PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

SLATKI PLIJEN U ljeto 1943. godine, naša brigada se vraćala iz istočne u centralnu Bosnu. Na kon prelaska rijeke Bosne, ostali smo na terenu između Visokog i Kiseljaka, ori-jentisani prema ovoj rijeci i željeznićkim stanicama duž tog dijela njenog toka. Jed-ne ljelne većeri, puslije večere, naša Treća ćcta Drugog bataljonaje postrojena i sa-opštenu nam je da ćemo mi u sastavu napada na prugu Sarajevo - Zenica, napadati stanicu Podlugovi. Pošto se snućalo, dobili smu vodiča kujemuje zapovijeđeno kujim putem treba da nas vodi i krenuli smo ka rijeci Bosni. Ubrzo smo okrenuli poljem van puta. Kada smo izbili na obalu, vodič nam je rekao da ćemo na tom mjestu gaziti rijeku koja nije duboka nego do pojasa. Kao i obično, Aleksa Ćeran i ja smo krenuli sa vodičem, jer smo bili u černoj desetini Prvog voda. Rijeku smo pregazili ne skidajući obuću i odjeću. Izišli smo iz vode na suvo, misleći da smo već na desnoj obali rijekc, ali smo odatle opet ugledali vodu ispred sebe i tck tada shvatili da se nalazimo na riječnom ostrvu, tako da smo ponovo zagazili u rijeku i konačno prešli na njenu desnu obalu. Pošto su pruga i željeznička stanica bile podalje od rijeke, nastavili smo kretanje preko polja, kroz pšenicu i kukuruze, sve duk nismo izbili na stanicu Podlu-govi. Naš Prvi vod napadao je pravo stanicu. Pušto smo upali u stanicu i zauzeli jc, od pravca Sarajeva je u stanicu ušao voz u kome je bilo žandarma, domobrana i ustaša. Odmah smo prihvatili borbu, odnosno počeli napad na voz. Politički delegat našeg voda tadaje bio Gojko Lićina, kojije u toj situaciji ud boraca tražio bombe i sam ih bacao na voz. Bacio ihje nekoliko a one su gruvale kao topovske granate. Bile su to one partizanske bombe koje smo mi borci nosilijoš od Krajine, pravljene u Drvaru od vodovodnih cijevi, zbog čega smo ih popularno nazvali "drvarčanke". Pošto je Ličina ubacio nekoliko bombi, uskočio je u vagon i tek tada vidio da su žendarmi i domobrani poskakali iz voza i počeli se kriti oko vagona. Za njim su pošli Aleksa Ćeran, Drago Atlagić i još neki. Počeo je pravi lov i razoružavanje žan-darma. Sve to vrijeme ostali dijelovi naše čete su lijevo i desno od stanice vodili borbu. A nakon što smo prikupili žandarme, odlućeno je da zapalimo stanicu i da se povučemo. Neko od boraca je iza stanice pronašao magacin sa hranom i o tome nas izvijestio, tako da smo odatle uzeli nešto hrane i počeli da se puvlačimo. U tom momentu naređeno nam je da se vratimo na stanicu, da bismo na leđa zarobljenih žandarma i domobrana natovarili hranu, a i sami ponijeli koliko najviše možemo, jer su naše rezerve namirnica bile krajnje oskudne, bolje reći, nikakve. Pošto smo se vratili na stanicu, vidjeli smo da objekti na njoj uveliko gore. Uz toje stigao i oklopni voz kojije iz mitraljeza dejstvovao po stanici i oko nje. Magacin sa hranom se nalazio iza same stanice, tako da ga je zgrada zaklanjala od dejstva iz oklopnog voza. Radi osiguranja čete dok uzima namirnice, postavljenoje obezbjeđenje kod same stanične zgrade, koja je gorjela. Sa desne strane zgrade određen sam ja, a sa lijeve Drago Atlagić. Nakon što su naši iz magacina uzeli hrane koliko se moglo ponijeti, neko od drugovaje doviknuo: "Drago, Neđo, povlačite se!" Utrčao sam u magacin i napunio ranac šećerom, ali pošto Dragojoš nije stigao, vratio sam sedagaponovo pozovem, jer sam pomislio da me nije ranije čuo. Kad sam došao do njega, vidio sam da je poginuo. Onako ljut zbog smrti dobrog druga, ponovo sam se vratio u magacin i pored rafova potpalio vatru. Potom sam izišao napolje i tek tada shvatio da su se svi naši borci povukli. Prošao sam iza magacina, zašao u polje i okrenem prema ri-jeci Bosni. Kad sam izbio na obalu, ustanovio sam da ne znam gdje je gaz, odnosno kuda smo došli, pa sam se uputio premajednoj kući, da probudim nekoga i zamo-lim da me odvede do mjesta gdje mogu da pregazim rijeku. Jedan čovjek mi je po-mogao, i kad smo pregazili prvi dio rijeke i izašli na riječno ostrvo, vidio sam da su naši drugovi tu ostavili sanduke sa šećerom i džakove sa brašnom koje nisu mog-li nositi sa sobom. Vidjeći to čitavo bogatstvo, moj vodič meje upitao može li, kad se vrati, da uzme štogod šećera, na što sam mu rekao da on meni pokaže gaz i više mi nije potreban, budući da su na drugoj obali naši borci, a on može da uzme koliko god može odnijeti. Sa druge obale rijeke krenuo sam putem kojim smo pošli u napad. Idući tako osmatrao sam lijevo i desno kako ne bi negdje upao u klopku. Pješačio sam dugo, po toplom i lijepom vremenu, i tek u zoru naišao sam na naše obezbjeđenje, a malo potom i patrolu. Pokazali su mi put do čete, u jednoj šumi. Kad sam stigao u svoj vod, Gojko Ličina mi reče da je dobro što sam zakasnio, jer su izvršili pregled ra-naca svih boraca i sve što se našlo šećera i drugih artikala hrane pokupili i uputili za ranjenike, pa to što sam ja sada donio neka ostane za naš vod. Pošto je moj ranac bio pun šećera, podijelili smo po dio svakome iz voda, a meni je ostalo oko 2 kg. No i to sam naveće istog dana podijelio Prvoj četi Prvog bataljona, na maršu prema Kiseljaku. Naime, pošto je naša, Treća četa Drugog bataljona, krećući se u koloni, zastala da propusti Prvi bataljon, naišaoje Sveto Cuga, moj komšija i dobar prijatelj, i onako u prulazu me zamolio da mu, ako imam, dam štogod hrane, budući da se bilo čulo kako smo u Podlugovima nabasali na pravo bogatstvo. Na to sam skinuo ranac, zahvatio šaku šećera i pružio mu, a za njim je koračao njegov dobar drug koji meje takođe zamoliu te sam i njemu isto toliko dao. 1 tako redom, davao sam i os-talima, sve dok sam mogao zahvatiti iz torbice. To nije bio nikakav izuzetak: tako smo tada svi činili, i toje bilo normalno - da se sa drugom podijeli i posljednje par-će hleba, pogotovo što je stanje ishrane u našoj jedinici bilo vrlo teško, a ukoliko jc ono bilo teže, solidarnost je bila veća. U vezi sa tim sjećam se kako sam baš u to vrijeme sa političkim delegatom moga voda Gojkpm Ličinom dijelio i posljednje mrve hljeba koje su se odranije za-držale u rancu. Cinili smo to na taj način što bismo na šatorsko krilo istresn sve iz ranca, a onda opremu vratili natrag, pri čemu bi na šatorskom krilu ostala šačica mrva, koje smo zajednički i bratski dijelili i jeli, iako su bile izmiješane sa dlačicama od odjeće. Tako i te noći, na zastanku borbene kolone, podjelih i posljednju prašku šeće-ra, i to "tuđoj" četi, i ne okusivši čestito slast tog ratnog plijena iz akcije na Pod-lugovima. Nedeljko Vujatović Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument