VOJO MASLOVARIĆ Kao seoskom najamniku nije mu bilo teško doći u dodir s naprednom omladinom. Maja 1935. godine, kada je obnovljena partijska organizacija u Beranama, postao je član Skoja. Ističe se aktivnošću i borbenošću, te često dolazi u sukob s policijom. Više puta je hapšen. Godine 1936. odlazi na služenje vojnog roka, da bi već 1937. zbog revolucionarne delatnosti bio izveden pred vojni sud u Sarajevu. Po povratku iz vojske, 1937, postao je član Partije. Kad je Njemačka napala našu zemlju, Vojo sa grupom omladinaca odlazi kao dobrovoljac na front prema Albaniji. Naravno, oružje nije dobio, jer nijedna vojna komanda nije htjela da primi dobrovoljce. U onom rasulu koje je ubrzo nastalo, dok su mnogi mislili kako da spasu glavu i ne padnu u ropstvo, Vojo se brine o tome da se sa svojom grupom ne vrati bez oružja. U selo se vratio s puškomitraljezom, municijom i ličnom vojnom opremom. Oktobra 1941. Vojo dobiva zadatak da likvidira Tomicu Čukića, poznatog kolovođu izdaje, organizatora talijanske špijunske mreže i okupatorske milicije. Čukić je davno prestao da izlazi iz grada, osjeća se sigurnim jedino u Beranama, garnizonu talijanske divizije opasanom bodljikavom žicom i bunkerima. Pa i tu ga stalno prate "tjelohranitelji", karabinjeri i više od desetak naoružanih rođaka. U takvoj situaciji, kada je smrt izgledala sasvim izvjesna svakom onom koji bi pokušao da likvidira Čukića, i kada su se drugi kolebali, Vojo se prihvatio teškog zadatka. Plan mu je bio jednostavan, ali smion i promišljen. Prerušiće se u seljaka muslimana, ući u grad i usred bijela dana likvidirati izdajnika. Sa sobom je uzeo Dragomira Nenadovića i njegovu sestru Diku, provjerenog člana Partije. Na groblju, na brdu Jasikovcu, iznad samoga grada, ostalo je prikriveno puškomitraljesko odeljenje da u slučaju potrebe vatrom pomogne njihovo izvlačenje. U seljačkom muslimanskom odijelu ulaze pored stražara kod Hareme, beranskog predgrađa. Šestog novembra ujutro Vojo je šetao ispred Opštine. To je bio već treći dan kako čeka na Tomičin dolazak. Izgledao je miran i pribran. Pet minu prije 12 časova, sa velikog drvenog mosta na Limu, Dika je ubrzala korak i u prolazu javila da Tomica ide. Zatim je skrenula lijevo, u glavnu ulicu. Kad je Čukić bio ispred ulaza u Opštinu, Vojo mu priđe, vadeći iz njedara neka "dokumenta". Tomica ga upita: — Čiji ti bi? Umjesto odgovora, Vojo mu sasu u glavu i grudi četiri metka. Preostale metke je ispalio na njegovu pratnju. Za sebe je, za svaki slučaj, sačuvao jedan. Izdajnikova pratnja je bila iznenađena. Njihovu zbunjenost Vojo je iskoristio, potrčao i skrenuo u ulicu koja se strmo penje uz Jasikovac. Pratnja se pribrala i počela da puca. Ubrzo je nastalo komešanje u gradu. Začuli su se rafali. Čak su se oglasili i minobacači. Talijane je zahvatio nemir. Kroz grad su počela da krstare blindirana kola i motorizovane patrole. Vojo i Dragomir su već bili zamakli s one strane brda. Pred Opštinom je ostao da leži izrod i izdajica koji je na duši nosio mnogo žrtava. Narodu je laknulo kad je doznao za njegovu smrt. Bio je to naš veliki uspjeh, a reakciji koja je pošla putem otvorene izdaje, ozbiljna opomena. Poslije tog događaja počinju da kruže legende o junaštvu, snalažljivosti i hladnokrvnosti partizana. U narodu se priča