PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument


SELO BANJER POZDRAVLJA KRAJIŠNIKE

U sklopu plana za naredna dejstva Pete divizije i u okviru njenog šireg manevra čiji je cilj bio prebacivanje na lijevu stranu rijeke Bosne, na prostor oko Kreševa i Fojnice, Prva krajiška brigada je, u noći između 15. i 16. jula 1943. godine, prešla prugu Breza - Vareš, učestvujući u razaranju ove važne saobraćajnice i u okršaju sa snagama koje su je branile, sem ostalog, i iz oklopnih vozova. Naredne noći bri-gadaje, u bataljonskim kolonama, savladala rijeku Bosnu, na odsjeku od Podlugo-va do Vratnice, uglavnom na gazovima kod mjesta Obale, Lješeva, Vratnice, Cekr-ćića i dr., te preko Ljubićkog mosta.

Drugi bataljon je te noći, između 16. i 17. jula, nakon prelaska rijeke i pod komandom Cvije Mazalice, izvršio napad na željezničku stanicu Podlugovi, gdjeje ostvario veliku pobjedu, zadobio bogat ratni plijen i, što je za nas terenske političke radnike i NOP u cjelini bilo od izuzetnog značaja - utjerao strah u kosti neprijatelju. U tom napadu glavnu ulogu je, kako sam poslije saznao, imala Treća četa ovog bataljona, a o veličini pobjede slikovito govore podaci zabilježeni u izvještajima - da su ubijene 32 ustaše, zarobljena 32 domobrana (prema nekim drugim podacima taj broj je iznosio 44), jedan natporučnik i dva podoficira. Ratni plijen je takođe bio velik.

Na željezničkoj stanici zatećen je transport ustaške omladine u uniformama i bez oružja, koja je bila upućena na Istočni front. Ta omladina se razbježala na sve strane, s tim što je 11 uhvaćeno.

Ujutro, kada je svanulo, u stanici Podlugovi i u okolini biloje na stotine pobacanih ustaških kapa, kojih su se ustaše, kada su bježale iz voza, ratosiljale iz straha da im se, u slučaju ako ih partizani pohvataju, ne bi na glavi zatekao bar taj dio odjeće sa slovom "U". U isto vrijeme su pred staničnom zgradom nađeni lješevi desetak ubijenih ustaša.

Rano ujutro sam, kao politički radnik sa onog terena, požurio u Podlugove, znatiželjan da vidim šta su Krajišnici učinili. Stigao sam prije nego je došla inter-vencija neprijatelja i vidio rezultate akcije, koji su me prosto oduševili, uspješno se uklapajući u širu akciju i pobjedu izvojevanu te noći na ovom pravcu. Naime, tada je razrušena željeznička pruga između Podlugova i Breze, a u Lješevu, nizvodno od Podlugova, željeznička pruga je minirana i na tu minu je naletio oklopni voz iz pravca Visoko - Podlugovi koji je vršio kontrolu na pruzi. Tu mu je od dejstva mine mašina oštećena i izbačena sa kolosjeka. Stanična zgrada i još neke državne zgrade u krugu stanice Podlugovi su zapaljene. Jedna lokomotiva u stanici je oštećena. Između Podlugova i Ilijaša, u mjestu Gnionica, oštećen je manji željeznički most, a pruga rastrgana. U ovoj akciji u Podlugovima zaplijenjenojejoš oko 3.000 puščanih metaka i 46 pušaka.

Mi terenski radnici smo bili svjedoci s koliko je oduševljenja narod iz podlu-gova i okoline pričao o rezultatima te akcije i uopšte o Prvoj krajiškoj udarnoj bri-gadi. Sa roditeljskom brigom su ovdje prihvatani borci, onako krajnje iscrpljeni od umora zbog stalnih akcija i pokreta i neredovnog snabdijevanja. Nemali broj mješ-tana se čudom čudio kako je Krajišnicima pošlo za rukom da upadnu u tako bra-njeno ustaško uporište koje leži na glavnoj raskrsnici željezničkih pruga i puteva, urakljeno između dobro branjenih gradova Sarajeva, Visokog i Breze.

Neki mještani su, opet, pronosiTi vijesti da je tada preko rijeke Bosne prešla partizanska kolona i deset puta veća nego što je stvarno bila. Sam neprijatelj u svojim izvještajima, pak, navodi cifru od 2.000 partizana, mada ih je, kada je riječ o diviziji, bilo znatno više.

U akciji na Podlugove iznenađenje je, uz sposobnost starješina u vođenju jedinica u borbi i hrabrost boračkog sastava, odigralo jednu od glavnih uloga. Pored toga, oslonac na narod i saradnja sa terenom i u ovim akcijama bili su na visini. Na-ime, čim je brigada prešla preko rijeke Bosne i stigla u sela Balibegoviće, Radića Potok, Ljubiće, Žerovanj, Banjer, Cifluk, Čekrčiće, Dolipolje i dalje u Kralupe, svesrdno je prihvaćena od naroda. Aktivisti NOP-a odmah su pritekli u pomoć jedinicama uku prikupljana i/vJcslaja u MluaciJi i stanju na terenu, prevodilijedinice na gazovima preko Bosne, prikupljali hranu i odjeću za borce, služili kao vodiči, brinuli se za smještaj boraca i njegu ranjenika.

Nosioci ovih aktivnosti tada su bili: Vasilije i Grujo Popić, Branko i Mlađen Adžić za selo Kadariće; Aleksa Zec za selo Balibegoviće; Nikola Radić za selo Radića Potok; Pero i Danica Bilal za Ljubiće, Sveto i Milojka Kašiković za selo Žeruvanj; Momčilo Glišić za selo Čifluk; Mladen Prtvar za selo Banjer; Ostoja Cvijanović i Du-šan Pajković za selo Cekrčiće; Vaso Vukićević za sela Dolipolje i Vrela; Jovo Ribar i Osman Zerdo za Kralupe; Milinko Cvetković za sela Rezakovina i Grajani; Dušan Tomić za selo Zimča; Simica Maksimović, Aleksa Crnogorac i Jovo Crnogorac za sela Donja i Gornja Bioča; Slavo Samardžić za selo Gorane; Živko Celik za Ilijaš i dr. Ovi ljudi su tada bili partizanski povjerenici ili odbornici i predsjednici NOO u svojim mjestima. Stari Ibrahim Zečević, iz sela Vratnice kod Visokog, lično je tada gazio preko rijeke Bosne ispred jedne od jedinica Prve krajiške brigade i prevo ju je u selo Cekrčiće. Radio je to stari Ibrahim i ranije, a i poslije ovih događaja.

Akcija na Podlugove predstavljalaje veliki događaj za ovo mjesto i širu okolinu. Onaje dala odušak raspoloženju naroda kojije čamio u neizvjesnosti pod nasiljem što gaje nad njim sprovodio okupator zajedno sa ustaško-četničkim bandama i raz-ne siledžije pojedinačno. Ova pobjeda bilaje razlog velike radosti za te ljude i zbog toga što su tada mogli i lično da vide sve ono o čemu su dugo i često potajno slušali - svoje borce, njihovo naoružanje, njihov odnos prema narodu, pa i da s njima lično stupe u razgovore i na puteve saradnje, što je snažno uticalo na daljne razgaranje i podršku narodnooslobodilačkog pokreta, ubrzavajući opredjeljenje ovih ljudi. Za žene ovog kraja bila je posebna radost da gledaju naoružane partizanke i stupaju sa njima u kontakt i saradnju. Uz to, ovo su bile prve kompletne partizanske jedi-nice koje su kroz ta mjesta prolazile i tako krupne i još uspješne akcije izvele. To je bio i prvi kontakt sa Krajišnicima u tom kraju, a inače se o njihovim podvizima već odavno slušalo i pričalo.

U narodu su tada počele da se pronose priće kako se primiče kraj Nezavisnoj DržaviHrvatskoj,štojerezultatinekih realnihčinilacanaovomdijelunašegratišta i mržnje naroda prema tom zločinačkom poretku koji se još održavao samo u ve-ćim mjestima i, obavezno, pod skutom Nijemaca. Sada, nakon Podlugova, te priče na terenu su za osnovu imale važan argumenat više, što smo i te kako koristili u političkom radu i mobilizaciji mladih boraca za popunu krajiških i drugihjedinica. Uz to, i oni elementi koji su bili proustaški zadojeni i dotad se bahato ponašali, po-čeli su poslije ove akcije na Podlugove da polako "omekšavaju", da ponisko "spuš-taju durbin" i brinu brigu o svojoj koži, da vode računa o tome šta narod misli o njima, što nam je takođe olakšavalo politički rad.

Nakon Podlugova, pošto su prešle preko rijeke Bosne, jedinice Prve krajiške udarne brigade imale su odmor u selu Banjer. Toga dana neprijatelj ih nije uopšte napadao, pa čak ni iz vazduha vršio izviđanje. To je bio najbolji znak koliko je bio iznenađen i ošamućen, ali i da nije u narodu imao svoje saradnike koji ga obavješ-tavaju. 1 trebaće mu duže vremena dok se povrati iz šoka i preko svoje špijunske mreže otkrije mjesta gde se ove jedinice nalaze. To je još čudnije kada se zna da je brigada prvog dana poslije te akcije imala odmor na domet puške od Visokog u kome je postojao jak ustaški garnizon i skoro uvijek bar neka njemačka jedinica. Eto, pored svih tih snaga neprijatelja, Prva krajiška je porušila glavnu željezničku prugu koja prolazi kroz Bosnu, i još sutradan, dok je bila na odmoru u selu Banjeru, njeni borci su mogli slobodno, i golim okom, da osmatraju mjesta na kojima je akcija izvršena, neometani od neprijatelja.

Dok se brigada odmarala u Banjeru, u njen sastav je došla Zora Žunjić, parti-zanka koja je, zbog iznemoglosti i bolesti, ostala iza svoje jedinice za vrijeme pro-boja iz neprijateljskog okruženja u petoj neprijateljskoj ofanzivi na Sutjesci. Ona se, nekako prije mjesec dana, bilasamazaputilazaBosanskukrajinu, pasuje igmanski četnici, onako iznemoglu, zarobili, a ondaje, nekim čudom, i ne doznavši koje, pus-tili. Tako je, krećući se i dalje sama preko Kralupa, stigla na Banjer, gdje su je aktivisti i simpatizeri NOP-a Jusuf Vojniković iz Visokog, Đoka Baluida iz Ljt;seva kod Podlugova, Ostoja Antić od Cekričića i Milan Kokoruš iz Kopača prihvatili, skrivali je od neprijatelja i hranili, sve do dolaska Prve krajiške.

Partizanka Zora bila je samo jedan od boraca koje je narod sa Banjera i okoline tih teških dana pomagao i spasio. Nailazile su stazama od istoka i grupe bolesnih i iznemoglih partizana koji su izostali iza svojih jedinica i tako usamljeni stizali u Kralupe, na Banjer i u druga mjesta u okolini, primičući se, oprezno i sa velikim rizikom, rijeci Bosni, zapućeni dalje, prema Krajini. Jedna od takvih grupa bila je i ona od 22 partizana koji su, zbog bolesti i krajnje iscrpljenosti u borbama u toku pete neprijateljske ofanzive, izostali iza svojihjedinica, ali su, ipak, uspjeli da se probiju iz neprijateljskih obruća i izbjegnu zarobljavanje. Ovu grupu partizana doveo je, preko Kralupa, na Banjer partizan Milenko Oplakan, rodom iz sela Crnotine kod Rajlovca, koji je, zajedno sa njima, prošao sve okršaje u ovoj ofanzivi. Srećom po njih, on je bio i dobar poznavalac ovog terena, kao i ljudi kojima se sigurno smio obratiti. Doveo ihje u kuću Svete Kašikovića čija je porodica tokom cijelog NOR-a vrlo aktivno radila za NOP, a njihova kuća bila je stjecište ilegalnih partijsko-političkih radnika i centar odakle su mnoge partijske i druge direktive otpremane u razna mjesta u Bosni, primana i otpremana važna pošta i drugo.

Tako je taj dom bio prava partizanska baza koju neprijatelj tokom cijelog rata nije uspio da otkrije. Domaćin, Sveto Kašiković, toploje i prijateljski primio i ovu grupu od 22 iznemogla i bolesna partizana. Sa svojim komšijama, aktivistima i sim-patizerima NOP-a iz Banjera, brinuo se za smještaj, ishranu, njegu i druge potrebe ovih i drugih ljudi i omogućio im da se odmore i oporave, da smognu snage za daljni put i za nove zadatke. Obavijestio je ove borce o stanju u mjestu i u široj okolini, omogućio im smještaj, orijentisao ih u kom pravcu mogu da nastave put, pomogao im u izradi marš-rute za daljnje kretanje i vodio ih sigurnim putem da ne naiđu na neprijateljske zasjede ili utvrđenja i posade. Ispratio ihje na dalek i neizvjestan put neposredno pred dolazak Krajišnika i sada je s pravom žalio što ih nije zadržao još samo koji dan, da se raduju pobjedi na Podlugovima, uključe se u redove Prve kra-jiške, ili bar sa manje neizvjesnosti savladaju rijeku Bosnu...

Sa istom toplinom narod Banjera je dočekao, podržao i vodio i jedinice Prve krajiške udarne brigade kada se ona probila na ovaj teren i pobjedonosno razvila svoja dejstva, gromoglasno počinjući od Podlugova.

Poslije odmora u selu Banjer, Prva krajiška udarna brigadaje nastavila pokret prema ranije utvrđenom planu, u pravcu: Kralupi, Kobilja glava, Han-Ploča, Kise-ljak i Ivan-sedlo.

O akciji Prve krajiške udarne brigade na Podlugove izvedenoj u noći između 16. i 17.jula 1943. godine imai izvjesnih neslaganjau pogledudatumakadaje tačno izvedena. Tako, na primjer, u izvještaju Župske redarstvene oblasti u Sarajevu kao datum izvršanja ove akcije navodi se "noć 16/17. jula", kako je zabilježeno i u iz-vještaju štaba Romanijskog četničkog korpusa. Isti datum se navodi i u izvještaju štaba Pete krajiške divizije o tim dejstvima. Međutim, u originalnom izvještaju šta-ba Drugog bataljona Prve krajiške udarne brigade, kojije ovu akciju i izveo, navodi se datum 19.jul 1943. godine. Taj izvještaj čuva se u Zavičajnom muzeju u Visokom i svjedoči o izvjesnom nesporazumu. Postoji vjerovatnoća da je komandant ovog bataljona Cvijo Mazalica poslao ovaj pismeni izvještaj o napadu na Podlugove tek drugi dan poslije izvedene akcije, sa nekog zastanka ili odmora njegovejedinice, ili je, jednostavno, napravio omašku u datumu. To, razumije se, ne mijenja mnogo stvar niti umanjuje značaj ove pobjede, alije važno radi utvrđivanja istorijske istine. Anepobitnajeistinadasetozbilonoću 16/17. jula 1943. godine, što i lično pamtim i tvrdim, jer sam bio na licu mjesta.

Da navedem samojošjednu pojedinost vezanu za boravak i dejstva Krajišnika na ovom terenu, za snažan utisak koji su ostavili na narod ovog kraja. Oni su, a tu prije svega mislim na Prvu brigadu, osvojili srca ove višenacionalne sredine, ponaj-prije svojom hrabrošću, vještinom u izvođenju akcija, disciplinom, odnosom prema narodu. Vidjelo se to i po broju mladića iz ovog kraja koji su stupili u njihove redove, i to, nimalo slučajno, baš poslije pobjede na Podlugovima. Sve oiiu što su ovdje Krajišnici pokazali, ponavljam, dobrodošlo nam je u jaćanju političke akcije u narodu na liniji širenja NOP-a. A sada o toj pojedinosti do koje mi je stalo da se upravo u knjizi o Prvoj krajiškoj sačuva od zaborava, jer govori o snazi mlade revolucionarne vojske i ljubavi naroda.

Prolazila, kažu, jedinica Krajišnika krozjedno od naših sela, pored okupljenih mještana. Bioje tu i Musliman u poodmaklim godinama. Gledaoje borce, mjerkao njihovo naoružanje, nešto za se kontao, pa će glasno i mudro, kako se to i može u tim godinama i sa tim životnim iskustvom: "E, ljudi, ova će vojska, bezbeli, pobijediti" Jedan od mladića pored njega, i sam ushićen držanjem boraca i njihovim sjajnim oružjem, upitao je susjeda: "A po čemu ti to, djede, zaključuješ?" Odgovor je odmah čuo: "Slušaj, sinko, ovo je prava narodna vojska; vidiš da sve živo leti da je vidi, pa i djeca koja od svake druge vojske bježe. Pored toga, u ovoj vojsci se, bo-lan, vidi red i disciplina i lijepo se ponašaju prema narodu. Eto zašto će pobijediti..."

Pričaje istinita, zvuči anegdotski i, svakako, izražava odnos ovog naroda prema borcima za slobodu, i nimalo slućajno prema Krajišnicima koji su ovdje stigli i bor-bu razgarali u jedno izuzetno teško vrijeme.

Petar Adžić


Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument