PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

SJEĆANJE NA BRAĆU GRBIĆE U selu Krnja Jela, kod Bosanskog Petrovca, živjelaje siromašna seljačka poro-dica Jove i Anđe Grbić. Imali su sedmoro djece - pet sinova i dvije kćeri. Budući su imali malo i dozlaboga slabe zemlje, glava porodiceje svojim dopunskim radom, kao šumski radnik, nešto zarađivao kako bi mogao prehraniti brojnu porodicu. Tri najstarija sina: Pero (rođen 1920), Drago (1922) i Stevo (1924) uključili su se u narodnooslobodilački pokret odmah poslije izbijanja ustanka. Pero i Drago su stupili u partizane, a najmlađi Stevo je bio aktivan omladinac u svom selu, da bi se za vrijeme četvrte neprijateljske ofanzive, sa ostalim omladincima, povukao ispred neprijatelja i stupio u Prvu krajišku brigadu, gdje su se već borila dva njegova starija brata. Formiranjem Prve krajiške brigade, maja 1942. godine, Pero i Drago su ušli u njen sastav. Odmah da kažemo: Pero će kao borac Prvog bataljona i poginuti 1943. godine kod sela Nemila u Bosni, a Drago, prvo borac a potom komandir Prvog voda Treće čete Drugog bataljona, poginuće takođe 1943. godine prilikom borbi za oslobođenje Kaknja. Najmlađi, Stevo, kao kurir Prve krajiške udarne brigade ranjt ' je na Sjekirici (Crna Gora) i podlegao je ranama na putu za Berane, iste te, . porodicu Grbić izuzetno tragične 1943. godine. Odmah po stupanju u ustaničke jedinice Pero i Drago se ističu kao primjer omladinci i vrlo dobri i hrabri borci. Isto tako se i u redovima Prve krajiške udarr brigade ističu u svim borbama. Drago je nakon izvjesnog vremena postavljen i. vodnika voda, gdje je pokazao umješnost u komandovanju. Pero i Drago su učestvovali u mnogim značajnim borbama koje je vodila bi gada, kao na primjer: Brankovac, Piskavica, Bosanski Novi, Bihać, Jajce, Kuprc Kakanj, Rajlovac, Sanski Most i dr. Redovno su bili dobrovoljci za najteže borbene zadatke u svojim četama, a Drago je, kasnije, na čelu svoga voda, služio primjerom svojim saborcima. Dolazak i trećeg brata, Steve, u sastav Prve krajiške udarne brigade izazvao je neizmjernu radost za braću Grbiće. 1 on je pošao primjerom starije braće, u bor-bama se isticao teje kao takav i izabran za kurira u štabu brigade, gdjeje bilo mjesta samo za hrabre, bistre i u svakoj situaciji snalažljive i izdržljive mladiće. Braća Grbići nisu bili samo dobri borci, već su se isticali primjernim osobina-ma naprednih omladinaca, dobrih drugova i prijatelja svakog saborca. Posebno su se isticali u brizi za ranjene drugove i postupcima za njihovo izvlačenje iz borbe kako ne bi pali u ruke neprijatelja. Svojom borbenošću i ljudskim osobinama plijenili su boračku sredinu i bili veoma omiljeni u svojim četama. Veoma uspješno su se angažovali u radu aktiva SKOJ-a u svojim jedinicama, a Drago i kao član KPJ u radu partijske ćelije u četi. Budući da su sva trojica imala osnovnu školu, njihov doprinos u opismenjavanju nepismcnih drugova veoma je značajan, i rado su se odazvali za rad na organizovanju analfabetskih tećajeva. Bili su aktivni učesnici kulturno-zabavnog života u svojim sredinama, ulažući i u to maksimum svog znanja i sposobnosti. Slučajje htio da su sva tri brata Grbić poginula za nepunih 6 mjeseci iste 1943. godine. Mislim da se s pravom može reći da su rijetki primjeri da u jednoj ratnoj Brigadi u borbi ućestvuju tri brata, sva tri oličenje borbenosti i hrabrosti, tri čovjeka izuzetnih ljudskih osobina. A upravo takvi su bili Pero, Drago i Stevo Grbić, sinovi Jove i Anđe Grbić iz Krnje Jele. Uspomena na braću Grbiće trajno je ostala u srcu svih boraca i rukovodilaca Prve krajiške proleterske brigade koji su ih poznavali i, s razlogom, cijenili i voljeli. Odmah nakom završetka rata Prva krajiškaje, vraćajući se sa krajnje tačke svoje duge ratne staze, sa jugoslovensko-austrijske granice, i krećući se preko zavičajne Bosanske krajine, prošla i kroz Bosanski Petrovac. Čuvši za pokret brigade, mnogi su došli da se interesuju za sudbinu svojih sinova i kćeri, a među njima i roditelji braće Grbić. Sa njima se prvi susreo Jovan Grbić, njihov komšija. Otac braće Grbić gaje,stojećiporedAnđe,upitao: "Gdje su naši sinovi?" Odgovorjebio dasujunački izginuli u borbi za slobodu. Majka, kao i svaka majka, neprekidno je plakala, nemoćna da izgovori makarjednu riječ. A otac je, tužna srca, rekao: "Kad sam ih slao u borbu, znao sam da se tamo gine, ali nisam mogao ni pomisliti da će baš sva tri poginuti. Ali neka, Anđo, vratile su se hiljade sinova drugima, donijeli su slobodu narodu, eto i nama utjehe..." U Krnju Jelu su se vratili utučeni, nekako pogrbljeni, ali i ponosni na svoje si-nove. I sam veoma rastužen tim prizorom, njihov komšija Jovan Grbić je bio nekako siguran da oni ne bi one ustanićke 1941. godine drugaćije mogli postupiti sve i da su znali kako će tragično izginuti njihovi sinovi. Đuro Vukobrat i Jovan Grbić Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument