| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
Prvi bataljon je izbio na Mrkalj-Klade 31. maja 1943. godine. Zalogorio je na ivici proplanka okruženog gustom četinarskom šumom i strmim padinama Maglića i Vučeva. Tim proplankom vijuga konjska staza, koja od sela Tjentišta vodi ka Vučevu. Zatvoriti taj pravac i spriječiti da njime ne prodre neprijatelj od Sutjeske ka slobodnoj teritoriji, bio je glavni zadatak bataljona. Kako neprijatelj nije nadirao u tom pravcu, bataljon se odmarao i sređivao poslije teških borbi na Čelebiću i Zlatnom boru i iscrpljujućeg marša preko vrletnih i dubokih kanjona Tare i Pive. Štab bataljona i bataljonski partijski biro su preduzeli mjere za sređivanje stanja u četama, popunu upražnjenih rukovodećih mjesta i analizu nedavnih borbi. Analize prošlih borbi na sastancima partijskih ćelija i na četnim konferencijama su bile dosta duge i često žučne. Svaki ko je uzimao riječ trudio se da zapažanjima i ukazivanjima na propuste, svoje i ostalih, obogaćuje iskustva i boraca i rukovodioca. Uporedo s tim radili su aktivi Skoja. Odmah poslije prvih dana odmora i unutrašnjeg rada bataljon je oživio. Opet je po četama odjekivala pjesma. Na zboru bataljona
komandant brigade, Danilo Lekić, saopštio je da je komandant našeg bataljona,
Savo Burić, iaredbom Vrhovnog štaba premješten za komandanta 5. crnogorske
brigade, a zamjenik komandanta bataljona, Vojo Abramović, za obaveštajnog
oficira brigade. Za komandanta našeg bataljona je određen dotadašnji komandir
3. čete, Savo Mašković, a za zamjenika komandanta — komandir 2. čete, Špiro
Špadijer. Trebalo je da Burić
odmah poslije saopštenja odluke krene u 5.
brigadu. Uputio je nekoliko riječi bataljonu, kojim
je duže vrijeme komandovao i sa kojim je, po raznim krajevima
naše zemlje dijelio zlo i dobro od 1941. godine. Očito
je bio ganut, riječi je teško izgovarao. Nije se mogao
uzdržati, suze su potekle. I borcima je teško pao rastanak
s komandantom. Bilo je još suznih očiju. Iz bataljona su još pošli Strado Bojović, za komesara artiljerijskog diviziona 1. divizije, i Komnen Žugić, za njegovog zamjenika. Štab brigade je naredio Dušanu Vujoševiću, vođi mitraljeskog odjeljenja naše prateće čete, da se probije kroz neprijateljeve redove, izbije u selo Obalj i ispita jačinu neprijateljevih snaga u rejonu Kalinovika. Iako su na putu za Obalj bile njemačke jedinice, a u samom selu organizovani i naoružani četnici, Dušan je, kao i uvijek neustrašiv, preko starih poznanika iz vremena kada je naš bataljon, početkom 1942, boravio u selu, doznao mnoge pojedinosti o neprijatelju. Poslije tri dana vraća se neopažen preko Zelengore i Sutjeske i obavještava štab brigade o rasporedu neprijateljevih snaga. Ti podaci su pomogli štabu brigade i divizije da pravilno procijeni neprijateljeve namjere. Pored nas su prošle jedinice 2. proleterske divizije, ojačane artiljerijom naše divizije. Njena 2. proleterska brigada prikovala je Njemce za Košur, a u isto vrijeme je 2. dalmatinska uspješno odbijala silovite nalete Njemaca od Gacka. U toj situaciji 1. proleterskoj diviziji je naređeno da se povuče između te dvije njemačke grupacije i što prije izbije na Zelengoru... Naš bataljon je
prethodnica. Spuštamo se ka Suhi na Sutjesci, konjskom stazom koja vodi
ispresijecanim, gusto pošumljenim terenom. Povremeno se pojave bregejac, štuka
ili savoja. Izviđaju teren. Šuma štiti naše kolone od osmatranja iz vazduha.
Približavamo se Sutjesci, naglo porasloj i podivljaloj od skorih kiša. Produžavamo
uz Sutjesku i mislimo o tome kako ćemo preko nadošle rijeke. I sa jedne i sa
druge njene strane gotovo okomito se dižu grebeni, ogoljeli i izlokani rijekom
i erozijom. Na njima se gdje-gdje nazire poneki bor koji je svojim žilama čvrsto
prodro u utrobu sivih stijena. Prkosi vremenu i čuva stražu nad žubornom i
plahovitom Sutjeskom. Noć se spušta. Kolona je čelom ušla u Suhu i počinje prelazi preko dotrajalog mosta. Preko njega ne mogu preći konji s mitraljezima i komorom. Konjovoci našli zgodan prelaz i nagone konje da zagaze u rijeku. Natežu sa prvim, poslije ide lakše. Vrijedne životinje su se nakon izlaska iz vode stresale od hladnoće i krotko produžavale marš u koloni. Nastavljamo put između okomitih stijena i Sutjeske. Jedino čujemo šum rijeke i topot konja ili spoticanje druga koji je zbog mraka skrenuo s puta. Sve smo bliže Tjentištu. Nastojimo da se kolona što manje čuje. Zabranjeno je pušenje i — kašljanje. Povremeno nebom zapara svijetleći metak ili raketa, a šarac sa Košura oglasi da su Njemci prisutni i da uporno drže pošumljeno brdo. Put nas izvodi upravo pored Košura. Uzimamo još veće rastojanje i isturamo obezbjeđenja. Što smo bliže Košuru, vatra je sve jača. To 2. proleterska brigada i ove noći vrši snažan pritisak na neprijatelja. Naša kolona nailazi tik pored Košura i skreće uz uzvišicu pokrivenu osojem stare bukove šume. Užurbano se penjemo stazom, nešto boljom od dosadašnje, jer ju je stoka proširila pri izlasku na pašu i povratku sa nje. Što više odmičemo od Košura, sve manje čujemo pucnje. Noć je sve tamnija, a šuma sve gušća, te smo primorani da usporimo hod iako nam se žuri da se što prije dohvatimo Zelengore. Umorni smo, ali kolona ide dalje. Povremeno pravimo kratke zastanke, kratke jer težimo da što dalje odmaknemo od Njemaca i što dublje prodremo u njihovu pozadinu. Put vijuga ispresijecanim terenom, čas uz brdo, a čas niz brdo. To mnogo zamara. Zora već rudi, a drijem sve više savlađuje borce. Prvi dijelovi u cik zore izbijaju na rječicu Hrčavku. Povećavamo odstojanje, jer bregejac je već počeo da izviđa. Izgleda da je neprijatelj osjetio naš pokret. Nastavljamo marš uz Hrčavku, da bismo kasnije, uz pošumljenu strmen, počeli da se penjemo ka Javorku. Kad je naša prethodnica izbila na prve pašnjake, neprijatelj sa Boščije glave i Careve gore otvori na nas vatru iz mitraljeza i bacača. Iako ta vatra, zbog velike udaljenosti neprijatelja, nije bila precizna, odlučujemo da se ponovo vratimo u dolinu Hrčavke. Odatle otpočinjemo penjanje uz Debelu ravan i Katunišče ka Lučkim kolibama na Zelengori. Staza koja vodi tim pravcem ide čas desno, čas lijevo i pravi oštre okuke. Uspon je jako strm, ovaj je pravac ipak povoljan, jer se krećemo jako pošumnjenim terenom, što nam omogućava prikriven marš. Njemački avioni su se uzrojili i pretražuju teren. Čak se i štuke obrušavaju na pojedine dijelove šume, bombarduju ih i mitraljiraju. Po tome pretpostavljamo da smo ih iznenadili i prodrli u njihovu neposjednutu pozadinu, pa pokušavaJu da nas aviJacizom zadrže dok ne pristignu p>ihove snage. Što se više približavamo Lučkim kolibama, uspon je sve veći, a umor i glad sve teži. Nemamo rezervne hrane, a bataljonska komora je daleko zaostala. Na zastancima gulimo bukovu koru i stružemo mezgru, neki beru travu srijemošu. Drugovi koji su pojeli srijemošu žale se da ih je opalila po stomaku i uvijaju se od bolova. Patrole već izlaze na čistinu i penju se uz brdo. Mi ostali, prema naredbi komandanta bataljona, Sava Maškovića, čekamo na ivici šume spremni da pođemo u napad. Patrole izviđaju teren i sve bliže su vrhu. Nama minuti sve duži i neizvjesniji. Već su prvi drugovi na brdu. Javljaju da neprijatelja na Lučkim kolibama nema. NA LUČKIM KOLIBAMA Zbog avijacije se maskiramo i žurimo da posjednemo plato što rastresitijim strojem. Odmah izvještavamo štab brigade da smo stigli. Evo nas poslije godinu dana — 7. juna 1943. — ponovo na Lučkim kolibama. Ali smo ovog puta još više iscrpeni i gladni. Kako nemamo nikakvih zaliha u hrani, naređujemo da se ubiju dva konja iz komore. Neki se dvoume da li da jedu konjsko meso. Međutim glad je osvojila, a i gledaju kako s apetitom jedu drugi pa počeše i oni. Izjavljuju da je dobro i ukusno, samo da ima soli. Grupe aviona prelijeću preko nas i okomiše se na Bare, gdje položaje drži 2. dalmatinska. U toku dana i noći pristižu i ostali bataljoni brigade, Rano izjutra produžavamo pokret ka Košuti. Sjutradan 2. bataljon produžava ka Vrbničkim kolibama. On je naišao na slabije snage neprijatelja, koje je lako protjerao. Devetog juna se 2. bataljon sukobljava s jačim njemačkim snagama u rejonu Starog katuna. Mi mu hitamo u pomoć, dejstvujemo obuhvatno i jurišamo, iako nas avijacija stalno prati, mitraljira i bombarduje svežnjevima manjih bombi. Sve brže dejstvujemo i oduzimamo neprijatelju položaj za položajem i tako emanjujemo efikasnost avijacije i dezorijentišemo je. Pred mrak avijacija prestaje da dejstvuje, a neprijatelj, pod jakim pritiskom 2. bataljona i našeg obuhvata, naglo odstupa. U ZASJEDI Pred sam mrak primjećujemo nepregledne neprijateljeve kolone. One su se, poslije neuspjelog pokušaja da prodru preko Bara, zaobilaznim putem, preko Orlovca, pojavile nama iza leđa. Štab bataljona odmah donosi odluku da sa 3. i pratećom četom i jednom desetinom 2. čete u toku noći zatvori taj pravac i onemogući nadiranje neprijatelja. Određeno je da ovim snagama rukovodi zamjenik komesara bataljona, dok će ostali dio bataljona, u sastavu brigade, dejstvovati u proboju neprijateljevih položaja na Balinovcu. Noć se spuštala. Djelovi bataljona određeni za zasjedu žure se da pređu šumu za vidjela i postave zasjedu na ivici šume, kako bi neprijatelju, ako se bude kretao noću, nanijeli što teže gubitke. Nalazimo se na ivici šume, pod samom visoravni Orlovca. Očekujemo neprijatelja. Patrole obilaze zasjede — da ko ne zaspi. Nastojimo da ne dajemo nikakve znake da smo tu. Ni neprijatelj se ne kreće. Izgleda da se ulogorio na visoravni. Jedino se čuje kako se niz strminu povremeno oburva kamen. Na lijevom krilu smo uspostavili vezu s jedinicama 3. krajiške brigade. To nas čini sigurnijim i bezbjednijim. Već je prošlo pola noći. Patrola iz 2. čete koju je vodio Drago Nikolić, komesar čete, poslana od štaba bataljona uspjela je, uprkos tamnoj noći i gustoj šumi, da nas pronađe i prenese naređenje da hitamo za brigadom kako bismo ujutro učestvovali u proboju na Balinovcu. Noć je tako tamna da se ne vidi ni prst pred okom. Svuda oko nas šuma. Svjetlost ne smijemo da palimo, da nas neprijatelj ne otkrije. Krećemo se polako, pipamo pred sobom da ne udaramo glavom o stabla, držimo jedan drugog za ruku da ne izgubimo vezu. Nijema tišina. Odjednom uzvici: "Veza, veza!" To je Karamba, talentovani karikaturista, ali zavrzan jedan, zanesen i neepretan do zla boga. Iako ne bismo smjeli da vičemo, zovemo ga ipak; ali on sve dalje bježi od nas. Produžava da viče: "Veza, veza", zatim puca, opet viče i baca bombu. Zaokupila ga usamljenost i mrak. Ne čuje nas, ne možemo da uspostavimo dodir s njim jer sve dalje produžava niz šumu i viče. Izbijamo na proplanak,
onda na livadu. Osjećamo da se zora primiče. Drijem nas pritiska, a i glad
uzela maha. Prošli dan dobili smo po jedno poveće parče nepečenog konjskog
mesa. Nijesmo imali vremena da ga ispečemo: čitav dan
smo vodili borbu, noću bili u zasjedi. Neki se sjetiše i
počeše da ga jedu sirovo. "Inicijativa" se brzo proširi
gotovo
na sve drugove. Primjećujemo da nam je prošlih dana nestao iz prateće čete student tehnike S. O. i omladinac M. V. Odlučili da krišom napuste bataljon i da se sami probiju iz obruča. To su svi borci osudili kao izdaju. Ogorčenje boraca prema njima je takvo da im, sigurno, ne bi trebalo drugog sudije ako bismo ih uhvatili. Nailazimo na jedan greben. Već je zarudjela zora. Osjećamo da je tuda prošla brigada i glavnina našeg bataJvona. Čitav put je napravljen kroz šumu, svuda unaokolo pobacani dijelovi komore. To su se jedinice rasterećivale od svega što je suvišno, da bi postale pokretnije. Neki drugovi u prolazu pretresaju ostavljene stvari ne bi li našli što za jelo, drugi primijetiše uništene mitraljeze. Borci stežu zube! Žale za oružjem koje smo u jurišima otimali od neprijatelja i koje nas je toliko puta štitilo ili podržavalo u borbama. Kolona se izdužila i usporila kretanje. Odlučujemo se da sa svim borcima i starješinama održimo kratak eastanak. Predvidjeli smo sve mjere obezbjeđenja na maršu i postupke u slučaju da naiđemo na neprijatelja prije dolaska u sastav brigade. Poslije toga je kretanje ubrzano i opreznost povećana. Slijedimo put koji je napravljen kroz šumu. U zoru, kada se već^ razdanilo, 10. juna, stigli smo brigadu. BORBA ZA BALINOVAC Komandant brigade, Danilo Lekić Španac, očito iznenađen i radostan što smo pristigli, reče nam da je čitava brigada u napadu na neprijatelja koji se ukopao na ivici šume, kod proplanka. Glavnina našeg bataljona, kao i ostali bataljoni brigade, već je podilazila neprijatelju. Jasno nam je bilo da se tu bije odlučujuća bitka za proboj obruča. Nije nam trebalo ni reći da idemo u sastav bataljona, makar što smo umorni i iscrpeni, bolje reći — iznemogli. Niko ne smije sebi da prizna da u tom trenutku — ne može. Hitamo u borbu. Njemci su ivicom šume iskopali zaklone, dobro ih maskirali, i tuku čistinu pred sobom. Bitka se razgorjela U zoru. Mi pristižemo streljački stroj i srastamo s njim. Širom čitavog vijenca Balinovca zaplamsale su bombe, zaštektale puške i mitraljezi, i prolomilo se kao lavina: "Ura, naprijed, proleteri!" Prva proleterska
brigada juriša. Ali danas prvi put To čini na tako malom prostoru,
skupno, bataljon do bataljona, proleter do proletera! Zato je i njena
udaria moć bila veća nego obično, zato je neprijatelj za vrlo kratko vrijeme
razbijen. Nestalo je obruča ispred nje. Svijest i saznanje da razbija obruč
neprijatelja u tako kritičnom trenutku učinili su njen juriš tako silovitim.
I naš bataljon je opravdao očekivanja. U jurišu je zbacio neprijatelja sa
kose i produžio da ga goni. Streljačkim strojem
nailazimo na vreće hljeba, salame i drugog. Goneći neprijatelja borci u
prolazu uzimaju hljeb, odvale poveći komad i žudno ga jedu, ostalo trpaju u
torbu, džepove ili njedra, i produžavaju da pucaju i jure za razbijeni^
Njemcima. Naiđe tako jedna grupa, desetak boraca, pored već upola ispražnjenog
džaka, i u isto vrijeme svi zavlače ruke u njega; na dnu džaka ostale samo
mrve, pa svaki zgrabio po punu šaku i hoće da izvuče ruku. Ruke se zaglavile
i vuku džak tamo-amo. Čak ni opomene starješine nisu uticale. Obuzela ih
neizmjerna glad za hljebom, ta nisu ga jeli ko zna već koliko! Najzad se neko
među njima sjeti i probuši džak. Nailazimo na nove vreće hljeba. Borci ih uz put
prazne. U daljem gonjenju razbijenih njemačkih jedinica naišli smo na njihovu
komoru s municijom i hranom i nahranili čitav bataljon hljebom, mesom, salamom,
maslacem i drugim. Poslije tri mjeseca bataljon je prvi put jeo kako valja. Kad
više nijeemo bili u dodiru s neprijateljem, komesar
bataljona Bajić poziva borce da daju rezerve hljeba, salame,
maslaca i druge hrane za drugove iz štaba brigade i drugih
bataljona. Komesarove riječi su tako ubjedljive da borci bez izuzetka počinju
da prazne torbe, džepove i njedra stavljajući hranu na raširena šatorska
krila. Proleterska solidarnost
prema drugim bataljonima i štabu brigade! Svaki je borac dao svu rezervu
drugovima iz drugih jedinica, iako svjestan da će idućih dana gladovati. U ovoj, kao i u
prethodnoj borbi, Savo Mašković, tek postavljeni komandant bataljona, pokazao je da je odmjeren, odlučan
i dorastao da rukovodi našim bataljonom. POSLEDNjI OBRUČ JE PROBIJEN Gonimo neprijatelja,
ali ne možemo da uhvatimo dodir s njim. Lomimo se po vrletima i nepreglednoj šumi.
Najzad nailazimo na šumsku željezničku prugu. To nas je obradovalo, računamo
da ćemo njome stići u pitomije krajeve. Dosadilo nam veranje po bespuću.
Nastavljamo kretanje duž željezničke štreke. Odjednom primjećujemo da se
ispred nas nalazi šumovito, ali jako strmo brdo, uz koje se penje zupčana željeznička
pruga. —
Koji
je vrag izgradio ovu željeznicu tuda? — pita Bato, puškomitraljezac 3. čete. Počivamo u podnožju
brda da bismo pribrali snage za tu strmen koja nam se ispriječila na putu.
Neispavani smo i umorni do krajnjih granica. Jedino danas nijesmo gladni —
Njemcima smo oteli njihovo sljedovanje. Dok se mi odmaramo, nailazi Mileva Šćepanović,
deeetar u 3. četi, snažna i odvažna djevojka. —
Drugovi,
zašto se izležavate, znate da moramo požuriti — reče ona i od jednog druga
uze puškomitraljez, od drugog mali bacač i stavi ga na leđa. Sa svim tim i mašinkom
koju je držala u ruci proDuži bez zastanka uz brdo. Borce bi sramota, pa se i
oni podizaše i krenuše. Nijesu stigli ni do sred brda, a već SU
dva puta zastajali da odahnu. Mileva se pope na brdo bez zastanka, okrenu se i
stade opet da prekorijeva drugove što toliko zastaju. Žeđ nas mori od njemačke
salame, slanine, maslaca i hljeba; i umorni smo. Putem svuda zagledamo da li
gdje ima vode. Neki od drugova nailaze na izdubljene panjeve U koje se uhvatilo
malo vode i piju, drugi se motaju oko Ustajalih lokvi i poslije se mršte i kaju
što su pili, toliko je ta voda bljutava. Naposljetku nailazimo na potok. Čitave
čete polegle i piju. Već se spušta i noć,
a mi još nijesmo izašli iz šume. Moramo nastaviti put i do kraja iskoristiti
pobjedu nad Njemcima na Balinovcu. Zato produžavamo put. Iako umorni i
iscrpeni, naročito od nesanice i dugog marša, a i glad ponovo osjećamo, ipak
nas naprijed nosi misao da se pred nama nalazi još jedan obruč koji treba
razbiti da bi put Miljevina—Foča bio slobodan za prolazak naših jedinica i
ranjenika. Tamna je noć, a šuma
gusta, pa se sporo odmiče. Iz bojazni da ne naiđemo na zasjede, ispitujemo
svaku stopu zemlje. Spuštamo se niz
planinu. Još jedan greben — pa će Miljevina, kroz koju prolazi kolski put i
uskotračna željeznica. Tamo su Švabe. Pretpostavljamo da imaju osiguranja na
grebenu. Privlačimo se polako. Vidimo prvo selo poslije mnogo kilometara pređenih
u danonoćnim marševima i borbama. To su Trnovci. Nadamo se da ćemo se u njemu
potkrijepiti. Prisjećamo se da smo nekolicina nas u tom selu bili poslije
igmanskog marša i, čak, održali u njemu konferenciju. Vjerujemo da će nas
poznati, da nas nijesu zaboravili. Već smo blizu sela.
Zaustavljamo bataljon u šumi, dok patrola ne ispita selo i grebene više njega.
Moramo preko dana da se tu pritajimo, odmorimo i, po mogućnosti, nahranimo i
naspavamo, kako bismo uveče, koliko-toliko okrepljeni i odmorni, mogli
iznenaditi neprijatelja na putu Miljevina—Foča. Teška je ta
neizvjesnost. Mi se nalazimo na desnom krilu prethodnice. Lijevo od nas su 4. i
3. bataljon naše brigade. Dalje od njih, ulijevo, u pravcu Kalinovika, zaposješće
položaje 3. krajiška. Večeras moramo
osloboditi ovaj put i time razbiti i posljednji obruč neprijatelja! Udaraju naša
1. proleterska i 3. krajiška brigada. A između njih dvije je u mnogim borbama
iskovano takvo povjerenje koje nadahnjuje njihove borce na podvige. Vraća se jedan drug iz
patrole i obavještava da nema nikoga ni u selu, ni na okolnim grebenima. Ipak
se krećemo dosta rastresito, zbog avijacije. Na samom ulasku u selo sretosmo
seljake ozarenih lica, doznali su da dolazimo. Neke od naših drugova prepoznaše,
o drugima se raspituju; i o tegobama kroz koje smo prošli. — Nijesmo vjerovali
da vas mogu uništiti, iako je prošla onolika vojska na vas! — reče jedan
starac. Mi im pričamo o onom
što smo preživjeli na puteBima ove ofanzive, najteže od svih
dosadašnjih. Vladu i Niku nije bilo
teško da u ovom selu nahrane bataljon. Svesrdno su im pomogli sami seljaci. Gledajući nas, jedna
je starica prepoznala na nama n,emačku, ustašku i domobransku odjeću, a za
suknenu je pretpostavila da smo je skinuli s nekog đakona. Dolazi jedan drug s
predstraže i javlja da se na cesti kod Miljevine Švabe nešto motaju, jedni odlaze,
drugi dolaze.
Stiže im i mnogo bicikala. Dok se bataljon odmara,
izvidnice i patrole stalno donose nova obavještenja o neprijatelju i njegovim
pokretima. Mnogo su se uznemirili Njemci, nije im lako, izgleda! Pred noć smo već bili
spremni za napad. Jedna je naša četa pošla u prethodnicu, glavnina bataljona
krenuće čim padne mrak. Gusta tmina nas naglo
obavija. Kiša pada kao iz kabla. Spuštamo se. Klizavo je. Svaki čas poneko
pada. Druga pred sobom ne možeš da vidiš. Odjediom poče borba.
Naša četa je naišla na neprijatelja. Svijetleći meci tuku obronke grebena
niz koji se mi polako spuštamo. Šapatom se prenosi naređenje štaba bataljona
da se požuri i što prije stigne na mjesto gdje se vodi borba. Kolonu sve češće
obasipaju kuršumi. Ima već lakše ranjenih. Najzad smo se spustili
do riječice i odmah počinjemo da se prebacujemo jedan po jedan. Borba se sve
više rasplamsava. Brzo uspjesmo da uhvatimo vezu s našom četom koja je vodila
borbu. U trenutku kada smo se raspoređivali za juriš, štab bataljona je
naredio da radi boljeg uspjeha moramo uskladiti juriš sa ostalim bataljonima
brigade. Nije trebalo mnogo čekati da i naš 4. bataljon na lijevom krilu otpočne
napad. Naše čete su pritisle vatrom. Borba ee razgara na sve širem prostoru.
Razbukti se na jednom mjestu i sve plamti, onda se utiša, da bi opet na tom ili
drugom mjestu planula. Tako to traje, s manjom ili većom silinom, čitavu noć.
Pred samu zoru smo osjetili da otpor neprijatelja malaksava. Još jedan juriš,
i neprijatelj je odbačen. Ostavlja za sobom ogroman materijal, među kojim i
oko 200 bicikala, puškomitraljeza, puške; municije ima napretek, ali nema ko
da je nosi, ova je ofaiziva osjetno smanjila naše jedinice. Prelazimo most bez naročite
žurbe i idemo cestom prema Foči. Kasnije se na okuci, podalje i lijevo °D
nas, pojavi tenk, poče da tuče most, tako da su borci sa začelja bataljona
bili primorani da pretrčavaju preko mosta jedan po jedan. Kako nije imala
protivkolske topove, 3. krajiška je morala propustiti tenk koji nam ometa
prelazak preko mosta. A tenk nam je opasnost jedino na cesti i u njenoj
neposrednoj blizini, te zato bataljon žuri da što prije stigne u Donji Budanj.
Tamo moramo porušiti put i spriječiti neprijatelja da nam, eventualnim pojačanjima
iz Foče, ugrozi prelazak preko puta kod Miljevine. ODBIJENI NEPRIJATELjEVI NAPADI Poslije kraćeg marša
stigli smo u Donji Budanj, selo koje se prostire padinama kose preko koje vodi
cesta od Foče ka Kalinoviku. Umorni smo. Jedna četa vde na obezbjeđenje prema
Foči, ona će i da poruši put. Ostali dio bataljona se odmara. Intendanti se
brinu o tome da sakupe hranu. Trude se da posle dužeg vremena ponovo skuvaju nešto
za bataljon. Tek što smo legli, a
neki već i zaspali, naša četa, isturena u obezbjeđenje, otpoče borbu. Istrčasmo
iznad sela. Neprijatelj je nastupao sa tri laka tenka, osam kamiona punih
vojske, tri motocikla i dva automobila. Još se nije ni razvila
borba, a dođe nam popuna — četa iz 1. bataljona 3. dalmatinske brigade, jačine
oko sedamdeset boraca. Brzo joj dadosmo zadatak da s južne strane obuhvati
neprijatelja i dejstvuje u njegov bok. S tom četom uputismo i zamjenika
komesara bataljona. Prelazimo u napad:
dvije čete udaraju na čelo neprijatelja, jedna vrši obuhvat lijevo, a druga,
dalmatinska četa, desno. Opkoljavamo neprijatelja u dolini na cesti. Jurišamo.
Tenkovi se, valjda uplašeni prokopanim putem i obuhvatom naših boraca, vratiše
u Foču. Kamione, automobile i
glavninu vojske već smo opkolili i uporno ih uništavamo. Naši borci su čuli
da su im kao popuna došli Dalmatinci, pa se trude da pokažu kakvi su proleteri
u borbi. A Dalmatinci da opravdaju čast što su borci 1. proleterske jurišom
pokazuju da su dorasli proleterima. Nekoliko kamiona gori.
Neprijatelj je riješen da se brani do posljednjeg metka, ali ga brzi i smjeli
naši juriši obeshrabruju. Glavninu smo već pobili i zarobili, dio boraca
pretražuje žbunje i jaruge. S vremena na vrijeme se čuje poneki pucanj, što
je znak da je još jedan Švaba, koji nije htio da se preda, manje na spisku.
Kamioni, putnički automobili i motocikli, mitraljezi, šarci i velika količina
municije ostali su na cesti. Djelimo oružje
borcima, tako da svaka desetina dobije još po jedan šarac i potrebnu municiju.
Znamo da nas neprijatelj neće ostaviti na miru, a mi moramo obezbijediti
prolazak naših jedinica preko Miljevine. Borci se presvlače u
tek zaplijenjene nove njemačke uniforme. Neki kamioni su već
gorjeli, kad iz daljine naiđoše, uz prodorni zvuk sirena, dvanaest štuka. Od
zarobljenika doznajemo
da
se
zastavom daje avionima znak dokle su došle
njihove, njemačke trupe. A mi smo imali jediu, zaplijenili
je u ovoj borbi. Stavismo zastavu na livadu blizu nas.
Štuke oblijeću zastavu, spuštaju se iznad nje
na stotinak
metara. Naši borci idu oko zastave i smiju se prevarenim
pilotima. Avioni odletješe desetak kilometara u našu pozadinu i u poretku po
jedan, naizmenično praveći krugove, izručiše bombe u jednu šumu. Malo poslije toga
artiljerija iz Foče otvori strašnu vatru po šumi daleko pozadi nas. Borci počeše
praviti viceve na račun njenih promašaja. Nisu prošla ni puna četiri
sata kako se odmaramo u šumi na kosi iznad Donjeg Budnja, a osmatrači javiše
štabu bataljona da se od Foče kreće jedna kolona Njemaca, jačine oko 1200
vojnika. Brzo izdajemo naređenje da se na položaje postave sva oružja, da se
maskiraju i pritaje dok Švabe ne dođu na blisko odstojanje. Tek kad su se
približili na oko sto metara, komandant bataljona izdade naređenje da se
otvori vatra. Zaštektaše njemački
šarci iz partizanskih ruku, zapucaše puške, ču se i odjek bombi. Prevrću se
Njemci i jauču. Za čas nastade panika među njima. Njihovi oficiri pokušaše
da uspostave red i izvrše juriš na nas, ali ih vatra šaraca iz ruku Penja
Sekulića, Anta Raštegorca, Bata Šćepanovića i drugih u tom onemogući.
Uskoro pređosmo u juriš, kojim smo neprijatelja razbili i rastjerali. Mogli smo se nesmetano
odmarati do pred samu noć. Tada cestom od Kalinovika naiđoše šest tenkova;
uspjeli su da se probiju kroz obezbjeđenje 3. krajiške i udariše nam u leđa. Nasta ogorčena borba.
Nemamo protivkolskih oruđa ni flaša s benzinom, pa nismo kadri da im bilo šta
naškoDimo. Pokušasmo da ih oštetimo bacanjem svežnjeva
ručnih bombi, ali bez vidnijeg uspjeha. No to ipak natjera tenkove da
se
bez mnogo zadržavanja probiju u pravcu Foče. Razbijeni
dijelovi Njemaca se ohrabriše pojavom
tenkova i počeše nove napade. Otpoče vatra i iz četiri haubice. Mi ponovo
izvršismo protivnapad i zbacismo ih sa položaja. Ovom prilikom Njemcima
nijesu pomogle ni štuke, ni tenkovi, ni haubice, ni mnoštvo vojske. Hrabri
proleteri, ojačani sa tek pristiglim Dalmatincima, odoljevali su napadima i s
ogromnom voljom izvršavali dobiveno naređenje. Napadima i protivnapadima su
prorijeđivali redove neprijatelja. Ali i mi imamo prilično drugova izbačenih
iz stroja. Poginuo je omladinski rukovodilac Jagoš Srdanović, poginuo je i
pomoćnik komesara čete Luka Bjelić i drugi. Divni su to i hrabri mladići
bili. U ranu zoru ponovo počinju
žestoki napadi na naše položaje. Artiljerija tuče, u početku pozadi nas, a
kasnije poče po našim položajima. Čuje se brektanje tenkovskih motora, ali
oni, srećom, ne mogu mimo puta, a mi smo put oštetili. Nailaze štuke i počinju
da bombarduju. Nijesu, vjerovatno, dobro obaviještene, pa tuku šumu nešto iza
nas. Mi smo se pritajili i čekamo pješadiju. Naetaje ogorčena
borba. Švabe jurišaju, ali bez rezultata. Uporni smo i naglim protivnapadom
smo uspjeli da ih demorališemo. Povukli su se u neredu. Uzalud su ostavili
velike žrtve, mi smo i ovoga puta izdržali. Toga dana Njemci su
povremeno osipali vatru po našim položajima. Imamo dosta žrtava. No riješeni
smo bili da izvršimo zadatak po svaku cijenu. Komandant Mašković i politički
komesar Bajić su, kao i uvijek ovih dana, bili u svakom sudaru u prvim redovima
i na vrijeme preduzimali potrebne mjere vatrom i pokretom, što je omogućilo da
se održimo na tim položajima. Sahranili smo mrtve
drugove i odali im posljednju poštu. Ranjenike smo slali u brigadno previjalište. U noći poslije toga,
trećoj po redu, još jednom smo iznenadili Njemce. A u zoru nam je došla
smjena, jedinice Banijske divizije, — i mi smo produžili sa brigadom preko
ceste Miljevina—Foča. Mirko NOVOVIĆ
|