PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

PREPLIVALI SMO BOSNU Naša brigada je dobila zadatak da noću 28.juna 1943. godine forsira rijeku Bosnu i zauzme rudnik i naselje Kakanj. Zadatak je bio u toliko složeniji što je Bosna tih dana bila prilično nabujala, pa se nije mogla nigdje pregaziti, a most za naselje Kakanj bio je sa obje obale obezbijeđen po jednim posjednutim bunkerom. Nemajući boljeg rješenja, zapravo, želeći da se zadatak izvrši bez žrtava i što prije, štab brigade se opredijelio za to da se najprije, noću zauzme bunker koji se nalazio sa druge strane rijeke, na samom temelju mosta, s tim što će druga grupa bombaša, tek kada zagrmi preko, zauzeti i bunker s "naše" obale. U vezi sa tim odmah su traženi dobrovoljci, dobri plivači i sigurni bombaši, koji će taj bunker iznenad-nim jurišem zauzeti i osloboditi prelaz jedinicama preko mosta. Javilo se nas 8 dobrovoljaca, i to 5 iz Prve čete, komandira Ljubomira Jajčanina, i trojica iz drugih četa. Iz naše čete dobrovoljci smo bili: Mića Jakovljević, Branko Gerdijan, Boris Abramović, Ante Žepčić i ja, dočim imena ostalih trojice iz drugih četa nisam znao. Prije polaska na taj veoma složen i opasan zadatak, skinuli smo odijela i dali ih određenim drugovima, koji će nam ih prenijeti preko mosta - ako ga budemo oslobodili za prolaz. Dok smo se svlačili mislili smo da možda nekome od nas ono više neće ni trebati, ali smo svjesno krenuli u rizik. Osim odijela, ostavili smo i naše ranije naoružanje, jer smo svi dobili automate i po četiri bombe, koje smo pri-čvrstili na opasače sa uprtačima. Sa tim naoružanjem i onako golišavi, samo u pocijepanim gaćama, preplivali smo rijeku Bosnu noću oko 10 ili 11 sati. Kada smo se onako mokri i ozebli okupili na suprotnoj obali, Mićo Jakovljević, vođa naše grupe, izvršio je raspored, naređujući šta će ko od nas raditi. Tako smo ovaj bunker zauzeli na brzinu, potpuno iz-nenadivši njegovu posadu. U istom momentu druga grupa bombaša, ali odjevenih, zauzela je bunker na drugoj obali rijeke, gdje su se inače nalazile jedinice naše bri-gade, spremne da jurnu preko mosta i počnu borbu za oslobođenje Kaknja. Poslije zauzimanja oba bunkera i oslobađanja mosta za prelaz bataljoni naše brigade su prešli rijeku Bosnu i upali u naselje Kakanj, gdje se razvila žestoka bor-ba, i to u samom naselju i u okolini, po uzvišenjima oko Kaknja, gdje su bili izgrađeni bunkeri i ostala rovovska utvrđenja. Iznenađen i sabijen, što narod kaže, u "kozji rog", neprijatelj je prepuštao objekat po objekat. U samom naselju, neprijatelj se povukao u jednu kuću na sprat, odakle je pružao žilav otpor, odlučan da se ne predaje. Da bude i teže, prilaz kućije bio jako nez-godan, jer se sama zgrada nalazila na brisanom prostoru, pa joj se naši borci nisu mogli privlačiti radi ubacivanja bombi u nju, u čemu smo inače bili veliki vještaci. Pošto su zauzeli naselje Kakanj i sam rudnik, ova zgrada je ostala kao usamljeno uporište iz kogaje neprijatelj pružao ogorčen otpor. Zgraduje blokirala naša Prva četa Prvog bataljona, s komandirom Bijelim na čelu. Pošto se ova kuća nije mugla zauzeti jer nismo imali nikakvih artiljerijskih oruzja, naš komandir Bijeli negdje je pronašao i doveo jednog rudara, prinijevši i nekoliko sanduka eksploziva. Rudarje montirao kapislu ostavljajući štapin, kako je on rekao, dug oko 5 metara. Kadaje to bilo gotovo, komandir Bijelije upitao ko od nas zna da rukuje eksplozivom. Ja sam prije rata radio u kamenolomu kod Bo-sanske Krupe, i razumio sam se u paljenje mina, pa sam se dobrovoljno prijavio da i ovu opalim. Pored mene javio se još i Ćokan Stojnić. Prilaz kućije bio potpuno otkriven i bilo bi vrlo teško približitijoj seJerje nep-rijatelj stalno otvarao vatru i bacao bombe. Po nagovoru komandira Bijelog, iskoristili smojednu crkvu koja se nalazila dosta blizu zgrade u kojoj su bili neprijateljski vojnici, a osim toga moja četa mi je pružila zaštitu preciznom vatrom. Uzeli smo sanduke sa eksplozivom u kojima je bila montirana mina i krenuli smo prema kuci iz koje je pružan otpor... Štapin sam pripalio cigaretom "rama", koju mi je dao komandir Bijeli. Pošto sam pripalio štapin izvukao sam se pod zaštitom vatre naše čete, a tadaje komandir dao znak da se povučemo od kuće na izvjesnu udaljenost da ne bi tko stradao od eksplozije mine. Povukao sam se i ja zajedno sa komandirom Bijelim, a sa nama su bili Stojnić i onaj rudar koji je montirao minu. Kadaje već bilo prošlo pet minuta, koji su, po ocjeni rudara, bili potrebni dok sagori barut u ostavljenom štapinu, meni Bijeli reče: "Jerkoviću, nisi ti nju upalio, jer ovaj rudar kaže da je već morala eksplodirati". Ja potražim i drugu cigaretu i, sa svojim oružjem, ponovo krenem u pravcu kuće. Došao sam joj sasvim blizu, iskoristivši zidove postojeće crkve, i stao iza jednog betonskog stuba pred ulaznim vratima u crkvu. Zastao sam tu najviše pola minuta - kad odjeknu eksplozija. Od-jednom vrata na crkvi uletješe u crkvu, a u isto vrijeme me neki predmet udari.u ruku. Tako sam se našao u središtu dima i prašine. Kad sam došao k sebi istrcao sam iza tog stuba i potrčao pokraj zida crkve. Ali nisam mogao daljeJerje sa crkve sipao crep. U tom momentu moj komandir Bijelije dotrčao, tačnije rečeno, doletio do mene, držeći u desnoj ruci "valter" a u lijevoj svoju kožnu kapu. Upitao me je: "Jerkane, je li ti se šta dogodilo?" Odgovorio sam mu: "Kako vidiš - ništa!" Neprijateljski vojnici - ono što ih je bilo unutar i što je ostalo živo od ove eksplozije - odmah su se predali. Time je akcija za osvajanje rudnika i naselja Kakanj završena. Branko Jerković Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument