OD BEOGRADA DO ZAGREBA   Dvadesetog oktobra u oslobođenom Beogradu su odjeknuli poslednji pucnji 1. proleterske. A danas je 4. decembar. Mjesec i po dana brigada se odmarala, liječila svoje rane i pripremala se za nove borbe. Nikada toliko dugo nisu njeni bataljoni mirovali. Jutros je brigada izašla na položaj ispred sela Stare Bingule, smjenila 5. krajišku brigadu 11. divizije i već u 12 časova, tako reći iz pokreta, prešla u napad. Još su plotuni iz artiljerijskih oruđa gruvali po neprijateljevim rovovima kada su bataljoni krenuli na juriš. Silovito, snažno — onako kako su to uvijek činili. Ne, ne treba se bojati: novi borci su išli ukorak sa starima — niko nije zaostajao! Žurimo naprijed. Svuda tragovi borbe. Preskačemo rovove u kojima ima dosta leševa. Njihovih — a i naših. Susrećemo neke drugove iz mog bivšeg bataljona. Rekoše mi da je poginuo Ljubo Vujović, poznati mitraljezac Omladinske čete. Nikad se nije htio čuvati. Govorio je obično: "Svaka ne pogađa". Ipak, pogodila ga je. U mislima se sjetih njegove pognute figure, njegovih nemarnih pokreta, uvijek raskopčane bluze, nezategnzggog opasača o kojem su visile dvije bombe. Neko donese vijest da je poginuo i Savo Mašković, komandant 8. crnošrske brigade. Poginuo je, dakle, i on, neustrašivi borac, komandir i komandant našeg 1. crnogorskog bataljona. Zar je trebalo da i sada, kao komandant brigade, bude u streljačkom stroju? Bataljoni jure naprijed. Oslobodili su Erdevik i bez zadržavanja produžili raskaljanim putevima ka Šidu. Prva proleterska krvari ... U zadnjih pet dana, od 8. do 12. decembra, poginulo je mnogo njenih boraca, a kolone ranjenika su upućene blatnjavim putevima u pozadinu ka Šidu i Sremskoj Mitrovici. U prorijeđenim desetinama na položajima ostali su umorni i prozebli borci. Dali su sve od sebe u jurišima koji su se smenjivali jedan za drugim. Išli su preko zaleđene oranice sa proleterskim "ura", gazili su kroz minsko polje i nasrtali na bodljikave žice. A dalje se nije moglo. Jedan za drugim, jedan do drugoga, jedan za drugoga padali su borci, ginuli, a preživjeli su uporno pokušavali da se dohvate neprijateljevih rovova. Izgledalo je za tren da će u tome uspjeti, ali bi ih neprekidna vatra iz mitraljeza i puškomitraljeza prikovala za zemlju i natjerala na uzmicanje. Prokleta ravnica! Nigde zaklona iza koga bi se mogla bar glava skloniti. A zemlja je tvrda, smrznuta, ašovčić teško ulazi u nju. I čete su se morale povući, noseći ranjenike i poginule. Pred Orolikom su bataljoni 1. proleterske zastali. Njihovo nastupanje na zapad bilo je zaustavljeno. Ovoga puta oni nisu izvršili zadatak, jer to zaista nije zavisilo od njih. Oni su učinili sve što je bilo u njihovoj moći. Čak i više — svojim tijelima su pokušavali da naprave prolaz kroz minska polja i bodljikave žice. Imali su dovoljno hrabrosti ali ne i dovoljno sredstava i umješnosti za rovovske borbe. Kako su sva sela ovdje u Sremu slična jedno drugom! Eto, i Čakovci, u koje smo došli danas, 13. decembra, ne razlikuju se gotovo ni po čemu od ostalih sela kroz koja smo zadnjih dana prošli. Između jednolikih kuća, poređanih u pravoj liniji, proteže se dugačka ulica koju od pješačkog prolaza odvaja plitki jarak pun prljave vode. Ulicom je nemogućno ići od gustog i dubokog blata. I dok pješaci prolaze utabanom stazom pored kuća, mjestimično popločanom ciglama, dotle se artiljerci muče sredinom ulice gurajući točkove topova koji se svaki čas zaglibljuju. Ništa od odmora! Mislili smo da će poslije devet dana provedenih u jurišima i pokretu, na vjetru, u snijegu i vodi, brigada dobiti odmor. Ali prevarili smo se. Čelo kolone nastavlja pokret i već izlazi iz sela. Znači, ponovo na položaj. Nastaje uobičajena gužva, na koju smo već navikli: dijelovi sa začelja zaustavljaju se i zatim se uz žagor, lupu kazana i sanduka i tandrkanje i škripu kola razilaze desno i lijevo, nestajući iza širokih dvokrilnih kapija. A čete i baterije — pješaci, mitraljesci, minobacačlije, artiljerci — nastavljaju dalje kroz polje koje se gubi u zimskoj izmaglici. Narod nas svuda dočekuje s neobičnom pažnjom i ljubavlju. Domaćini se trude da nam u svemu ugode i ne kriju zadovoljstvo što su im gosti borci 1. proleterske. Jutros su nas rano probudili pucnji i gruvanje topova. Učinilo nam se da se borba vodi blizu, tu, ispred sela. Izletjeli smo u hladno zimsko jutro. Štab brigade je već bio na položaju i pratio napad bataljona koji su potiskivali Nijemce ka selu Negoslavcima. Borba se sve više razgara. Na komandnom mjestu je živo: kuriri svaki čas dolaze i odlaze, a u centru veze b™gji °D glasova. Šćućurili smo se iza jedne gomile kukuruzovine da bismo se zaklonili od vjetra i ogrijali oko vatre koju su neki "štapski pacovi" naložili. Čujemo da je borba neobično teška i da se ispred bataljona ispriječila neka močvara koju je nemogućno preći. Seljaci kažu da je mjestimično duboka i opasna i odvraćaju komandanta da šalje jedinice kroz nju. Ali napad se ne smije prekinuti i postignuti uspjeh treba iskoristiti. I borci 1. proleterske su 14. decembra kod Burgerovog salaša zagazili u hladnu vodu močvare, razbivši prethodno led. Isto onako kao i toliko puta ranije — kao onog januarskog dana 1942. godine kada su borci Beogradskog bataljona pregazili ledeni Lim hitajući u sastav brigade, ili kasnije, kada su 1942. prelazili Neretvu, 1943. Drinu i Sutjesku ili 1944. Uvac. Putem, nedaleko od nas prolaze ranjenici — lakši idu pješke, a teži su u kolima. Pričaju da su neki dijelovi već prešli preko močvare ... Borba nikako ne jenjava. Naprotiv, sa padom mraka postaje sve jača. Šta li se tamo sve dešava? Sjutradan mi je dopisnik iz 1. crnogorskog bataljona poslao izvještaj za naš brigadni list "Mali ratni nedeljnik Prve proleterske". Čitao sam ga uzbuđeno: "Nijemci su bili preko močvare ukopani i otvorili su strašnu vatru kad smo zagazili. Treća četa je išla prva i borci su držali jedan drugog za ruke. Neplivači su se čvršće pribijali uz one koji su znali da plivaju. Kao da bi se u mulju močvare i plivači mogli spasti! Srećom, propadali smo samo do grudi. Izašli smo na čvrsto tlo. Sada je tek nastalo ono najgore: ispred nas rovovi neprijatelja, a pozadi močvara u koju su nas Nijemci mogli svakog časa vratiti! Čekati se nije smjelo, i jedini izlaz je bio juriš. Mokri, ozebli, jurnuli smo i uspjeli da osvojimo prve rovove. Imali smo dosta gubitaka. Cijele noći su se smjenjivali naši i neprijateljevi napadi. Često smo se miješali. Nijemci su upotrebili i bacače plamena, koji su nas, u prvi mah, zbunili. Ali, na kraju, održali smo se". Borbe ispred močvare i iza nje nastavljene su do 20. decembra. A tada je 1. proleterska smijenjena s položaja i upućena u selo Adaševce na odmor. Poslije sedamnaest dana i noći punih juriša, uzmicanja, pokreta, umora, ležanja na zemlji i u blatu, borci 1. brigade su otišli da se odmore. Ali, na žalost, ne svi. U brigadnoj koloni je nedostajalo 759 boraca i rukovodilaca, od kojih je 142 poginulo, 40 nestalo i 577 ranjeno. Za sedamnaest dana — 759 izbačenih iz stroja! Prva proleterska se, zaista, nije štedjela. Kao i uvijek. Sjutra je praznik 1. proletereke. Brigada slavi trogodišnjicu. Slavi je u jeku svojih najžešćih borbi. Na drugarskoj večeri su okupljeni štabovi bataljona i štab brigade, a gosti su komandant i politički komesar 1. proleterskog korpusa Peko Dapčević i Mijalko Todorović, štab divizije i štabovi ostalih brigada divizije: 3. krajiške, 13. hrvatske i 8. crnogorske... Gosti su čestitali slavljeniku. Spominjali su njegove protekle borbe. A slavljenik je mislio na predstojeće. Brigada je u rejonu sela Šidskih Banovaca, gdje organizuje drugi odbrambeni položaj. Naprijed su druge jedinice divizije. Treći januar 1945. godine. Bataljoni su izašli iz sela i izvode strojevu obuku. Desetine, vodovi, čete se postrojavaju, kreću naprijed, nazad, zaustavljaju se. Čini mi se da je borcima to dosadno. Kao da se pitaju da li je sada potreban egzercir. Odjednom, štabovi se uzmuvaše i izdadoše naređenje da se smjesta krene ka selu Nijemcima. Tamo su Nijemci iznenadili 21. srpsku diviziju, prešli preko Bosuta i zauzeli selo. Brigada je dobila zadatak da zaustavi neprijatelja i odbaci ga preko rijeke. Iz pokreta bataljoni prelaze na juriš. Nema se vremena za zauzimanje polaznog položaja, za izviđanje, izdavanje zapovijesti. Sve je bilo tako iznenadno i brzo da su neki borci, koji su prije nekoliko dana došli u popunu, čak mislili da je juriš vježba. A onda, kad je neprijatelj otvorio vatru i kad su borci počeli padati, bilo im je jasno da doživljuju svoje prvo ratno krštenje. U snažnom jurišu 1. proleterska je ušla u selo i odbacila Nijemce preko Bosuta. Prvi crnogorski bataljon je uništio tenk i jedan kamion. Borba se nastavlja oko mosta. Borci su dva puta prelazili preko njega, ali su se na kraju morali vratiti. Zadatak je bio izvršen: neprijatelj je bio zaustavljen i odbačen preko rijeke. Bila je to prva borba 1. proleterske brigade u 1945. godini. Nova godina je suviše burno nastupila! Prva proleterska je "pod zemljom". Prvi put su njeni borci iskopali rovove i ušli u ljepljivu, mokru, hladnu zemlju. Stariji borci su se, vjerovatno, s uzdahom sjetili brda, proplanaka, krševitih vrleti, čistog planinskog zraka i dalekih vidika. Bilo je tada teško, čak i suviše teško: glad, umor, napori. Pa ipak, bilo je nekako ljepše, jer se čovjek, osjećao slobodnije, nesputan. A ovdje, u rovovima punim vode, nema umora od pješačenja, nema ni gladi. Ali neko teško osjećanje pritiska čovjeka koji nije navikao na mirovanje i dugotrajno zadržavanje na jednom mjestu. Pogotovo u zemunicama pod zemljom i u cik-cak saobraćajnicama. Pogled je sputan i luta između zidova od zemlje, tavanice od zemlje, poda od zemlje. Svuda hladna, mokra zemlja! A tamo naprijed, preko grudobrana, prostire se sniježna ravnica koju prekidaju isprepletene bodljikave žice iza kojih se naziru neprijateljevi rovovi. U rovu je mirno. Osmatrač je otpuzao plitkom saobraćajnicom do isturenog gnijezda, odakle osmatra položaje. Dežurni mitraljezac čuči iza maksima, dok snajperista netremice motri da bi ugledao neprijateljevog osmatrača ili neopreznog vojnika koji se ne bi dovoljno sagnuo. Oko komandira se okupila grupa boraca i sluša njegovo pričanje. Ređaju se uspomene iz proteklih borbi. Oživljavaju se veliki dani 1. proleterske. Novi borci — Valjevci, Tamnavci, Nišlije, Beograđani — pažljivo slušaju priču o svojim prethodnicima, o njihovim junačkim djelima, nadahnjuju se njihovim podvizima i zavjetuju da će i sami stvarati nove velike dane 1. proleterske... Juče, 16. januara, brigadu je obišao vrhovni komandant drug Tito. Razgledao je položaje, silazio u rovove, razgovarao s borcima i starješinama, interesovao se za stanje ishrane, opreme, obuke ... Rekao je da nam predstoje još teške borbe, ali da nas neće ništa zadržati na našem putu ka Zagrebu. A jutros se dogodilo nešto neočekivano. Neprijatelj je izvršio snažan napad i uspio je da probije položaje na desnom krilu. Nastupilo je neko komešanje, užurbano izdavanje zapovijesti. Brigada se mora pod borbom povlačiti, jer je neprijateljev prodor u rejonu sela Ostojića i šume Dubrave ugrozio s leđa. I bataljoni, komore, topovi, bolnica — sve je krenulo nazad ka Šidu. Komore se kreću cestom, jer se van nje gotovo ne može ići. Točkovi upadaju u blato, kola se zaglavljuju. Između kolone kola brzo promiču čete i odlaze negdje ulijevo, tamo gdje se čuje jaka vatra koja se sve više primiče, nagovještavajući da situacija postaje sve ozbiljnija. Prolazimo kroz Ilaču. Približavamo se kući u kojoj me je 7. decembra, prilikom oelobođenja ovog sela, materinski zagrlila starica, ispričavši mi s ponosom da su joj sin i snaha u nekoj vojvođanskoj brigadi. Sjetih se kako sam je uvjeravao da je njeno selo zauvijek oslobođeno i da nikad više neće u nj stupiti Nijemci. I bi mi žao starice. Pređoh na suprotnu stranu ulice, da je slučajno ne bih srio. Približavamo se Tovarniku. Već je mrak. U selu se čuju pucnji, a svjetleći meci paraju nebo. Nešto nije u redu. Osjećamo se nelagodno, jer zaključujemo da je neprijatelj prije nas izbio u selo. I zaista, dok trčimo drumom kroz selo iz poprečnih ulica izbijaju grupe Nijemaca. Dalje odstupanje drumom je nemogućno. Moramo skrenuti desno, jer drugog izlaza nema. Nastade komešanje. Konji se poplašiše od pucnjeva, neka se kola prevrnuše. Pred nama su kola s arhivom štaba brigade. Mi vučemo geštetner i propagandni materijal. Za nama je brigadna muzika. Konjovoci se, srećom, ne zbuniše. Jedna za drugim kola skrenuše u poprečnu ulicu i u punom trku izbiše na kraj sela. A odatle nekim seoskim drumom nastavismo u pravcu Šida. Iste noći morali smo napustiti i Šid. Za protekla dva dana, 17. i 18. januara, 1. proleterska je imala 97 poginulih, 236 ranjenih i 119 nestalih. Izgubila je i dosta oružja. Čuli smo da su u Tovarniku ostali neki teški ranjenici iz divizijske bolnice i da su ih Nijemci zarobili. Sve se okrećemo oko Šida. Osamnaestog januara smo ga napustili, nakon dva dana ponovo oslobodili, a zatim od 22. do 24. januara brigada je vodila neobično teške i neuspjele borbe za Tovarnik, da bi se, zatim, ukopala pred Šidom. Pred rovovima na ivici Tovarnika ostalo je dosta boraca 1. proleterske. Samo prvog dana napada, 22. januara, poginulo je 50, a ranjeno 160 boraca. Februar i deo marta su protekli u odmoru u Kukujevcima. No nije to bio pravi odmor. Bataljoni i čete su gotovo preko cijelog dana bili napolju na snijegu i vjetru, izvodeći obuku. Trebalo je nove borce, koji su pristizali iz pozadine, obučiti, jer se svaki dan očekivao izlazak na položaj. A uveče su "stupali u akciju" politički komesari, partijske ćelije, aktivi Skoja, kulturno-prosvjetni odbori, horovi, čitalačke grupe, analfabetski tečajevi, sanitetski referenti. Vođena je borba na svim frontovima: protiv nepismenosti i vašiju, protiv neznanja i svih ljudskih slabosti. I sve kroz takmičenja: koja će četa izdati bolje zidne novine, pobijediti u brzini rasklapanja i sklapanja automatskih oružja, dati ljepšu priredbu, opismeniti više drugova, napisati više pisama organizacijama u pozadini, razviti veće drugarstvo ... Osmi mart 1945. godine. Danas je hiljadu sto sedamdeset treći dan života 1. proleterske brigade. Danas njeni bataljoni — Lovćenski, Crnogorski, Kragujevački, Kraljevački, Šumadijski i Beogradski — gube svoja imena po kojima su se proslavili širom zemlje. Danas se vrši reorganizacija, preformiranje brigade. Spajaju se bataljoni: oba crnogorska u 1. bataljon, Kragujevački i Šumadijski u 2, a Kraljevački i Beogradski u 3. Od danas će brigada imati tri bataljona, koji će se nazivati rednim brojevima. A bataljonske zastave, koje su primljene iz ruku druga Tita u Foči i koje su se tri pune godine vijorile u jurišima proletera u Bosni, Crnoj Gori, Hercegovini, Dalmaciji, Sandžaku i Srbiji, biće poslate u muzejske vitrine ... Stoje bataljoni na poljani, kao nekad u Rudom. Ali sada u stroju ima više boraca, i mnogo više pušaka, puškomitraljeza, mitraljeza, minobacača. Ima i topova... Ali zato vrlo, vrlo malo onih koji su stajali u njenom prvom stroju. I čovjeka obuzme neka sjeta pri pomisli kako se i koliko promijenilo lice 1. proleterske. Ali sjetu odmah potisne ponos pri pomisli da u redovima njenih novih boraca živi i dalje duh 