Svi smo se na odmorištima ređali na straži. U noći u kojoj je vršen napad na Bugojno spavali smo na njivi zasejanoj konopljom, a konjić je bio podalje od nas, u praznoj štali. "Šta ćemo, druže desetaru, aku nam noćas neko ukrade konja?", upita Slavko Oljača. "Izvršiću rekviziciju", kratku odgovora Baltić. Do duboko u noć smo ostali budni osluškujući borbu na Bugojnu. Svanulo je i krećemo. Usput saznajemo odjednog seljaka da je Bugojno oslobođeno. Stižemo na konak u oslobođeni grad. Slijedeće noći smo konačili u Gornjem Vakufu. Desetar Baltić se snalazi za hranu i krećemo prema Prozoru. Idemo cestom uz brdo i čujemo iza okuke topot konjskih kopita. Sklanjamo se u šumu iznad ceste, kad na konju politički komesar Drugog bataljona Jusuf Imamović Juso. Svi smo skočili i potrčali za tim dragim čovjekom, vičući: "Juso, Juso!" Cuo nasje i odmah sjahao. Svi smo ga grlili i ljubili, presrećni zbog susreta sa dragim komesarom, sa našom brigadom. Bilo mi je, a tako sigurno i drugima, kao brata da sam sreo, kao da me je sto sunca ogrijalo. A Juso će, razdragan: "Pa gdje ste, drugovi, toliko vremena zadržaste?! Ja sam mislio da ste svi izginuli i brisao sam vas iz spiska živih". Prekraćujemo: "Bili smo kod druga Tita, Juso!" I odmah dodajemo da nismo obrukali Prvu krajišku brigadu. Juso je primijetio da smo mnogo oslabili, a i umor na našim licima, pa nam reče: "Bataljon je na položaju, tu gore, čim na vrh brda izađete. Javite se u četu i recite komesaru Vašaliću i komandiru Karaliću da vas ne šalju na položaj dok se dobro ne odmorite i štogod pojedete". Najzad smo stigli u našu četu. Opet grljenje, pitanja, napreskok odgovoranja, nijesmo ni uspjeli da kažemo šta je Juso naredio, a komandir i politički komesar narediše da ostanemo kod kuvara i tu se odmaramo. Politički komesarjoš naredi kuvarima da kako znaju nabave loja kako bismo mazali stopala ižuljana i iskrvav-ljena od dugog i napornog marševanja. Drugovima smo pričali o našem boravku pri Vrhovnom štabu, o tome kako smo vidjeli Tita. Nedugo poslije toga, Mile Baltić, naš voljeni desetar, hrabro pogibe u borbi na Karaulskoj gori kod Travnika. To se zbilo 6. oktobra 1943. Tamo je i sahranjen. A više no iko od nas zasluživao je da preživi i poslije rata priča sinovima i unucima o vojevanju Bosnom, marševanju u istoj koloni sa drugom Titom, žrtvovanju u ime slobode i ljepote življenja. Jovo Novaković Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument