PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

DVIJE NAJTEŽE NOĆI U ljeto 1943. gudine naša brigada se nalazila u okolini Kiseljaka, Jednog dana komandir naše Druge čete Prvog bataljona Miloš Švonja odredio je jedan vod da ujutro ide na položaj prema Kiseljaku. Ja sam tada bila bolničarka, a moj mlađi brat Dušan Kecman kurir u toj četi. Otišla sam sa tim vodom na položaj, a kada smo polazili komandir nam je rekao da tamo ostajemo sve dok nas ne povuče sa položaja, tj. dok kurir ne dođe po nas. Oko 17 časova primijetili smo ustaše i Nijemce kako nastupaju prema nama, na udaljenosti oko 500 metara. Otpočela je borba. Mi smo se morali povući bez naređenja, i to u suprotnom pravcu. U međuvremenu, moj brat Dušan, kurir u četi, pošao je da nam prenese naređenje da se povučemo sa položaja. Kada je došao u neposrednu blizinu našeg položaja, vidio je, kako nam je kasnije govorio, da nas nema i znao je da nešto nije u redu kad smo se povukli u za njega nepoznatom pravcu. Odmah se vratio natrag i kada je došao blizu kuće gdje je ostavio komandu čete, domaćin ga je pozvao u kuću. Opet je osetio da nešto nije kako treba, a ubrzo su i Nijemci pojurili iz te kuće da ga živa uhvate. Pobjegao je niz jedan jarak i spasio se. U momentu povlačenja u drugom pravcu ja sam počela da plačem, jer sam znala da će Dušan krenuti na to mjesto pa sam se bojala da će ga uhvatiti živa. Mislila sam da ga nikada više neću vidjeti. Moja dva brata su već bila poginula u NOB-u, a kad smo Dušan i ja otišli od kuće, čuli smo da je naše selo izgorjelo i da su nam majka i dva mlađa brata poginuli. Otac nam je rano umro i ja sam sada mislila da više nikoga nemam. Te noći mi se činilo da ću svisnuti od tuge. Srećom, drugi dan poslije podne Dušan je uspostavio vezu sa brigadom. Kada sam ga ugledala, pala sam u nesvijest. Prosto nisam mogla vjerovati da je istina da je živ. A kada se rat završio, oboje smo imali razlog više za radovanje - našli smo živu majku i dva brata mlađa od nas. U vrijeme kada se naša brigada nalazila u okolini Kuršumlije ja sam bila bolničarka Prve čete Prvog bataljona. Komandir čete Luka Jelić pozvao me je i saopštio mi da ćemo te noći napadati na grad, pa da spremim četni sanitet za prihvat ranjenika. Kako nismo imali nosila, uzela sam druga Cviju Čelara rodom iz Rašinovaca, koji je u našu četu došao početkom 1943. godine. Otišli smo da usiječemo kolja za nosila. Dok smo sjekli mi smo se šalili. Cvijo je rekao da će nosila od tog kolja meni trebati, a ja sam rekla da neće nego njemu, jer je za mnom veća šteta, budući da sam potrebnija ranjenicima. Pri napadu na Kuršumliju Cvijo je stvarno teško ranjen u desnu nogu iznad koljena. Komandir Jelić me je odredio da ga pratim do brigadne bolnice. Ne sjećam se ko ga je nosio, da li su to bili Italijani ili Bugari, tek negdje u zoru, u nekoj šumi, ti koji su ga nosili ostavili su nas i pobjegli. Nisam znala što da radim sama sa teškim ranjenikom i cio dan i drugu noć ostali smo u toj za mene potpuno nepoznatoj šumi. Cvijo je tražio vode i meni govorio da se, ako mogu, sama spašavam, a njega ostavim, da od njega nema ništa i da će umrijeti. Ja sam mu odgovorila da sam komunista i da ćemo, ako treba, zajedno umrijeti. Kada je vidio da ga stvarno neću ostaviti, Cvijo mi je, u polusvjesnom stanju, tiho pjevao "Romanijo visokoga visa" i "Bolna leži omladinka Mara". Negdje u zoru čula sam neki šapat. Neko je prilazio k nama. Gotovo sam se pomirila sa sudbinom pomislivši da je to neprijatelj. Ali, na moju veliku sreću, vidjela sam da su to drugovi iz naše brigade. Odmah sam im rekla da imam teškog ranjenika. Oni su prišli i ponijeli Cviju, na onim nosilima od sasječenog kolja. Kada smo stigli u brigadnu bolnicu - Cvijo Čelar je preminuo. Meni je bilo teško što mu nismo mogli spasiti život, a prekorijevala sam sebe i zbog one dosta grube šale o nasječenom kolju za nosila. Stvarno su njemu već prve naredne noći bila potrebna, ali mu ne pomogoše. Mara Kecman Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument