PRVA PROLETERSKA BRIGADA - SEĆANJA BORACA: KNJIGA II
Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument


ŽIVAN MARIČIĆ — OMILjENI KOMANDANT

 

Živan Maričić je rođen 1911. godine u selu Žiči, kod Kraljeva, u siromašnoj seljačkoj porodici sa puno dece. Završio je samo osnovnu školu. Kao mladić je pošao u nadničenje da bi koliko-toliko poboljšao teške uslove života. U fabrici vagona u Kraljevu pristupio je radničkom pokretu, a uoči rata postao i član Komunističke partije Jugoslavije. Sa još nekoliko komunista učestvuje u organizovanju ustanka u žičkoj opštini. Kada je od oružane grupe septembra 1941. formirana Kruševička četa kraljevačkog partizanskog odreda "Jovo Kursula", Živan je izabran za njenog komandira.[1] Sa skromnim vojnim znanjem rezervnog narednika, ali sa velikom hrabrošću i veštinom uspešno je rukovodio četom u borbama oko Kraljeva i za vreme blokade grada. Sa tom četom posle povlačenja odreda iz Srbije, ušao je u sastav Kraljevačkog bataljona. Već u prvoj borbi bataljona u selu Gaočićima bio je ranjen (drugi put od početka ustanka). Kasnije, kad je u bataljonu izabran za komandira 1. čete istakao se u odbrambenim borbama u Hercegovini, a naročito krajem maja 1942. u borbi protiv veće grupacije četnika oko sela Drežnja kod Nevesinja. Prilikom poznate akcije grupe brigada na železničku prugu Sarajevo—Konjic 3. jula 1942. energičnim napadom koji je četa izvršila na železničku stanicu Brđani, gde je zarobljeno oko sto dvadeset vojnika, Živan je pokazao da mu kao vojniku i starešini još više odgovaraju ofanzivna dejstva. To se takođe videlo i 13. jula u borbi za oslobođenje Prozora. Kad je Rudarska četa savladala ustaše Na Kozjim stjenama, na ključnoj poziciji odbrane neprijatelja, Živan je požurio sa svojom četom i kao maljem slomio otpor ustaša na utvrđenom groblju. Posle toga garnizon je brzo kapitulirao. Morao je kapitulirati, jer je bila uništena njegova udarna snaga.

U borbi na Klenku, kod Posušja, Kraljevački bataljon je u sadejstvu s Beogradskim porazio jednu ustašku bojnu, od koje je ostalo na bojištu oko šezdeset mrtvih. Živan se tada, kao i uvek, osmelio i zabacio s četom na bok i pozadinu neprijatelja, čime je izazvao paniku u njegovim redovima. Slično je bilo i u borbama na Livnu, Bosanskom Grahovu, Strmici.

Kada je u Bosanskom Petrovcu primio dužnost komandanta Kraljevačkog bataljona, brigada je, u sastavu novoformirane 1. proleterske divizije, krenula na vrlo važan vojno-politički zadatak u centralnu Bosnu. Živan je i tada, kao komandant bataljona, u prvoj borbi — u napadu brigada, 19 novembra 1942, na utvrđeno uporište kod sela Sitnice, ispoljio izvanredan smisao za brzo snalaženje, za preduzimljivost i smelost u odlučujućoj situaciji. Pošto je bataljon u sadejstvu s 3. bataljonom likvidirao neprijateljevu odbranu na svom pravcu dejstva, pošto je zarobio preko sto domobrana i zaplenio tri topa, Živan je odmah poslao u pomoć automatska oružja 2. bataljonu, koji nije mogao da savlada neprijatelja u nekim starim zidinama iz kojih se uporno branio i nanosio bataljonu osetne gubitke. Kad ni to nije pomoglo, Živan je onda naredio minobacačkom odeljenju bataljona da otvori vatru. Treća ili četvrta mina pala je pravo u zidine, nanela neprijatelju teške gubitke i izazvala pometnju. Usledila je brza paljba sa još nekoliko mina, i preostali deo Nemaca i ustaša su se predali.

U sledećim borbama, na putu za centralnu Bosnu, na Jajcu, reci Ugru, Lipovcu, Skatavici i Hrvaćanima kod Kotor-Varoša, bataljon se izvanredno borio i zato dobio 9. decembra 1942. pohvalu od štaba brigade:

"Četvrti bataljon u ovim, kao i u ranijim borbama, pokazao se sposobnim da vodi borbu sa brojno i tehnički nadmoćnijim neprijateljem. Koristimo se ovom prilikom Da odamo priznanje našem 4. bataljonu, čiji borci, starešine i politički radnici već devet dana vode neprekidnu borbu, pod teškim uslovima dugog marševanja, neredovnog smeštaja i slabe ishrane".

Sličnu pohvalu bataljon je dobio i od štaba divizije.

Najveće uspehe u komandovanju bataljonom Živan je poetigao u borbama u centralnoj Bosni. Pored razbijanja Nemaca i četnika Rade Radića na području Jošavke, tu su još borbe za oslobođenje Teslića i Prnjavora u januaru 1943. godine.

U napadu na Teslić Živan je još više nego kod Sitnice pokazao veliku smelost i snalažljivost u složenim i vrlo promenljivim situacijama koje nastaju u toku same borbe. Osetivši da pred sobom ima domobrane u novogodišnjem raspoloženju, on je naredio da se ide pravo na grad, na bunkere, i da se što pre probije utvrđena linija odbrane. Kada su čete dospele u grad, razbijajući i zarobljavajući pri tome mnoštvo vojnika, on je u daljem dejstvu vrlo vešto uspeo da iskoristi zaplenjeno oružje i stvorenu brešu u odbrani, i da pretvori moralno preimućstvo naših boraca u materijalnu nadmoćnost za početni uspeh bataljona, a zatim i za potpun poraz preko deset puta nadmoćnijeg garnizona u Tesliću. U toj borbi u toku jedne noći situacija se nekoliko puta menjala. Neprijatelj je bio mnogo brojniji i mnogo bolje naoružan, raspolagao je artiljerijom i oklopnim vozom. Ali je bataljon pod Živanovom komandom odgovarao na svaki protivnapad neprijatelja još smišljenijim i energičnijim udarom, na pojačanu vatru još jačim vatrenim dejstvom iz svih zaplenjenih oruđa. Mada je borba bila žestoka, naoko je moglo izgledati da se sve svršilo bez velikih napora. Najbolje o tome svedoči izveštaj koji je Živan poslao posle borbe:

"Bataljon je dobio zadatak da napadne na Teslić 1. januara u 19 časova. U Gornjem Tesliću naišli smo na grupu četnika koju smo odmah razjurili. Nastavili smo put prema Tesliću... Prvi bunkeri zauzeti su dosta lako. Posle pada spoljnih utvrđenja 1. i 3. četa jurišale su preko ravnog i brisanog prostora u grad — prema crkvi, gde su bili topovi, i prema fabrici. U ovom silovitom jurišu naši borci su zauzeli haubice kod crkve. Jedan vod 3. čete bio je iz grada zašao za leđa haubicama. Neprijatelj je dva puta bezuspešno jurišao da bi povratio haubice, ali je oba puta bio odbijen žestokom vatrom naših automatskih oruđa. Neprijatelj je i treći put jurišao s jakim snagama sa tri pravca, i naši su se morali povući za čitav kilometar. Za sve ovo vreme nismo čuli bombu ostalih naših bataljona u blizini grada. Nismo znali šta se događa na ostalim sektorima. Saznali smo da se u gradu nalazi oko 2.600 vojnika i 12 topova. Posle kraćeg savetovanja, štab bataljona je izdao naređenje 1. i 3. četi da ponovo jurišaju na grad i zauzmu topove. Ovoga puta dočekao nas je neprijatelj strahovito jakom i brzom vatrom, ali je uskoro bio ućutkan još strahovitijom vatrom naših puškomitraljeza, kojih je svaka četa imala po oko 20 komada, jer ih je zaplenila u prvom jurišu na grad. Naši borci uspeli su da se ponovo dočepaju haubica, koje su odmah okrenuli na neprijatelja i tukli ga. Nastavili smo gonjenje neprijatelja kroz ulice grada. Sa sobom smo vukli i jedan zaplenjeni protivkolski top, kojim smo dejstvovali na oklopni voz i na mesta iz kojih se davao otpor.

Drugog januara oko 5 časova uspeli smo da ovladamo gradom i da razoružamo nekoliko stotina neprijateljevih vojnika i oko 20 oficira. Broj zarobljenih vojnika prešao je 1.000. Zaplenili smo četiri haubice, 3 protivoklopna topa, 1 brdski top pito, 4 teška bacača, 4 teška mitraljeza, dosta puškomitraljeza i ratnog materijala.

Naši gubici su: 1 mrtav i 3 ranjena..

Druga velika pobeda Kraljevačkog bataljona u ovom periodu, kad je uspeh u demonstrativnom napadu pretvoren u oslobođenje Prnjavora, takođe ilustruje Živanovu sposobnost da brzo proceni situaciju, da na osnovu te procene izmeni prvobitnu zamisao, i da donese novu odluku, u svakom slučaju, smelu i efikasnu, koja podrazumeva stečeno preimućstvo. I o ovom uspehu on je pisao skromno i jednostavnim rečnikom ratnika.

"Petnaestog jadžuara bataljon je dobio zadatak da likvidira neprijateljevo uporište na Ceru, a zatim da izvrši demonstrativni napad na Prnjavor s jugozapadne strane, to jest naslanjajući se levim krilom na drum Banja Luka—Prnjavor. Levo od nas vršio je napad kombinovani bataljon. Tačno u određeno vreme (u 23 časa) napadnuto je i likvidirano neprijateljevo uporište na Ceru i u školi na Vijaku. Odmah smo produžili ka Prnjavoru i u silovitom naletu ušli u grad. Neprijatelj je davao jak otpor oko katoličke crkve i iz bunkera na putu za Teslić. Ove bunkere naši borci su zaobilazili i iz grada likvidirali. Posle likvidacije, u grad je ušao i kombinovani bataljon (oko 4 časa 16. januara), a zatim i 2. bataljon. Zarobili smo oko 350 vojnika i oficira i zaplenili bogat ratni materijal, koji nismo ni prebrojavali ni procenili".[2]

Pod Živanovom komandom bataljon je, isto tako, vodio uspešne borbe i u bici na Neretvi i Drini. U napadu na železničku stanicu Bradina 18—19. februara 1943. godine naterao je na kapitulaciju oko sto talijanskih vojnika i oficira koji su se branili iz jednog veoma jakog utvrđenja. Kada nisu uspeli naši juriši na utvrđenje u toku noći, Živan je posle svanuća primenio taktiku sistematskog iznuravanja dejstvom automatskog oruđa sa okolnih brežuljaka koji su dominirali nad uporištem, i povremenim ugrožavanjem neprijatelja bacanjem upaljenih benzinskih flaša na utvrđenje. Neprijatelj je posle osamnaestočasovne borbe istakao belu zastavu. Zaplenjeno je devet teških mitraljeza, četiri puškomitraljeza, 55 pušaka i 30 pištolja. U toj borbi Živan je po treći put bio ranjen.

U napadu na Ulog 20. marta energičnim prepadom bila je razbijena jedna četnička brigada, oslobođeno mesto i zaplenjeno dosta materijala kojim su Talijani snabdevali četnike. U toku borbe, zbog žestokog otpora neprijatelja, Živan je dozivao poimenično pojedine četne starešine, bodreći ih da istraju.

Prilikom forsiranja Drine, početkom aprila 1943, Živan je bio određen za komandanta prelaza svih jedinica. Zahvaljujući njegovoj upornosti izvađena je i osposobljena dereglija koju je neprijatelj uspeo da potopi u trenutku kad je dovučena. neposredno pred našu obalu. Za sve vreme prelaska on se nije odmicao od obale, bez obzira na že~ stoku minobacačku i artiljerijsku vatru neprijatelja.

Posle prelaska, u napadu na Kapak, Živan se našao u streljačkom stroju bataljona. Utičući na borce da odole umoru, pošlo mu je za rukom da podstakne ceo bataljon da ustraje i primora Talijane, naposletku, da napuste bunkere i dadu se u panično bekstvo, ostavljajući za sobom opremu i teško naoružanje.

U jednom od juriša bataljona na nemačke položaje na Zlatnom boru, 24. maja 1943. godine, Živan je bio teško ranjen. Sa dve čete uporno je jurišao prvog dana i prisilio Nemce da se povuku na nove položaje. Sledećeg dana, pred mrak, njima je na tim položajima avionom spuštena municija, što je bio znak, svakako, da se na njima moraju održati. Živan je međutim hteo i odatle da ih zbaci po svaku cenu, jer su ti položaji imali presudan značaj kako za nas, tako i za Nemce. I krenuo je na juriš u streljačkom stroju, zajedno sa rudarima. Neodoljivo je vukao stroj napred. Pri tom je ranjen u obe noge od bacačke mine. Kao teški ranjenik prenet je u Centralnu bolnicu, u kojoj je nekoliko dana kasnije i umro.

Ako se makar i letimično sagledaju borbe u kojima je Živan učestvovao, bilo kao komandir čete, bilo kao komandant bataljona, može se zapaziti da je bio samostalan u donošenju odluka. Ali, kad god je trebalo, on je prethodno saslušao mišljenje štaba i komandi četa kako se najbolje može izvršiti dobiveni zadatak. Time su stvoreni uslovi da bataljon razvije sve svoje kvalitete, da se razmahne inicijativa odozdo, da se ne zapostavi sposobnost nižih kadrova.

Kao komandant bataljona Živan je postigao za kratko vreme neosporno velike uspehe. No bilo bi jednostrano i nelogično, u krajnjem slučaju, bilo bi iz osnova pogrešno ako bi se o tim uspesima govorilo izolovano i nezavisno od bataljona. Oni su neposredno povezani s kvalitetom boraca, s borbenim i političkim iskustvom koje su imali, sa zalaganjem partijske i skojevske organizacije. To je notorna činjenica. Ali, s druge strane, mislim da neću pogrešiti ako kažem da je bataljon sa Živanovim komandovanjem dobio ne samo kao jedinica sposobna za izvršenje borbenih zadataka, već i u pogledu dobrog raspoloženja boraca i pravilnih odnosa između štaba bataljona i partijske organizacije. Svestan toga što znače moralnopolitički faktori za život i uspehe bataljona, Živan je težio da ih razvije do najveće mere. To mu je pošlo za rukom utoliko više što je uspeo da uspostavi između štaba i partijske organizacije čvršće poverenje i normalnije odnose od onih koji su postojali pre nego što je on određen za komandanta. On je znao da nađe pravu meru u tim odnosima, tako da su uzajamno razumevanje i međusobna podrška postali svakidašnja praksa ova dva organa, bez čijeg jedinstva se teško ostvarivao zdrav život kolektiva u ratnim uslovima. Stoga su bataljon i njegova partijska organizacija bili zadovoljni od samog početka Živanovim načinom rada i rukovođenja. Odnosi kakvi su nastali i kakvi su se razvili blagotvorno su delovali na raspoloženje boraca i moralno-političko stanje četa pojedinačno, pa i bataljona kao celine.

Razume se, razvijajući i podstičući takve odnose, Živan se nije gubio kao individua, a još manje kao komandant. On je postao, zaista, neosporni autoritet. Borci i starešine su ga zbog njegove jednostavnosti, skromnosti i vere u ljude neobično voleli kao čoveka i imali puno poverenje u njega kao komandanta. Izvršavanjem borbenih akcija oni su se uverili da im je postavljao realne zaDatke i da je njegovo rukovođenje bataljonom dok je u akciji p°uzdano i efikasno. Razvitak borbe je pratio nalazeći se uvek u središtu zbivanja. Zato su njegov glas i komanDovanje, kad bi negde zapelo u toku borbe, podsticali i pokretali borce i starešine na novo naprezanje i ulaganje krajnjih napora sa uverenjem da su sagledane nove mogućnosti za pobedu. Ulivao je i drugima samouverenost, iznuđrhvao brzinu dejstva, tako da je svaka akcija pod njegovim rukovođenjem ostavljala utisak lakoće i majstorstva.

Treba istaći da je bio vrlo omiljen kod ljudi, ali i to da nije sticao simpatije zato što je bio popustljiv. Naprotiv, kada je bilo u pitanju izvršenje zadatka, bio je strog u zahtevima bez obzira na to koliko su ljudi bili umorni. Sećam se kada je jednom prilikom, još kao komandir čete, maja 1942. u selu Drežnju, naredio da se prospe hrana koju je gotovo polovina čete već bila primila, jer su četnici napali jednu našu desetinu na obezbeđenju. Nikome to u četi onog trenutka nije bilo pravo. Mnogi su gunđali i govorili kako će to posle akcije postaviti na četnoj konferenciji, jer se tada u Hercegovini, u jeku treće ofanzive, samo jednom dnevno dobivao obrok hrane. Međutim, situacija je kasnije pokazala da je taj postupak bio sasvim opravdan, tako da niko nije zažalio za prosutim obrokom.

Ili, slučaj kada je bataljon početkom decembra 1942. posle jedne borbe morao da gazi nabujalu reku Vrbanju ispod Kotor-Varoša da bi se prebacio na Skatavicu. Pošto je u selima oko Jošavke bilo dosta četnika i pošto je postojala ozbiljna mogućnost da nas napadnu, Živan je skoro trećinu bataljona dao na obezbeđenje, a nikome nije dopustio da se izuje iako smo bili mokri do pojasa.

Ukratko, znao je da čuva ljude kad je bilo biti ili ne biti, ali je u svim drugim situacijama prema njima bio strog i neumoljiv. Zato mu se nikad nije desilo da njegova jedinica zakasni na izvršenje zadataka ili da bude iznenađena od neprijatelja i da zbog toga pretrpi gubitke. Naravno, pri tome nikad nije bio nerealan, niti je gubio iz vida stvarne mogućnosti ljudi. U tome se ogledala njegova stvarna briga o čoveku. Tako je sticao poverenje i stvorio prisne odnose sa borcima i starešinama. Kod njega je bila skladno objedinjena umešnost u komandovanju, lična hrabrost, komandantska odgovornost i osećanje mere šta se u datoj situaciji može ili ne može.

Živan je ostao u najlepšem sećanju borcima bataljona, pre svega kao čovek koji je voleo ljude, poštovao njihovu ličnost i svojim umešnim rukovođenjem, ljudskim odnosima i skromnošću osvojio njihova srca i postao omiljeni drug i komandant.

Momčilo DUGALIĆ



[1] Са Живанбм су пошла у рат још три његова брата — Славко, Радосав и Жарко. Живан и Радосав су били команданти 4. краље- вачког батаљона, а Славко је погинуо к-ао заменик команданта овог батаљона приликом борби за ослобођење Београда, октобра 1944».

[2] У „Борби" од 8. фебруара 1943. објављено је: „У Прн»авару Је заробљено око 400 непријатељских војн-ика и 10 официра, са бој- ником на челу. Запљењено је 3 тешка митраљеза, око 20 пушко- митраљеза, 2 тешка бацача мина, око 400 пушака и много пушчане и минобацачке муниције, много друге ратне опреме и животних намирница".


Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument