PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

OTPISANA ČETA Prilikom marša kroz istočnu Bosnu jula 1943. godine, prošli smo cestu Vareš -Oćevlje, i, nakon noćnog savladavanja planine Zvijezde, u jutarnjim časovima izbili u selo čijeg se naziva više ne sjećam. Seloje bilo okruženo planinom sa svih strana, po sastavu muslimansko i nasred njega je štrčala džamija. Kada smo izlazili iz planine i nailazili na proplanak, susrela nas je muslimanska milicija, koja je pripucala, a zatim odmah pobjegla, vjerovatno dajući do znanja mještanima da smo mi prisutni. Odatle je zatim, kako smo kasnije saznali, sišla u selo i alarmirala ljude na uzbunu. Poslije napornog noćnog marša, mi smo u ovom selu zastali i odmarali se kako bismo nastavili naporan put koji namje predstojao. Međutim, u popodnevnim časovima naišli su cestom Vareš - Očevlje djelovi njemačke "vražje divizije" i sa puta skrenuli u pravcu naših položaja. O našem prisustvu, su ih vjerovatno, izvijestili sta-novnici ovih sela. Nijemci su, koliko se sjećam, došli iz pravca Vareša, a po pristizanju na određene položaje, odmah su krenuli u napad na nas. Namjera neprijatelja je bila da nas istjera iz sela i potisne dalje na bespuće. Primili smo borbu na obroncima same planine, gdje je otpočeo dosta žestok okršaj. Bilo je očevidno da se Nijemci nisu nadali tako žestokom našem otporu, tako da smo ih odmah potisnuli u šumu na pravcu odakle su i došli, a naša Treća četa Prvog bataljona, koja se nalazila u predstraži brigade, krenulaje za Nijemcima Borbaje sada otpočela i razgarala se u samoj šumi, dok su ostale našejedinice kojt su vodile borbu ostale na njenoj ivici. Mi smo, pak, produžili sa tjeranjem Nijemaca sve dublje ulazeći u šumu, gdje će nas i noć uhvatiti. U šumi sa nama se našao komandant bataljona Stevo Rauš koji je uz nas nastavio i dalje. Pošto smo Nijemce satjerali ujednu dolinu, počeli smo da ih tu napadamo, a onda se sve utišalo. Ujednom trenutku pojavilo se neko ždrijebe, ko zna otkud tu zalutalo, i kada smo, vjerovatno i dosta neoprezno, pokušali da ga uhvatimo - na nas je upravo iz te doline otvorena žestoka vatra tako da nismo bili u mogućnosti da uhvatimo mladu životinju, koja je umakla Nijemcima. Nismo poznavali ovaj teren, pa smo pokušavali da se na svaki način izvučemo iz šume pod borbom. Međutim, sve dalje smo u nju zalazili. Tako nasje tu i noć uhvatila. No, mi se nismo dali, već smo nastavili sa pokušajima da se izvučemo, ali smu pri tom nailazili na njemačke zasjede i morali da se stalno probijamo, sve više sc udaljavajući od položaja naših jedinica. Lukavi Nijemci su i sami bili ovdje izgubljeni, ali se oni nisu dalje kretali, već su zanoćili na položajima na kojima su se zatekli. Otuda smo prilikom pokreta stalno nailazili na njihove zasjede i sve dublje zalazili u šumu. Tokom te noći, koliko se sjećam, bar tri-četiri puta susreli smo se sa Nijemcima. U svakoj od tih prilika otvarana je dosta jaka vatra sa obje strane, pri čemu smo mi pokušavali da se probijemo, a oni da se odbrane. Lutajići tako cijelu bogovjetnu noć kroz šumu, u svitanje smo izbili najednu cestu, ali nismo zna-li kuda ona vodi. Pored ceste je bio potok, pa smo krenuli niz njega u pravcu zapada. Nakon, možda, kilometar pješačenja naišli smo na novi put, onaj koji smo prošli prethodnog dana. Tek tada nam je bilo jasno gdje se nalazimo i da smo se, krećuci se ovim pravcem, udaljavali od naše brigade. Poslije kraćeg zadržavanja, naređenoje da se ponovo vratimo uz cestu. Kolona je okrenula nalevokrug, a nakon otprilike dva kilometra Rauš je naredio da skrenemo udesno od ceste, nekim puteljkom koji je vodio u šumu. Idući tim šumskim putem zašli smo kroz neku udolinu sa čije su obje strane bila uzvišenja. Nakon dva-tri kilometra ispred nas se ispriječilojedno uzvišenje preko kogaje i sam put vodio. Ubrzo smo uvidjeli da se na tom uzvišenju nalazi neka vojska, pa je naša prethod-nica zauzela streljaćki raspored i krenula dalje. Ustanovili smo da su to Nijemci, a kako smo ovuda nabasali ujutro rano, to su i oni bili potpuno iznenađeni. Mi smu se prvi snašli i odmah krenuli u napad, najuriš probili njemačke položaje i produžili dalje kroz šumu. U isto vrijeme smo primjetili da se sa naše lijeve i desne strane primiću k nama njemačke kolone, ali smo bili brži od njih i na vrijeme se izvukli, tako da su Nijemci udarili u prazno. Prilikom