NEPREDVIĐENA GOZBA Iz dnevnika Četrnaesti decembar 1942. Selo Railići, srez Prnjavor. Idem sa Antom Raštegorcem u patrolu. Vidim da se oko kuća na kraju sela muvaju ljudi. Rekoh Anti. On kaže da su četnici. Potrčasmo. Brže trčim od njega jer on nosi puškomitraljez. Upozorava me da ga čekam. Zaskočih u neku baštu i sačekah Antu. U tom trenutku sedam do osam naoružanih seljaka protrčaše u pravcu šumarka. Ante ih pozva da stanu, inače će ih pobiti. Ne odgovaraju. Ante uperi puškomitraljez. Kažem mu da ne puca, to su seljaci, uhvatićemo ih, jer nemaju kuda pobjeći, teren je čist. Potrčah lijevo uz jednu kosu s namjerom da ih spriječim da se dohvate šumarka. Ja na kosu, a četnika nigdje. — Kamo ih, komandire? — pita Ante. — Možda su legli tu negdje. Pazi da nas ne iznenade. Pođoh ulijevo i naiđoh na jarak dubok do pasa. Proteže se ivicom šumice. — Vidiš li, komandire, kako ih pusti? — ljuti se Ante. — Sada ih ti goni, ja pođoh da se odmaram. I stvarno pođe pravo u selo, u sastav čete. Pođoh oprezno ovim rovom. Kosom, pozadi i malo udesno, ide patrola. To je Zako Veljić sa svojim odeljenjem. Pričekah ga, pa zajedno pođosmo do ivice šume. Odatle se, preko udoline, vidi jedna kuća. Ulijevo u potoku, neki rudnik. Patrola ostade da osmatra, a ja nastavih. Kad — U šumi nekakve kuće. A u jednoj ogradi preko potoka — mnogo prasadi. Prebacih se preko potoka. Ima više zgrada. Virim kroz jedan prozor: unutra velike stelaže pune kukuruznog hljeba. Ima ga, sigurno, preko hiljadu kalograma. U drugoj zgradi visi mnogo suvog mesa. Pružih ruku i skidoh suvu svinjeću pečenicu. Dalje i ne gledam. Potrčah do Zaka, odlomih mu dobar komad i rekoh nek trči do čete — da odmah dođe na gozbu. Uskoro se pojavi Janko Ćirović, za njim četa. Strčasmo u magacin. Svaki borac — po hljeb. Skidamo meso, sve komadi ljepši od ljepšega. Nije još ni pola čete uzelo meso, kada sa brda zasikta Zakov puškomitraljez. Sa suprotne kose mu odgovori drugi. Zrna zuje iznad nas. Četa istrča na položaj. Borci nose hljeb i meso. Postave ih pored sebe i pucaju. Preko dolrše, niz šumu, u pravcu nas ide nekoliko stotina četnika. A naša četa ima sedamdeset dva borca. Četnici viču, pucaju, dozivaju se po četama, psuju i bez reda i komande jure niz šumu. Četa raspoređena ivicom kose. Na jednom krilu smo zamenik političkog komesara, Vojo Maslovarić i ja, na drugom zamjenik komandira Peković i komesar Jovanović. Svaka desetina ima po jedan puškomitraljez i dosta municije. Vika i pucnjava se približavaju, četnici izlaze na livadu. Četa osu brzom paljbom i svim oružjem. Četnici se iznenadiše. Nasta bježanje uz šumu. Lijepa slika. Mrtvi ostadoše po livadi. Sve je to trajalo dvadesetak minuta. Borci krenuše u potjeru za četnicima. Vičem koliko me grlo služi da ostanu tu gdje su. Plašim se da se četa ne rasturi po šumi ili da četnici ne pređu u protivnapad kada vide koliko nas ima. Borci se vratiše. Niz Jošavku je nailazila dugačka kolona: mazge i Nijemci. Maršuju prema nama. Počeše šarci. Zrna zuje po šumi i oko nas. Pucaju nam iza leđa. Vojo pođe s jednom desetinom na brdo pozadi nas. Ako bude trebalo, štitiće povlačenje čete za Railiće. Kad on sa Zakom Veljićem i desetinom boraca izbi na brdo, zaciktaše puške. Ču se i bomba. — Bite, četniko ... — čuje se kako viče Nijemac. Izgleda da za naše borce misle da su četnici. Nedović iz šarca osu po koloni Nijemaca. Vojo sa desetinom prihvati borbu. Gori brdašce. Visoko gore takođe se vodi borba. Čuju se poklici: "Juriš, proleteri!k' Ko li je sada to? Borba se pomjera niz Jošavku, vodi se i desno od nas, na livadi gdje su bili četnici. Peković javlja da je tamo naša 2. četa. Maslovarić i Veljić su daleko, na drugom brdu. Dozivamo ih. Vojo javlja da je gore naš 4. bataljon. Doviknuh mu da se vrati k nama. Borci me zovu da dođem gore na brdo. Tamo pokazuju jedan cer iza kojeg se sklonio četnik s puškomitraljezom. Stalno puca i ne da da siđemo u dolinu. Ali ni on ne može da se izvuče, brisani je prostor. Debeo cer, pa mu puška ne može ništa. Ali dugačka "austrijska" može. Prvi metak — probi cer i zemlja se podiže iza drveta. Ipak, četnik i dalje puca. Drugi metak: četnik se izvali iza cera. Zagrajaše borci. Smiju se i viču: "Živjela komandirova šinara!". Pođosmo u potjeru za četnicima. Nijemce ostavismo 4. bataljonu. Popesmo se uz velike šume, jedan sat hoda. Naiđosmo na selo, ali četnika nigdje pa se vratismo za Jošavku. Ispred jedne usamljene kuće nekakve kace od čamovine. Unutra pekmez od šljiva. Pored kaca neke male daske, kao za parket. Borci uzmu dasku, prilaze redom, da prime pekmez. Ukusan je. Danima gladujemo. A, eto, jutros: suva svinjetina, sada: divan pekmez. Rezultat borbe: mi bez gubitaka. Maslovarić sa desetinom ubio tri Nijemca. Više četnika ubili dolje na livadi. Četvrti bataljon zarobio tri Nijemca. Jedan ranjeni Nijemac moli da ga primimo u vojsku. Obećava da će borbom dokazati da je za revoluciju i da mrzi fašizam. Uveče nas kod škole u Jošavki čeka zamjenik komandanta brigade, Milojević. Uputi četu da zakonači u selo Brđane. Milonja STIJOVIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument