| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
Na okuci Neretve i kod Kalinovika četnici su bili razbijeni. Povlačili su se prema Drini i Pivi. Nadali su se da će osloncem na ove dvije kanjonske rijeke i, naravno, uz pomoć Talijana zaustaviti prodor proleterskih i udarnih brigada u Sandžak i Crnu Goru, i time se spasti konačnog poraza. Prva proleterska, pošto je sa 2. dalmatinskom brigadom razbila četničke jurišne odrede na padinama Treskavice, zadržana je nekoliko dana u rejonu Kalinovika i Dobrog Polja. Tu je zastala radi obezbjeđenja pravca od Sarajeva, dok nisu pristigle naše snage iz kanjona Neretve, pa je tek 26, marta krenula naprijed — ka dolini Drine. Dvadeset sedmog marta 1. bataljon je izbio u selo Kremin na prisojnim padinama Jahorine. Iako je selo na visini od 1000 metara, ipak je, do njega dopirao dah proleća iz doline Drine. Tu smo ugrabili da se odmorimo, ali, na žalost, vrlo kratko — svega do noći. Za nas je to bio dobar odmor, jer 1. brigada više od dva mjeseca niti se odmarala, niti je sunca vidjela. Odmor smo prekinuli već U prvi mrak i krenuli naprijed, i to kao prethodnica brigade; zadatak je bio da tu veče pređemo Drinu i stvorimo mostobran. Drina je bila mnogo opasniji protivnik i od četnika i od Talijana. Savladati tako veliku rijeku i stvoriti mostobran bez ikakvih plovnih sredstava — nije bilo lako. Ali drugog rješenja nije bilo, jer od Foče do Goražda na Drini nije bilo mosta. A do odluke za prelazak baš kod Ustikoline došlo je zbog toga što smo bili obaviješteni da tu poetoji dereglija. Ali šta je s tom dereglijom i da li ćemo je ugrabiti? Na to pitanje trebalo je da te večeri odgovori 1. bataljon kao prethodnica brigade. U sumrak smo krenuli na zadatak. U koloni je i štab brigade. Noć je bila mračna. Spuštali smo se strmim i nepoznatim terenom. Oko ponoći smo prispjeli u tamnu dolinu sa zatvorenim horizontom. To je bila Ustikolina. Čelo kolone je zastalo ispred naselja, a patrole su već bile pošle prema rijeci da bi ugrabile deregliju. Uskoro su se vratile i donijele podatke da je naselje pusto, da se dereglija nazire na suprotnoj strani rijeke, a da se duž obale čuje kopanje. Te noći zadatak se nije mogao izvršiti, pa je štab brigade naredio da se bataljon povuče do svanuća u selo Odžak, a u Ustikolini da ostane jača grupa boraca, koja će u toku noći i sjutradan izviđati prema neprijatelju, ispitati rijeku i potražiti u naselju ma kakva sredstva pomoću kojih ćemo preći preko. Iako u Ustikolini nijeemo našli nikog od mještana, opet smo računali da ćemo u naselju ili okolini naći nešto za prelazak. Nemogućno je bilo shvatiti da je zajedno sa ljudima koji su tu do juče živjeli uz obalu i zanimali se rijekom nestalo i sve ono što su godinama stvarali i njime se služili. Do zore smo pretražili svaku kuću i kućište po Ustikolini. Ništa nijesmo našli što bi se moglo upotrebiti za prelazak. Sve je bilo pusto, prazno i polomljeno. Ujutro smo naišli na jednog mještanina — mlinara Nika Vukadina. Ni on nije mogao ništa pomoći. Ali nam je ispričao za četnike kako su s pjesmom, u četrdeset talijanskih kamiona, protutnjali prema Kalinoviku prije deset dana, i kako su, opet, u paničnom povratku, prije dva dana, trčali na deregliju otimajući se ko će prije na onu stranu Drine. Smjestili smo se u
Nikovom mlinu. Po danu smo produžili izviđanje. Slika koju smo sjutradan stekli izviđanjem neprijatelja i njegovih položaja izgledala je, otprilike, ovako. Drina je bila velika, mutna i puna vrtloga. Uz desnu obalu je bila privezana dereglija. Zatezala je vez i otimala se da pobjegne niz vodu. Rubom, iznad same rijeke, vidjeli su se rovovi sa svježim grudobranima. Iza njih širok pojas livada i njiva, koje se blago dižu prema selu Cvilini. Ispred sela i iznad njega takođe rovovi. Na čitavoj dužini, koliko se okom moglo vidjeti, iznad polja, kao bedem, proteže se vijenac brda, koji zatvara pogled i svaki izlaz iz riječne doline. U tom vijencu ističe se svojom visinom od preko 800 metara Krčino brdo, pokriveno zakržljalom hrastovom šumicom i ionegdje izbrazdano vododerinama. O svemu tome obavijestili smo štab brigade, koji je donio odluku da se na neki način dereglija zaplijeni i preveze na našu obalu. Po toj odluci trebalo je odabrati tri do četiri odvažna plivača koja će preplivati rijeku, ugrabiti deregliju i dovući je k nama. Da bi se to izvelo, naređeno je da se teški mitraljezi i minobacači iz svih bataljona i protivkolski top brigade postave duž željezničkog nasipa, koji se proteže uz lijevu obalu rijeke, a nadvisuje četničke položaje. Vatra sa nasipa štitila bi tom prilikom plivače i dovlačenje dereglije. Sjutradan poslije podne prikupljeni su iz svih bataljona, u zaklonu kod mlina, teški mitraljezi i minobacači, i svi puškomitraljezi iz 1. bataljona. Posluga je prikriveno izašla na nasip i postavila oruđa. Tu se grupisalo oko petnaest teških mitraljeza, osam minobacača i petnaest puškomitraljeza. Plivači su, takođe, bili, odabrani i čekali spremni. Krsto Bajić, komesar bataljona, uporno je zahtijevao da i on s dobrovoljcima pliva po deregliju. Odvraćali smo ga, ali uzalud. Isticao je da je njegova prednost u tome što je dobar plivač, i to sa Lima, te da poznaje opake ćudi planinskih rijeka. Krsto, Čučić, Milan Veža i Vojo Kadijević su čekali na' obali trenutak samo da uskoče u hladnu Drinu, koja je tih dana jako nadošla od topljenja snijega po planinama. Sve je bilo spremno, samo se čekalo da komandant brigade, Danilo Lekić, da znak za početak akcije. Znak je dat. Crvena raketa je ispaljena. Paljba sa nasipa je počela, a Krsto s drugovima
uskočio je u rijeku. Vatra je bila uraganska: na dužini od jednog kilometra
fronta, uz desnu obalu Drine, tukla je svaki pedalj zemlje. Mitraljezi i puškomitraljezi
su rezali zemlju po rovovima i oko njih, a minobacačke bombe su razarale pojas
iznad rijeke. Nikad do tada nijesmo vidjeli žešću vatru na tako malom
prostoru. Krsto i drugovi rvali su se s maticom, koja ih je zanosila. Čas su se
gubili u vrtlozima, čas opet izbijali na površinu vbde, S velikim naporom su
se približavali deregliji. Vatreni slap četnici nijesu dugo izdržali, iako su bili duboko ukopani. Nakon nekoliko minuta, iz četničkih rovova počeše se na cijevima pušaka pomaljati košulje, prevrnute kape i bjele čarape. Znajući ih kao već demoralisanu vojsku, za trenutak smo prekinuli vatru i dozvali ih da izađu napolje, bez oružja. Četnici se nijesu mnogo dvoumili, već su se poređali rubom obale, okrenuti prema nama. Nišandžije su vatru prenijele oko Cvilina i na padine Krčina brda. Tamo su četnici bježali iz sela. Plivači su se s poslednjim naporima borili s vodom. Doplivali su do dereglije i s mukom su uspjeli da uskoče u nju. Za trenutak su predahnuli, stresli se od umora i.hladnoće, a onda su zabrodili prema nama. Čim je dereglija počela kliziti niz žičano uže, naši borci su istrčali iz zaklona i pošli joj u susret. Čak su neki od njih zagazili u rijeku, samo da bi što prije sreli Krsta i drugove. U međuvremenu je neprijateljeva artiljerija sa Krčina brda, mada s malim zakašnjenjem, počela da tuče po našim položajima. Vatra nije bila tako precizna. Očevidno, Talijani su bili iznenađeni našim pothvatom i nijesu znali šta bi prije tukli — nasip, obalu ili deregliju. Gađali su zato cijeli prostor, ali bez nekog uspeha. Mi nijesmo imali ni gubitaka, ni štete. Dereglija se polako primicala. Nestrpljivo smo čekali da je prihvatimo. Smatrali smo da će tada biti sve gotovo i da ćemo u deregliji na onu stranu rijeke. Ali baš kada je bila na polovini puta, dereglija je neočekivano zastala. Gole i pometene "skeledžije" su se naprezale da je pokrenu naprijed. Ali uzalud — nije se micala, zastala je skamenjena nasred rijeke. A šta se desilo? Za vrijeme paljbe, kuršum je zakačio čelično uže i u toj pukotini se koturača dereglije zaglavila. Dalje nije mogla da klizi. Kad smo vidjeli da je svako naprezanje uzaludno, doviknuli smo plivačima da skaču u vodu i plivaju k nama. Četnici koji su do tada nemoćno blenuli u rijeku i deregliju, vidjevši da je dereglija zapela, u jednom skoku se baciše u rovove. I ne samo to već otvoriše vatru na plivače i na nas koji smo to začuđeno gledali sa obale. Krsto je sa drugovima plivao niz rijeku, matica ih je opet zanosila i zabacivala čas lijevo, čas desno. Oko njih su puškali kuršumi i mlazevi vode se dizali od eksplozija učestalih granata. Međutim, oni su nekako isplivali i mi smo ih, prozeble i umorne, prihvatili na obali. Tako je propao naš pokušaj da se 29. marta otme dereglija i pomoću nje forsira Drina. Zato je štab brigade naredio da se za prelazak skuplja građa i prave splavovi. Građe za splavove nije bilo ni u Ustikolini, a ni u bližoj okolini. Čak ni šume nigdje u okolini nije bilo. je ostalo da se iz napuštenih i porušenih kuća i ograda (a sve su bile napuštene ili porušene) vadi i od nje prave splavovi. Zbog neprijateljeve vatre, građa se po danu nije mogla pa su se grupe boraca u zoru prikriveno uvlačile u kuće i, skrivajući se iza zidina, golim rukama izvlačile građu. Noću su dolazile ekipe odatle su tu nakupljenu građu prenosile u voćnjak, kod mlina. Na tome su radile ekipe iz svih jedinica brigade. Izbor građe je bio vrlo ograničen, pa se skupljalo sve do čega se moglo doći — sve što se na vodi moglo držati, pa bilo trulo, napuklo ili nagorelo. Ekipe su išle i u okolna sela, udaljena po nekoliko sati i otuda donosile građu. Uporedo sa prikupljanjem građe počelo je i pravljenje splavova. U cijeloj brigadi taj posao nije niko poznavao. Nešto je znao mještanin Panto Gavran iz 4. bataljona, ali ni on ih do tada nije nikad pravio. U pionirskom vodu brigade bilo je zanatlija koje su poznavale, možda, drvodeljske i druge zanate, ali splavove, vjerovatno, niko od njih ranije nije pravio. Vod, pod rukovodstvom vodnika Jovana Vujovića, zvanog Mušmula, prihvatio se tog odgovornog posla. No opet je iskrsla još jedna nevolja. Skupljena građa se nije imala čime povezivati, i ponovo su ekipe pošle da pretražuju kuće i ruševine. Otuda su izvlačili zarđale i progorjele klanfe, eksere i žicu. S tom zarđalom i pregorjelom gvožđurijom, koja se lomila i krivila, "majstori" su nekako uvezivali građu u splavove. Kako nije bilo žice i eksera, vezovi su se pravili od vrbovog šiblja. Poljana pored mlina bila je tih dana radilište splavova. Njega je često nadlijetao talijanski izviđački avion i gađala artiljerija sa Drčina brda. No i pored svih teškoća, splavovi su se ipak sklapali. Lekić i Plavi su svakog dana zalazili na radilište i podsticali posao oko splavova. Sedmog aprila je naređeno da 1. bataljon počne da se prebacuje. Do toga dana bilo je izgrađeno oko trideset splavova, koji su se nalazili na petsto do šesto metara od rijeke. U mrak smo počeli prenositi splavove na obalu. Svaki splav je nosio oko dvadeset ljudi, pa i više. Splavovi su bili teški, glomazni, slabo uvezani i nepodesni za nošenje. Pri nošenju klimatali su se, vezovi se na njima često kidali i klanfe lomile. U tim slučajevima drugovi SU skidali kaiše sa pušaka ili opasače i pričvršćivali ih. Ove nepredviđene teškoće oko prenošenja uzele su mnogo vremena, tako da je do ponoći na obalu preneseno svega jedanaest splavova. Četnici su odmah
primijetili da dovlačimo splavove na obalu, pa su podrugljivo dovikivali s
druge strane: — Biće mrtvih niz Drinu. Tek poslije ponoći su se prva dva splava otisnula od obale. Četnici su ih zasuli vatrom. Jedan se potopio, a na drugom je rafal mrggraljeza pokosio cijelu posadu. Poginuli su Petar Popivoda, Jure Bonačić i omladinac Grbović, a ostali su ranjeni. Te noći prelaz smo obustavili. Nakon ovog neuspjelog pokušaja štab brigade je sazvao sjutradan sve štabove bataljona na sastanak u selu Odžaku. Sastanku je prisustvovao i komandant divizije, drug Koča. Analizirajući neuspjeh prošle noći, Lekić je bio izuzetno oštar. Naročito oštru kritiku uputio je meni i komandantu 2. bataljona Božoviću, kao rukovodiocima prelaska. Ukorio nas je da se nijesmo dovoljno zauzeli u organizaciji i pripremi prelaska. Na sastanku je riješeno da se izaberu dobrovoljci iz svih bataljona i da oni obezbijede uži mostobran, a tek onda da bataljoni prelaze na desnu obalu. Predviđeno je da prelaz počne već u prvi mrak. "Noćas se Drina mora preći!" — bio je zaključak toga sastanka. Pošto je sastanak završen, pohitali smo u bataljone. Božović i ja išli smo skupa. On je išao naprijed. Poslije dugog ćutanja, odjednom se okrenu; — Noćas ćemo ti i ja prvi preko Drine. Skide kapu, pa je tresnu o ruku dva-tri puta i ponovi još glasnije: — Na prvi splav idemo, pa makar nikad kuće ne vidjeli! — A zašto, Božo? — zapitao sam ga tobože začuđeno, praveći se kao da sam već zaboravio na današnju kritiku. Božo me je još začuđenije upitao: — A ti ne ču kako nas danas na sastanku Lekić udesi? I to pred Kočom? — Čuh, ali šta mogu! No pusti kritike i đavola. Ako mi noćas pređemo Drinu, sve će se to zaboraviti. U razgovoru o kritici i prelasku stigli smo do mlina. Bataljoni su već čekali spremni. Sad je trebalo da štabovi izvrše izbor ljudstva za prve splavove. U toku dana su u svim četama brigade održani partijski sastanci u vezi sa večerašnjim pr.elaskom. Kompletni bataljoni su se javljali u dobrovoljce. Svako je htio da bude dobrovoljac. Moma Stanojlović, komandant 3. bataljona, jedan od najomiljenijih drugova u brigadi, prišao je Lekiću i zamolio ga da mu dopusti da s prvom grupom, kao borac, pređe preko Drine. Molio ga je nekoliko puta, ali da ne čuju drugi. Komandant mu nije dopustio. Štabovi su odabrali većinom rukovodioce četa, vodova i desetina i puškomitraljesce. Od svih dobrovoljaca formirana je "udarna grupa", naoružana puškomitraljezima i bombama. Njoj je dodijeljen potreban broj splavara, takođe dobrovoljaca. Pored "udarne grupe" formirano je još nekoliko manjih grupa koje će prve biti prebačene na obalu, sa zadatkom da zauzmu rovove uz obalu prije nego što stignu četnici iz Cvilina (četnici su rovove redovno zaposjedali kad padne mrak, jer im je danju, zbog naše vatre, teško bilo ostati u njima; ostavljali su samo osmatrače i manje grupe). U predviđeno vrijeme, ekipe od po dvadeset boraca koje ne prelaze sa prvima prenosile su preostale splavove do rijeke. U jednu sandolinu, koja je pronađena dan ranije, ukrcali su se puškomitraljezac Ante Raštegorac i vozač Vojo Kadijević, a na prvi splav Janko Ćirović s grupom dobrovoljaca. Oko 19 časova otisnula se sandolina, a za njom splav. Janko je već sa splava njemačkim bombama s dugačkim drškama gađao rovove, a Ante ga podržavao iz šarca. To je bilo u trenutku kada je kolona četnika trčala od Cvilina niz polje da pojača odbranu na obali. Iznenađeni, četnici nijesu uspjeli ni doći do rovova. Splav za splavom otiskivao se od obale. Na prelazu su već od početka štabovi divizije i brigade. Talijanska artiljerija je tukla prilaz obali i rijeku. Ne znam koliko je splavova bilo otisnuto, a već su se Janko i Ante čuli na desnoj obali. Našao sam se s Božom na splavu koji se taman otiskivao od obale. I našim splavom, kao i ostalim krmarili su drugovi Dalmatinci. Oni nijesu bili mnogo vični riječnoj stihiji i splavarenju, a mi, ostali, još manje. Mislim da do tada niko od nas nije ni sjeo na splav. Splavove je voda više zanosila nego što se njima moglo upravljati običnim kolčevima. Pristajali smo po stotinu metara nizvodno od predviđenog mjesta. Noću je rijeka izgledala mnogo teža nego što se to po danu činilo. Naročito su vrtlozi bili opaki. Pri naletu na njih, splav se okretao u suprotnom pravcu ili se čak vraćao nazad odakle je i krenuo. Još gore od toga, dešavalo se da opaki kovitlac i razbije splav. To se desilo i sa splavom na kome je bio Hamid Beširević iz 3. čete 1. bataljona sa svojom grupom. Splav im se na rijeci raspao, pa je nešto od njegz pošlo niz vodu, a nešto se zakačilo za vrbak. Beširević se našao na jednoj gredi što je plovila niz vodu. Uhvatio se rukama za nju i s puškomitraljezom na leđima doplivao do obale. Naš eplav se, iako nizvodno, uredno približavao obali. Kada smo došli blizu obale, nasukali smo se na splav ispred nas. Ovoj grupi su se polomila vesla, te su veslali kundacima pušaka. Uhvatili su se za naš splav i tako smo ih nekako privukli uz obalu. Uprkos svim ovim nevoljama i opasnostima s kojima smo se borili, niko riječi nije prozborio iako se išlo u potpunu neizvesnoet tim prije što je među nama bilo i dosta neplivača. Pristali smo uz obalu, daleko nizvodno. Splavovi se nijesu imali čime vezati za obalu, niti vući uzvodno i prevoziti nazad. Na to se nije ni računalo. Splav smo, kao što su to činile i ostale posade, pustili niz vodu. Grupe dobrovoljaca iz 4. i 6. bataljona su već gonile četnike uz Drinu prema Foči i nizvodno prema Goraždu, a grupe iz 1. i 2. bataljona probijale su se uz polje ka selu Cvilinu. Tamo se već čulo dovikivanje naših. Janko Ćirović je bio grlatiji od ostalih. Dobro se čuo kako dovikuje četnicima: — Čekajte, funjare, da vidimo čiju municiju imate u fišeklijama i čiji hljeb nosite u torbicama? Išli smo polako uz polje. Sad smo se već na račun onoga što je, do maločas, bilo opaenost i nevolja, smijali i od toga pravili šale. Tako, Đoko Vukićević priča o nekom iz svoje grupe što je kroz splav propao u vodu i uglavljen do ramena između greda, kao u dupku, ostao da tako visi sve do obale. U Cvilinu se već prikupilo oko pedeset boraca. Četnika tu više nije ni bilo, pobjegli su na vrijeme. Ušli smo u kuće. Na ognjištu u kući u koju je ušla moja grupa još je gorjela vatra, a svuda okolo bila je razbacana slama. Mokri smo i hladno nam je, pa se primičemo ognju da se malo prigrijemo. U kući smo zatekli jednog seljaka. Neko od drugova je poveo razgovor s njim. Kaže da je bio četnički kuvar i da je iskoristio bjekstvo četnika da pokupi nešto suđa i hrane što je ostalo i odnese kući. Dok odgovara na pitanja trpa krompir, hleb i suđe u džak. Ponaša se kao da se ništa oko njega ne događa i kao da mu je naš dolazak dobrodošao. Pitali smo ga ima li Talijana na Krčinom brdu. Odgovorio je da ih je bilo oko dvadeset na topovima, ali su, kako on misli, sigurno već pobjegli. Na žaloet, i mi smo tako pretpostavljali. Uputili smo prethodnicu na vrh Krčina brda. Njima je rečeno da zapale vatru čim izbiju na vrh brda i time označe da je mostobran zauzet. U selu je ostalo nas dvadesetak da sačekamo naredne grupe, koje treba da se prebace preko rijeke naknadno. Na Krčino brdo je pošla prethodnica pod rukovodstvom komesara čete 1. bataljona Spasoja Dragovića i Slavka Božovića iz 2. bataljona. Ne znam koliko je to trajalo i koliko smo mi ostali u kući, ali se sjećam da nas je trgla jaka pucnjava sa brda. Brzo smo iskočili napolje i krenuli uz brdo. Kada smo čuli eksplozije, odmah smo naslutili da nije dobro. Ali nijesmo pretpostavljali da nas tek sad najteže očekuje. Već se razdanjivalo kada smo nasred brda sreli Ekrema Durića i Draga Đukanovića iz 2. čete 1. bataljona sa još dvojicom drugova. Oni su nosili poginule drugove Spasoja Dragovića i Sava Nikaljevića. U prolazu ispričaše da su išli kolonom prema vrhu. Na čelu su bili Spasoje i Slavko. Ispod samog vrha naišli su na talijanske rovove. Talijani su ih iznenadili. Slavko je izgubio oko, a Spasoje je bio smrtno pogođen. Sve se to zbilo ispod samih rovova, nadohvat bombi. Ranjenom Spasoju priskočio je Savo Nikaljević da ga izvuče. Talijani su ponovo zapucali i Savo je pošnuo noseći na leđima već mrtvog komesara. Tada ga je prihvatio Blažo Popivoda, ali je i on bio ranjen. — Sad ih nosimo dolje — reče Ekrem. — Drugovi su rekli da ih sahranimo pod onom rascvjetalom jabukom. Produžili smo ka vrhu brda. Uz put je pristiglo desetak boraca, koji su prešli rijeku poslije nas. Iznad sredine brda naišli smo na prethodnicu koja je u toku noći pošla ka vrhu. Bilo nas je tu oko šezdeset do sedamdeset boraca. Đoka Vukićevića, sa svega dva druga, poslali smo na jednu presedlinu, da nas s lijeve strane štite od četnika, koji bi nam mogli slučajno izbiti s leđa i time u isto vrijeme ugroziti put dijelovima koji će pridolaziti sa rijeke. Drugovi su nam objasnili gdje se, otprilike, nalaze položaji Talijana. Nijesmo ih odatle mogli vidjeti, ali smo ih naslućivali po pucnjavi. Po svemu sudeći, oni su držali površje brda, sa nekoliko redova rovova na prednjem nagibu. Artiljerija im je bila iza brda; to se moglo zaključiti po granatama koje su zviždale preko nas, tukući brzom paljbom prelaz na rijeci. Plotun plotunu nije davao oduške. Ipak, još nemamo jasnu predstavu o jačini neprijatelja, ni o njegovim utvrđenjima. Raspoređujemo se za napad. U streljačkom stroju, gotovo puzeći kroz sitnu šumicu sa suvim lišćem, podilazimo vrhu. Talijani tuku neprestano iz svih oruđa. Iako smo još daleko od dometa ručnih bombi, oni ih toliko bacaju da se oko vrha brda već hvata dim od eksplozija. Provlačimo se kroz šiblje i zalazimo u pojas najgušće vatre. Vatra je toliko jaka da mi se čini da od nje neće ostati ni grančice u šumici, ni suve travke na zemlji. Dim i šumica nas koliko-toliko zaklanjaju, ili se to nama samo čini. Po mjestu odakle se puca i po dometu bombi, čini mi se da smo blizu rovova, iako ih ne vidimo. Primijetili smo ih tek kad smo došli do ispred samih grudobrana. To su stara utvrđenja, iz prvog svjetskog rata, duboko usječena u strminu brda. Ispred njih se dižu strmi i visoki zemljani nasipi. Po naeipima je izraela trava, mahovina i šiblje, i tako su prirodno maskirani da se ni po čemu ne razlikuju od okoline. Talijani su ih podesili za zaklone i odbranu. Prilaz rovovima je težak. U njih se može uskočiti samo penjanjem preko grudobrana, a bombe se mogu ubaciti jedino iz stojećeg stava. Počeo je težak dvoboj bombama, onda tuča kundacima preko grudobrana. Okršaj je bio kratak, ali žestok. Jedna grupa je nekako uspjela da zauzme dva rova. Talijani su je protivnapadom izbacili. Srećom, grupa je uspjela da iz rovova ugrabi dva sanduka talijanskih bombi. Dvoboj za rovove se ponovio još jedanput, ali bez uspjeha. Sad smo tek uvidjeli da su u pitanju jaka talijanska jedinica i jaka utvrđenja. Brzo smo prihvatili teške ranjenike i poginule i naglo se povukli. Povlačili smo se gotovo do sredine brda. U povlačenju je neko od drugova povikao: — Kud ćemo, kukala nam majka!? Zar da se davimo u Drini? Na ovaj povik smo stali i pogledali na rijeku ispod nas. Vidjeli smo da preko nje samo sandolina mili, prevozeći jednog po jednog borca, koji su se, zatim, u dugim razmacima prebacivali poljem. Artiljerija nije prestajala da tuče prelaz. Dva druga su baš tada pristizala odozgo. Nas nekolicina pošli smo im u susret. Nestrpljivo smo im dovikivali približavajući im se: — Šta je sada sa dereglijom? Kad smo se sreli, čusmo nemilu vijest — dereglija je stradala. Pogođena je minom iz bacača i sad je naši krpe. Jednom je bila nekako okrpljena i oni su se u nju ukrcali Kad su krenuli, voda je probila u nju, pa su je morali porcijama i kapama izbacivati. Umalo se nijesu podavili. Da bi se dereglija okrpila, trebalo ju je navući na plićak. I oko toga je izgubljeno mnogo vremena. Oba štaba, i divizije i brigade, od sinoć su na prelazu. Čini se sve da se dereglija što prije osposobi. Milan Veža i Vojo Kadijević od einoć su stalno u vodi. Valjda će uskoro biti osposobljena, iako artiljerija ometa rad. U međuvremenu smo otpremili teške ranjenike u Cvilin. Među njima je najteže ranjen Blažo Crvenko, komesar 1. čete 1. bataljona. Njemu je bomba odnijela donju vilicu, pa se guši u krvi. Ima ranjenika koji neće da pođu bar da se previju; kasnije smo saznali da je bilo i takvih koji nijesu ni kazali da su ranjeni. Krili su to, pa su u bolnicu otišli tek pošto smo zauzeli brdo. Tako je uradila i Mileva Šćepanović. Ujutro ranjena u nogu, a tek uveče tražila da se previje. Znala je da je malo boraca na Krčinom brdu, da je tu svaka puška dragocjena. U šumici smo se sredili. Od mrtvih i ranjenih uzeli smo bombe i municiju. Podjelili smo i ona dva dragocjena i spasonosna sanduka koje su naši, maločas u jurišu, oteli od Talijana. Sad nam je bilo sasvim jasno da se Talijani mogu istjerati iz rovova jedino bombama. Drugo oružje u ovoj prilici slabo pomaže, jer su duboko ukopani u rovove. Iz njih se povremeno, iza grudobrana, pomoli tu i tamo teme šlema. ili se opazi kratak pokret ruke kad izbacuje bombu. Nalazili smo se u teškom položaju. Juriš nije uspio. Utvrđenja na brdu nijesmo zauzeli. Iza nas je Drina bez prelaza, a visiti u strmini, pod udarom talijanske vatre, bila je očevidna pogibija. Pomoć nam nije pristizala, sem s vremena na vrijeme grupice od po dva-tri borca, koje su, u stvari, jedva popunjavale mjesta poginulih i ranjenih. I pored svega toga, drugog izlaza nijesmo imali osim da i dalje vršimo pritisak na Talijane dok dereglija ne počne prebacivati jaču pomoć. Juriš na rovove ponovili smo još nekoliko puta, ali smo, na žalost, svaki put bili primorani da odstupimo. Talijani kao da su prikovani za rovove. Oni se plaše da krenu u protivnapad i nabace nas u Drinu, iako vide da nas je malo i da je dereglija oštećena. I tako, nakon uzastopnih juriša i povlačenja, negdje oko 9 časova, našli smo se Božo Božović, Krsto Bajić, Savo Mašković, Milija Rašović i ja da vidimo šta se još može učiniti. Dok smo razgovarali, naiđe jedna grupa boraca prebačena sandolinom. Zaustavili smo ih, kao i sve koji su pristizali sa rijeke, da čujemo hoće li dereglija uskoro biti gotova. U tom razgovoru neko začuđeno upita jednog od pridošlih: — Šta ti to viri iz
džepa? — Riba — odgovori pridošlica, Dalmatinac, i ispriča cijelu priču o tome kako je artiljerija pobila mnogo ribe, pa ju je, ubijenu i ošamućenu, voda izbacila na površinu. On je, kad se prebacivao sandolinom, uhvatio dvije. I još bi pričao o ribama da ga neko ne presječe. — A šta će ti riba,
jadan ne bio, kad, evo, sve izgibe? — Triba ist! — reče Dalmatinac mirno, kao da ide na odmor u selo gdje će ribu ispeći, a ne u neizvjesni juriš. Izvadi ribe iz džepa, stavi ih u torbu, koju čvrsto zakopča, i produži uz brdo ka jurišnom položaju. Na sastanku smo odlučili da opet krenemo na juriš. Ali sada smo smislili još nešto: da juriš pomognemo jednim jačim odeljenjem iz pozadine. Istina, da bi odjeljenje izbilo u pozadinu, mora da savlada nekoliko dubokih jaruga, koje neprijatelj, vjerovatno, kontroliše. Za taj zadatak se javio Milija Rašović, inače još od ranije poznat po smijelim pothvatima. Božo se ne slaže da ide Milija. — Poginuće, ni noćas mu nijesmo dali da sa prvima pređe Drinu, baš zbog toga, ali, evo, njega je đavo donio ovdje! Vjerovatno bismo odredili nekog drugog, ali Milija neće ni da čuje. — Ne brini, Božo, vještiji sam ja nego što ti računaš. Kad čujete mene odonud — i pokaza rukom — onda vi navalite. Biće gotovi kad im zapuca s leđa, a ja ću tamo brzo stići, ne brinite. Već smo bili utanačili kojim će ko pravcem da krene u napad kad odozgo, sa lijevog krila, kroz šumicu, zagrajaše četnici. Razbijeni u toku noći, vidjeli su da nijeemo uspjeli oteti Krčino brdo, da se Talijani uporno drže i da dereglija ne prevozi naše snage. Učinila im se zgodna prilika da poprave poljuljani ugled kod Talijana, pa pošli u napad. Đoka Vukićevića i njegovu grupu, koja se nalazila u obezbjeđenju na prevoju, četnici su bili već zaobišli. Opkoljena grupa se branila. Božo, Krsto, Joko Borota, ja i još nekoliko boraca s puškomitraljescom Božom Prljom odmah smo pošli u napad na četnike, a Savo Mašković, Vlado Kovačević, Vojo Abramović i Spaso Božović, sa glavninom iz oba bataljona, u pravcu brda. U međuvremenu se sa pravca kojim je Milija pošao nije čulo ništa, što je značilo da se on s uspehrm probija. Četnici se iznenadiše kad izbismo pred njih. Zavikali smo: — Predajte se! Digoše ruke uvis, a neki nekakve krpe. Predložih da se ne puca kad se već predaju. Pošli smo prema njima da ih razoružamo, ali oni, videći, valjda, da nas je malo, ne sačekaše, već strugnuše kroz šumu preko kose, u ita položaje. Uhvatismo svega trojicu. Dok smo se mi obračunavali s četnicima, na vrhu su tutnjale eksplozije, i to tako jako kao da se brdo ruši. Odmah smo se uputili tamo. Na prilazu rovovima naišli smo na mrtvog Spasoja Bomba mu odnijela gornji dio glave. U rovovima Su jedni preko drugih ležali mrtvi proleteri, četnici i Talijani, mahom pogođeni u glavu. Pošli smo preko rovova i izbili u logor. Talijani ostavili šatore i logorsku opremu. Vidjelo se da su na brzinu umakli. U logoru se naši nijesu zadržavali, produžili su za Talijanima. Na izlazu iz logora, kojih tridesetak ili više metara desno od puta prema Kapku, naišli smo na mrtvog Miliju Rašovića. On je s vodom izbio Talijanima za leđa, i to, vjerovatno, u isto vrijeme kad je glavnina naših napala s fronta i četnici ispred naše grupe panično ubježali u talijanske rovove. To je sve prestravilo Talijane, pa su bez ikakvog reda bježali prema Kapku. Tek pošto smo osvojili logor, vidjeli smo da su to bili jako utvrđeni položaji i da ih je branio kompletan alpski bataljon "Intra" od šeststo vojnika sa divizionom topova i jake četničke snage. Eto, tako je stvoren mostobran na Drini i oteto Krčino brdo, koje je gospodarilo prelaskom. Savo BURIĆ
|