proboja u ovoj borbi su ranjena dva naša druga, ali lakše pa su mogli sami da se kreću, ne usporavajući naše dalje kretanje. Po probijanju iz ove zasjede i prolaskom kroz njemačke položaje, brzo smo se kretali kroz šumu, po našem čvrstom osjećanju u suprotnom pravcu od onog kojim smo u toku noći išli. Idući tako što smo brže mogli, stalno smo zebli od toga da ćemo naići na nove njemačke zasjede, ali njih nije bilo. Na našu veliku radost, u ra-nim popodnevnim časovima smo izašli iz šume. Ali kada smo bolje pogledali, us-tanovili smo da se opet nalazimo na istom putu kojim smo prethodnog dana izašli, a u isto vrijeme smo vidjeli i selo gdje nas je dočekala ona muslimanska milicija. Tako nam je sada bilo sasvim jasno gdje se nalazimo. Pošto nismo znali ko se nalazi u tom selu i da li su naše jedinice u toku noći izvršile pokret, produžili smo ujedno srpsko selo koje se nalazilo na oko sat hoda odatle. Tako je sada prvo trebalo spustiti se u jedan potok i prijeći rijeku, a zatim ići uz veoma strmo brdo. Izbora nam nije bilo, i posle napornog marša, oko podne smo stigli u selo, nekih pet kilometara udaljeno od onog muslimanskog. Prilazeći selu primijetili smo da se na kosama iznad njega muvaju neki ljudi. Ubrzo smo saznali da su to, u stvari, bili četnici, ali kada smo se primakli bliže, oni su se nekud izgubili. Onako umorni i gladni, pokušali smo da nađemo nešto zajelo, no toje ostala samo pusta želja, jer je selo bilo dosta siromašno, a i ono što su imali mještani su sakrili, tako da smo našli jedva po koji krompir i to je bilo sve. Pošto nismo imali nikakve veze sa našom brigadom, odmah smo poćeli da tra-gamo za načinima da bismo došli u njen sastav. Znali smo da bi nam veza sa našima najbolje mogla pomoći, ali iz ovog srpskog sela u koje smo stigli u ono jučerašnje, muslimansko, nije smio niko da ide, što je bila politika četnika. Dali smo se na veliku muku. Srećom, oko nas su se odmah iskupila djeca sa kojima smo se poćeli šaliti. Jedan dječak namje djelovao najotresitije i dosta promućuran, a po pričanju često je silazio i u ono muslimansko selo. To je rečeno komandantu Raušu i on je, sjedeći podjednim plastom sijena, napisao pisamce i ovog dječaka zamolio da ode u muslimansko selo i odnese tu poruku, čijeg se sadržaja ne sjećam. Dječak je od-mah pristao da obavi taj zadatak, iako je, tamo i nazad, morao na putu ostati bar dva sata, a mogao je i stradati podjednako od četnika i muslimanske milicije. Urućujući dječaku pismo Rauš muje rekao: "Pazi, mali, ovo pismo predaj samo onome vojniku koji ima petokraku zvijezdu na kapi, inače ga, akoje neka druga vojska u selu, odmah pocijepaj". Tada smo hrabrom mališanu pokazali kapu sa petokrakom zvijezdom i nagla-sili da bude oprezan. Poštoje primio pismo i ponovio sve što smo mu rekli, dječak je odmah krenuo u pravcu sela, a pošto je put vodio sve nizbrdicom, vrlo brzo je stigao. Srećom, odmahje naišao najednu nasu patrolu. Timeje veza uspostavljena, ali mi to još nismo znali. U kasnim popodnevnim časovima primijetili smo grupu naoružanih ljudi koja se kretala u našem pravcu. Zagledavši bolje, vidjeli smo da onaj dječak grabi pred tom kolonicom. Kada su nam prišli bliže, prepoznali smo desetara Kamenka Vujinovića, kako se sa desetinom žurno zaputio k nama. Prilikom susreta Kamenko nam je rekao da su nas već bili otpisali pošto su ne-koliko puta u toku noći čuli dosta jaku pucnjavu u šumi kuda smo nestali, a kada su ujutro čuli ponovo pucnjavu, mislili su daje to posljednji naš otpor. Sada su bili srećni što smo živi i zdravi, ali su se čudili kako smo izašli iz borbe i, još više, kako smo dospjeli u ovo selo. Kasno uveče stigli smo u sastav brigade, gdje su nas čekale tople riječi drugar-ske dobrodošlice, a uz to i tri obroka - večera, doručak i ručak za taj dan, što su kuvari spremili nadajući se našem dolasku. Onome dječaku smo za uspomenu dali jednu petokraku zvijezdu i rekli mu daje dobro krije od četnika, štoje njemu bilo najljepše priznanje za pomoć koju namje pružio. Po završenoj većeri odmahje iz-vršen pokret, kojije trebalo da bude i ranije, ali se ćekalo na nas. Cekalo i, srećom, dočekalo. Onako među ratnim drugovima, koračali smo kao na krilima, baš kao da smo sve vrijeme odmarali, a ne da smo se lomatali po šumetini i nosili se sa švapskim zasjedama. Petar Mrđa Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument