| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
NAŠ KOMESAR SPASOJE Taj lijepi, crnomanjasti mladić, krupnih očiju, bio je stasit, razvijen i čvrst. Sjećam se: nosio je kačket, povrh kaputa dolamicu, a o ramenu samo pušku i malu torbicu. Koračao je sigurnim, krupnim koracima. Neki drugovi u četi odavno ga poznaju. Kažu da je djetinjstvom vezan za okolinu Kolašina, ali se uozbiljio i sazrio u Beogradu, — u studentskom pokretu. Tu je počeo da živi životom studenta, čija je lična sloboda uvijek bila u neizvjesnosti jer — on dijeli letke, piše parole, demonstrira. Nije imao ni punih devetnaest godina kada je postao član Partije. U ustanku je komandovao vodom svojih Lipovčana. Ubrzo zatim postao je zamjenik komandira čete u jednom bataljonu Komskog partizanskog odreda. Prilikom napada na Pljevlja ističe se u uličnim borbama — ostao je u gradu cio dan pošto se četa povukla. U Rudom se našao u stroju 1. proleterske, da bi odatle produžio njenim putem. Rogatica, Romanija, Olovo, Vareš. . . Promrzao je na igmanskom maršu, pa je morao privremeno da napusti 1. bataljon. Promrzli igmanci su ga izabrali za svog političkog komesara ... Neko vrijeme,
kao iskusan politički radnik, provodi u Drinskom
dobrovoljačkom odredu. U drugoj polovini 1942. ponovo dolazi u 1. crnogorski bataljon. Ako se ne varam, u Bosanskom Petrovcu, pred samo formiranje divizije, poetavljen je za političkog komesara 2. čete, u kojoj se borio do Igmana. Od tada se njegov život izjednačuje s njenim. Sitnica, Jajce, Kotor-Varoš, Teslić, Prnjavor . . . Onda počinje četvrta ofanziva: veliki.marš sa rijeke Save do Ivan-sedla, borba na Neretvi i Glavatičevu. Pred nama je Drina i — ofanziva na izmaku. Proleteri se pripremaju da forsiraju Drinu. Spasoje govori otvoreno na četnoj konferenciji o teškoćama koje treba savladati prilikom prelaska nadošle rijeke. Teškoće su ogromne, a mogućnosti za prelazak veoma ograničene. On to ne krije. Ali on zna, on naglašava da su proleteri sposobni da izvrše i ono što izgleda nemogućno. Borci mu vjeruju, jer on se ne zavarava i ne zanosi. On vjeruje u ljude i njihove neiscrpne mogućnosti. Kao i uvijek, on o svemu realno rasuđuje. Konferencija je završena. U ušima boraca bruje Spasojeve riječi: "Mi moramo uspjeti!" Vrše se posljednje pripreme. U četi je kao u košnici. Spasoje obilazi sve, trudi se da svima pomogne. — Spasoje, da ti nešto
kažem . . . — Druže komesare, da
te nešto pitam . . . — Spasoje, još su mi
potrebne bar dvije bombe . . . — Dođi da vidiš, druže komesare, hoće li sad biti dobro . . . On stiže svima da odgovori, da posavjetuje, da svakoga na svoj način ohrabri, podstakne. U prvi mrak oko trideset dobrovoljaca na improviziranim splavovima zaplovilo je preko Drine s namjerom da se iskrcaju na drugu obalu. Spaeoje dobija zadatak da organizuje prebacivanje ostalih dijelova bataljona. Ta mu dužnost nije po volji, jer ga odvaja od njegove čete. No njemu je svojstveno da ne gunđa i ne pravi probleme radi toga da bi bilo kako on hoće. Oni koji su bili uz njega znaju da je organizovao prebacivanje i pri tome stalno mislio i govorio o svojim borcima. — Biće tamo mnogo žrtava. Šta mislit, hoće li se moći izvlačiti ranjenici? Plašim se za Penja, on je nagle prirode. Ni Vujo se ne čuva. Mnogo bih volio da sam tamo. Nije mogao da izdrži do kraja. — Ti, druže, vodi računa da se prebaci ovaj ostatak, — rekao je političkom delegatu, — a ja odoh. Skočio je hitro u deregliju i otisnuo se preko Drine. Četa se priprema za novi juriš na Krčino brdo, na kom su se utvrdili Talijani. U tom eto i Spasoja. Njegov dolazak izazva raspoloženje. S njegovim prisustvom raste samopouzdanje. On je još juče rekao: "Mi moramo uspjeti!" Spasoje pogledom prebrojava četu. Vidi — nekolicine već nema. Na licu mu igraju bijeli i crveni pramenovi. Za trenutak zastaje, kao da razmišlja, a onda odlučnim pokretom prihvati pušku i punim glasom zapovijedi: — Druga četa, naprijed! I smjelo pođe prvi. Pošao je u svoj poslednji, tragični juriš. Sa ostalim dijelovima bataljona četa je prodrla u bunkere. Neprijatelj je potučen. Krčino brdo je naše, a Spasoja nema! Dani prolaze. Četa i dalje ratuje. I sjeća se Spasoja Dragovića. — Šta bi mi rekao Spasoje? — misli borac kad osjeti potrebu za savjetom onoga koga je mnogo cijenio. Ratujući, borci su pamtili i pominjali svoga komesara često i dugo još poslije Krčina brda. Drago NIKOLIĆ
|