PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

DAN I NOĆ U OKRUŽENJU Poslije oslobođenja Kaknja naše jedinice su krenule na dalji marš istočnom Bosnom. Maršujući Zvijezdom planinom, između Vareša i Olova, Drugi bataljon naše brigade je, kako smo obaviješteni, naišao na neku neprijateljsku jedinicu čija se vojska odmarala pored oružja složenog u kupe. Vojskaje, vele, bila svučena kao da je na plaži i naši su ih iznenadili i razbili. To se zbivalo lijevo od naše Prve čete Prvog bataljona, ali smo se i mi razvili i frontalno zašli kroz gustu šumu, jureći neprijatelja. To su, u stvari, bile Švabe. Sa našom četom se nalazio i drug Stevo Rauš, komandant Prvog bataljona. Kada smo pod borbom ušli dublje u gustu šumu, tu nas je i noć uhvatila, tako da smo dospjeli u još težu situaciju, tim više jer je i onaj pravac kojim smo ušli u šumu za nama zatvoren. Našli smo se u potpunoj blokadi i svi pokušaji da se te noći nekud probijemo iz obruča ostali su bezuspješni. Naime poslije svakog od tih pokušaja proboja imali smo gubitaka, paje, uz sve nevolje, i nemoćne drugove trebalo izvlačiti, nositi i zbrinjavati, i to u šumi u kojoj se doslovno ništa više nije vidjelo. Uz to nas je neprijatelj stalno tukao, sem ostalog, i tromblonskim minama čije su eksplozije stravićno odjekivale i iza sebe ostavljale vidne tragove. Poslije neuspjelih pokušaja proboja i pretrpljenih gubitaka, na položaj nam je stiglo naređenje da se svi povučemo do tačke koje je označavala središte između položaja vodova naše čete. Kada smo se svi okupili, komandant bataljona Rauš nam je saopštio da tu noć moramo provesti na položajima na kojima samo se na-lazili, i da tu treba organizovati kružnu odbranu i objezbijediti punu budnost i op-reznost. Odmah zatim smo se svi dali na posao, organizujući kružnu odbranu, ali neprijatelj više nije pokazivao nikakvu aktivnost. Noć je protekla u zatišju. Cim je svanulo, naređeno je da se svi u najvećoj tišini povučemo s kružnog po-ložaja, koji je, po mojoj procjeni, mogao imati oko 100 metara u prečniku. Kada smo se ponovo grupisali, oglasio se komandant bataljona Rauš, izdajući naređenje da se svi vodovi razviju u streljačke strojeveJedan iza drugog. Borci treba da stave no-ževe na puške i pripreme ručne bombe. U takvom borbenom poretku treba da se krećemo. Ondaje naš komandant krenuo pred nama, na udaljenosti od dvadesetak metara ispred prvog streljaćkog stroja, sa pištoljem u ruci. Za njim su koraćali svi ostali borci čete. Kretali smo se uzjednu čuku samo dijelom obraslu rijetkim rastinjem, dokje uglavnom okolo bio kamenjar sa nešto manjih oštrih stijena. Ovaj pokret prema vrhu čuke komandant je vjerovatno zamislio tako da izvršimo juriš i na taj način izmijenimo dotadašnju situaciju i položaj naše čete. U momentu polaska uz to brdo, gdje sam oćekivao siguran i žestok okršaj sa Nijemcima zaleglim u odbrani, osjećao sam se tako da bih i najveću prepreku koja stoji na našem pravcu mogao savladati i da bih još deset života da ih imam položio za svog komandanta Stevu Rauša, kojije hrabro, uspravno, sa pištoljem u ruci, gra-bio ispred nas, dai'ući nam, kao i uvijek u borbi, primjer, hrabreći nas u ovoj teškoj situaciji. Vjerujem da su slično usjećali i ostali borci koji su bili u streljačkom stroju naših vodova, gledajući svojeg komandanta ispred sebe. Komandant je izbio na vrh kote, a odmah zatim i svi streljački strojevi, noseći između sebe ranjenike na no-silima. Na sreću svih nas, neprijatelj se sa čukejoš u toku nući povukao, štoje borce obradovalo više nego ikad, jer smo se, iskreno rečeno, grdno bojali za život koman-danta, a i za ishod te borbe. Izlaskom iz blokade preko te čuke našli smo se na nekim livadama, a zatim smo, u koloni po jedan, stigli do nekih štala u kojima smo zatekli mnogu ovaca i jednog čobanina. Tu smo se zadržali, a čobaninuje naređeno da odabere tri najbo-1je ovce i da se spremi hrana za četu. Dok su drugovi spremali ručak, komandant bataljonaje, preko kurira, uhvatio vezu sa štabombrigade, koji se nalazio dosta bli-zu, u jednom selu, čime je ova drama sa Prvom četom završena. Želim da naglasim kako u čitavoj toj situaciji u koju smo zapali nisam osjećau nikakav strah, sve do zatvaranja obruča oko nas pa do izlaska čete iz okruženja. Na-protiv, osjećao sam neku veliku volju za okršaj, borbu, osjećao sam ponos, bio sam nekako velik i, među drugovima, svemoćan u ćitavoj toj situaciji. To govorim za sebe, a siguran sam bio da su se svi borci iz čete tako osjećali. U tom okršaju poginuli su desetar Milan Zorić i politički delegat voda Pane zva ni Pekar (pekar mu je bilo zanimanje, a u našoj četi duže vremena je bio kuvar) Među ranjenima u toj borbi bio je i Ostoja rodom iz sela Strigove. Milivoj Stojaković Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument