| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
Za vrijeme priprema za pohod u Bosaneku krajinu našao se u koloni Beogradskog bataljona kao rekonvalescent. Došao je u sasvim novu sredinu, u kojoj ga niko nije poznavao. U Srbiji je ratovao u Dragačevskom bataljonu, zajedno sa bratom, o kome nije imao nikakvih vijesti, ali je o njemu govorio često i uvijek sa divljenjem. Beć i po spoljašnosti Braco Dabić je bio takav da nije mogao ostati nezapažen. Visok, sa nešto pogrbljenim držanjem, krupne glave sa izrazitim vilicama i duboko smještenim očima, pomalo nezgrapan, klatio se pri hodu s puškom nemarno zabačenom preko ramena. Tako primjetne, reklo bi se, čak, upadljive osobine otkrile su vrlo brzo svim borcima u bataljonu novajliju u 2. četi. Doduše, tome su išli naruku i rijetki sastanci u napornim pokretima od Zelengore do Šćita i kratkotrajni predasi, na kojima se moglo i zapjevati. S njegovim dolaskom "repertoar" pjesama se povećao. Osim već "uvježbanih" "Oj Moravo", "Čaj, goro" i drugih, tada su se začule "Međumurska uspavanka", "Spi, mlađenec" i mnoge nove. Siniša, komandir čete, koji ga je slušao pomalo odsutan, kao uvijek, u šali bi primijetio: — Druga četa je i najmuzikalnija. Na tim zastancima upoznao sam ga malo bolje. Zbližili smo se možda i zbog neke sjetno izgovorene misli o Slavoniji i Posavini, o ljudima njihovim, o vodama, njumi i vinogradima. Kasnije, naše su želje i razgovori češće prelazili Savu i skitali po zajedničkim znanim pitominama. I nastavljali su se tako, izazivajući dosta često moje čuđenje. Ne jednom zbunio me je pitanjem, natjeRao da razmišljam i, nakon toga, opet da ne nađem zadovoljavajući odgovor. Iznenađivao me zapažanjima kojima ee nisam htio opterećivati; nadasve oduševljavao me i privlačio širinom misli i razumijevanjem ljudskog u čovjeku. Kada bi osjetio da je umjesno, znao je reći da nam ne smije biti ništa strano što je ljudsko. Ne varam se i ne pretjerujem ako kažem da je sav bio satkan od nekih finih vlakana, od ljudskosti koja je bila imuna za sve što bi bilo unaprijed sračunato na ličnu korist. Za svoje godine, čini mi se, bio je odviše prirodan, otvoren i neposredan. I to tako i toliko da bi me ponekad baš time iznenadio. Kad smo bili u Tičevu, prosto me zbunio jednim svojim priznanjem. Ispričao je da ga je u jednoj prethodnoj borbi uhvatio takav strah da se jedva suzdržavao da to ne ispolji pred drugovima. Zamjerio sam mu što je neotporan i sebičan, što ne misli na drugove, što se ne ugleda na druge, bolje od sebe .. . Prebacio sam mu dosta toga onako kako je to već trebalo učiniti po nekom nepisanom pravilu i praksi u ono vrijeme. A on je, mada mu je sve to bilo neprijatno, nastavio da "filozofira". Činilo mi se, čak, da se pravda i prikriva svoje slabosti iznalazeći ih i kod drugih. — Misliš da Siniša[1], Nićiforović, Milutin Tanaeijević ili Zdipi[2] ne razmišljaju i osjećaju kao ja? Žića[3] i Simić možda ne, jer vjeruju da im ništa ne može biti. Ali kladim se da bi Siniša, kada bi se "ispovijedao", rekao isto što i ja sada tebi kažem. Naravno, tada se nisam sa njim složio. Upravo, zbog takvih i sličnih misli i shvatanja stalno smo oklijevali da ga kandidujemo za člana Partije. Neko bi rekao da nije dovoljno hrabar, drugi da ne može izdržati glad i napore, treći da još sačekamo, da provjerimo, da bolje stvari sagledamo ... I tako, vrijeme je prolazilo, a on je ostajao i dalje izvan partijske organizacije. Pa ipak, teško da se mogao neko naći ko ga nije volio. Mnogi su željeli da s njim podijele pokrivač, da se nađu u istoj kući prilikom smještaja, da učestvuju u razgovorima koje on vodi, ili da ga samo slušaju. To oklijevanje on je oejećao, pa se ponekad žalio da mu zaduženja koja je imao u kulturno-prosvetnom odboru bataljona, na pripremi priredaba, organizovanju rada horova po četama i slično teško padaju. Ne zbog toga što taj rad nije volio, već da se ne pomisli da se tako ne izvlači od drugih poslova. Povod za maštanja o putovanjima bila je priprema Za prevoženje bataljona "Šipadovom" željeznicbm do Oštrelja. Mnoge je ta idilična vožnja živopisnim kra-jevima potsjetila na ranije želje i uspomene. Predajući se ritmu ljuljanja i bučnog takta točkova, većina je sanjarila uskačući, samo ponekad u tokove tromih razgovora ili otegnute i tužne melodije o Glamočkom ravnom polju. Braco nije bio takav, On je uspomene morao dijeliti s nekim, volio je da se u društvu otisne u nesagledane puteve budućnosti. I: — Mnogim "vlakašima" — sjećao se srednješkolskih dana — već poslije nekoliko mjeseci vlak je omrznuo do te mjere da im je svako putovanje bilo teret. Meni ne. Bilo mi je žao što ne mogu putovati i za vrijeme raepusta... Kad je gužva, radujem se sueretima s nepoznatim ljudima; ponedjeljkom je bilo najmanje putnika, i uživaš u vožnji i po banderama određuješ brzinu; noću brojiš iskrice kao krijesove; ujutro loviš prvi odsjaj sunca na orošenom lišću. . . A tek kad se uputiš novom prugom! Najpotpunije doživiš ljepotu predjela ako ga (posmatraš kroz okno iz voza ... Onda je zamišljao i planirao putovanje poslije oslobođenja, do sitnica, sa prelazima i imenima stanica na raskrsnicama (znao je napamet red vožnje za 1940. godinu na pruzi Zagreb—Beograd sa vezama na glavnim raskrsnicama). Često se vraćao na doživljaje sa puta, na prošla i buduća putovanja — vozom, naravno, — i bez neposrednog povoda, i onda kada su pruge bile udaljene od nas desetine kilometara. Borbe i boravak u centralnoj Bosni, u Jošavci, oko Prnjavora, odmor u Vijačanima malo koga su podsjećali na putovanja i nove krajeve i pobuđivali želju za njima. Svako je od nas priželjkivao da što duže ostane tu gdje se našao — da se odmori, da osjeti kako to izgleda živjeti desetak dana bez borbe i pokreta. A Braco, vječno gladan daljina i novih krajeva, lako je nalazio povoda da "putuje". — Često iz voza ne moraš da iziđeš da bi upoznao pojedine krajeve. Gledaj ljude koji ulaze, prislušaj ili se i sam upusti s njima da razgovaraš, pa ćeš ubrzo upoznati njihove običaje, način njihova života i mišljenja. Pogledaj kakav hljeb jedu, kakve kobasice prave, znaju li za običan ili dobar kolač i — znaćeš iz kakvog su kraja. Prislušaj ih kad zapjevaju pa će ti jasno biti vole li tužne ili vesele pjeeme. Sav se predavao tim beskrajnim putovanjima. Pričao 6i i zastajao kao da je htio reći: ima li šta ljepše u životu od putovanja! Na pridojedbu da ee tako zamara i odvlači pažnju od dnevnih, sasvim konkretnih zadataka, odgovarao je da takva zamišljanja znače za njega odmor i okrijepu od fizičkog bola u natečenim nogama, od monotonije hodanja; da ga brane od griješne misli. — Sričem pjesmu po taktu kloparanja voza i lakše hodam — govorio je ponekad. Tu, u centralnoj Bosni, svi smo se na neki način našli ponovo na još jednom ispitu. Onaj koji se polagao oružjem — položili smo sa visokom ocjenom. Trebalo je položiti drugi. Četništvo je politički dezorijentisalo dio stanovništva i to tako da smo ponegde nailazili na krajnje nepovjerenje. I kao da smo se svi do posljednjeg čovjeka u desetini, zarekli da treba u radu istrajati. I to nam se isplatilo. U to smo se uvjerili prije nego što smo pošli iz tih krajeva. Bili smo od ranije navikli na neprekidne pokrete i skokove. Ne može se reći da smo i tu mirovali. U jednom mjestu nismo ostajali duže od nekoliko dana. Česte promjene boravka bile su, čini mi se, prije svega posljedica političkih potreba. Trebalo je da se poneka naša jedinica nađe u svakom selu i zaseoku i da svojim iskustvom i političkom akcijom izmjeni predstavu o partizanima i ciljevima za koje se oni bore, kao i o unutrašnjim odnosima. Trebalo je da svojim moralom podstiče moral naroda. I Braco je sa uspjehom položio svoj ispit pred četom i bataljonom. Fizički je već bio očvrsnuo, pa mu naprezanja na maršu, pod teretom municije i velikog ranca, nisu pričinjavala naročitu teškoću. I kada je osjećao bol, prećutao ga je. Nije se više čulo nikakvih primjedaba na njegovo držanje u borbi. S porastom aktivnosti čete i cijelog bataljona povećala se i njegova. Za mnogo štošta bio je i sam inicijator. U tim danima Siniša i Vojkan,[4] tada već komandant i komesar bataljona rado su navraćali u "svoju bivšu" četu. Bio im je naročito drag susret s Bracom. Poslije takvih viđenja Vojkan bi ponekad upozorio da je vrijeme da se Braco primi u Partiju. Međutim ni tada to nismo učinili. Kao u magnovenju, prošli su napori i borbe oko Konjica i Gornjeg Vakufa, na Neretvi i Glavatičevu, — a pred Drinom već smo se pripremali za nove. Tu smo Bracu kandidovšš. Sada je to bio zahtjev svih, što je pokazivalo koliko je Braco bio zapažen u dosad najtežim iskušenjima. Bio je radoetan kao dijete zbog ukazanog povjerenja, l baš tako je ispoljavao svoje zadovoljstvo, pa je to izgledalo i smiješno kada je poskakivao kao osnovac i mahao širio iznad glave svoje velike ruke. Sa Drine smo se otisli u nove žestoke okršaje. U vrtlogu borbi, Braco je, kao ranjenik, izostao iz kolone svoje čete i bataljona. Od tada se izgubio svaki pouzdani trag o njegovoj daljoj sudbini. U našoj koloni on je zatvorio svoj krug. Kako se na tom terenu na tromeđi Bosne, Hercegovine i Crne Gore — iznenadno pojavio jednog proljetnog dana 1942. godine, tako je tu neočekivano, zauvijek iščezao iz kolone. Sutjeeka nam je otrgla iz stroja mnoge drage drugove. Poslije proboja kod Miljevine među nama više nije bilo Hristivoja Jovanovića, pouzdanog i razložnog mladića iz Orašca, Nikole Kosanovića, vječito nasmijanog, sem u vatri borbe, kada bi psovao glasno i razjareno; kod Košura je ostao Milan Šarac, lijep i ponosan kao djevojka, hitar kao hajduk iz narodne pjesme, a staložen u borbi kad komanduje kao da je siguran da će ga mimoići tane neprijatelja; ispred Suhe sahranili smo Živu Borjanovića, seljaka iz Zvečke, u kome je bilo snage koliko u trojici drugih. O njima i drugim govorili smo često i zadržali ih u uspomeni. O Braci Dabiću možda i više, jer nas je peklo što nismo ostvarili njegovu i našu želju da ga primimo u Partiju. Veljko MILADINOVIĆ
|