1. proleterske... Sedamnaestog marta brigada je krenula na nove položaje kod Šarengrada, na obali Dunava ... Dvanaesti april 1945. Jutros je probijen sremski front. Jutros su borci 1. proleterske brigade izašli iz rovova iznad Šarengrada i poletjeli ka neprijatelju. Artiljerija im je olakšala juriš, stvorivši kroz minska polja i žičane prepreke prolaze kroz koje su borci jurnuli. Nebom su letjeli avioni, tukući negdje u pozadini neprijatelja. Sve je krenulo naprijed. Čini mi se da komandiri i komandanti ne uspijevaju da drže sve u svojim rukama. Sve ide naprijed, preskače rovove, obilazi usamljene tačke iz kojih neka okružena ili ostavljena grupa neprijatelja pruža otpor, ne obazire se na zarobljenike, žuri, hita nekud dalje uz obalu Dunava. Umorni, zadihani, prašnjavi, stigli su borci 1. proleterske iste večeri u Vukovar, napustivši Srem, u kome su za četiri i po mjeseca dali više žrtava nego za prethodne tri godine, Danas je završeno jedno poglavlje u životu 1. proleterske. Danas su njeni bataljoni izašli iz rovova u kojima su proveli toliko teških dana i krenuli zazelenjenim ravnicama i brežuljcima Slavonije ka Zagrebu i Ljubljani, ka pobjedi i slobodi ... Brigadu više ništa ne može zaustaviti. Zajedno s ostalim jedinicama 1. armije ona se kreće na zapad. Njeni bataljoni gone neprijatelja koji se povlači prašnjavim slavonskim drumovima. Već nedjelju dana borci ne znaju za odmor. Maršuju danju i noću i samo na kratkom zastanku protegnu umorne noge i sklope oči natekle od nespavanja. Prosto je čudno kako nalaze u sebi snage da izdrže naporna pješačenja. Već smo napustili ravnicu i dohvatili se brežuljaka. Prošli smo ograncima Krndije i Dilja. Poslije oštrih usputnih borbi u rejonu Čaglina, Kule i Sesveta brigada 18. aprila izbija pred Pleternicu i iste večeri 1. i 2. bataljon vrše napade na utvrđene neprijateljeve položaje. Četiri puta su borci jurišali i uskakali u rovove, četiri puta su morali da se povlače. Izjutra su se jurišima priključili i naši tenkovi. Najžešće borbe su vođene za groblje, odakle su Nijemci pružali ogorčen otpor. Topovske granate su rovale po groblju, povećavajući broj njegovih stanovnika. Oko 10 časova Pleternica je oslobođena i borbe su se prenijele duž komunikacije prema Novoj Kapeli, gdje je 3. bataljon imao nekoliko teških sukoba. Borbe za Pleternicu, u kojima je brigada imala 76 mrtvih i 235 ranjenih, ubrajaju se u najteže koje je 1. proleterska do tada vodila. Meni će one posebno ostati u sjećanju, jer sam tu izgubio svog najboljeg druga, Draga Perazića, s kojim sam proveo cio ratni put od malog sela na obali Skadarskog jezera do ove slavonske varošice. Prorijeđeni bataljoni nastupaju sve dublje kroz Hrvatsku. U Okučane ulaze 25. aprila. Kod sela Rajića gine 67 boraca, a zatim brigada skreće na sjever, vodi borbe kod Brezovca i prebacuje se preko Lipika i Kukunjevca do Uljanika, gdje ostaje tri do četiri dana u rezervi. Trećeg maja brigada kreće usiljenim maršem preko Popovca, Šimljanice, Šušnjare, gdje vodi borbe i slijedećeg dana na juriš oslobađa Daskaticu. Zadnje jače borbe njeni bataljoni vode od 5. do 7. maja za Vrbovec, koji oslobađaju tek poslije više ponovljenih juriša. Devetog maja oko podne 1. proleterska je ušla u Zagreb. Borci su očistili garave cijevi svojih pušaka, mitraljeza i topova, skinuli sa svojih'odijela prašinu i utegnuli opasače. Čvrstim korakom brigada je promarširala zagrebačkim ulicama, dok su je hiljade stanovnika zasipale cvijećem. Na čelu brigade lepršala se njena crvena zastava s petokrakom zvijezdom i srpom i čekićem. Ona ista koju joj je drug Tito dao u Bosanskom Petrovcu 7. novembra 1942. godine. Borbeni put 1. proleterske brigade bio je završen. Da li će ga iko i ikad znati da opiše? A da li se i može opisati? Mišo LEKOVIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument