GONIMO RAZBIJENOG NEPRIJATELJA   U martu 1945. brigada se iz rejona Šida prebacila na krajnje desno krilo armije — na obalu Dunava kod Šarengrada. Naš 1. bataljon, u sklopu brigade, dobio je zadatak da organizuje odbranu ispred sela Mohova, u širini oko petsto metara. Bataljon je — uprkos zimi, lošem vremenu i neposrednom dodiru s neprijateljem, od čijih ga položoja nije razdvajalo više od sto metara — uspio da za kratko vrijeme uredi odbrambeni rejon. Za jednu noć on se ukopao i organizovao vatreni sistem. Rad na uređivanju položaja je nastavljen, tako da su uskoro njegovi položaji u inžinjerijskom smislu bili potpuno uređeni. To je bio veliki uspjeh, jer do tada nijesmo imali većih iskustava u inžinjerijskom uređivanju položaja, naročito ne po sistemu neprekidanih rovova, saobraćajnica i skloništa. Ispred nas su bili dobro utvrđeni i duboko ešelonirani njemački položaj. Ispred — bodljikava žica i gusto postavljena protivpješadijska minska polja. U takvim uslovima je živio i dejstvovao bataljon sve do 12. aprila 1945. godine, kada je izvršen proboj sremskog fronta. Za nas je taj period, iako smo bili u rovovima, bio više priprema za ofanzivna dejstva nego pasivna odbrana položaja, jer neprijatelj nije više imao snage da nas ozbiljnije ugrozi. Višemjesečni život u rovovima stvorio nam je novu situaciju. Ona je tražila da joj prilagodimo način borbenih dejstava. Bataljon je tada imao oko trista pedeset boraca. To su većinom bili omladinci koji su u bataljon došli dobrovoljno, na njegovom putu kroz Srbiju. Nisu imali borbenog iskustva, ali su se odlikovali visokim borbenim moralom. Starijih boraca bilo je vrlo malo; oni su uglavnom činili rukovodeći kadar. Vršeni su ispadi i prepadi grupama boraca. Noću su pravljeni prolazi u minskim poljima i žičanim preprekama. Nekoliko puta su grupe najodvažnijih boraca hvatale žive neprijateljeve vojnike. Za to vrijeme je bataljon imao oko deset mrtvih i ranjenih, koji su nastradali pretežno na minskim poljima, za čije savlađivanje nijesmo imali iskustva, a ni sredstava. Svakog dana su borci obučavani u rukovanju oružjem, koje je, u uslovima rovovskog ratovanja, bilo više izloženo vlazi i oštećenju. Pored obuke na oružju, borci su obučavani postupcima u različnim borbenim radnjama, savlađivanju minskih polja i žičanih prepreka itd. Takođe su borci i rukovodioci bili upoznati sa sistemom i načinom neprijateljeve odbrane. Da bismo oslabili borbeni moral neprijatelja, služili smo se narazličnijim propagndnim sredstvima: improvizovanim zvučnicima koje su borci noću postavljali blizu njemačkih položaja, lecima i drugim. Naročito je originalno riješeno rasturanje letaka. Od običnih prutića pravljeni su lukovi i strijele. Na cijeloj dužini strijele vješto se pričvršćuje letak. "Strijelci" se poređaju u red i na dati znak puštaju u zrak strijele, koje neprijatelju nose naše štampane poruke. Bataljon je borbenom aktivnošću držao neprijatelja u stalnom strahu i neizvjesnosti. Na borbeni duh boraca pozitivno je uticala i sigurnost naše pozadine. Za nama je stajala slobodna zemlja! I u odnosu prema ranjenim drugovima nastavljena je tradicija proletera. Iako smo imali više žrtava nego ranije, nijedan ranjenik nije ostao nezbrinut, ni jedan mrtav nesahranjen. Za vrijeme tog života u rovovima od nekoliko nedjelja intenzivno se sprovodio partijsko-politički i kulturnozabavni rad. Partijska organizacija je imala oko sto članova; skojevska je bila mnogo brojnija. One su imale veliki uticaj u bataljonu. Moralno-političko stanje jedinica bilo je stalna briga partijske organizacije. Komunisti i rukovodioci su ličnim primjerom vršili pozitivan uticaj. Starješine su bile stalno među borcima. Međusobni odnosi su bili drugarski, a izvršenje postavljenih zadataka nikada nije dolazilo u pitanje. Dan polaska u našu posljednju ofanzivu, 12. aprila, bataljon je dočekao potpuno spreman. U zoru je na našim položajima bilo mirno; mirovao je i neprijatelj. Nešto prije 5 časova poče naša snažna artiljerijska priprema. Trajala je oko petnaest minuta. U našim rovovima — tišina pred juriš. Svaki borac i rukovodilac je na svom mjestu, pripreme su već ranije izvršene. Na određeni znak, čitav bataljon iskače iz rovova i naglo prilazi neprijateljevim položajima. Od njega nas dijele samo spiralni koturi bodljikave žice. Artiljerija postepeno prenosi vatru po dubini. Još jedan skok, i eto nas u neprijateljevim rovovima. Gazimo lješeve. Evo i prvih zarobljenika, njih dvadesetak. U naletu zauzimamo drugu i treću liniju rovova. Zarobljenika je sve više. Na ratni plijen ne obraćamo pažnju. Hitamo ispunjeni samo jednom težnjom — prodrijeti što dalje. Jer ovo nije bila borba za čuku, za selo, ili poboljšanje položaja, već poslednji udar neprijatelju. Koji kilometar naprijed, čitav bataljon ustaša, pritiješnjen između bataljona 1. proleterske i desanta, razbijen je. Mnoge ustaše su bezglavo poskakale u Dunav. "Po svaku cijenu izbiti do Sotina", tako je glasilo naređenje za taj dan. Mi smo Sotin zajedno sa 5. brigadom 21. divizije oslobodili u 14 časova. Pred nama je Vukovar, deset kilometara daleko. Njega oslobađamo iz pokreta i bez zaustavljanja gonimo razbijenog neprijatelja. Tek u oslobođenom Borovu zaetali smo na kraći odmor. Za jedan dan bataljon je napredovao više od četrdeset kilometara. Zarobljeni neprijateljevi vojnici bili su više nego iznenađeni. Kao da su se pitali: da li je mogućno da smo već tu! Vjerovali su da se front nalazi desetak kilometara daleko od njihovih položaja. Eto, tako smo nastupali, čas napadajući neprijatelja frontalno, čas bočno, čas mu smjelo zalazili za leđa. Drago MILUTINOVIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument