PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG
Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
SJEĆANJE NA BRAĆU GRBIĆE U selu Krnja Jela, kod Bosanskog Petrovca, živjelaje siromašna seljačka
poro-dica Jove i Anđe Grbić. Imali su sedmoro djece - pet sinova i dvije
kćeri. Budući su imali malo i dozlaboga slabe zemlje, glava porodiceje svojim
dopunskim radom, kao šumski radnik, nešto zarađivao kako bi mogao prehraniti
brojnu porodicu. Tri najstarija sina: Pero (rođen 1920), Drago (1922) i Stevo (1924)
uključili su se u narodnooslobodilački pokret odmah poslije izbijanja ustanka.
Pero i Drago su stupili u partizane, a najmlađi Stevo je bio aktivan omladinac
u svom selu, da bi se za vrijeme četvrte neprijateljske ofanzive, sa ostalim
omladincima, povukao ispred neprijatelja i stupio u Prvu krajišku brigadu, gdje
su se već borila dva njegova starija brata. Formiranjem Prve krajiške brigade, maja 1942. godine, Pero i Drago su ušli
u njen sastav. Odmah da kažemo: Pero će kao borac Prvog bataljona i poginuti
1943. godine kod sela Nemila u Bosni, a Drago, prvo borac a potom komandir Prvog
voda Treće čete Drugog bataljona, poginuće takođe 1943. godine prilikom
borbi za oslobođenje Kaknja. Najmlađi, Stevo, kao kurir Prve krajiške udarne
brigade ranjt ' je na Sjekirici (Crna Gora) i podlegao je ranama na putu za
Berane, iste te, . porodicu Grbić izuzetno tragične 1943. godine. Odmah po stupanju u ustaničke jedinice Pero i Drago se ističu kao primjer
omladinci i vrlo dobri i hrabri borci. Isto tako se i u redovima Prve krajiške
udarr brigade ističu u svim borbama. Drago je nakon izvjesnog vremena
postavljen i. vodnika voda, gdje je pokazao umješnost u komandovanju. Pero i Drago su učestvovali u mnogim značajnim borbama koje je vodila bi
gada, kao na primjer: Brankovac, Piskavica, Bosanski Novi, Bihać, Jajce, Kuprc
Kakanj, Rajlovac, Sanski Most i dr. Redovno su bili dobrovoljci za najteže
borbene zadatke u svojim četama, a Drago je, kasnije, na čelu svoga voda,
služio primjerom svojim saborcima. Dolazak i trećeg brata, Steve, u sastav Prve krajiške udarne brigade
izazvao je neizmjernu radost za braću Grbiće. 1 on je pošao primjerom starije
braće, u bor-bama se isticao teje kao takav i izabran za kurira u štabu
brigade, gdjeje bilo mjesta samo za hrabre, bistre i u svakoj situaciji
snalažljive i izdržljive mladiće. Braća Grbići nisu bili samo dobri borci, već su se isticali primjernim
osobina-ma naprednih omladinaca, dobrih drugova i prijatelja svakog saborca.
Posebno su se isticali u brizi za ranjene drugove i postupcima za njihovo
izvlačenje iz borbe kako ne bi pali u ruke neprijatelja. Svojom borbenošću i ljudskim osobinama plijenili su boračku sredinu i bili
veoma omiljeni u svojim četama. Veoma uspješno su se angažovali u radu aktiva SKOJ-a u svojim jedinicama, a
Drago i kao član KPJ u radu partijske ćelije u četi. Budući da su sva
trojica imala osnovnu školu, njihov doprinos u opismenjavanju nepismcnih
drugova veoma je značajan, i rado su se odazvali za rad na organizovanju
analfabetskih tećajeva. Bili su aktivni učesnici kulturno-zabavnog života u
svojim sredinama, ulažući i u to maksimum svog znanja i sposobnosti. Slučajje htio da su sva tri brata Grbić poginula za nepunih 6 mjeseci iste
1943. godine. Mislim da se s pravom može reći da su rijetki primjeri da u
jednoj ratnoj Brigadi u borbi ućestvuju tri brata, sva tri oličenje borbenosti
i hrabrosti, tri čovjeka izuzetnih ljudskih osobina. A upravo takvi su bili
Pero, Drago i Stevo Grbić, sinovi Jove i Anđe Grbić iz Krnje Jele. Uspomena na braću Grbiće trajno je ostala u srcu svih boraca i rukovodilaca
Prve krajiške proleterske brigade koji su ih poznavali i, s razlogom, cijenili
i voljeli. Odmah nakom završetka rata Prva krajiškaje, vraćajući se sa krajnje
tačke svoje duge ratne staze, sa jugoslovensko-austrijske granice, i krećući
se preko zavičajne Bosanske krajine, prošla i kroz Bosanski Petrovac. Čuvši
za pokret brigade, mnogi su došli da se interesuju za sudbinu svojih sinova i
kćeri, a među njima i roditelji braće Grbić. Sa njima se prvi susreo Jovan
Grbić, njihov komšija. Otac braće Grbić gaje,stojećiporedAnđe,upitao:
"Gdje su naši sinovi?" Odgovorjebio dasujunački izginuli u borbi za
slobodu. Majka, kao i svaka majka, neprekidno je plakala, nemoćna da izgovori
makarjednu riječ. A otac je, tužna srca, rekao: "Kad sam ih slao u borbu,
znao sam da se tamo gine, ali nisam mogao ni pomisliti da će baš sva tri
poginuti. Ali neka, Anđo, vratile su se hiljade sinova drugima, donijeli su
slobodu narodu, eto i nama utjehe..." U Krnju Jelu su se vratili utučeni, nekako pogrbljeni, ali i ponosni na
svoje si-nove. I sam veoma rastužen tim prizorom, njihov komšija Jovan Grbić
je bio nekako siguran da oni ne bi one ustanićke 1941. godine drugaćije mogli
postupiti sve i da su znali kako će tragično izginuti njihovi sinovi. Đuro Vukobrat i Jovan Grbić
|