PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

"NEKA ŠTO JAČE PUKNE!" U okviru šire akcije pete divizije čijije cilj bio zauzimanjejačeg neprijateljevog garnizona u Kaknju i onesposobljavanje rudnika uglja za proizvodnju, a zatim prodor u istočnu Bosnu, u susret Operativnoj grupi divizija koja je, sa Vrhovnim štabom NOVJ na čelu, nakon proboja iz neprijateljskih obruča od Durmitora do Jahorine u po zlu čuvenoj petoj neprijateljskoj ofanzivi, upravo izbijala na taj prostor da bi odatle odmah razvila ofanzivna dejstva, i mi Krajišnici ćemo imati značajnu ulogu. U vezi sa takvom odlukom štaba Pete divizije, dobio sam naređenje da se, za-jedno sa politićkim komesarom Jusufom Imamovićem Jusom i našim saradnicima, javim u štab brigade. Tamo smo zatekli komandanta i političkog komesara brigade Voju Todorovića i Mlađu Marina, sa njihovim zamjenicima Borkom Arsenićem i Milosavom Milosavljevićem. Stigli su komandanti, politićki komesari i njihovi zamjenici iz svih bataljona. Rečeno namje daje naša brigada dobila zadatak da, u ok-viru šire ofanzivne akcije, u toku naredne noći potuče neprijatelja u uporištima - selima Ćatićima i Doboju, poruši mostove preko rijeke Bosne, zauzme varoš Kakanj, te onesposobi rudnik uglja i razori prugu. Naš Drugi bataljon je, u okviru te akcije dobio zadatak da uništi neprijatelja u selu Doboju, s tim dajednu četu uputi da savlada protivnika u bunkerima kod željezničkog mosta i uništi sam most. Ono što nas je, kao i obićno u takvim situacijama, naročito interesovalo bili su podaci o neprijatelju koji brani objekte našeg predstojećeg napada. U ovoj prilici oni su bili prilično podrobni. Naime, rečeno nam je da se u selu Doboju, kraj željezničkog i željeznog mosta, kao osiguranje na-laze dva betonska bunkera u kojima, kao posada, boravi 30 vojnika, dok cijelo upo-rište brani još satnija domobrana sem ostalog naoružana i sa dva teška mitraljeza. Likvidirajući to uporište na prilazima Kaknju, kao važnu tačku u prostoru njegove spoljne odbrane, a naročito osvajajući betonske bunkere i uništavajući željeznićki most, savladali bismo i rijeku Bosnu i učestvovali u osvajanju same varoši i rudnika uglja o ćijoj se odbrani nije imalo tačnijih podataka... Vratili smo se u bataljon i izvršili uobičajene pripreme za važnu noćnu akciju. U sumrak smo pošli sa polaznih polozaja. Dokje grmjelo na sve strane, mi smo se satima nu?iili sa posadum betonskih bunkera kraj mosta, iz kojihje neprestano si-pala vatra. Pokušavali smo da im se, čistinom, nekaku približe bar grupe naših bombaša, ali se ni jedan naš pokušaj nije uspješno završio. Jednostavno, odbrana bunkera nam oka nije dala otvoriti i nama iz štaba bataljonaje postalo jasno da se ta prostrana čistina koja nasje prijeteći dijelila od posada bunkera ne može savladati bez velikih žrtava. U vezi s tim smo odlučili da se most i bunkeri kraj njega drže u blokadi - dok ne nađemo naćin da se osvoje uz najmanje žrtava. Sačekali smo ijutro, onako zalegli podalje od bunkera. Cistinu je tek po danu bilo nemoguće savladati, ne bar bez desetina poginulih i ranjenih. Trebaloje nešto smisliti. Sa bombama nije išlo, artiljerije nismo imali. Gledao sam zalegle borce, sve mlade i hrabre ljude. Osjećao sam svoju odgovornost, znao da očekuju moje nare-đenje, svi svjesni da nam tu čekanja nema. Dugo sam šetao, posmatrao, razmišljao... Uočio sam: stvarno, bunkeri su tako postavljeni da se iz njih uspješno zatvaraju svi prilazi mostu, a teren ispred njih je ne samo čist već i ravan. Danju se k bun-kerimaimostunijemoglo.Ali mi je palo u oči da su bunkeri postavljeni iznad rijeke Bosne i to dosta visoko, a daje korito u njihovom podnožju i na samim prilazima u mrtvom uglu, pa neprijatelj taj teren ne može precizno tući, da duž obale ima dosta žbunja i raznih maski, što bi nam moglo omogućiti da se, gazeći vodu, neopa-ženo privučemo mostu i bunkerima. Ta ideja me je namah osvojila i nju sam izložio političkom komesaru Jusi. Ozbiljno smo je, zajednički, razmotrili i složili se da se koritom rijeke i neopaženo privučemo mostu i njegovoj odbrani. Odlučili smo da formiramo jednu udarnu grupu, sastavljenu od odvažnih bo-raca, i sa minerom se provučemo do mosta, zaobiđemo bunkere i ujednom naletu likvidiramo te prepreke, za što je bilo krajnje vrijeme, jer su borbe na cijelom širem prostoru prestale sem kod našeg bataljona, tako da je, kako smo čuli, već i plijen iz oslobođenog Kaknja izvlačen. Kratko sam se sa Jusom o svemu dogovorio, kako smo to inače činili, a onda u štab brigade hitno poslao kurire sa molbom da mi po-šalju što više eksploziva. Dok sam na to čekao pristupili smo ostalim pripremama. Posebno sam organizovao vatreno sadejstvo, sa ciljem da neprijatelja uznemirava-mo u bunkerima i na položajima, kako bismo se što lakše i svakako neopaženo pre-bacili do mosta. Iz sastava Treće čete formirao sam udarnu grupu jačine tridesetak odvažnih i najhrabrijih boraca, naoružanih sa devet puškomitraljeza. Grupu sam, po namje-ni, podijelio, u tri podgrupe: prva - za rušenje mosta, za što je dobila oko 300 kilograma eksploziva, komandir Tanasije Lukić; druga - naoružana sa tri puškomitraljeza, za neposredno obezbjeđenje minera, komandir Jovan Stojanović Colin; treća - za napad na bunkere, po sastavu najjača i najbrojnija, naoružana sa šest puškomitraljeza, ojačana bombašima, komandir Mišo Kecman. Svaka podgrupaje dobila precizan zadatak i o svemu su se njihovi borci, koliko se to moglo, dogovorili. Ovako organizovana, grupa se spustila na rijeku Bosnu i njenom lijevom oba-lom.je, koristeći gusto žbunje kao masku, izbila pod most. Bili smo svi mokri i oz-nojeni, ali smo, štoje najvažnije, prošli bez kapi prolivene krvi. Po utvrđenom pla-nu, podgrupe su zauzele položaj, a mineri, sa Dušanom Vujinovićem na čelu, brzo su otpočeli svoj posao. Popeli su se do gvozdene konstrukcije mosta i počeli vješto da postavljaju eksploziv. "Sa ovolikom količinom eksploziva možemo više mostova srušiti!" obraća mi se Vujinović. "Neka, neka, stavite vi sve, neka što jače pukne!" - odgovorio sam mu "po krajiški". Na to se moj kurir Dušan Stojanović glasno nasmija. Ubrzo je sve bilo spremno. Tada mi miner Dušan Vujinović, koji je iz brigade upućen da sruši most, reče: "Ajde ti, druže Cvijo, upali!" 1 stavi ispred mene mašinu za električno aktiviranje. "Slušaj, nikad ja to nisam radio" - rekoh mu. On mi pokaza kako da ručicu okrenem na prvi pa na drugi stepen. Provjerio sam da li su svi borci u zaklonu, a onda okrenuo ručicu. Od silne ek-splozije most je prosto odletio u vazduh, a njemu bliži bunker, koji je bio na dva sprata i svega desetak metara udaljen, iz temelja se uzdrmao, tako da su se i gvoz- dena vrata na njemu od onog silnog vazdušnog udara sama otvorila. Iz onog drugog bunkera vrata su otvorili njegovi branioci. Odjednomje iz oba bunkera počela da izlazi, teturajući se, gomila vojnika. Bili su uplašeni i kontuzovani. Možda ihje bilo petnaestak. Predali su se očevidno izbezumljeni, ne dolazeći k sebi šta se to dogo-dilo... Našem oduševljenju nije bilo kraja, jer je zadatak izvršen bez žrtava. Dok se grupa prikupljala i pripremala za pokret, onaj naš veseljak i junačina, nišandžija na puškomitraljezu Mile Kecman, poznatiji po nadimku Dika, čak poče i pjesmu. Zdušno je prihvatismo. Cvijo Mazalica Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument