BOLNIČARKA ZORA   Onog studenog novembarskog predvečerja 1941. uoči pljevaljske bitke, među četrdeset djevojaka raspoređenih na Maočkom polju po raznim crnogorskim bataljonima odmah sam zapazila Zoru Petrić. Stajala je po strani mlada seljančica, slabo obučena, sa seljačkom torbicom o ramenu. Bila je spremna da te noći pođe na gola brda u bitku za oslobođenje mog rodnog grada. — Sa Kosanice sam — rekla mi je. Tamo sam rođena, a odrasla sam u Lever-Tari kod majčine familije Bojovića. Kad krenu vojska, uputih se i ja. Velim, mogu zatrebati... Pošla je iz kanjona Tare, sa uskih proplanaka, obraslih oskudnom travom, iskraj ovaca, da svoju nerazvijenu mladost zamijeni preranom ozbiljnošću bolničarke i boraca oslobodilačkog rata. Sutradan, 1. decembra, srela sam je u školi u Adrovićima. Išla je od ranjenika do ranjenika i umješno poslovala oko njih. Bila se već privikla. Odatle smo iste noći krenule sa kolonom teških ranjenika prema partizanskoj bolnici na Žabljaku pod Durmitorom. Duga kolona probijala se kroz gotovo neprobojne naslage snijega. Zavoji su se crveno bojili. Ona je uz put obilazila ranjenike, pomagala im kao poznavalac ovog kraja, svaki čas sokolila da su tu, blizu — sasvim na domaku partizanske bolnice, skloništa i okrepljenja. Rastale smo se na Žabljaku, ali smo se uskoro srele u 1. proleterskoj. Zori je i kod proletera povjerena dužnost bolničarke u 3. četi 2. bataljona. Njeni kzaliteti su odmah zapaženi, pa je primljena u aktiv SKOJ-a. Pokazala je mnogo volje za učenje. Nikada joj ništa nije bilo teško. Jurišati sa bataljonom na utvrđenu Sitnicu, na Zelengori i Sutjesci, prevaliti desetine kilometara usiljenim maršem, izdržati sve ofanzive, previti i zbrinjavati ranjenike, boriti se za njihove živote, za njihovo ozdravljenje i što skoriji povratak u matičnu jedršicu — to je bio smisao njenog života. Zora je brzo postala omiljena kao požrtvovana bolničarka u četi. Stoga je sasvim zasluženo, dobivala odgovornije dužnosti — prvo, dužnost referenta saniteta Kraljevačkog bataljona, a zatim referenta saniteta 1. proleterske. U centralnoj Bosni, u selu Devetinama kraj Crnjavora, zajedno s drugaricama iz 1. proleterske pohađala je tečaj za bolničarke iz 2. krajiške brigade. Za mjesec dana, koliko je trajao tečaj uložila je maksimum truda da što više nauči. I noću često usred bučnog veselja, preslišavala se i provjeravala naučeno da bi sjutra, kada Đani bude propitivao, mogla sa sigurnošću da odgovori. S jednom nježnom i mladom bolničarkom, koju je gradivo tečaja poprilično zaokupilo i zabrinulo i koja se posebno interesovala za sve što je tada trebalo savladati, ostajala je najduže u društvu. Preslišavale su se satima. Zora je, bolje od drugih, umjela da joj objasni pojedine pojmove iz oblasti medicine. Ona je strpljenjem i drugarskom toplinom postigla uspjeh i ovdje i u mnogim drugim prilikama. Nije slučajno što je sanitet Kraljevačkog bataljona u to vrijeme bio jedan od najbolje organizovanih bataljonskih saniteta. U jesen 1944, pri prelasku u Srbiju, Zora je prršila dužnost referenta saniteta 1. proleterske brigade. Preživjeli ranjenici dobro pamte kako je sanitet funkcionisao na zlatiborskim stranama, u trodnevnoj, danonoćnoj bici sa bugarskim fašistima na Palisadu. Zorinom oku ništa nije promaklo, svaki je ranjenik uredno previjen i na vrijeme dopremljen do divizijske hirurške ekipe, kojom je rukovodio dr Ivica Pavletić. Tih dana sam stalno bila na relaciji od Zore do Ivice. I danas mi se sačuvalo u sjećanju priznanje i povjerenje s kojim je doktor Pavletić primao Zorine ranjenike. — Pazi ti naše Zore — govorio je on — ponaša se kao pravi doktor, ništa nije zaboravila pod tom uraganskom vatrom: da imobilizira zglobove, i šine i udlage da postavi na prelome! Hirurška ekipa je radila bez predaha. Ranjenici su stalno pristizali. Svi su imali pune ruke posla, a meni se činilo da je Zora bila najopterećenija — pa opet tako poletna i odmjerena, tako brižna za ranjenog druga. U rjeđim slučajevima, kada bi pristigao aljkavo previjen ranjenik, ona je oštro reagovala, ljutila se. Ali bi se ubrzo poslije toga stišala i nastojala da blago ukori i pouči, pošto bi prethodno svojom rukom popravila ono što nije bilo u redu. Takva je bila i prilikom borbi za Valjevo, sredinom septembra 1944. A za vrijeme beogradske operacije, za onih sedam dana, čini mi se da oka nije sklopila. Ništa joj nije izmaklo, iako je to bio prvi i poslednji susret u njenom životu s velikrš gradom. U svakom trenutku znala je kako se kreću i gdje se nalaze bataljoni; ranjenici su odmah izvlačeni iz kuća, zabarikadiranih ulica, zapaljenih tenkova i kamiona, da bi bili obrađeni i najbržim putem otpremljeni u pozadinu. Srele smo se blizu univerzitetekih klinika. Baš tada je otpremala grupu teških ranjenika u rusku bolnicu, koja je bila smještena u Belom dvoru na Dedinju. Jedva smo se pozdravile. Moralo se žuriti — radi transfuzije. — Iskrvariće nam ranjenici! — govorila mi je. — Je li daleko ta bolnica? — pripitkivala je s nestrpljenjem. Negdje kod Auto-komande dobismo i kamion. Grmjelo je sa svih strana. Na putu do bolnice nekoliko ranjenika je ponovo ranjeno. Onda: nezaboravni dani na sremskom frontu! Frontalni način ratovanja postavljao je pred sanitet mnogo zamašnije zadatke. Masovno ranjavanje boraca na širokim prostranstvima zamrzle ravnice, ispresijecane minskim poljima. Više nego ikada od bolničkog osoblja zahtjevala se krajnja požrtvovanost. Na čestim sastancima s rukovodiocima saniteta u 1. armiji bilo bi mi posebno prijatno kad bi se Zora javila za riječ. To više nije bila čobanica sa pustih padina Lever-Tare, već izrastao komunista, rukovodilac saniteta 1. proleterske brigade, koji se uzdigao neprekidnom borbom i napornim učenjem često i u besanim noćima. Sjećam se, u Šidu, dr Voja Đukanović dva dana je s epidemiolozima postavljao na rješavanje krupan zadatak: spriječiti epidemiju zarazne žutice koja je već uveliko osipala redove naše jedinice. Zora je i tada, tačno, sa svega nekoliko rečenica suštinski zahvatila problem i predložila što se još moglo učiniti da se spriječi epidemija. Posljednji put sam se srela s njom u Čazmi, u jeku proljetnje ofanzive. Prolazile su jedinice 1. armije — sremski front je bio probijen. Borbe su se nastavljale — nesmanjenom žestinom. Kada je naišla i 1. proleterska, stajala sam na nekoj raskrsnici i očekivala medicinskosanitetski bataljon 6. ličke proleterske divizije. Zora je bila zaostala dok se brigada slivala niz izlokanu strmu sremsku ulicu prema novim položajima, u pravcu sela Vrbovca, u kome su se fašisti bili jako utvrdili. Dok su njene uvjek žive, pametne oči pratile kolonu brigadnog saniteta, koji je prolazio iza borbenih jedinica, odmah na začelju, pričala mi je novosti iz saniteta i sa poprišta borbi. Izmijenile smo utiske i podatke iz žestokih borbi koje su se vodile poslednjih dana rata. Ona se nadala da se neće tako žestoke borbe više ponoviti. Nije ni slutila da ide u susret svojoj zadnjoj bici. Nastupala je kolona 1. brigade kroz šumu u blizini sela Vrbovca. Dok su bataljoni izbijali iz šume i prihvatali borbu, pozadinske jedinice i sanitet su još išli, pridolazili. Uporedo s njima, na kraćem razmaku, kretala se kolona ustaša. Kroz magličasti sumrak neprijateljevi vojnici se nisu raspoznavali. U prvi mah smo mislili da je to kolona neke naše jedinice. Kada su izbili na ivicu šume, sve je bilo jasno: nastala je borba prsa u prsa. Zora ni tada za sebe nije postojala — kao i uvijek, poetojali su samo ranjenici, za koje se predano borila, jer je željela po svaku cijenu da ih spase. Sanitet brigade je prihvatio i vodio borbu sa ustašama, dok nije pristiglo pojačanje. Na licu nezaboravne drugarice, čiji se život gasio, zatitrao je osmijeh. Kolona ustaša je bila raspršena. Kolone naših jedinica su krenule naprijed. Zora Petrić ih više nije pratila — sklopila je svoje oči zauvijek. Danica ROSIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument