BRŽE, BRŽE!   Koliko li su nas puta te riječi podsticale da iz sebe iscijedimo i posljednju kap snage da bismo stigli tamo gdje treba stići! Brže! Brže! Tako evo i sada. Usiljeno maršujemo preko Ljubišnje, čitavu prošlu noć i današnji dan. Hitamo ka Čelebiću, odakle do nas dopiru odjeci barbe; hitamo jer znamo da za~ kašnjenje može biti kobno. Pucnji sa Čelebića su sve bliži, učestaliji; čelo naše kolone silazi niz Padalište u dolinu Rijeke, a zatim počinje mučno penjanje uz strme kose. Noge su teške kao olovo, oči se sklapaju, ali odozgo, sa Čelebića, zlokobno laju šarci. Brže! Brže! Misliš da je to što si učinio — posljednji mogućni napor, da se više doista ne može. Ali odjek borbe koja se gore vodi kao da zove, kao da doliva uvijek novu snagu. Izbijamo na kosu. Pred nama je selo Čelebić. Borbe se već vode oko crkve, tamo su Njemci nabacili dijelove Majevičke brigade. Kako je ko izlazio iz doline na kosu, odmah je stupao U borbu. — Ura! Naprijed, proleteri! Ko bi sad u nama prepoznao umorne, gladne i neispavane ratnike koji već noćima i danima neprekidno maršuju kroz Sandžak, spavaju na kratkim zastancima ili U hodu ... Naš nalet povrati snagu i borcima što su se pod pritiskom povlačili od Zavajita do Čelebića. Švabe se dale u bjekstvo. Trkom smo upali i u selo Borje. Tamo smo zatekli dio naših bolnica koje je neprijatelj zarobio, ali u povlačenju nije stigao da pobije ranjenike, kako je to, obično, činio. Mrak je već uveliko pokrivao vrleti između Tare i Ćehotine, ali borba ne jenjava. U toku noći smo upali u šume Laništa, gdje su bili razbijeni ostaci neprijatelja i oteta zastava i komora neke pukovnije. Ali se nije smjelo stati. U toku borbe su stizala nova naređenja. Njemci su držali Zlatni bor i kontrolisali jedine staze koje kod Uzlupa vode preko Tare i kojima treba da se povuku naše jedinice i bolnice iz Sandžaka. U samu zoru smo se probijali kroz guste šume od Hadrovića ka vrhu, a onda odjednom šarac resko zaštekta i u mirno jutro zapraštaše bombe. Pošli smo bez glasa ka vrhu, svjesni težine zadatka. Božo Prlja i Vido Šaban preko naših glava već sipaju vrele rafale iz puškomitraljeza ka vrhu na kome su se utvrdili Njemci. Onda iz tridesetak umornih grla odjeknu, ko zna po koji put u ova dva do tri dana: — Ura! Naprijed, proleteri! Upali smo u rovove. Njemci odstupiše. Onda vide da nas je malo i kreću u protivnapad. Zbacili su nas. Dolje je, ispod nas, Uzlup, bučna Tara, koju eada preko visećeg mosta prelaze kolone ranjenika. Ponovo priprema u šumi, izbijamo još jednom na čistinu. Još jedan juriš. Malo nas je. Ali naša srca više ne kucaju za nas, već za stotine onih koji prelaze i treba da pređu Taru. Njemci ponovo odstupaju. Zlatni bor je naš. Srećni smo što smo zaštitili prelaz kod Uzlupa. Ali smo proređeni. Od 1. čete malo nas je ostalo nepovređenih. Među poginulima je i komandir čete, Jovo Radulović. Smijenili su nas i mi smo pošli ka selu Nastijenama i Uzlupu. Đuro VOJVODIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument