PRVA KRAJIŠKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
Sedmi dio
OD SREDNJE DO ISTOCNE BOSNE I NATRAG

PODVIG PLIVAČA Poslije tromjesečnih, gotovo svakodnevnih, iscrpljujućih borbi sa četnicima, ustašama i Nijemcima, u srednjoj Bosni, koje smo vodili u uslovima slabe ishrane i epidemije pjegavog tifusa od koga je bolovalo oko 500 boraca, tek oporavljena Prva krajiška NO udarna brigada krenulaje na prostor Fojnice, Kreševa i Kiseljaka. Tmurne i hladne zimske dane zamijeniloje već poodmaklo proljeće sa divnim pej-sažima, razlistalim šumama, zelenim, bujnim livadama i uveliko dozrelim trešnja-ma. Ponovno smo se vratili u sastav naše Pete krajiške divizije, poslije duže odvo-jenosti i slabih veza sa drugim jedinicama Narodnooslobodilačke vojske. Narasla je i ojačala fizička i borbena spremnost brigade, još glasnije su odjekivale borbene pjesme Drvarčana i Petrovčana, još snažnije je treskalo veselo i ponosito kolo ko-zarsko. Narasla je i želja za onim pravim ozbiljnim akcijama, za iznenadnim bom-baškim udarima i silovitimjurišima na kojeje brigada navikla.jer su svakom borcu dozlogrdile dosadne danonoćne ćarke i zamorna jurnjava za četnicima po Korića-nima i Sipragama, Cečavi i Jošavki, od kojih nismo mogli zaplijeniti ni najmanje količine municije, odjeće i hrane. U to vrijeme, na putu iz Hrvatske za Vrhovni štab, zadržali su se u našoj diviziji, više od mjesec dana, Ivo Lola Ribar, sekretar, i Rato Dugonjić, član Centralnog ko-miteta SKOJ-a, i Vlado Popović, sekretar Centralnog komiteta KP Hrvatske. Lola je u isto vrijeme bio i član Vrhovnog štaba NOV i POJ. Njihov boravak i izuzetno ve-lika politička aktivnost u našoj brigadi, kao i u drugim jedinicama divizije, pred-stavljali su ogroman i dragocjen doprinos razvoju i jačanju vojne, a posebno par-tijskc i skojcvske organizacije i izgradnji kadrova. Ostali su mi u dragom i nezabo- ravnom sjećanju mnogi razgovori sa Lolom i njegovi savjeti, koji su za mene, mla-dića od 22 godine, značili do tada najveći domet saznanja i izuzetno veliku pomoć na dužnosti političkog komesara brigade. Tako su osjećali i doživjeli Lolu i svi ostali moji drugovi u brigadi sa kojimaje kontaktirao taj divni čovjek i veliki revolucio-nar. Svoje ogromno znanje i revolucionarno iskustvo znao je da prenosi sa puno topline i takta, sa istančanim osjećajem za pravi izdiferencirani metod i sadržinu za svakog: radnika, seljaka, intelektualca. U tom periodu i u prvoj polovini 1943.godine,jednaod najznačajnijih borbenih akcija naše brigadeje napad na veoma znaćajno neprijateljsko uporište rudnik Kakanj 28/29. juna, što je ujedno bio i prodor naše brigade i divizije preko rijeke Bosne radi spajanja sajedinicama glavnine Operativne grupe u rejonu Olova i Kladnja, koje su se, sa Vrhovnim štabom, bile tek probile kroz snažne neprijateljske obruće na Sutjesci, Pivi i Zelengori. Nakon opšte odluke o napadu na Kakanj, usljedioje naš pokret ka dolini rijeke Bosne. Za njemačke okupatore i takozvanu "Nezavisnu državu Hrvatsku" rudnik Kakanjje imao veliki znaćaj. Nijemci i ustaše upotrebljavali su kakanjski ugalj kao pogonsku snagu za proizvodnju izuzetno važne zeničke čelićne industrije. Zato je odbrana rudnika bila dobro organizovana, sa dosta raznih utvrđenja, rovova i bun-kera i sa oko 150-200 ustaša i domobrana. Zbog velikog značaja rudnika, neprijatelj je organizovao ovako solidnu odbra-nu, iako u to vrijeme u bližoj okolini nije bilo naših većihjedinica, iakoje malo vje-rovao da ćemo se upustiti u jednu takvu akciju. Pored takojake odbrane uslovi za napad na Kakanj nisu bili povoljni i zato što se on nalazio na komunikaciji Sarajevo - Zenica i na rijeci Bosni i što muje prilaz, naroćito sajugozapadne strane, veoma težak. Najveću teškoću predstavljala je rijeka Bosna, jer su se grad i rudnik nalazili na suprotnoj obali u odnosu na pravac našeg prilaza i tamo se moglo preći jedino preko mosta kojije bio branjen sa pojednim betonskim bunkerom sajedne i druge strane. Nigdje u blizini rijeka nije bila gazna, a mi nismo imali nikakvih sredstava za forsiranje. Razmišljanja i dovijanja da se preko mosta, snagom juriša i oružja, upadne u Kakanj, nisu nas dovela ni do kakvog rješenja. Ostalo je da tražimo neki drugi izlaz, prije svega mogućnosti iznenađenja. San-io potpunim iznenađenjem mogli smo postići uspjeh.jer, inače, neprijateljje mogao zaposjesti onostranu obalu rijeke širim frontom i, u tom slućaju, svaki naš pokušaj bi propao. Podsjećajući se na ranija iskustva, konstatovali smo da je brigada, primjenju-jući iznenađenje u mnogobrojnim prethodnim akcijama, postizala velike uspjehe i to, po pravilu uz minimalne žrtve. Tako je bilo pri napadu na Ključ kadaje vod Mikana Marjanovića i Živka Rodića neopaženo infiltriran u grad i iznutra otpočeo borbu u isto vrijeme kada je uslijedio uspješan napad spolja. Na isti način je, provlačenjem kroz neprijateljski raspored, bataljon Steve Rauša i Pere Đurića (skinuv-ši cipele da bi se izbjegla lupa po kamenom terenu) iznenadno i uz pomoć bombaša, za nekoliko minuta, likvidirao 30 bunkera na Somišlju prilikom oslobođenja Biha-ća, poćetkom novembra 1942. godine. Bataljon Mirka Zeca i Drage Đukićaje po-stigao izvanredno iznenađenje za Nijemce koji su bili krenuli iz Sarajeva u napad na našu brigadu prema Kreševu. Umjesto da ih sačeka na prirodno pogodnijim uz-višenim položajima, bataljon se spustio u ravnicu kod sela Petrovića i oko druma, prikriven u pšenici, u obliku kare, napravio je zasjedu u koju je njemačka kolona bezbrižno upala. Snažnim iznenadnim plotunom iz svih oružja, a zatim silovitimju-rišom, u toj kratkotrajnoj borbi ubijena su i zarobljena 84 Nijemca. Zaplijenjena su dva topa i drugi ratni materijal. Na Paunovcu, između Ključa i Bosanskog Petrovca, u ćetvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, pošto nam je Vrhovni štab naredio da po svaku cijenu onemogućimo produr neprijatelja prema našim bolnicama, gdje se nalazilo oko 4.000 ranjenika, punih 19 dana je brigada, vršeći svake noći upade i iznenadne napade na neprijatelja, ispred Paunovca zadržala 717. njemačku diviziju i spriječila njeno nastupanje prema Bosanskom Petrovcu. Moglo bi se navestijoš mnogo sličnih primjera iz kojih bi se vidjelo da je našu brigadu upravo karakterisala velika snalažljivost u borbenim situacijama, sa čestom primjenom lukavstva i neočekiva-nih, iznenadnih borbenih postupaka. Tako se rješismo da i u ovom napadu na Kakanj pronađemo sličan put i doskočimo teškoćama i preprekama kojc su se ispred nas ispostavile. U tom dogovo-ru učestvovali su, pored komandnog kadra brigade, Ilo Lola Ribar, Vlado Popović i Rato Dugonjić. Oni i svi mi prihvatili smo ideju komandanta i političkog komesara Prvog bataljona da upotrebimo grupu plivača za upad na onostranu obalu i za lik-vidaciju bunkera na suprotnoj strani mosta. Na osnovu toga dogovora usvojen je plan napada koji se, u osnovnim crtama, sastojao u sljedećem: grupa boraca, naoružana njemačkim automatima (šmajserima) i bombama, preplivaće rijeku Bosnu 150-200 metara uzvodno od mosta, neopaženo se približiti i najvećom brzinom likvidirati posadu neprijatelja u bunkerima na onostranoj oba-li mosta. Za ovaj zadatak dobrovoljno se javilo osam drugova, i to: vodnik Mićo Jakovljević, borci: Branko Gerdijan, Boris Abramović, Branko Jerković, Ante Žepčić, Ostoja Đuričić, Ferid Mujkić i Kamenko Vujnović. Istog trenutka, snage Prvog ba-taljona će napasti i likvidirati neprijatelja u bunkerima oko mosta na ovostranoj obali, a dvije čete Trećeg bataljona proći će preko mosta i pristupiti likvidaciji nep-rijatelja u samom Kaknju. Ovdjeje od presudnog značaja bilo da se za najkraće mo-guće vrijeme oslobodi most za prelaz i već time će biti zagarantovan pun uspjeh. Nizvodno, na širokom frontu, koristeći postojeće gazove, Drugi bataljon će for-sirati rijeku Bosnu, porušiti željeznićki most kod sela Doboja, a Četvrti bataljon na-padaće i čistiti neprijatelja u bunkerima u selu Ćatićima. Jedna četa Trećeg bataljona ostaće u rezervi uz brigadnu bolnicu i intendan-turu služeći istovremeno i kao obezbjeđenje ovih dijelova. Kada je sve tako odlučeno, brzo su, kao i uvijek u sličnim prilikama, po jedi-nicama brigade, održani kratki sastanci partijskih ćelija, skojevskih aktiva i "četne radne konferencije" radi priprema predstojeće akcije i dogovora o načinu izvršenja zadatka. Početak napada bio je zakazan za 23.30 časova 28. juna 1943. godine, ali je pri tome rečeno da se niko ne smije otkriti otvaranjem vatre i inače, prije nego što grupa boraca plivača, na suprotnoj strani rijeke i mosta, eksplozijama bombi po neprijateljskim bunkerima, ne oglasi poćetak. S obzirom da je njihovo privlačenje (pošto su preplivali rijeku) trajalo duže nego što smo predvidjeli, napad je počeo oko ponoći. Odjeknule su najprije eksplozije bombi po neprijateljskom bunkeru na suprotnoj obali rijeke, a odmah iza toga i po bunkeru ispred mosta, sa pravca glav-nine napada Prvog bataljona. Za svega nekoliko minuta jedinice su se trkom pre-bacile preko oslobođenog mosta u Kakanj. Plivači su imali odlučujuću ulogu i odlično su izvršili zadatak. Niko od njih nije poginuo, niti ranjen. Zahvaljujući njima, svi bataljoni, po prelasku preko rijeke su (vodeći borbu cijelu noć i sjutradan do iza podne) uspješno dovršili svoje zadatke, upravo onako kako je bilo planirano. Najjači i najduži otpor neprijatelj je davao iz crkve i jedne tvrđe zgrade koju smo morali minirati zajedno sa ustašama. Akcija miniranja uslijedilaje nakon 12 sati žestoke borbe, jer se neprijatelj nije predavao. Mislim daje ideja o miniranju kuće potekla od komandira čete Ljubomira Jajčanina Bijelog. Našli smo se tu i ne-koliko nas iz štaba brigade zajedno sa Raušom i Bijelim. Kakanjski rudar, mještanin Franjo Traup, od pribavljenih 4-5 sanduka eksploziva pripremio je potrebnu ko-ličinu za miniranje zgrade. Za dobrovoljce da eksploziv prenesu do zgrade, preko brisanog prostora, tućenog ubitačnom neprijateljskom vatromJavili su se borci Os-toja Stojnić Ćokan, Branko Jerković i Boško Kos. Pod uraganskom vatrenom za-štitom desetak naših puškomitraljeza neprijateljje "zaslijepljen" i naši borci su pre-trčali oko stotinjak metara do zgrade, postavili eksploziv i pripalili štapine. Uspjeli su u skokovima da se vrate. Potomje nastalo iščekivanje eksplozije, koje se prilično odužilo, jer su u sanduke eksploziva priključeni nešto duži štapini, da bi se borci koji su ih zapalili mogli vratiti prije eksplozije. Toje uznemirilo komandira Bijelog koji je, bojeći se da će akcija propasti, jurnuo prema zgradi da vidi šta je, za njim su skočili i borci koji su prenijeli eksploziv, ali prije nego što su prišli na opasno odstojanje odjeknula je eksplozija i poobarala ih svojim snažnim vazdušnim uda rom. Niko nije ranjen. Tako je oko 14 časova udletjela u vazduh zgrada u kojoj ji od oko 40 - poginulo 7-8 neprijateljskih vojnika, a ostali su, sa satnikom na ćelu zarobljeni. U isto vrijeme prestao je otpor neprijatelja i u crkvi i Kakanj je bio os lobođen. Rezultat je, na kraju, bio oko 120 zarobljenih domobranskih vojnika i oficin. (među njima je bilo i ustaša), zaplijenjeno 80 pušaka, jedan teški mitraljez, vagon dinamita i mnogo drugog ratnog i ostalog materijala. Sve instalacije rudnika su uništene, na ćemu je vješto radio Dušan Vujinović predratni rudar-miner iz rudnika Lješljana. Takoje svaka eksploatacija kakanjskog uglja bila onemogućena za nekoliko mjeseci. Poslije politićkog zbora i sjajnog govora Ive Lole Ribara, u jedinice brigade du brovoljno je stupilo dvadesetak kakanjskih rudara. U ovoj borbi istakao se izuzetnom hrabrošću i vještinom Mićo Jakovljević vođa bombaša-plivača, jedan od poznatih boraca sa Kozare. Mićo Jakovljević jc preminuo početkom 1975. godine kao pukovnik JNA u penziji. Mladen Mlađo Marin Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument