| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
Prelazimo preko Uvca. Držimo se za ruke da nas voda ne bi odnijela. Fizički slabiji i bolničarke prelaze rijeku na konjima. Naša 1. četa se odmah uputila prema položajima. Istureni dijelovi prethodnice upozorili su da su pred jednom kućom u Dobroselici primijetili grupu poluuniformisanih vojnika. Uputili smo se tamo, da izvidimo. No ta grupica je pobjegla. Bili su četnici. U toj kući su nam ukućani pokazali brade i perčine koje su četnici sebi ošišali prije bekstva. Pošli emo naprijed, prema piramidi, odakle je neprijatelj na nas otvarao vatru. Tu, ispod samog vrha, ranjen je jedan drug iz naše čete. Neprijatelj je pobjegao ka Zlatiboru. U stvari, ovo je bila njegova predstraža. Nas nekolicina dobismo zadatak da siđemo na kosu iznad sela i zatvorimo put koji vodi preko kose u pravcu Zlatibora. Tamo ubrzo dođe k nama postariji seljak, Srbijanac. Upozorismo ga da ne smije ići naprijed, jer svakog časa može početi borba za Zlatibor. On reče da se samo k nama uputio. Brzo se sprijateljismo. Pričao nam je šta je sve ovdje radio okupator. Bio je borac u prvom svjetskom ratu, invalid je. Učestvovao je u proboju solunskog fronta. Dok smo mi pričali, došla je i njegova žena i donijela sira, hljeba i luka. Nešto su se poslije šapatom dogovorili i ona se vrati kući. Morali smo da jedemo, jer mi smo, reče on, njegovi gosti i oslobodioci. Starac je primijetio da naš delegat, Vojo Vujović, ima torbu. Zatražio je od njega da mu nešto da za čitanje. Vojo mu ispuni želju, dade mu jednu brošuru i sliku — plakat šefova država sa konferencije na Jalti. Nije dugo trajalo, a evo ponovo starčeve žene. Ovoga puta donijela je kazan (tovarni kazan, talijanski) pun cicvare. Starac, veseo i zadovoljan, dijeli jelo. Morali smo obavezno da jedemo. On je posmatrao kako naši bacači tuku cestu i kosu neposredno ispred Kraljeve Vode. Otuda je nailazio fijaker pun vojnika. Granata ga pogodi i raznese. Starčevom veselju nije bilo kraja! Kada smo kaenije tuda prošli, našli smo ostatke fijakera, jedan oficirski šinjel, bugarski, dosta luka, paprika, polupanih flaša ... Uskoro smo se oprostili sa starcem; on nam zaželje sreću i uspjeh u budućim borbama. Pošli smo 24. avgusta streljačkim strojem u pravcu Kraljeve Vode i kose iznad njih. Naši artiljerci ućutkaše neprijatelja na kosi. Komandant bataljona, Vojo Abramović, i komesar, Blažo Popivoda, bili su s nama u streljačkom stroju. Borci su se takmičili koji će prvi stići do prvih kuća. U utvrđenjima nas je čekalo oko hiljadu dobro naoružanih bugarskih vojnika. Gledao sam pomoćkika komesara čete, Steva Vukčevića, kako sokoli drugove i juriša naprijed s automatom u rukama. Kod Kraljeve Vode pokosio ga je neprijateljev mitraljez. Druga žrtva naše čete bio je i jedan od sedmorice braće Vujovića. Pošto je zauzeta kosa iznad Kraljeve Vode, nastavili smo prema vrhu. Svuda putem leže mrtvi bugarski vojnici. Stigli smo i do prvih kuća u Palisadu, tu, do samih rovova. Sada smo licem u lice s bugarskim okupatorom. Otpočela je još žešća borba. Naši drugovi su uskakali među bugarske vojnike. Borba se vodila u samim rovovima. Vidio sam kako je komesar čete uhvatio živa neprijateljevog vojnika; ovaj je od straha bacio oružje, ali je kasnije, nožem udario komesara u vrat kad je ovaj htio i drugog da razoruža. Srećom, udario ga je u kragnu od dolamice. Naš desni susjed bili su Krajišnici. Usred dana jurišali su na bunkere. U tom jurišanju bilo je i smješnih scena. Jedan je Krajišnik vitlao Bugarina, istjeranog iz bunkera, oko telefonskog stuba. On hoće da ga uhvati, a ne može, pa mu se izgleda dosadilo i riješio se da ga smiri automatom. Sjutradan ponestalo municije puškomitraljescu iz našeg voda. Narediše da pođem po municiju na kosu iznad Kraljeve Vode. Tamo sam našao naše artiljerce, dobio municiju i pošao natrag. Kada sam stigao. do ivice mlade borove šume, primijetio sam jednog vojnika. Bilo mi je čudno što tu radi kada se gore vodi borba. Pozvao sam ga. Ali on, kad me vidje, poče da žuri u pravcu šume. Podviknuo sam i priprijetio automatom. Stao je, digao ruke i počeo da govori: — Ne, bratko, ne, ja, bratko, tvoj brat Bugar. Natovario sam mu municiju i priveo ga komandantu Abramoviću. Bio je to poručnik bugarske vojske, zamjenik komandanta bataljona, inače, u građanstvu, učitelj, kako nam se legitimisao. Kaenije sam dobio naređenje da ga sprovedem do prvih borbenih linija, da zove svoje na predaju. Uveče je ponio pismo štabu bugarskog bataljona s pozivom da obustave borbu. Opet je palo meni u zadatak da ga sa još dva druga otpratim dok prođe naše položaje. Uz to smo dobili naređenje da uspostavimo vezu sa Krajišnicima. Da bismo došli do njih, morali smo preći preko ceste. Našli smo ih, uspostavili vezu i pošli natrag. Od pravca neprijateljevih položaja čuo se neki pokret. Sačekali smo skriveni iza nekih taraba. Bila je noć, te smo bili sigurni da nas neće niko primijetiti i ako naiđe. Naišli su bugarski vojnici vukući na rukama top. Počinuše i počeše se nešto dogovarati. Pripucasmo i oni pobjegoše. Ne znamo što da uradimo s topom. Najbolje da ga gurnemo cestom ka našim položajima. Tako smo i učinili. Kako je bila nizbrdica, top pojuri. Njegovi drveni točkovi sa željeznim obručem zazvečaše kao da idu tenkovi. Neko od boraca je javio komandantu Abramoviću da su tenkovi probili od Užica. U tom času komandant se nalazio kod previjališta, u zgradi pored koje je projurio top. Kada smo naišli, zatekli smo ga kako izdaje neka naređenja. Mi smo objasnili šta je posrijedi. Nastao je smijeh na račun onih koji su obavijestili da dolaze tenkovi... Vladimir SRZENTIĆ
|