da nema te mišje rupe u koju se izdajnici mogu sakriti. U sumrak jedne decembarske noći ozebli borci sjede oko vatre i vode neusiljen razgovor. Oni na samom ušću Lima u Drinu, kod Međeđe, čuvaju veliki gvozdeni most, preko kojeg će tog dana proći Vrhovni štab i tek formirana 1. proleterska brigada na putu za Rogaticu. Plamen osvjetljava njihove stasite figure. Razgovor spontano i neosjetno pređe na neuspjeli napad na jaki i utvrđeni pljevaljski garnizon i na teške gubitke koje smo tom prilikom pretrpjeli. Ljudi su govorili i o podvizima i hrabrosti boraca Lovćenskog, Komskog i ostalih bataljona. Neko od drugova postavio je pitanje da li je bilo pravilno da partizani, naoružani samo puškama, mitraljezima i po kojim minobacačem, napadaju na jednu od najboljih talijanskih divizija, dobro utvrđenu i naoružanu. Razgovor o tome, i u ovom trenutku, nije se svidio mnogim borcima. Da bi ga okončao, jedan od drugova iznese mišljenje, koje je naišlo na odobravanje, da je bilo bolje sačekati dolazak proletera iz Srbije, koji imaju veće iskustvo u osvajanju gradova, pa zajedpo s njima napadati utvrđeni garnizon. Naiđe onizak, zdepast, snažan čovjek, kovrdžave kose, i razgovor se prekinu. Bio je to Vojo Maslovarić. Juče je ostao u Rudom, za vezu sa štabom tek formirane 1. proleterske brigade. Na njegovom licu nije bilo ni traga umora. — Vidio sam i slušao druga Tita kako govori proleterima — reče on, i nastavi da iznosi utiske o tom velikom danu. Jedna od prvih borbi bataljona bio je napad na Dobravine, 16. januara 1942. Treća četa je dobila zadatak da napadne i likvidira ustaško-domobransku posadu na istoimenoj željezničkoj stanici, na pruzi Sarajevo — Vareš. U logoru u Okruglici je bilo vrlo živo. Borci su čistili oružje i spremali se za pokret. Pred polazak četa je postrojena. — Večeras idemo u važnu akciju — kaže komandir. — Potrebno je petnaestak bombaša, dobrovoljaca. Javlja se gotovo cijela četa. — Toliko ne treba, odabraćemo najizdržljivije. Pred mrak je četa krenula. Snijeg je bio dubok do pojasa. Kada smo prišli železničkoj stanici, bombaške grupe se odvojiše. Vojo, Krsto Bajić i komandir 1. voda krenuli su lijevo, da se provuku kroz neprijateljev raspored i izvrše napad na samu željezničku stanicu. Puzeći po snijegu i gazeći vodu, bombaška grupa Voja Maslovarića se probila do stanice. Zašištale su "kragujevke". Nebo je obasjala ljubičastoplava svjetlost eksplozija. Podigao se stub crnog dima i varnica. Jedna bomba je pala u sam dimnjak lokomotive. Zamukli su zauvijek glasovi grlate ustaške posade teretnog voza, koji se spremao da napusti stanicu. Iznenadni napad bombaša s leđa zbunio je neprijatelja. U žestokoj borbi koja se zatim razvila, na juriš je osvajana kuća po kuća, dok nije zauzeta i sama kasarna. Tek što se borba oko kasarne stišala, u stanicu je velikom brzinom ušao oklopni voz — pomoć opkoljenom garnizonu. Svi smo bili zbunjeni. Vojo se prvi snašao. U svežnjeve vezuje "kragujevke" i baca ih pod točkove voza. I voz je odstupio. Borba se nastavila. Planula je ustaško-domobranska kasarna. Pred samu zoru se povlačimo. Iz borbe se poslednji vratio Vojo, natovaren municijom. Išao je čilo, kao da se cijelu noć odmarao. Kada smo stigli u logor, bili smo umorni, neispavani i gladni, ali radosni i veseli što smo uspješno izvršili težak zadatak. Vojo je bio veoma vješt u iznenadnim upadima u utvrđena uporišta. Tako je 26. februara 1942. godine, s nekoliko bombaških grupa, upao u jaka talijansko-ustaška utvrđenja u Ulogu na Neretvi. Iznenadnim noćnim napadima, te grupe nijesu ispjele likvidirati sve bunkere. Neprijatelj je u svanuće izvršio protivnapad i povratio nekoliko bunkera. Vojo Maslovarić i omladinac Mihailo Nedović su se ujutro našli u otvorenom rovu punom vode, pred bunkerom u blizini crkve. Neprijatelj ih je sa crkvenog tornja čitav dan zasipao ručnim bombama i mitraljeskim rafalima. Strepjeli smo za njih i štitili ih puškomitraljeskom vatrom. A oni su ostali hladnokrvni. U rovu, vodi do pojasa, stalno pod vatrom, izdržali su dan. Prkosili su neprijatelju pjevajući partizanske pjesme. Povukli su se pod zaštitom mraka. Poslije te akcije Mihailo Nedović je primljen u Partiju; Voju je odato priznanje za njegov uporan rad s kandidatima i za to što je svojim ličnim primjerom, hrabrošću i disciplinom, svojim moralnim likom uticao da se i kod ostalih boraca razvijaju takve osobine. I tako iz akcije u akciju jednako hrabar, hladnokrvan, neustrašiv. U sjećanju mi je još jedan detalj iz onog avgustovskog dana 1942. godine kada se 3. četa nalazila u rezervi bataljona koji je napadao Livno. Bataljon je napadao na debele zidine stare turske kule koja dominira gradom. Vojo je nestrpljiv, osluškuje borbu u gradu i jedna čeka da se uključi u nju. Sjutradan je 3. četa dobila zadatak da likvidira jak otpor u domobranskoj kasarni. Posadi je dat ultimatum da se preda. Vojo sa bombom u ruci, Mihailo Nedović i komesar čete upadaju u kasarnu i primoravaju domobrane na predaju: 130 vojnika i 3 oficira. Zaplenjeno je mnogo oružja, municije i druge ratne opreme. Bataljon je, zbog stalnih borbi i gubitaka koji ih prate, često popunjavan novim borcima, najvećim dijelom omladincima. Tim borcima je trebalo pomoći da se što prije naviknu na vojnički život, da brzo hvataju korak sa starim borcima — proleterima, da se osjete ponosnim što se nalaze u 1. proleterskoj brigadi. Nije to bio lak zadatak. Posebno zato što je sve to valjalo ostvariti za kratko vrijeme. Vojo je rado prihvatao nove borce. Za taj posao bio je pravi majstor, znao je da im priđe, da nađe pravu riječ za evakog od njih, da se brzo sprijatelji sa njima, da ih osvoji. Borci su mu rado povjeravali svoje brige i teškoće. A od njega učili kako se valja dovijati u noćnim borbama, kako ručnim bombama likvidirati bunkere i utvrđene zgrade. Vojo je zbog svoje humanosti velikodušnosti brzo sticao simpatije ljudi. Te njegove osobine najjače su dolazile do izražaja u njegovom odnosu prema ranjenim i bolesnim drugovima, prema djeci i nejači u pozadini. Sjećam se da se zalagao za to da lakše ranjene i bolesne drugove ne upućujemo u bolnice, nego da ih četa neguje i čuva. Činilo mu se da će tu prije ozdraviti. On je uzimao na sebe lavovski dio brige o njima. Prolazeći kroz popaljena sela, tamo gdje su ustaše i četnici vršili masovne pokolje nedužnog stanovništva, znao je naći riječ utjehe za unesrećenu ženu, za nejako dijete, za starca čija je žalost za izgubljenim sinovima ueijecala još dublje bore na licu. Borci su ga voljeli ne samo zbog toga što je uvijek bio sa njima, što je u juriše išao uz njih i onda kada nije morao i što nije znao za umor, već i zbog toga što je govorio istinu i u najtežim situacijama, šalio se sa njima i nenametljivo im pomagao. Bio je to, slobodno se može reći, najomiljeniji čovjek, ljubimac čete i 1. bataljona. Odmalena naviknut na teškoće i siromaštvo, relativno je lako podnosio tegobe i napore partizanskog života i uvijek bio spreman da olakša i pomogne drugima. U sjećanju mi se duboko urezao ovaj događaj. Februara 1942. bataljon je, ko zna po koji put, noću zaobilazio opkoljeni talijanski garnizon u Kalinoviku. Kolona po jedan se sporo kretala po dubokom snijegu i jakom mrazu. Svaki čas bi neko pao. Konji su se zaglavljivali u sniježne namete. No to su bili i jedini trenuci odmora, jer zbog hladnoće nijesu ni davani zastanci. JBudi su spavali idući u koloni. — I dok se kolona, umorena i iscrpena maršem i hladnoćom spuštala na prenoćište i odmor u selo Vlaholje, ispod Treskavice, komandant bataljona, Pero Ćetković, naredi da 3. četa isturi obezbeđenje na kosu iznad sela, u pravcu Kalinovika. Razmišljao sam šta da radim i koga da odredim. Znam da svako jedva čeka da uđe u kuću, da se skloni od mećave, da se malo zagrije, odmori i zaspe. Umor je bio nesnosan, savladao je ljude, a studen probila do kostiju. Mislio sam koliko bi mi bilo lakše kad bi se neko javio dobrovoljno. Ali i sama ta pomisao, činilo mi se, bila je nerealna. Tada čuh Vojov glas: Druže komandire, idem ja sam na obezbeđenje, ne treba mi niko. Možete biti sigurni do sjutra ujutro. Svima je laknulo, meni najviše, i svi smo pogledom ispratili neumornog ratnika. Zbog takvih postupaka on je za mene bio i ostao oličenje najljepših osobina, član Partije i borac koji je u izvršavanju zadataka često znao prevazići i samoga sebe. Bio je samouk kada je postao član Partije. Ali je uporno učio. Političkom radu s narodom pridavao je veliki značaj. U martu 1942. godine, na mnogim konferencijama po selima oko Goražda, gdje su četnici pobili i zaklali preko trista muslimana, Vojo je neumorni pobednik bratstva i jedinstva. On tumači narodu zašto četnici ubijaju muslimanske žene i djecu, zašto pale njihove domove, zašto tvrde da su svi muslimani ustaše; objašnjava smisao zajedničke borbe muslimana, Srba i Hrvata protiv okupatora i domaćih izdajnika. U oslobođenim selima oko Duvna i Livna takođe uči ljude da žive složno, da ne dopuste da ih okupator zavadi. Kad god se bataljon malo duže nađe na odmoru, Vojo je najviše vremena provodio u učenju. — Moram da nadoknadim bar nešto, kad sam već ostao bez škole. Njegova ljubav prema knjizi bila je velika. U rancu mu se pored municije i bombi uvijek mogla naći poneka knjiga Gorkog, Sinklera, Bebela... Septembra 1942. jednoglasno je izabran za sekretara partijske ćelije, a time i za zamjenika političkog komesara 3. čete. Bilo je to veliko priznanje. Jer nije bilo lako postati sekretar ćelije u kojoj je bilo mnogo komunista s bogatim revolucionarnim iskustvom. Bio je to, jednom rečju, čestit borac, drug i komunista, čijem se liku nije imalo ni šta dodati, ni šta oduzeti. Poginuo je 18. decembra 1942. godine, kao zamjenik komesara 3. čete. U borbi s četnicima kod sela Čelinca pokošen je mitraljeskim rafalom. Živko ŽIVKOVIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument