| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
U selu Ljekovini, na livadici između puta Bijelo Polje—Pljevlja i rječice Ljubovije, bila je 10. decembra 1941. godine postrojena Donjomoračka četa Komskog bataljona, koji je učestvovao u pljevaljskoj bici. Traženi su dobrovoljci za 1. proletersku. Saopšteno je da će se ta brigada, pod neposrednim rukovodstvom Centralnog komiteta KPJ i Vrhovnog štaba, boriti po čitavoj Jugoslaviji, sve do konačne pobjede. Zamjenik komandira čete Savo Mašković javio se među prvima. Imao je tada dvadeset i pet godina. Oca je jedva zapamtio. Zajedno s tri brata i dvije sestre proživio je mnoge gorke godine siročeta. Njegova majka, otresita i pametna žeia, činila je sve da podigne i izvede na put svoju djecu. Poslije osnovne škole u Manastiru Moračkom Savo je učio gimnaziju u Kolašinu. Pred rat se zaposlio kao službenik u Novom Pazaru. Tamo je primljen za člana Komunističke partije. Odmah poslije sloma stare države vratio se u Moraču, u svoje selo Osredke. Predano je radio na obuci omladinaca u rukovanju oružjem. Inače je bio poznat, još iz vojske, kao izvrstan strijelac. Borbe za Kolašin, u julskom ustanku, nijesu bile naročito žestoke, pa u njima još i ne dolazi do potpunog izražaja. Ali prilika mu se uskoro pružila. U zoru, 3. avgusta, ,sa grupom donjomoračkih partizana vješto se privukao prednjim dijelovima talijanske divizije "Venecija" u Klopotu, na putu Podgorica—Kolašin, i zaduo ih vatrom. Četvrtog avgusta Donjomorački ustanički bata vodio je cio dan borbu protiv dijelova divizije "Venecija". Savo je nama mladićima, koji nijesmo služili vojsku, praktički demonstrirao ono što smo teorijski savladali u udarnoj grupi, u kojoj je bio instruktor. Nije dopuštao da otvaramo vatru na velikom odstojanju — moralo se čekati da se neprijateljevi vojnici primaknu. Tada smo stekli samopouzdanje i savladali početna slova ratne azbuke. Onda su došla Pljevlja. I tamo su vojnici "Pusterije" osjetili ubitačne kuršume Savova karabina. Gotovo odmah poslije dolaska u 1. proletersku Savo je postao puškomitraljezac. Dobio je zbrojovku. Bio je, bez sumnje, jedan od najboljih puškomitraljezaca brigade. Osmog maja 1942. godine uveče naš bataljon je pošao u napad na četnike na planini Sinjajevini. Četnici su već bili dobili kompletno talijansko naoružanje (puške, automatska oružja, minobacače i topove). Sem toga, dobivali su sljedovanje hrane kao i talijanski vojnici. Ranjeni četnici su liječeni u talijanskim bolnicama. Za vrijeme borbi Tlijani su prebacivali četnike do polaznih položaja svojim kamionima. Zato su oni uvijek odmorni stupali u borbu. Za svaki dan borbe protiv partizana, četnici su dobivali od okupatora platu. Od četničke ruke već su poginuli mnogi partizani. Sve nas je to tako ogorčilo da smo nestrpljivo čekali prvi sudar s tim izrodima. Kada je našu kolonu zaustavila četnička predstraža na Šancu i otvorila vatru, za tren oka smo se razvšš u strijelce. Savo Mašković je skočio kao ris ispred stroja 2. voda. Četnike smo odmah rastjerali. U rasvit smo stigli pred njihov glavni položaj na Sinjajevini, na Skaru. Čim su nas ugledali, otvorili su, sa nekih petsto metara, paklenu vatru. — Stan'te, trometkovići, kud ste se uputili! — čuli smo glas nekog bradatog tristometkovića. Mi smo tada oskudijevali u municiji. Imali smo po dvadeset do trideset metaka na pušku. Zato su nas četnici nazvali trometkovićima. A na njihovim municijskim kutijama pisalo je: "Ne štedi municiju!" Nama su crijeva krčala od gladi, a oni su bili siti. Za trenutak smo zauzeli položaje pored neke suvomeđe. Puškomitraljesci su ispalili po nekoliko rafala. Ispred nas je bio brisan prostor — oko dvjesta metara — kao na dlanu. Razmišljali smo kako da savladamo tu prepreku. Uto je Savo Mašković, prvi preskočivši zid, pojurio preko brisanog prostora kroz gustu četničku vatru. Za njim je pohitao 2. vod, desno je bio 1. Jurio je prema jednom mrtvom uglu. Divili smo se toj hrabrosti, koja je zapanjila četnike, tako da su sve nepreciznije pucali. Ispred samog mrtvog ugla poginuo je Savov pomoćnik Rajko Janković, divan drug, sličan Savu. Kad smo savladali brisan prostor, pošli smo na juriš. Četnici nas nijesu smjeli sačekati. Zatim smo oslobodili Večerinovac. Šesnaestog maja 3. četa je izvela neviđen juriš na četničke položaje na Markovom brdu, kod Kolašina. Prethodno su četnici odbacili dva partizanska bataljona, koja su bila ostala gotovo bez municije. Na scenu je tada stupila 3. četa. Jurili smo kroz kišu četničkih kuršuma i eksplozije mina. Došlo je do više direktnih okršaja. Savo i neki debeli bradonja u isto vreme su opalili jedan na drugoga. Sa rastojanja od pedesetak metara, Savo je sasuo rafal u kosmatu glavu, a četnički metak je zahvatio gornju ivicu njegove kape. Dobri do, Studena, Konjic, Cincar, Livno, Ključ, Jajce... Savova zbrojovka je svuda neumorna. Niko ne zna koliko je Savo fašista i izdajnika uništio. Ali je sigurno da je u tome jedan od rekordera 1. proleterske brigade. Savo je najpre bio borac, zatim desetar, pa vodnik. Krajem 1942. imenovan je za komandira 3. čete. U jeku pete ofanzive. kad je Savo Burić postavljen za komandanta 5. crnogorske brigade, Savo Mašković postaje komandant 1. bataljona. Zatim je bio zamjenik komandanta 1. proleterske brigade, pa komandant 8. crnogorske udarne brigade, na kojoj je dužnosti i poginuo, decembra 1944. godine. Bio je odličan komandant. Na jednom seminaru za komande četa i vodova 1. bataljona, koji je držao komandant Pero Ćetković u ljeto 1942, vodnik Savo Mašković je davao najbolje odgovore na praktička pitanja iz taktike. Savo je uspešno vodio 1. bataljon kroz mnoge bojeve od Sutjeske do Srbije. Njegov odlazak iz bataljona pao nam je teško kao i onaj Pera Ćetkovića. Taj prvoklasni komandant bio je nevjerovatno tih, gotovo stidljiv čovjek, sav sazdan od neke dobrote, od melema koji bi se "i na rane mogao privijati". Kad bi razgovarao s nekim, oemijeh mu nije silazio s lica. Kao da je bio rođeni politički komesar! A, eto, postao je komandant. Teške situacije provjeravaju karaktere. Kad smo skapavali od gladi, Savo bi se pravio da je, tobože, već sit kako bi mogao odvojiti od bijednog obroka koji zalogaj onome ko je teže podnosio svirepo iskušenje gladi. A u borbi, uvijek je najprije iz osvojenih rovova i kasarna uzimao municiju i bombe, tek onda hranu. U svim teškoćama, u ofanzivama i između njih, na marševima i logorovanjima, uvijek i svuda bio je nevjerovatno uredan. Obrijan, utegnut, čist ... Branio se od vaši bolje nego iko. Poslije višečasovnog napornog marša najprije bi očistio pušku ili puškomitraljez, a zatim je na red dolazilo umivanje ili kupanje i kuvanje rublja. Taj pitomi, produhovljeni čovjek bio je strašan i za Njemce i za Talijane, i za ustaše i za četnike. Koliko je iskreno volio svoje drugove, toliko je beskrajno mrzio fašiste. U borbi je postajao ris koji ne zna za strah. On je znao cijelu noć proučavati zadatak jedinice da bi sa što manje žrtava požnjeo što veći uepjeh. A u onim ne tako rijetkim kritičnim trenucima, kada su bili u pitanju minuti, a ne časovi, on je, opet, znao, kao u magnovenju, donijeti najzreliju i najcjelishodniju odluku. Nema, valjda, čovjeka kome je Savo nešto rđavo učinio. On se, vjerovatno, nije nikad ni s kim ni sporečkao. I teško da ima nekoga ko ga nije volio. Batrić
JOVANOVIĆ
|