SUTJESKA ŠPANAC U STRELJAČKOM STROJU   Kolone naših jedinica, poelije uspješnih bojeva na Neretvi i Drini, izukrštale su teritoriju Sandžaka. Savladali smo bezbrojne okršaje i opasnosti i ponosili se dotadašnjim uspjesima. Ali znali smo da nam predstoje još mnogi marševi, borbe, žrtve. Pravac — uvijek naprijed. Cilj — sve bliži, dostojan najvećih pregnuća. Bili smo navikli na štovo svakodnevne akcije. Višednevni odmor nam se činio neopravdan i u tim situacijama se osjećalo kako naši borci sami postavljaju pitanje zašto se miruje i čeka. Neprekidna aktivnost, svestrana inicijativa starješina, svih boraca — to je bila glavna odlika naših jedinica. Pobjede na Neretvi, razbijanje četnika kod Glavatičeva, na Lipeti planini, kod Kalinovika i na drugim mjestima, uspješno forsiranje na prvi pogled nesavladljive Drine — još više su učvrstili ofanzivno raspoloženje naših boraca. A kada smo krenuli prema Kolašinu, borbeno raspoloženje svih jedinica u brigadi bilo je na vrhuncu. Bili smo gotovo potpuno zaboravili na stotine kilometara savladanih u kratkom vremenu, pod uslovima oštrih borbi i krajnjeg samoodricanja ljudi. Jer, tako Reći, na domaku jednodnevnog marša nalazila su se četnička legla, zatvori-mučilišta za pripadnike narodnooslobodilačkog pokreta, tamo su nas očekivali naši drugovi, rođaci, prijatelji, roditelji — ilegalni pozadinski Radnici. Ne zna se ko je više priželjkivao taj susret, mi ili oni. Prije i poslije borbe na Mojkovcu s nestrpljenjem smo očekivali da nam se omogući prodor u poznata, zavičajna sela. Tih dana su se uporno pronosile vijesti da će naše jedinice krenuti za Metohiju i južnu Srbiju. Razgovarali smo o tome i izražavali zadovoljstvo, osobito kada bismo bili u tom pohodu na čelu udarne grupacije naših jedinica. Ipak se naše nade nijesu ispunile. Naređenjem štaba brigade naš bataljon se orijentisao na Lim, sa zadatkom da poruši komunikaciju koja vodi tom dolinom i spriječi saobraćaj koji je ovdje bio neobično živ u to vrijeme. Desetog maja 1943. godine jedinice našeg bataljona bile su raspoređene u rejonu sela Metanca i sela Kanja. Moja četa je bila postavljena prema Brodarevu. Naređeno nam je da nijedan metak ne smije biti ispaljen u prazno. Naš puškomitraljez, koji je bio postavljen gotovo na samoj cesti, imao je svega oko osamdeset metaka. Pošto je proteklo nekoliko sati uzaludnog čekanja, polako smo počeli sumnjati da će od borbe išta biti. Pojedinci su se zbog toga i ljutili. Bili smo uz to i gladni. Kada smo bili izgubili gotovo svaku nadu da ćemo toga dana "ukrstiti koplja" s neprijateljem, negdje oko 11 časova začula se sa pravca Brodareva potmula, pa sve bliža i razgovetnija huka teških motora. Prilegli smo na zemlju. Pribio sam se pored nekog cerovog debla na jednom oblom brežuljku. Vidio sam mnoge drugove kako su se zaklonili iza žbunova i s uperenim oružjem očekivali nailazak kamiona iza blage okuke na udaljenosti od dvadeset do trideset metara. "Mali Ilić", kako smo ga u četi zvali, inače povisok borac, koji je ovoga puta imao bolji pregled nego ostali drugovi, poče odozgo da dobacuje. — Pazite, drugari, tri za groš!.. Ne trošite municiju uludo! Svaki metak — pogodak! Nestrpljenje je raslo, a huka motora je brektala pod težinom tereta. Samo što se nijesu pojavili. — Propustite prva dva-tri kamiona! Nema tenkova u koloni! — javio se ponovo Mali Ilić. Upravo tada je iza okuke naišao prvi kamion. Odlična meta. Neki od naših puškomitraljezaca nije mogao odoljeti srcu, preporuka Malog Ilića nije poštovana. Zaštektao je puškomitraljez i svojim rafalima povukao žestoku paljbu pušaka i automatskih oruđa. Prvi kamion se zario u poveće naslage pijeska pored ceste. Talijani su počeli da iskaču i sklanjaju se ispod puta i iznad njega. Neko s oružjem, neko bez ičega. Jednome od njih zape puškomitraljez o drvenu ogradu kamiona, pa smo stalno motrili na nj, kako bismo ga se što prije dočepali. Poslije dva sata borbe, komandir čete Mića Vujošegvić naredi isturenom vodu da se, koristeći se uvalicama i prorijetkim drvećem, prebaci naprijed, kako bismo neutralisali talijanske mitraljeze i minobacače, koji su se eve nervoznije glaskali. Uz put smo skinuli onaj puškomitraljez sa prvog kamiona. Neko od drugova je dograbio sanduk municije, drugi pakete sa cigaretama, čokoladom, suvim mesom i pečenim kokoškama. Pred nama se, nedaleko od prvog kamiona, ukazala kolonica od pet-šest kamiona, iz kojih su Talijani iskočili i posjeli pložaj na jednoj uzvisini, odakle su njihovi mitraljezi nemilice i dosta precizno vezli po okolnim čukicama. Nijesmo mogli da im se primaknemo na domak ručnih bombi, ali smo uglavnom imali takav pregled situacije da smo ih stalno držali na nišanu. Negdje poslije podne, Vaso Čarapić (ili Leko Petrović?) upozorio nas je da se čuvamo naoružanih četnika koji su ovu akciju posmatrali sa dominirajućih položaja s desne strane Lima. Od njih nas je odvajalo jedva trista metara daljine. Oni su potpuno natkriljavali mjesto okršaja. Mi smo im bili dobra meta, jer su naši položaji bili uglavnom goli i prema njima gotovo potpuno nezaštićeni. Opasnost je bila očevidna. Bacali smo pogled s vremena. na vrijeme na četnike. A oni su, izgleda, samo pažljivo pratili tok borbe u kojoj su Talijani gubili i živu silu i materijal. Nijesu se usudili na intervenciju — vjerovatno zbog toga što su primijetili kako naša teška oruđa efikaeno brišu uočene ciljeve, a nešto pozadi pridolaze nove kolone naših jedinica. Za svaki slučaj, negdje na dva sata pred mrak, komandir je naredio da na položaju ostanu samo puškomitraljeska odjeljenja, a da se od tih dijelova obrazuje grupa za evakuaciju plijena i za uništavanje kamiona. Da bi se taj posao što prije izvršio, preporučeno nam je da mobilišemo i dio mještana, bez obzira na to što su neki među njima bili članovi mjeene milicije, koja je, da bi šala bila veselija, imala upravo zadatak da tu komunikaciju štiti od partizanskih diverzija. O smiraju sunca prišli smo likvidaciji grupe Talijana koji su i dalje pružali žilav otpor. Ispod neke^stijene, koja se izdigla iznad oštre okuke, dva talijanska nuškomitraljeza su nam otežavala prilaženje tim otpornim tačkama. Odjednom, sjećam se, neko je prenio naređenje Da "do daljega" ne pucamo protiv tih gnijezda neprijateljevih. Tada prasnuše ručne bombe i zaštekta mašinka. Zamukoše puškomitraljezi. Ranjeni Talijani počeše da zapomažu. Onda začusmo prodoran glas našeg komandanta brigade, druga Španca: — Krucifiks, avanti! Nijesmo se mogli načuditi kako je komandant Španac uspio da se provuče do jurišnog odstojanja od neprijatelja. Umjesto njega, komandir Mića Vujošević ispričao nam je kako se Španac vješto prebacio preko gotovo brisanog terena. Bili smo zadivljeni smjelošću komandanta, ali i prilično ljuti što taj zadatak nijesmo mi sami izvršili. Španac je na talijanskom jeziku pozivao neprijateJveve vojnike, rasturene po šikarama i propustima, da se predadu. Ocijenivši da su demoralisani našim iznenadnim napadom, Španac ih je uporno pozivao na predaju. Ne znam da li su izgovorene riječi bile na talijanskom ili španskom jeziku, samo su dospjele tamo gdje je trebalo. Talijani su razumjeli poziv, i ubrzo počeše da nam pridolaze uzdignutih ruku, bez oružja, koje su prethodno pobacali u stranu. Mi smo ih za svaki slučaj pretresali, pa sprovodili ka mjestu sabirališta zarobljenika i plijena. Jedan dio Talijana koji su nam se predali upotrebili smo za manevar kamionima, koji su, pošto smo ih ispraznili, ubrzo bili pretvoreni u veliku buktinju. Našavši se u blizini jedne grupe talijanskih zarobljenika imao sam prilike da slušam druga Španca koji im je pričao o talijanskim drugovima-interbrigadistima za vrijeme građanskog rata u Španiji. Talijani su ga pažljivo slušali i bili očevidno iznenađeni činjenicom da se među nama nalaze, eto, u prvim borbenim redovima, i ljudi takvih kvaliteta kao što je naš Španac. Kada je pao mrak, mogli smo utvrditi da je akcija potpuno uspješno okončana. Uništeno je devetnaest talijanskih kamiona, zaplijenjeno je obilje razne opreme, počev od mitraljeza i minobacača i većih količina municije, do duvana, pirinča, čokolade, foto-aparata i aparata za brijanje. Zarobljeno je oko osamdeset vojnika i oficira. Kada smo sreli drugove iz naše 3. čete, saznali smo neke pojedinosti koje objašnjavaju zašto Talijani nijesu mogli natrag. Treća četa je bila zaposjela neki klanac, čime je sudbina talijanske autokolone bila zapečaćena. Bili smo zadovoljni i jedni i drugi što je ova akcija, U kojoj naš bataljon gotovo nije imao gubitaka, osim Velja Džankića, dala tako plodne rezultate. Za koji dan naše jedinice, umjesto planiranog pokreta ka Srbiji, našle su se zahvaćene novom zamašnom ofanzivom. Alekeandar BELOJEVIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument